Aktivnosti

Aktivnosti Planinarskog društva „Klekovača“ su tekle po planu i proteklog vikenda, kada smo posjetili Julijske Alpe u Sloveniji, odnosno vrhove Male Mojstrovke. Već dugi niz godina obilazimo slovenačke dijelove Alpa, zbog njihove blizine i atraktivnosti. Iako smo na ovom vrhu već bili prije nekoliko godina, opet smo odlučili da ga posjetimo, ali ovaj put smo se malo bolje pripremili i planirali nekoliko različitih smjerova za uspon, da bismo uspon učinili zanimljivim različitim profilima planinara. Tako i ovaj put grupa od 36 planinara kreće put Slovenije.
Poslije standardnih obilazaka prodavnica planinarske opreme u Ljubljani, u popodnevnim subotnjim satima stižemo na najviši planinarski prevoj u Sloveniji, Vršič (1611 m). Cestom, koja od 2006. godine nosi ime Ruska cesta, iz Kranjske Gore stižemo putem koji preko 25 serpentina savladava uspon od gotovo 800 metara. Na visini od oko 1200 m se nalazi Ruska kapelica, posvećena nastradalim ruskim zarobljenicima iz Prvog svjetskog rata, koji su gradili ovu cestu za vojne potrebe tadašnje Austougarske.
10000 zarobljenika je ovu cestu gradilo od 1915. do samog završetka rata. Kapelica je posvećena zarobljenicima koji su na tom poduhvatu ostavili svoje živote. Ukupno je stradalo 380 zarobljenika, od čega je u samo jednoj noći 8. marta 1916. (neki izvori navode i 12. mart) od lavine stradalo 110 zarobljenika i 7 njihovih čuvara. Preživjeli zarobljenici su izgradili ovu kapelicu kao pomen na stradale saborce. Uz pomoć ruske ambasade u Sloveniji, obnovljena je 2005. godine i danas predstavlja spomenik stradalim Rusima, ali i svojevrsnu vezu između dvije slovenske zemlje, Rusije i Slovenije.
Prevoj Vršič predstavlja vezu izmedju doline Soče i doline Save odnosno gradića Kranjske Gore i Bovca, u podnožju mnogih vrhova Julijskih Alpa i kao takav je mjesto gdje se nalazi veliki broj planinarskih domova. U jednom od njih, Erjavčevoj koči (1525 m) odsjedamo i mi. Tu smo već stari gosti, jer nam je dom bio baza za prethodne uspone u ovoj regiji.
Popodne koristimo za obilazak početnih dijelova straza koje smo izabrali za sutra, što je uobičajena praksa, a ovaj put se pokazalo posebno korisno jer smo uočili snježni nanos na samom ulasku u osigurani dio staze, koji nam je bio ozbiljna prepreka, jer nismo planirali korištenje zimske tehničke opreme. Nakon večere i male obuke za korištenje tehničke opreme za Via ferrata staze, ipak odlučujemo da sutra pokušamo uspon uz nekoliko improvizacija, ali opet potpuno bezbjedno, jer je samo to dobar način za vođenje grupe planinara. Isto tako odlučujemo da formiramo tri grupe, od kojih je svaka različite fizičke i tehničke pripremljenosti da bismo svima omogućili da imaju atraktivan izlet prilagođenim njihovim željama i mogućnostima.
U nedjelju ujutro, još prije 06:00 časova, dvije grupe koje kreću put Male Mojstrovke su spremne za polazak ispred doma. Veću grupu vodi Tanja standardnom stazom sa južne strane, a manju Draško na sjevernu stranu putem Via ferrata. Treću grupu će naš vodič Duško malo kasnije povesti prema vrhu Šitna Glava.
Grupa koja ide južnom stranom relativno brzo prelazi stazu i dolazi do vrha za dva sata, a grupa koja se odlučila na sjevernu stranu ipak napreduje malo sporije, jer mora da savlada težak i komplikovan pristup osiguranom dijelu staze preko strme snježne padine. Ipak, sve prolazi dobro i nakon četiri sata uspona sjevernim zidom dolazimo do vrha Male Mojstrovke (2334 m). Vrh nosi naziv po italijanskom nazivu za sam prevoj Moistrocca. Sa vrha vidimo grupu koja se penje na vrh Šitna glava (2087 m) i znamo da smo svi uspješno ostvarili gotovo sve zacrtane planove. Mada smo imali plan da posjetimo i susjedni vrh Velike Mojstrovke (2364 m) zbog snijega i leda na pristupnoj stazi odustajemo od toga.
Planinarski uspon se smatra gotovim i bezbjednim tek kada i zadnji planinar stigne bezbjedno u dolinu. Tako i mi nakon malo dužeg odmora na vrhu, iskorištenog za užinu i uživanje u prizorima vrhova koji nas okružuju, polako krećemo nazad. A sa vrha se pružaju pogledi prema Austriji i Sloveniji i na vrhove Mangarta, Jaloveca, Prisojnika, Triglava. Neke od njih vidimo dobro, a neke povremeno sakrivaju oblaci.
Na silasku nas na Vršiču čeka zakuska i piće koje nam kao i svaki put kada posjetimo Sloveniju, priredi naš dragi prijatelj Brane Meh. Uz razgovor i osmijeh zaključujemo da su sve tri grupe uspješno i bez problema ili povreda završile današnji uspon. A nama planinarskim vodičima, to je najveća nagrada za uložen trud.
Nakon ručka, odmora i posjete Ruskoj kapelici, puni utisaka krećemo put Prijedora, a Julijske Alpe pozdravljamo do skorog viđenja.
Uz planinare Klekovače, ovaj put su sa nama bili i planinari PD „Mrakovica“ iz Kozarca i SPD „Mulež“ iz Sanskog Mosta. Iskreno se nadamo da će im izlet ostati u dobrom sjećanju i da će ponovo biti naši gosti na nekoj narednoj akciji.
Vodiči su ovaj put bili Duško Vujičić, Tanja Timarac i Draško Zgodić.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Tanja Timarac, Nataša Milošević, Darko Dragić, Luka Ivanković, Duško Vujičić i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=76]

