January, 2018

now browsing by month

 

Visočica 2018

Poslije novogodišnjih i drugih praznika, kojih je ovaj mjesec prepun a koji sa sobom nose pretjerano uživanje u hrani i piću, bilo je vrijeme da se i planinari “Klekovače” vrate aktivnom životu i planinama.
Iako nismo bili tako lijeni i svaki vikend u januaru smo proveli na našoj Kozari, red je bio da organizujemo i jedan dvodnevni izlet na planini na kojoj ćemo u januaru pronaći i malo snijega. Izbor je pao na Visočicu (1974 m), planinu nadomak Sarajeva. Masiv Visočice je prirodna granica između centralne Bosne i gornje Hercegovine. Kanjoni rijeka Ljute, Neretve i Rakitnice je odvajaju od obližnjih planina Treskavice, Prenja i Bjelašnice, ali se pogled pruža mnogo dalje i prema Magliću, Veležu, Zelengori, Durmitoru.
Kao i obično, u ranim jutarnjim satima krećemo iz Prijedora, a u Istočnom Sarajevu nas čeka naš prijatelj, domaćin i dobar poznavalac terena kojim ćemo se kretati, Igor Milošev. Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan na vrh Puzim (1776 m). Na žalost, pristupni makadamski put kojim smo trebali da dođemo do mjesta za početak uspona nije bio dovoljno dobro očišćen, tako da je pristup motornim vozilima bio nemoguć, a vremena za pješačenje nismo imali. Odlučili smo da je bolje da se taj dan popnemo na vrh Subar (1820 m), koji obično nije na putu kada se prelazi greben ove planine.
Tako je i bilo, a nakon uspona na Subar i uživanja u sunčanom danu i snijegu, ostalo nam je vremena da na zaleđenim padinama vježbamo tehniku zaustavljanja cepinom, koja se koristi u slučaju pada na strmim padinama koje su prekrivene snijegom ili ledom. Najveći je problem bio pronaći dovoljno tvrdu i zaleđenu padinu, jer je dan bio sunčan i topao. Ali kada smo našli odgovarajuću, svi su se ozbiljno prihvatili posla, a mnogima je ovo bio prvi put da pokušavaju ove tehnike. Tako da je bilo zaustavljanja cepinom, ali i do sada rijetko viđene tehnike kočenja licem i šljemom. Bilo je brzog klizanja niz padinu, ali i pokušaja koji su završili i prije nego što su počeli. Zbog, kako kažu, lošeg rasporeda kostiju i mesa na ključnim dijelovima za ubrzanje. Uglavnom, svi su se složili da je naučeno nešto novo, a nadamo se da nećemo morati doći u priliku da nučeno i koristimo u realnim situacijama.
Nakon povratka se smještamo u topao i ugodan planinarski dom „Vrela“ i ostatak večeri provodimo uz druženje sa našim prijateljima i članovima koji žive u tom kraju.
Po planu, rano ujutro krećemo ponovo ka padinama Visočice, ovaj put direktnim smjerom na vrh Vito (1960 m). Padina je strma, ali svi znamo kako se kretati njome, a juče smo uvježbali šta moramo uraditi u slučaju pada. Snijeg na početku uspona nije sjajan, odnosno površinski sloj je mekan pa dereze nemaju pravi oslonac, ali pri vrhu je kora potpuno zaleđena i svi imaju priliku da osjete kako izgleda kretanje po ledenoj površini. Svi sretno dolazimo do vrha, gdje uz odmor i fotografisanje čekamo naše drugare iz PD „Kozara“, Banja Luka, koji su krenuli iza nas. Nakon toga zajedno sa njima nastavljamo jednom od sigurno najljepših grebenskih tura u našoj zemlji. Hodamo samim grebenom od vrha Vito, preko Velikog brda (1884 m) i Malog brda , pa sve do vrha Drstva (1808 m). Imamo prilike vidjeti iz neposredne blizine kako izgledaju snježne strehe, jedna od opasnosti koja vreba na planini. Dok usput nešto učimo, ipak je glavni fokus na prekrasnim predjelima koji nas okružuju i savršenom sunčanom danu. Vidimo i Lukomir, naseljeno mjesto na najvećoj visini u BiH (1495 m). Kako se dan bliži kraju tako se mi polako spuštamo prema domu i nakon kratkog odmora i srdačnog pozdrava prijateljima koji ostaju, krećemo put Prijedora. Ali sigurno smo da ćemo uskoro ponovo u ovaj kraj, jer je još mnogo divnih planina koje nismo posjetili.

