Orijentacija u prirodi

Blagoja Tubin

            Najprostije rečeno, orijentacija u prirodi je snalaženje na nekom terenu na osnovu iskustava i znanja. Ta znanja su potrebna svim ljudima koji se bave aktivnim boravkom u prirodi, kao i ostalima koji se makar povremeno odluče na kretanje van kategorisanih puteva i urbanih sredina. Ovdje ćemo pokušati prikazati osnove orijentacije u prirodi na svima prihvatljiv način uz maksimalno prilagođavanje tih znanja mogućim realnim situacijama. Neke opširnije informacije iz ove oblasti zainteresovani mogu da nađu na internetu, u raznim priručnicima, na kursevima i sl.

Ovaj tekst ćemo podijeliti na dva dijela, u prvom će biti pokazane standardne vještine i znanja koje se najčešće koriste u orijentaciji, a u drugom dijelu praktična primjena tih znanja na terenu (gdje ćemo se jednim dijelom bazirati na područje planine Kozare kao primjer praktične upotrebe znanja i vještina u orijentaciji na terenu) uz dodatak još nekih iskustava i podataka koji mogu biti od koristi u orijentaciji.

UVOD

Možemo razlikovati orijentaciju u prirodi kao spontanu aktivnost, gdje se krećemo u prirodi po poznatom ili nepoznatom terenu pri čemu u svakom trenutku znamo svoj položaj na terenu kao i tačku ka kojoj se krećemo i kako do nje da dođemo. S druge strane imamo situaciju u kojoj nam nije poznat naš položaj na terenu. Samim tim nismo u mogućnosti da dođemo do željene tačke, barem ne na pouzdan način. Ta situacija se naziva gubljenje na terenu i nije nepoznata ljudima koji često borave u prirodi. To ne mora biti opasna situacija, ali može da bude. U ovakvoj situaciji je potrebno znanje i vještina da bi se pronašao izlaz iz nje. Prije nego što naučimo tehnike kako da se orijentišemo u prirodi, spomenućemo neka izuzetno važna pravila kojih se treba pridržavati kada je u pitanju orijentacija u prirodi:

1. Orijentacija počinje na kućnom pragu, a možda i prije. Ukoliko se prije polaska na teren informišete o samom terenu (podaci od drugih ljudi, internet, čitanje topografske karte) i možda napravite plan kretanja, vjerovatno nećete imati većih problema. Tako to rade iskusni planinari, izviđači… Sa orijentisanjem možemo početi sa stupanjem na teren, tako što ćemo biti aktivni u orijentaciji bez obzira da li smo sami ( što u načelu treba izbjegavati) ili smo u manjoj ili većoj grupi. Tu postoji i problem kada idemu u grupi, često se odgovornost za orijentaciju prebacuje na drugog, a na kraju se ispostavi da su svi tako razmišljali i izgubili. Aktivnost treba da se ogleda u praćenju staze, prirodnih orijentira, razgledanje okoline i pamćenju što većeg broja informacija koje bi mogle poslužiti prilikom orijentisanja.

2. Improvizacija može biti presudna tokom orijentacije i u slučaju da se izgubimo. Sva znanja koja smo ranije naučili ili ćemo možda naučiti u ovom tekstu su neupotrebljiva ukoliko ih ne možemo prilagoditi situaciji na terenu. Nikada u stvarnosti nećemo imati iste uslove kao one koji su opisani i prikazani u priručnicima. Ona su osnovna znanja o orijentaciji, ali sve ostalo zavisi od naše sposobnosti da improvizujemo. Ovaj problem se može savladati viježbom.

3. Bez panike je moto koji stoji na „Autostoperskom vodiču kroz galaksiju” iz istoimenog romana Daglasa Adamsa, ali je i moto koje bi trebalo da stoji na svim priručnicima za orijentaciju. To je načelo koje je preduslov za uspješnu orijentaciju. Onda kada postanemo svjesni da smo zalutali moramo sačuvati pribranost i izbjeći paniku. Ne smijemo se prepustiti slučaju i početi bezglavo da se krećemo po terenu, te dopustiti da nas obuzmu nerealni strahovi. Tek tada možemo uspješno da koristimo znanja i vjestine za orijentisanje u prirodi.

1. DIO

                               GEOGRAFSKA I TOPOGRAFSKA ORIJENTACIJA

 

            Kao što smo već rekli, tokom naših aktivnosti u prirodi možemo doći u situaciju da zalutamo, tj. da se izgubimo na terenu. Važno je biti smiren i ustanoviti da li smo zaista zalutali ili je možda došlo samo do malog skretanja s puta ili neke staze. Ukoliko ustanovimo da smo zaista izgubili orijentaciju, zalutali i ne znamo ni približno gdje se nalazimo, pristupamo nekim tehnikama orijentisanja koje će biti predočene u nastavku teksta.

GPS

GPS (Global Positioning System) je globalni sistem za pozicioniranje koji pruža pozicioniranje i navigaciju na svakom dijelu zemlje i u blizini nje. Stavljamo ga na prvo mijesto u orijentaciji jer on pruža sigurnu i preciznu uslugu u orijentaciji. Daje nam razne mogućnosti i olakšanja prilikom orijentacije i u velikoj je prednosti u odnosu na ostale tehnike orijentisanja. Pruža nam precizne podatke gdje se nalazimo, kuda smo prošli i kuda treba da idemo da bi stigli do cilja. Uz sve to daje jako mnogo podataka koji mogu biti od koristi prilikom kretanja. Od velike koristi je mogućnost da se instaliraju karte terena na uređaj. Korištenje ovog uređaja zavisi od modela i proizvođača i to je ono što moramo da naučimo ako želimo imati korist od njega.

GPS se sastoji od tri segmenta: svemirskog, kontrolnog i korisničkog. U sistemu učestvuje 24 do 32 satelita u Zemljinoj orbiti, zemaljske stanice i korisnički uređaji. Prednosti ovog sistema su velike: najpreciznija navigacija, brza i pravovremena usluga nezavisno od vremenskih prilika i doba dana, jednostavno korištenje i neke dr.  Naravno postoje i mane: tehnički problemi na sistemu ili samom uređaju, nepravilna upotreba, prazna baterija…

Sve nam ovo govori da smo danas u mogućnosti pristupačno koristiti jedan od najsavršenijih sistema navigacije u našoj istoriji, sistem koji se svakodnevno unapređuje i postaje sve bolji i bolji, ali i sistem koji ima svoje mane koje nam daju u zadatak da naučimo i one standardne ( stare) tehnike orijentacije u slučaju da ne posjedujemo ova moderna tehnička pomagala ili u slučaju kada ona zakažu.

MOBILNI TELEFON

Mobilni telefon je bežični  uređaj za komunikaciju na daljinu. On je još jedno tehnološko čudo modernog doba. Pored svojih mnogih prednosti, jedna od najvažnijih u pogledu orijentacije je ta da ga većina ljudi posjeduje, tako da je mala mogućnost da se kod nas nađe neki pojedinac, a naročito grupa ljudi, koja je zalutala a da pri sebi nemaju barem jedan mobilni telefon. Od mobilnog telefona možemo imati višestruku korist prilikom gubljenja u prirodi:

– možemo pozvati u pomoć nekoga ko poznaje teren i informisati se šta i kako dalje (pri čemu je poželjno da utvrdimo stajnu tačku),

-možemo pozvati neku od nadležnih službi za pomoć (GSS, policija, info centar nacionalnog parka itd.),

-na mobilnim uređajima imamo sat pomoću kojeg možemo pokušati odrediti strane svijeta,

-neki uređaji imaju ugrađen kompas kojim možemo da se orijentišemo ( Sl. 1.),

-GPS integrisan u mobilnom telefonu ne zaostaje za GPS uređajima i jedno je od najboljih tehničkih pomagala koje možemo imati u svrhu orijentacije u prirodi.

 

GEOGRAFSKA ORIJENTACIJA

Geografska orijentacija je u suštini određivanje strana svijeta. Strane svijeta možemo odrediti pomoću instrumenata ( kompas, gps…), nebeskih tijela i ostalih pojava na terenu. Da bi odredili strane svijeta i da ne dođe do zabune prilikom korištenja nekih tehničkih pomagala potrebno je da znamo da kada stanemo licem okrenuti ka sjeveru (N, north), jug (S, souht) nam je iza leđa, u pravcu lijeve ruke se nalazi zapad (W, west), a u pravcu desne ruke istok (E, east).

Pomoću instrumenata je najlakše odrediti strane svijeta. GPS nam omogućava preciznu orijentaciju i koristi se po datom uputstvu za uređaj. Ukoliko koristimo kompas (digitalni kompas na mob. telefonu ili busolu) važno je da zapamtimo da se kazaljka koja pokazuje smijer uvijek okreće ka sjeveru i ta strana kazaljke (pokazivača) je označena strelicom ili je obojena nekom uočljivom bojom.

Pomoću nebeskih tijela možemo sa prilično velikom tačnošću odrediti strane svijeta. Neke od tehnika koje se najčešće primjenjuju  su se pokazale kao dovoljno precizne za ovu vrstu orijentisanja:

–pomoću sunca i sata možemo odrediti jug, a time i ostale strane svijeta tako što malu kazaljku usmjerimo ka suncu. Tada će zamišljena simetrala (polovina ugla)  između male kazaljke i oznake 12 sati pokazivati smijer juga. (Sl. 2.)  Pri ovome treba računati na to da prilikom ljetnjeg računanja vremena umjesto oznake za 12 sati koristimo oznaku za 1 sat.

Za neku okvirnu orijentaciju ili kada ne posjedujemo sat (možemo koristiti nacrtan sat na papiru ako nam je poznato vrijeme) sunce je u 6 sati na istoku, u 12 sati na jugu, a u 18 sati na zapadu. U uslovima ljetnog računanja vremena sunce je u 7 sati na istoku, u 13 sati na jugu, a u 19 sati na zapadu. Postoje još neke slične tehnika za orijentisanje prema suncu, ali ih nećemo spominjati jer su komplikovanije od već spomenutih i iziskuju više vremena.

–pomoću zvijezda se možemo orijentisati kada je vedra noć. Tehnika se sastoji u tome da pronalazimo zvijezdu Sjevernjaču koja nam pokazuje pravac sjevera. Moramo pronaći sazviježđa Velikih Kola i Malih Kola (Veliki Medvjed i Mali Medvjed). Stranicu Velikih Kola koju čine zadnje dvije zvijezde suprotno od rude produžimo zamišljenom linijom pet dužina te stranice i na kraju te linije pronalazimo zvijezdu Sjevernjaču koja se nalazi na vrhu rude Malih Kola. Mala Kola su teže uočljiva, ali je Sjevernjača najsvjetlija zvijezda u blizini. (Sl. 3.)

–pomoću Mjeseca se postiže približna orijentacija. Da bi uspjeli u tome moramo razlikovati mjesečeve mjene: pun Mjesec (uštap), prva četvrt (oblik slova D), zadnja četvrt (oblik zatvorenog slova C) i mlad Mjesec (mlađak). Mlad Mjesec ne vidimo jer je u pravcu Sunca. Pun Mjesec je uvijek suprotno od Sunca, tako da je na istoku kada je sunce na zapadu, u ponoć je na jugu, a ujutro na zapadu. Kod prve i zadnje četvrti Mjesec je za 90 stepeni zamaknut od Sunca. Tako da je prva četvrt u 6h na istoku, u 12h na jugu, a u 18h na zapadu. Zadnja četvrt je u 24h na istoku, u 6h na jugu, a u 12h na zapadu.

Pomoću ostalih pojava na terenu se može postici približna orijentacija i treba imati u vidu da nisu uvijek precizne i tačne. Za što sigurniju orijentaciju na ovaj način treba u obzir uzeti više pokazatelja pa se tek onda orijentisati na osnovu njih. Evo nekih primjera pojava na terenu koje nam mogu pomoći da odredimo strane svijeta:

–po panjevima možemo odrediti strane svijeta tako što uočimo na kojoj su strani panja godovi gušći, s te strane je sjever, (Sl. 4.)

–mahovina je izrasla sa sjeverne strane panja, kamena i sl. jer je ta strana vlažnija i u sijenci što odgovara njenom rastu, (Sl. 5.)

–kora drveta je na sjevernoj strani hrapavija i tamnija od one na južnoj,

–krošnja drveta je bujnija sa južne strane,

–snijeg brže kopni na južnim obroncima, a dugo se zadržava sa sjeverne strane,

-na pravoslavnim crkvama oltar je na istočnoj strani, a ulaz u crkvu na zapadnoj, dok                      je na katoličkim crkvama suprotno od toga,

-pravoslavni grobovi su okrenuti ka istoku, a katolički ka zapadu,

-muslimanski grobovi su okrenuti u pravcu sjever-jug, gdje je spomenik okrenut ka  jugu.

TOPOGRAFSKA ORIJENTACIJA

            Topografska orijentacija se sastoji u određivanju stajne tačke uočavanjem određenih orijentira na terenu, položaja objekata na terenu, i izboru daljnjeg kretanja na terenu. Topografska orijentacija podrazumjeva i geografsku orijentaciju.

            Osnovna sredstva za orijentaciju i topografsku orijentaciju koja se najčešće mogu naći kod nas:

–kompasi i busole imaju razne oblike, tehničke dodatke i materijale od kojih su izrađeni, ali im je osnovna namjena pronalaženje strana svijeta, razna mjerenja na karti i terenu i pomoć pri kretanju na terenu. Kod nas se najčešće sreće busola M53 ali i druge vrste kompasa i busola, od onih koji pokazuju samo strane svijeta (kompasi) pa do onih koji su predviđeni da se sa njima rade razna mjerenja u svrhu orijentacije. Uglavnom su izrađeni od nemagnetnih materijala kao što su plastika ili aluminijum. Daćemo detaljniji opis busole M53: sastoji se od tijela ( postolja), poklopca (vizira) i limba sa magnetnom iglom. Na tijelu je iscrtana milimetarska podjela za mjerenje na karti i za mjerenje udaljenosti. Poklopac sadrži vizir, ogledalo i podjelu u hiljaditim za mjerenje vertikalnih uglova, odnosno određivanje udaljenosti. Na limbu se nalazi podjela za mjerenje azimuta u stepenima i hiljaditim, te su označene glavne strane svijeta (sjever je označen trouglom). Magnetna igla je na sjevernoj strani označena fluorescentno. Limb je pokretni dio, a na njegovom dnu je crta koja služi za poravnavanje s magnetnom iglom. (Sl. 6.)

–topografske i druge karte su  slike zemljine površine ili nekog njenog dijela prenesena na ravnu plohu u određenom mjerilu. Ima mnogo različitih karata, i rađene su u zavisnosti od potreba, npr.:  turističke (posjeduju više podataka o konkretnom terenu, smještaju, kampovima, putnoj mreži…), topografske (najčešće ih koristi vojska, izviđači, planinari i svi oni koji imaju potrebu za veoma preciznim prikazima terena), auto-karte (naglašen je prikaz putnih komunikacija) i dr.

Karte su prikazane u određenoj razmjeri koja je navedena na karti, uglavnom imaju ucrtanu koordinatnu mrežu radi lakšeg mjerenja na kartama, zemljište i nagibi na njemu su prikazani nekom od tehnika (izohipse, sjenčenje, bojenje u tonovima i sl.) pri čemu se kod nas najčešće koriste karte sa izohipsama, nazivi objekata, naselja, područja su ispisana slovima različitih boja i dimenzija, a ostali objekti su prikazani topografskim znacima koji su zajednički za većinu karata, ili specifični za datu kartu na kojoj je priložena odgovarajuća legenda za tumačenje istih. Na topografskim kartama se najčešće  koriste slijedeće boje: crna ( nazivi mijesta, putevi niže kategorije, nadmorske visine, topografski znaci ili njihova osnova), bijela ( predstavlja površine koje nisu prekrivene višim rastinjem, npr. livade), braon ( linije koje prikazuju nagib terena, izohipse, nadmorske visine na izohipsama), crvena ( putevi viših kategorija, dijelovi topografskih znakova),  zelena ( šume, voćnjaci, druga viša vegetacija), plava (rijeke, potoci, jezera, more… i njihovi nazivi).

–pomoćna sredestva, najprostije rečeno, su sva ona sredstva koja nam mogu biti od pomoći u orijentaciji a ne spadaju u osnovna sredstva. Vjerovatno ima mnogo ovakvih sredstava, ali ćemo spomenuti samo neka: pedometar (mjeri pređeni put), koordinatomjer  (pomoću njih mjerimo koordinate, položaj određenih tačaka na karti), kurvimetri (sprava za preciznije mjerenje udaljenosti na kartama jer mjeri krivine, skretanja i ravne dijelove putanja), (Sl. 7.), šestar i dr.

            Osnovne radnje sa kartom i busolom su osnova topografske orijentacije. Dajemo prikaz osnovnih radnji sa ovim tehničkim sredstvima po nekom logičnom redoslijedu koji se može mijenjati u zavisnosti od situacije.

–orijentisanje karte označava postupak postavljanja geografskog sjevera na karti u pravac sa geografskim sjeverom na terenu. Osnovne tehnike orijentacije karte su:

            -orijentisanje pomoću kompasa ili na neki drugi način (kompas, busola, nebeska tijela, pojave u prirodi), (Sl. 8.)

            -usklađivanjem linija na karti sa linijama na terenu (npr. stanemo na mjesto ukrštanja puteva ili puta sa rijekom i sl. pa te pravce uporedimo sa njihovim prikazom na karti), (Sl. 9.)

            -usklađivanjem pravca objekata na karti sa pravcem objekata na terenu ( kada znamo naš položaj na karti nađemo neke markantne objekte u prirodi i onda gledamo da se smjerovi tih objekata poklope na karti). (Sl. 10)

-određivanje stajne tačke je jedan od najvažnijih postupaka u orijentaciji. Ukoliko se nalazimo pored nekog objekta onda je lako zaključiti gdje nam je stajna tačka pronalaženjem tog objekta na karti. U suprotnom koristimo neku od slijedećih tehnika:

            -procjena stajne tačke odoka se koristi tako što osmotrimo teren i pokušamo odrediti udaljenost do nekih uočljivih objekata na terenu, koji su ucrtani na karti, i na osnovu tih vrijedosti odredimo približnu stajnu tačku, što je u većini slučajeva dovoljno za orijentaciju,

            -tehnika presjecanjem pravaca je preciznija i preduslov je da orijentišemo kartu. Izaberemo  dva ili tri objekta na terenu i mjerimo njihove azimute (uglove koje čine pravac sjevera i pravac određenog objekta) pomoću busole, te ih unesemo na kartu. Mjesto gdje se ti pravci presjecaju je naša stajna tačka.

2. DIO

                                                        ORIJENTACIJA NA TERENU

Kada savladamo sve (ili dio tehnika) iz prethodnog teksta, valja nam to primijeniti u stvarnosti. Kao što smo već rekli ukoliko ne prilagodimo ono što smo naučili stvarnoj situaciji na terenu, teško da ćemo imati korist od tog znanja u orijentisanju. U daljem tekstu date su smijernice, prijedlozi i primjeri kako da se organizujemo i primijenimo tehnike za orijentaciju, a na vama je da ih prilagodite datoj situaciji na terenu. Neki primjeri su dati za teren planine Kozare i teritoriju Nacionalnog parka „Kozara“ što može važiti i na drugim sličnim terenima.

              1. Da li ste zaista zalutali je prva stvar u koju bi trebali biti sigurni?! Prije nego počnete da paničite, zovete u pomoć prijatelje, pozivate telefonom… uvjerite se da li ste zalutali. Postoji velika vjerovatnoća da niste! Malo se vratite stazom kojom ste došli i provjerite da li ste samo skrenuli sa puta, pokušajte se sjetiti prostora i smjera iz kojeg ste došli. Ako nađete stazu kojom ste stigli možda je najbolje da se vratite odakle ste krenuli, ukoliko niste sigurni kuda vas taj put vodi.

              2. Savladajte paniku kada shvatite da ste zalutali. U panici nećete nigdje stići. Kada utvrdimo da smo izgubili stazu, da smo zalutali, to ne znači da nema izlaza iz situacije već da nam trenutno nije poznat. Moramo se koncentrisati (pribrati) da ne odemo još dublje u divljinu i da se ne bi povrijedili, jer je najčešća reakcija u takvim situacijama besciljno i nepažljivo trčanje po terenu. Tek onda kada se smirimo možemo pristupiti orijentaciji na terenu.

              3. Vratite se na stazu, ako ste uopšte išli nekom stazom (što se u načelu preporučuje ukoliko niste sigurni da dobro poznajete teren). Pokušajte da se sjetite smijera iz kojeg ste došli, a onda metar po metar unazad dok ne dođete na stazu. Ukoliko nađete stazu a ne znate iz kojeg ste smijera došli, probajte ići na bilo koju stranu jer staza negdje vodi, pa onda logički zaključite koji je vaš smijer (npr.: sve vrijeme ste išli uzbrdo, pa nije logično da se vraćate uzbrdo).

              4. Planinarske markacije su česte na terenu i od velike su pomoći u kretanju na terenu kao i kod gubljenja u prirodi. Markacije su oznake koje označavaju planinarske staze i puteve. Ima ih raznih i mogu da se razlikuju po dimenzijama od države do države, ali su u osnovi iste ili slične. Osnovne boje koje se koriste u označavanju su crvena i bijela. Na većim plohama markacije imaju oblik crvenog prstena sa bijelom tačkom u sredini, a na manjim ili neravnim površinama naizmjenično složene crvene i bijele linije ili prstenovi (na tankim granama ili štapovima). U načelu bi se od svake markacije morala vidjeti ona naredna. Postoje i oznake u vidu strelica u jednoj ili obje boje, oznake raskršća u obliku slova X crvene boje itd. Tu su i putokazi u vidu tabli koji pokazuju smijer i mjesto ka kojem se staza pruža. (Sl. 11.)

Ako naiđete na stazu označenu ovim markacijama onda ste se našli na planinarskom putu koji negdje vodi. Potrebno je da krenete u jednom smijeru i na stazi nađete  neke pokazatelje (putokaze koji se uglavnom nalaze na raskršćima, natpise na stablima i sl.)  prema kakvom se objektu krećete (planinski vrh, planinarski dom, mjesto za kampovanje i sl.) i da zavisno od situacije odlučite kuda da idete.

            5. GPS uređaj pravilno upotrebljen može biti riješenje vašeg problem u orijentaciji. Upoteba zavisi od modela, vaše pripremljenosti (ubacili ste karte terena u uređaj?), stanja baterije na uređaju i sl. Ne zaboravite GPS na vašem telefonu. Uključite uređaj, sačekajte da locira satelite i pronađite put kući.

            6. Mobilni telefon je  korisna sprava za orijentaciju, naročito ako ima ugrađen GPS. Ukoliko nema, tu je i dalje sat pomoću kojeg mozemo odrediti jug uz pomoć sunca (kod digitalnog sata crtamo na papiru sat s kazaljkama), a neki telefoni imaju ugrađen digitalni kompas koji koristimo kao i one klasične. Ukoliko vaš telefon nema ovih opcija, možemo ga koristiti za poziv u pomoć. Moramo pronaći mrežu (ukoliko je nema) penjanjem na neko uzvišenje ili brdo i onda pozvati nekoga ko bi nam mogao pomoći u orijentaciji. To nikako ne smije biti osoba koja bi paničila pri takvom pozivu  i dovela vas u još neugodniju situaciju. Već sada razmislite ko bi to mogao biti, neko ko je sabran, dostupan i razumije se u orijentaciju. Razgovarajte sa tom osobom i unesite njen broj u imenik. Izbor je veliki, tu su: planinari, izviđači, vojnici, vodiči i sl. Kada ne znate šta dalje da radite, pozovite te ljude i pokušajte zajedno da nađete vašu stajnu tačku i pravi put.

Iduća opcija je da pozovete neku od službi koja je nadležna na tom terenu. To može biti GSS (Gorska služba spašavanja), ako je organizovana u toj oblasti, info služba nacionalnih parkova, policija, vatrogasci itd. U razgovoru sa njima saznajte kako dalje da postupate, a vj. će i oni organizovati vaše spašavanje. Da bi ostvarili kontakt sa ovim službama morate imati njihove brojeve telefona. Zato se informišite i na vrijeme unesite ove brojeve u svoj imenik.

            7. Imate kartu? Upotrijebite je. Po već pokazanom principu  usjeverite vašu kartu, nađite vašu stajnu tačku na terenu a onda i put ka željenom cilju. Za ove radnje je potrebna vježba, pa iskoristite slobodno vrijeme da unaprijedite svoje znanje iz orijentacije na terenu i topografije (posebno u slučaju da često boravite u prirodi).

            8. Orijentisanje prema velikim objektima odnosno naseljima, gradovima, većim putnim komunikacijama i sličnim većim uočljivim područjima bi mogla biti osnova orijentacije u širem smislu. Ukoliko orijentaciono znamo gdje se nalazi neki grad ili saobraćajnica u odnosu na širi prostor na kojem se krećemo i na njemu eventualno izgubimo orijentaciju, prilično lako bi mogli da se usmjerimo ka tim objektima. Jedino ukoliko znamo odnos prostora na kojem se nalazimo i tih većih objekata, tada imamo koristi od određivanja strana svijeta i orijentacije pomoću svih onih načina na koji ih možemo odrediti.

Na primjer, ukoliko se nalazimo na terenu NP Kozara u crvenoj zoni, a pri tome znamo odnos šire okoline sa tim prostorom, odredimo strane svijeta na neki od prikazanih načina i utvrdimo da ćemo krećući se u smijeru juga (plava strelica) stići do puta Prijedor-Banjaluka. Prije toga ćemo već na obroncima Kozare moći da vidimo nove orijentire i korigujemo pravac kretanja. Ukoliko krenemo ka zapadu (žuta strelica), poslije nekog vremena izlazimo na put Prijedor-Kozarska Dubica. Smijer jugozapadni (crvena strelica) bi nas doveo do Prijedora.  U ovakvoj situaciji ne bi bilo poželjno krenuti ka sjeveru (smeđa strelica) jer bi ulazili dublje u nenaseljeno područje, mada bi i dalje imali mogućnosti za orijentaciju. Takođe, smijer istoka ( zelena strelica) vodi dužom stranom planine i trebalo bi više vremena da izadjemo iz planine, osim ukoliko ne naiđemo na ljude ili neki zaseok i put (Kozarac-Mrakovica). U ovakvoj prilici odluka je na vama i zavisi od vašeg plana za orijentisanje u takvoj situaciji. (Sl. 12.)

            9. Put kroz uvale i jarkove je još jedna upotrebljiva tehnika naručito na našim terenima (planina Kozara). Na nekim drugim terenima je možda opasna ili neupotrebljiva, ali u većini slučajeva se može koristiti. Naravno, opet je procjena i odgovornost na vama i zavisi od situacije.

Na brdovitom i planinskom terenu koji obiluje vododerinama, jarkovima i riječnim koritima vaš put za izvlačenje iz planine može biti tamo gdje je voda. Prateći te jarkove i spuštajući se niz njih ka širim jarkovima i potocima možemo doći do mjesta gdje se potoci ulijevaju u rijeke, a one su mijesta gdje se grade naselja i gradovi. Velika vjerovatnoća je da ćete i prije rijeka doći do nekih naselja ili pojedinačnih kuća ili mijesta gdje se ukrštaju potoci sa putevima (ljubičasta i crvena putanja). Pri kretanju na ovaj način možemo ići i grebenom ili sa strane potoka ukoliko je tako bezbjednije. (Sl. 12.)

          10. Buka vas može vratiti na pravi put ili barem dovesti do ljudi koji je proizvode. Potrebno je da budemo tihi i da pokušamo čuti bilo kakve zvukove koji bi nam pomogli da se orijentišemo. Buka automobila nas može dovesti do saobraćajnice na kojoj bi sreli ljude i kod njih se informisali o svom položaju na terenu. Možda izađemo na cestu kojom smo već prošli i tako se orijentišemo o pravcu kretanja (npr. kroz NP“Kozara“ prolazi cesta koja približnim pravcem sjever-jug spaja regionalni put BL-Prijedor sa memorijalnom zonom u dužini od 12km). Buka motornih pila i traktora nas može dovesti do šumskih radnika koji bi nas uputili u željenom pravcu. Iskoristite svaku priliku da dođete do neophodnih informacija za orijentaciju.

          11. Racionališite sa vodom, hranom, energijom. Kada zaključite da će vaše orijentisanje da potraje, ili kada izračunate da vam treba dosta vremena da bi stigli do željene tačke trebali bi obratiti pažnju na vaše zalihe vode, na stanje baterije u GPS uređaju ili mobilnom telefonu, na to da se zaštitite od moguće kiše, jakog sunca i slično, te da zavisno od situacije reagujete na vrijeme da ne ostanete bez nekih osnovnih zaliha i zaštite od iscrpljenosti i bolesti.  

          12. Ostale oznake su sve one oznake koje možemo da sretnemo u toku boravka u prirodi a načinjene su od strane ljudi ili organizacija pri čemu njihova osnovna namjena nije pokazivanje i obilježavanje staza i puteva za kretanje na tom terenu. Ovakve oznake uglavnom ne treba koristiti osim onda kada smo sigurni da znamo šta označavaju i kuda nas mogu odvesti. Trebalo bi ih umijeti razlikovati od planinarskih markacija i putokaza (npr.putokazi u NP Kozara-Sl. 13.), kao i od ostalih znakova koji jasno ukazuju da obilježavaju neku stazu koja vodi do nekog prostora ( biciklistička staza-Sl. 14.) ili objekta koji bi nam bio od koristi prilikom orijentacije.

 

Među ovakvim oznakama su jako česte urezane oznake u kori drveta i mogu da pruže bilo kakvu informaciju osim one korisne. Po učestalosti ne zaostaju oznake koje koriste šumari i šumska gazdinstva i jako su slične planinarskim markacijama, crvene su boje i označavaju odjele, odsjeke i granice između njih (Sl. 15.). Ima ih još raznih i treba biti oprezan u vezi njihove korisnosti za orijentaciju.

          13. Zamka zima-ljeto je moguća i kod iskusnijih „šetača“. Radi se o razlici u izgledu staze kojom smo i ranije prolazili ali je ona djelimično ili u potpunosti promijenila izgled uslijed sniježnih padavina (ako smo je ranije pohodili kada nije bilo snijega) ili u uslovima bez snijega (ako smo je ranije pohodili pod snijegom). Tada može doći do neprepoznavanja staze i skretanja sa nje. Ovu mogućnost valja imati u vidu kada se kreće na teren.

U sniježnim uslovima može doći i do pokrivanja markacija snijegom ili zaklanjanja istih granama povijenim pod snijegom.

          14. Signalizacija i poziv u pomoć su načini da komuniciramo sa eventualnim spasiocima bez savremenih tehničkih sredstava.To mogu biti vizuelni (vatra, refleksija ogledalom, dim, baterijska lampa…) i zvučni ( pištaljkom, udarcima drvo o drvo, petardama…) signali.

Možemo koristiti međunarodni poziv za pomoć u planinama koji se sastoji u davanju bilo kakvih signala 6 puta u minuti sa razmakom između serija od jedne minute. Odgovor se sastoji o davanja bilo kakvih signala 3 puta u minuti sa pauzom od jedne minute između serija. Ukoliko primimo odgovor, nastavljamo sa davanjem jednog signala svake minute da bi se spasioci mogli orijentisati.

Još jedan čest način poziva u pomoć je SOS signal, međunarodni signal za traženje pomoći. Signal se daje Morzeovom azbukom zvučno ili vizuelno.  Morzeova azbuka se sastoji od konbinacije dugih ( __  taa ) i kratkih ( _  tii ) signala. Signal za poziv u pomoć se sastoji od tri slova Morzeove azbuke S.O.S. ( _ _ _   __ __ __   _ _ _ )

          15. Mine i ostala minsko-eksplozivna sredstva (MES) mogu predstavljati veliku opasnost ukoliko zalutamo na terenu na kojem ima ostataka ovakvih sredstava. Jako je bitno da se informišemo prije polaska u prirodu da li je na tim terenima bilo ratnih dejstava i da li sada ima mina i MES! Inače u cijeloj zemlji još uvijek ima mnogo ovakvih mijesta i ona se jako često nalaze na planinama.