“Proljetno uređenje grada” je akcija koja se u Prijedoru sprovodi godinama. Ono obuhvata čišćenje grada, uređenje zelenih površina oko škola, poslovnih objekata, stambenih zgrada, ulica, trotoara, obala, korita rijeka i drugih neuređenih površina na području grada.

U Planinarskom društvu “Klekovača” Prijedor je odlučeno da se priključimo ovoj akciji. Grad Prijedor nam je odobrio 200 komada sezonskog cvijeća koje je uzgojeno u Komunalnom preduzeću. Dobijeno cvijeće smo posadili u dvorištu kod planinarskog doma na Kotlovači tokom vikenda 19-20. maja 2018. godine čime su dom i njegova okolina učinjeni ljepšim. Cvijeće je posađeno u vidu leje pored stepenica, malog “trga” da se kamuflira šaht i u vidu visećih vrtova. Od crvenog i bijelog cvijeća napravljen je aranžman u vidu planinarske markacije. Za formiranje leja korišten je kamen iz potoka i šumska zemlja – dakle materijali iz okoline.

Ovom prilikom se zahvaljujemo Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove grada Prijedora na ukazanom povjerenju i vrijednoj donaciji!

Takođe, pored cvijetnog uređenja doma vršeni su opsežni radovi na rekonstrukciji drenažnih kanala pored doma, posebno sa odvodnjom vode sa Draginog i Nirinog izvora i sa sezonskog potoka ispred doma. Na ove radove smo se odlučili nakon što su velike kišne padavine i naglo topljenje velikih količina snijega odnijele dio puta i produžile višegodišnji problem izlijevanja vode na put.

Vršeno je mašinsko i ručno čišćenje drenažnih kanala te izlijevanje betonskog šahta sa polaganjem betonskih cijevi koje odvode vodu od izvora prema potoku. Izlijevanje šahta, polaganje cijevi i mašinsko kopanje izveli su radnici NP “Kozara” na čemu smo im veoma zahvalni. Saradnja našeg Društva i NP “Kozara” je veoma dobra i uspješna i ogleda se u realizaciji zajedničkih projekata, održavanju planinarskih staza i puteva, ekologiji.

Novoiskopane i očišćene kanale bilo je potrebno nasuti drenažnim kamenom kako bi sav prethodni posao imao svoju smisao. Za potrebnu kamenu frakciju 16-60 za ove svrhe obratili smo se kompaniji ArcelorMittal d.o.o. Prijedor koja nam je, kao društveno odgovorna komapnija, donirala 15m³ kamenog agregata koji smo ručno rasporedili po kanalima. ArcelorMittal nam je i 2013. godine donirao 15m³ kamenog agregata za nasipanje staza oko doma i sa razlogom možemo da kažemo da nam je vjerni partner u realizaciji naših aktivnosti. Zbog svega toga veliko im hvala!

Tekst i fotografije: Marko Sarić

[srizonfbalbum id=75]

Majski dani u Prijedoru u znaku su proslave Dana Grada u spomen na oslobođenje od okupatora u II svjetskom ratu. Dan Grada se obilježava nizom kulturnih, zabavnih i sportskih svečanosti. Jedna od njih je planinarski pohod od Maslin baira do Kotlovače u organizaciji Planinarskog društva “Klekovača”. Staza ovog pohoda je dio nekadašnje “Transverzale Kozare” koja se, između ostalog, obilazala za Dan oslobođenja.

Planinari su se okupili na dobro poznatom zbornom mjestu ispred Sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru u nedjeljno jutro 13. maja 2018. godine. Dobrim starim TAM-ovim autobusom krenulo je njih 45 prema selu Malo Palančište na početak staze. Nakon pozdravne riječi sekretara Društva Marka Sarića, po koje šale i upoznavanja sa vodičima krenulo se na uspon “žutim putem”. Početni dio uspona je savršen za brzo izbijanje znoja i postizanje radne temperature. Krivudavim putem kroz šumu za 40-tak minuta izašli smo na Maslin bair (691m). Bair, inače, na turskom znači brdo tako da smo se mi uspeli brdo nekog Masle.

Na vrhu se nekada nalazila trigonometarska drvena piramida kuju je zub vremena ili nevremena pokvario pa je tu sad lovačka čeka koja je, naravno, svima izazov da se na nj popnu. Nedaleko od vrha nalazi se proplanak Maslinovac sa izvorom pitke vode (na toj visini čak!) i lovačka koliba – mjesto za odmor duše i tijela. Planinarima je zaista za to i poslužilo, da se natankaju vodom i energijom.

Vodičica Tanja Timarac je, da se ne bismo puno hladili (u stvari, da se ne bismo puno odmorili!) naredila pokret dalje. Od Maslin baira staza vodi visom Kozare i na pojedinim mjestima se ukazuju prelijepi vidici na jug prema Prijedorskom polju ili na sjever prema Knešpolju. Pored kuće Vojina Ritana, inače mjesta gdje se na Kozari nalazi kuća na najvišoj nadmorskoj visini, smo prošli, za trenutak stali, odmorili i divili se njegovom stadu lijepih koza koje su nas odmah podsjetile na Hajdi i zdravo planinsko mlijeko.

Uz lagan hod i povremene pauze da se ne umorimo previše preko Krompirišta, Mitrovića, Džamišta došli smo do Bešića poljane i skretanja prema planinarskom domu na Kotlovači. Oborili smo se prema domu i valjalo je sad kočiti nogama, koljenima a neko i prednjim nogama. Nije to bilo toliko strašno jer je na umu bio uvijek dobar grasulj i hladno pivo koje nas čeka. Sav ručak je brzo nesto, vjerovatno zato što je bio dobar a i pivo je isto tako nestalo, vjerovatno zato što su mušterije bile dobre.

Na pohodu je bilo omladine iz naše planinarske sekcije u Elektrotehničkoj školi ali i najmlađi učesnik Ilijana-Jana Balaban kojoj smo poklonili člansku knjižicu.

Vodiči na pohodu su se potrudili da svi sretno i zdravo stignu do odredišta a oni su: Tanja Timarac, Duško Vujičić, Igor Ostojić i Marko Sarić.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Vedrana Zgonjanin, Predrag Marin, Srđan Čavić, Nemanja Turudija i Marko Sarić

[srizonfbalbum id=73]

Posljednji aprilski vikend, tačnije posljednju aprilsku nedjelu 2018. godine, planinari PD “Klekovača” iz Prijedora bili su gosti Planinarsko-sportskom društvu “Pecija” iz Kozarske Dubice koji su organizovali planinarsku akciju “Pecijine staze”. Ova akcija se održava u sklopu proslave dana opštine Kozarska Dubica.

Dvadesetak članova našeg Društva se, u rano nedjeljno jutro u 7h, okupilo ispred Gimnazije da se uputi Peciji i njegovim hajducima u pohode. Nisu to oni hajduci nego isto tako neki drugi dragi ljudi koji će se pojaviti u Dubici i sa kojima će biti lijepo provesti lijep proljećni dan. Uz koju šalu, pošalicu i čašicu razgovora brzo smo došli (među prvima oko 8:15) do planinarskog doma u selu Vojskova. Nakon dočeka svih učesnika akcije i fotografisanja ispred doma i obližnjeg spomenika žrtvama fašističkog terora iz II svjetskog rata kojih, na žalost, na ovim prostorima ima puno, krenuli smo obroncima Kozare do manastira Moštanica.

Na stazu dugu 12 km od Vojskove do manastira Moštanica krenulo je oko 90 planinara svih uzrasta i to je ono što najviše raduje, bez obzira na generacijsku razliku, ljubav prema prirodi i planini je ono što ih vezuje. Bili su tu i planinari iz Kozarca, Maribora i Kozarske Dubice i to ne samo članovi dubičkog planinarskog društva nego i drugi građani koji vole da pješače u prirodi. Naravno, kako to na Kozari često biva i ove godine je blato dobro “rodilo”. Gliba je bilo na sve strane, ukrašenog dobrim traktorskim kolotrazima. Možda se to neka nova hajdučija igra sa nama. Ko zna! Uglavnom, ništa nam nije narušilo odličnu atmosferu. Pravili smo česte pauze za jelo i koju kapljicu vatrene vode. Unutar redova Klekovače bila su dva najmlađa učesnika pohoda, unuka i unuk naših Mrđe i Peleta (kostolomca). Djeca nisu posustajala i bodrila su sve nas svojom duhovitošću i živahnošću.

Nakon četiri sata hoda (vodiči “Pecije” su davali pauze ali pssst, niko ne smije znati jer četiri sata hoda treba da djeluju opasno i strašno) došli smo do platoa ispred manastira Moštanica. Nakon tog višečasovnog pješačenja učesnike planinarskog pohoda „Pecijine staze“ na Moštanici je dočekao grah za ručak a druženje i zabava nastavljeni su uz  nastup Folklorne sekcije „Una“ Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta”.

Domaćini su nam dodjelili zahvalnice za učešće sa likom Petra Popovića Pecije. Nakon toga naš vođa puta, naš “hramabaša” Pele je sa svojom “hajdučijom” krenuo nazad prema Prijedoru uz zahvalnost dubičkim “jatacima” na lijepo organizovanoj i ponovo rođenoj planinarskoj akciji.

Tekst: Vedrana Zgonjanin i Marko Sarić

Fotografije: Vedrana Zgonjanin, Radivoje Petković, Zoran Petrić i Predrag Marin

[srizonfbalbum id=71]

Dani zime na Kozari je manifestacija koju planinari rado isčekuju. U sklopu ove dvodnevne manifestacije koja se održava po 12 put upriliči se niz aktivnosti koje su planinarima posebno zanimljive. Aktivno učešće u njima uzimaju i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.

Prvog dana manifestacije, u subotu 03. februara učestvovali smo i pomogli organizaciju Omladinskog marša koji je organizovao Klub ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora. 24 planinara iz našeg Društva, PD “Kozara” iz Banja Luke i PSK “Poštar” iz Beograda krenulo je novom stazom iz Rajkovića prema planinarskom domu “Kotlovača”. Ambijent je bio zimski što je i normalno za ovo doba godine sa dosta snijega na stazi, sa dosta snijega koji je dolazio iz pravca neba i iz pravca savijenih grana stabala što je isto tako normalno za ovo doba godine. Prvi na čelu kolone, domaćin Marša Draško Anđelić, je imao najteži zadatak jer je prtio stazu a svakom sljedećem iza njega je bivalo sve lakše.

Prvi izazov na ovoj stazi bio je prelazak preko potoka. Vode nije bilo puno ali obala i pojedino kamenje je bilo zaleđeno te bi svaka egzibicija dovela do hrabrog zimskog kupanja u planinskom potoku, u ovom slučaju Kotlovači. Međutim, spretne ruke vodiča su pomagale da svi bezbjedno pređemo na drugu obalu i nastavimo strmom stazom do puta prema planinarskom domu.

PD “Klekovača” je u pl. domu “Kotlovača” pripremila čaj za sve učesnike Marša i što je možda najvažnije toplu prostoriju za odmor, doručak i čašicu razgovora. Kako bit planinarenje nije u sjedenju u toplom (čudna nekakva aktivnost!) krivudava marševska kolona se uz dolinu Kotlovače uputila lagano uzbrdo prema Bešića poljani. Hod je bio prilagođen najsporijem u grupi tako da se niko nije previše umorio i niko nije ostavljen iza zadnjeg vodiča, tj. goniča Marka Sarića.

Izašli smo na Mrakovicu i kod vodotornja nas je domaćin ugostio grasuljem sa kobasicama. Topao grah je prijao u hladnom danu a uz njega i crveni luk. Bili smo kao djeca u prodavnici igračaka. Najmlađi učesnik Marša desetogodišnji Nemanja Turudija je ovdje izrazio želju i postao član našeg Društva. Nemanja, dobrodošao i želimo ti puno uspjeha i druženja u planinama!

Odvažna grupa planinara se uputila nazad prema našem pl. domu kako bi proslavila godišnjicu aktivnog planinarenja našeg Darka Dragića i rođendan Bilje Zgodić. Slavljenicima čestitamo i drugarima koji su im priredili ovo iznenađenje jer je to bila zabava iznenađenja. Oni manje odvažni su ostali i uputili se na “Mrakovačku transverzalu”: Đuro – Bijele vode – Lane – Monument. Dakle, bit je u kretanju i obilasku predjela.

Sljedećeg dana, u nedjelju 04. februara na Mrakovici je bilo “finale” Dana zime na Kozari. Održavala su se razna sportska takmičenja vezana za zimu: od grudvanja i sankanja pa do skijanja, kulturno-zabavna dešavanja i takmičenja u pripremanju kotlića. Ekipa našeg Društva u sastavu Vanja Ševa kao šef kuhinje, Dario Duvnjak i Marko Sarić je pripremala kotlić. Izazov je bio u jutro približiti se mjestu kuvanja jer je gužva bila velika a masa ne bi bila masa kada dodatno ne bi stvarala pometnju.

Čorba je počela da se krčka a u nju se dodavalo sve ono što ne smijemo odati, zbog konkurencije. Smijemo odati da je bilo puno guljenja, sjeckanja, rendanja… Trebalo je sve to lagano miješati, sa “razumijevanjem” i čuvati da ne počnemo jesti prije nego što sudije ocjene kvalitet. Sudije su pored jela, izgleda takmičarske ekipe koja je imala na sebi planinarsku opremu a preko zanimljive kecelje, ocjenjivale i izgled štanda kojeg smo okitili našim zastavama, pojedinim dijelovima karakterističe planinarske opreme (cepin, dereze, pojas, prusici, konopci i naravno rančevi) kao i reklamnim materijalom. Takođe, na štandu smo posjetiocima ponudili mezu, kiflice, čaj, kafu, kuvano vino i rakiju. Za ovaj dio ponude su zaslužni naši Vedrana Zgonjanin i Ljubiša Aramanda. Sve se brzo popilo i pojelo jer je sigurno bilo ukusno i kvalitetno. Veću količinu vina za kuvanje smo dobili od lovaca LU “Srndać” iz Svodne na čemu im se i ovom prilikom zahvaljujemo. Bitan dio logistike ne bi bio ispoštovan da tu nije bio Božo (Blagoja) Jungić sa opremom za kuvanje i pripremanje hrane. Za dobru atmosferu oko štanda pobrinuo se Drago Motl sa harmonikom, Goran Vranješ i glumac Dean Batoz pa je naš prostor bio jedan od veselijih na cijelom takmičenju.

Uz dobru zabavu, puno veselja, smijeha i osmjeha na licima sviju nas i posjetilaca gastro ponuda sa štanda je brzo nestala ali čorba je došla na red. Prvo smo morali jedan tanjir odnijeti sudijama na degustaciju pa odvaditi učesnicima koji su radili na štandu a bilo nas je dosta te smo tek nakon toga, uz taktički manevar čekanja, čorbu počeli dijeliti. Kutlača tamo, kutlača onamo i za čas kazan od 60l čorbe je bio prazan. Neka, tako i treba, zbog toga je bio pripremljen.

Došao je trenutak dodjele nagrada najboljima. Prišli smo centralnoj bini očekivajući diplomu za učešće na manifestaciji. Međutim, rad svih učesnika štanda doprinio je da osvojimo II mjesto u kategoriji planinarskih društava. Svima koji su doprinjeli ovom uspjehu se zahvaljuemo!

Napravljeni su dogovori za naredno takmičenje i kako da unaprijedimo kvalitet.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Marko Sarić, Darko Dragić i Draško Anđelić

[srizonfbalbum id=68]

Poslije novogodišnjih i drugih praznika, kojih je ovaj mjesec prepun a koji sa sobom nose pretjerano uživanje u hrani i piću, bilo je vrijeme da se i planinari “Klekovače” vrate aktivnom životu i planinama.
Iako nismo bili tako lijeni i svaki vikend u januaru smo proveli na našoj Kozari, red je bio da organizujemo i jedan dvodnevni izlet na planini na kojoj ćemo u januaru pronaći i malo snijega. Izbor je pao na Visočicu (1974 m), planinu nadomak Sarajeva. Masiv Visočice je prirodna granica između centralne Bosne i gornje Hercegovine. Kanjoni rijeka Ljute, Neretve i Rakitnice je odvajaju od obližnjih planina Treskavice, Prenja i Bjelašnice, ali se pogled pruža mnogo dalje i prema Magliću, Veležu, Zelengori, Durmitoru.
Kao i obično, u ranim jutarnjim satima krećemo iz Prijedora, a u Istočnom Sarajevu nas čeka naš prijatelj, domaćin i dobar poznavalac terena kojim ćemo se kretati, Igor Milošev. Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan na vrh Puzim (1776 m). Na žalost, pristupni makadamski put kojim smo trebali da dođemo do mjesta za početak uspona nije bio dovoljno dobro očišćen, tako da je pristup motornim vozilima bio nemoguć, a vremena za pješačenje nismo imali. Odlučili smo da je bolje da se taj dan popnemo na vrh Subar (1820 m), koji obično nije na putu kada se prelazi greben ove planine.
Tako je i bilo, a nakon uspona na Subar i uživanja u sunčanom danu i snijegu, ostalo nam je vremena da na zaleđenim padinama vježbamo tehniku zaustavljanja cepinom, koja se koristi u slučaju pada na strmim padinama koje su prekrivene snijegom ili ledom. Najveći je problem bio pronaći dovoljno tvrdu i zaleđenu padinu, jer je dan bio sunčan i topao. Ali kada smo našli odgovarajuću, svi su se ozbiljno prihvatili posla, a mnogima je ovo bio prvi put da pokušavaju ove tehnike. Tako da je bilo zaustavljanja cepinom, ali i do sada rijetko viđene tehnike kočenja licem i šljemom. Bilo je brzog klizanja niz padinu, ali i pokušaja koji su završili i prije nego što su počeli. Zbog, kako kažu, lošeg rasporeda kostiju i mesa na ključnim dijelovima za ubrzanje. Uglavnom, svi su se složili da je naučeno nešto novo, a nadamo se da nećemo morati doći u priliku da nučeno i koristimo u realnim situacijama.
Nakon povratka se smještamo u topao i ugodan planinarski dom „Vrela“ i ostatak večeri provodimo uz druženje sa našim prijateljima i članovima koji žive u tom kraju.
Po planu, rano ujutro krećemo ponovo ka padinama Visočice, ovaj put direktnim smjerom na vrh Vito (1960 m). Padina je strma, ali svi znamo kako se kretati njome, a juče smo uvježbali šta moramo uraditi u slučaju pada. Snijeg na početku uspona nije sjajan, odnosno površinski sloj je mekan pa dereze nemaju pravi oslonac, ali pri vrhu je kora potpuno zaleđena i svi imaju priliku da osjete kako izgleda kretanje po ledenoj površini. Svi sretno dolazimo do vrha, gdje uz odmor i fotografisanje čekamo naše drugare iz PD „Kozara“, Banja Luka, koji su krenuli iza nas. Nakon toga zajedno sa njima nastavljamo jednom od sigurno najljepših grebenskih tura u našoj zemlji. Hodamo samim grebenom od vrha Vito, preko Velikog brda (1884 m) i Malog brda , pa sve do vrha Drstva (1808 m). Imamo prilike vidjeti iz neposredne blizine kako izgledaju snježne strehe, jedna od opasnosti koja vreba na planini. Dok usput nešto učimo, ipak je glavni fokus na prekrasnim predjelima koji nas okružuju i savršenom sunčanom danu. Vidimo i Lukomir, naseljeno mjesto na najvećoj visini u BiH (1495 m). Kako se dan bliži kraju tako se mi polako spuštamo prema domu i nakon kratkog odmora i srdačnog pozdrava prijateljima koji ostaju, krećemo put Prijedora. Ali sigurno smo da ćemo uskoro ponovo u ovaj kraj, jer je još mnogo divnih planina koje nismo posjetili.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Nataša Milošević, Igor Milošev, Radenko Derkuća, Darko Petković i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=67]

Povodom Dana Republike Srpske 9. januara u Banja Luci je organizovan svečani defile pripadnika MUP-a Republike Srpske i civilnih struktura (vladinih i nevladinih organizacija i ustanova).

Jedan od  ešalona u defileu bio je i ešalon Planinarskog saveza Republike Srpske. U njemu su, pored ostalih, bili i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor Milica Bogdanović, Vlado Topić i Ljubiša Aramanda koji je kao predsjednik Saveza sa zastavom koračao ispred.

Planinari su time na poseban način dali doprinos u obilježavanju ovog značajnog datuma.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Milica Bogdanović, Vlado Topić i Snježana Lepir

[srizonfbalbum id=65]