 

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Nataša Milošević, Igor Milošev, Radenko Derkuća, Darko Petković i Draško Zgodić

 

[srizonfbalbum id=67]

Dan Republike Srpske

Povodom Dana Republike Srpske 9. januara u Banja Luci je organizovan svečani defile pripadnika MUP-a Republike Srpske i civilnih struktura (vladinih i nevladinih organizacija i ustanova).

Jedan od  ešalona u defileu bio je i ešalon Planinarskog saveza Republike Srpske. U njemu su, pored ostalih, bili i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor Milica Bogdanović, Vlado Topić i Ljubiša Aramanda koji je kao predsjednik Saveza sa zastavom koračao ispred.

Planinari su time na poseban način dali doprinos u obilježavanju ovog značajnog datuma.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Milica Bogdanović, Vlado Topić i Snježana Lepir

[srizonfbalbum id=65]

XIII novogodišnji uspon na Osječenicu

Planinari PD “Klekovača” tradicionalno dva dana poslije nove godine vrše uspon na planinu Osječenicu u blizini Bosanskog Petrovca. Tako je bilo i ovog 2. januara 2018. godine kada je izveden “XIII novogodišnji uspon na Osječenicu” u organizaciji KES “Crni vrh” iz Bos. Petrovca.

Iz Prijedora smo krenuli oko 6:30, ekipa mala ali bez obaveza. Na Laništu nas je dočekao snijeg i pratio ostatkom puta. Uz obavezne pauze u pekari u Ključu i na kafi u “Devetci” u Petrovcu stižemo na zborno mjesto planinara na početaku uspona. Međutim, odlučujemo da pokušamo doći do klupice terenskim vozilom što nam ubrzo i polazi za rukom. U 10h odlučujemo da ne čekamo ostatak planinara, njih 70-tak već krećemo na uspon.

Krećemo kroz šumu i odlučujemo se za novu stazu preko serpentina i preteći jedini trag u snijegu ispred nas misleći da je to trag nekog od organizatora koji je krenuo ispred planinara da izvidi stazu, provjeri sajlu itd… Kiša je uveliko prešla u snijeg koji je prekrio debla tako da je nalaženje markacije bilo gotovo nemoguće. Sreća pa smo imali trag za pratiti. Pred sam izlazak iz šume stižemo našeg “vodiča” koji nas je odmah poslije pozdrava i nazdravljanja upitao znamo li bar mi put. Usaglasili smo se da smo na dobrom putu dok god idemo uz brdo.

Upravo kada je druga flašica rakije zamjenila prvu dolazimo na rub šume i početak livade a onda počinje igranka… Fijuk vjetra, snijeg u očima, snijeg u ustima, snijeg u nosu, snijeg u… Dovikivanje iz petnih žila kao način komunikacije pokušavamo da što prije dođemo pod stijenu u “zavjetrinu”. Plivamo kroz snijeg koji je prekrio klekovinu a pod stijenom ljepota božija. Jakne i ostala garderoba koja je bila mokra smrzava. Oni mudriji iz ove male grupe ponijeli su skijaške naočale, tako da dva “skijaša” idu na čelo i kraj kolone dok dvojica u sredini hodaju “na slijepo”. Nakon dodadtnog šopanja u zavjetrini krećemo uz sajlu koje pola nema a pola je okovao led. Sreća pa smo svi visoki i imamo duge noge pa nam je pentranje po zaleđenoj stijeni prekrivenoj snijegom “mačiji kašalj”.

Izlazimo na vrh gdje je izmjerena brzina vjetra 110km/h. Na grebenu nas sustižu i ostali planinari te svi zajedno stižemo na vrh, nas ukupno 14. Tu se slikamo i brže bolje bježimo nazad. Od sajle do šume trkom, tj. Dejo i Ratko koji su imali naočale a Darko i Vanja kao šišmiši.

Silazimo do auta, nakon presvlačenja ručak u šumi i uz rakiju dolazimo do zaključka da nam je ovo bio jedan od najsurovijih susreta sa prirodom ali i jedan od najljepših. U Petrovcu nas domačini dočekuju sa čajem i pasuljem. Nakon uručenja zahvalnica pozdravljamo se i krećemo put Prijedora.

Tekst: Darko Egić i Vanja Rađenović

Fotografije: Darko i Dejan Egić

[srizonfbalbum id=66]

© 2021: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress