Aktivnosti

Kada ste istinski ljubitelji prirode i planinari, koliko vremena potrošite na planinarske uspone i pohode, toliko ga potrošite i na uređenje i izgradnju planinarskih staza, planinarskih objekata, čišćenje i brigu o planini. Uvijek trebamo imati na umu da je staze kojima hodamo neko izgradio, obilježio, redovno ih čisti. Domovi u kojima spavamo su nečija svakodnevna briga. I mi smo, nakon uspješnog planinarenja po Italiji, posvetili svoje vrijeme velikom spremanju i krečenju našeg planinarskog doma u Kotlovači. Radilo se i na uređenju korita Kotlovače. Hvala na volonterskom radu našim majstorima Peri i Vedranu. Hvala i vrijednim rukama Milice, Danijele, Tanje, Nataše, Darka, Marka i Draška. Ne smijemo zaboraviti ni Caneta i Jelenu koji su se pobrinuli da ne ostanemo gladni, a ni našu malenu Mariju koja je radila jednako vrijedno kao odrasli.

Planinarenje je više od hobija i sporta. To je način života, ljubav prema prirodi, izazov i avantura. Planinarenje je druženje, upoznavanje novih ljudi, mjesta i kultura. Planinarenje je i učenje, sticanje novih znanja, vještina i iskustava.

Planinarsko društvo je mjesto gdje se sve to spaja. Prije 70 godina je u Prijedoru grupa ljudi koja je dijelila ove ideale i poglede odlučila da krene tim putem.

Osnovano je Planinarsko društvo „Klekovača“ 6. juna 1953. godine.

70 godina kasnije obilježavamo ovaj veliki jubilej. Naravno da jedna od aktivnosti povodom obilježavanja mora da bude i višednevni planinarski pohod. Ovaj put smo izabrali Dolomite i vjerujemo da nismo pogriješili.

Grupa od 33 planinara, od kojih su gotovo svi članovi Klekovače, uz nekoliko gostiju iz drugih planinarskih društava i dva sjajna vozača, krenula je na put u večernjim satima 9. jula.

Uz prvu jutarnju kafu u Italiji, zatim nabavke namirnica, stižemo do naše prve destinacije. Passo di Giau (2236 m)  je prevoj sa jednim od najljepših vidika u Dolomitima. Povezuje doline Cortine d’ Ampezzo i Selva di Cadore.  Nakon toga slijedi još jedna destinacija koja će izmamiti stotine klikova na fotoaparatima. Cortina d’ Ampezzo je jedno od najmondenijih turističkih mjesta na Dolomitima i uopšte na Alpima. Mjesto je to gdje se 1956. godine održala zimska olimpijada. Poznato je ne samo po pet olimpijskih krugova, nego i po četiri. Njemački proizvođač automobila Audi je oficijelni partner grada, a prevoji i serpentine Dolomita su mjesto gdje se tradiconialno testiraju njihovi najbolji sportski automobili.

Nakon odmora, šopinga i mnogo fotografija stižemo na našu destinaciju, seoce Malga Ciapella (1450 m) i naš kamp. Mjesto odakle se žičarom može do vrha Punta Rocca (3265 m) ili na start najduže skijaške staze u Dolomitima „La Bellunese“, duge 12 km sa 1810 metara visinske razlike.

Mi nećemo ni jedno ni drugo, jer smo došli da planinarimo i da penjemo najviši masiv Dolomita, Marmoladu i vrh Punta Penia (3343 m), kraljicu Dolomita.

Pošto je prognoza za utorak najbolja, odmah biramo taj dan za uspon na Marmoladu. Manja grupa ide na sam vrh, druga će popeti dio staze do podnožja glečera. Krećemo rano sa Lago di Fedaia (2053 m) jer do prije dvije godine najstarija aktivna žičara u Dolomitima više nije u funkciji zbog isteka životnog vijeka opreme, pa to znači da nas čeka dodatnih 600 m uspona. Grupa od 13 planinara stiže do nekadašnjeg doma Pian dei Fiacconi (2656 m) i stanice žičare koji su sada samo ruševine uništene lavinom. Dalje nastavlja 12 osoba jer je jedan planinar iskusno i odgovorno procijenio da bi mu dalji uspon predstavljao napor koji ne bi mogao pratiti. Put nas sa sjevernih padina Marmolade vodi ka zapadu i via ferrati Cresta Ovest. Nakon kratkog prelaska sniježne dionice pod via ferratom, ulazimo u tehnički ne previše zahtjevnu, ali vrlu dugu osiguranu dionicu koja nas vodi zapadnim grebenom Marmolade. Via ferrata kojom se krećemo je najstarija u Dolomitima. Izgrađena je 1903. godine i korištena u Prvom svjetskom ratu.

Nakon nekoliko sati stižemo do vrha Punta Penia (3343 m) gdje se na terasi skloništa Capana Punta Penia osvježavamo pivom i vodom. Sve vrijeme nas prate odlični vremenski uslovi. Od osnivanja Društva ovo je najbrojnija grupa članova koja je istovremeno kročila na ovaj vrh.

Nakon čestitanja, krštenja za one koji su prvi put ovako visoko i fotografisanja se spremamo na silazak sjevernom rutom preko glečera. Pored dodatnog opreza koji je neophodan za kretanje ovom stazom, na umu nam je i kolaps seraka koji je izazvavši lavinu prošle godine usmrtio 11, a ozbiljno povrijedio 8 planinara. Ove godine je proljeće bilo mnogo duže i hladnije, pa vjerujemo da su uslovi da se tako nešto ponovi minimalni. Pored stijena koje su prepune ostataka utvrđenja i dugih kanala iz rata i ovaj glečer je nekada bio dom mnogim vojnicima. Austrougarska vojska je od 1915. do 1917. godine u njemu izgradila više od 12 kilometara tunela, poznatih kao „Eisstadt“ – Ledeni grad.

Nakon silaska niz kratku via ferratu koja vodi do glečera, formiramo dvije naveze i polako i pažljivo prelazimo. Glečer je uglavnom prekriven snijegom, ali na nekim dionicama dereze grizu plavo-sivi led dok prolazimo pored pukotina. Obe naveze sretno stižu u podnožje i nakon skidanja opreme nastavljamo put nazad do jezera. Poslije 13 sati silazimo s planine, koja je ovaj put bila blagonaklona i nagradila nas savršenim vremenskim uslovima, što u popodnevnim časovima nije čest slučaj.

Druga grupa je nešto laganijim tempom stigla do Pian dei Fiacconi i uživala u pogledu na Marmoladu i glečer, a zatim na jezeru Fedaia čekali naš povratak.

Kako je na planinama i najbolje, dan je prošao bez padavina, ali noć počinje s jakom kišom koja traje sve do jutra. Uz poneki mokar komad opreme i prokisao šator, ipak spremni dočekujemo naredni dan i put prema našoj narednoj destinaciji. Piz Boe (3152 m) je najviša tačka Sella grupe i najlakše dostupan vrh iznad 3000 m u Dolomitima. Na Passo Pordoi (2239 m) stižemo po jakom pljusku i prateći prognozu odlučujemo da malo pričekamo, što nam se na kraju i isplatilo. Oko 12 sati, krećemo ka Forcela Pordoi (2848 m). Zbog straha od moguće kiše i zbog umora od jučerašnjeg dana veći broj se odlučuje za uspon žičarom, a manji siparom koji vodi do sedla.

Na vrh svi stižemo, ponovo nagrađeni lijepim vremenom, koje omogućava poglede na gotovo marsovski pejzaž Sella grupe, ali i na Marmoladu i vrhove koji nas čekaju sutra. Slijedi krštenje prusikom za mnoge koji su prvi put prešli granicu od 3000 m. Naš Dule je preuzeo ulogu Jovana krstitelja.

U kampu slavimo rođendan naše Dragane, koji je ustvari bio juče, ali zbog našeg kasnog dolaska slavlje je odgođeno za večeras. Još jedna noć nas dočekuje kišom, ali jutro nas obraduje sunčanim vremenom. Vrijeme je za podizanje kampa i pakovanje za nastavak putovanja. Krećemo prema sjeveru i Nacionalnom parku Tre Cime, mjestu sa jednim od najprepoznatljivijih planinskih pejzaža na svijetu, vjerovatno odmah nakon specifične piramide Matterhorna.

Kružna tura oko Tre Cime je sigurno jedna od najposjećenijih destinacija u Dolomitima. Tokom sezone morate računati na prilično veliki broj ljudi koje ćete sresti na stazi. Srećom, staza je dovoljno široka i ima mjesta za sve. Od doma Auronzo krećemo u smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljki na satu, odnosno prvo prolazimo južnom stranom, koja još uvijek u potpunosti ne otkriva prepoznatljive siluete ove tri velike stijene. Nakon doma Lavaredo kreće malo strmiji uspon sa istočne strane pored Cima Piccolissima koji nas vodi do sedla Forcella Lavaredo. Sa sedla do doma Locatelli opet vodi široka položena staza, na kojoj se često okrećemo jer su tu već naziru poznate siluete sjeverne strane. U domu se odmaramo uz ručak i piće, da bismo nakon pogleda na dva alpska jezera Laghi dei Piani nastavili stazom. Na ovoj dionici je sigurno napravljen najveći broj fotografija jer sada stijene Tre Cime vidimo u njihovom punom sjaju i prepoznatljivosti.

Kratka kiša koja je počela nešto prije uspona do doma Malga Langalm je prijetila da nam pokvari savršen dan, ali je to ustvari bio kraki ljetni pljusak od nekoliko minuta, pa smo se vrlo brzo osušili hodalući dalje. Zadovoljni postignutim stižemo do našeg busa netom prije početka dugotrajnijih padavina. Opet nam je planina bila naklonjena.

Završivši planinarski dio pohoda vrijeme je za malo relaksacije i odmora. To nas čeka u jednom od najljepših planinskih kampova u Sloveniji, u mjestašcu Gozd Martuljek pored Kranjske Gore. Ušuškan pored obala Save Dolinke pruža savršen pogled na vrhove Špika (2473 m), Velike Ponce (2602 m) i Male Ponce (2468 m). Odmah iza njih su velikani Julijskih Alpa, Škrlatica i Triglav.

Svima nam je godilo malo kupanja i relaksacije, što u jezeru Jasna, što u bazenima i saunama obližnjeg hotela. Našli smo vremena i za obilazak Kranjske Gore. Neko je kupovao, a neko uživao u koncertu na trgu. Vrijeme je polaska kući uz kratki obilazak znamenitosti Ljubljane. Vjerujemo da smo naših 70 godina obilježili kako i dolikuje i da smo nastavili putem koji su ljudi kojih više nema zacrtali te davne 1953. godine.

I za kraj završavamo citirajući Waltera Bonnatija: Planina je najbolji učitelj. Ona te uči da budeš skroman, strpljiv, uporan i hrabar.   

Vodiči na usponu: D. Zgodić, M. Sarić, D. Vujičić

Vođa puta: D. Romčević

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: M. Bogdanović, D. Savić-Pešević, N. Milošević, D. Stanković, L. Milunović, S. Rodić, M. Romčević, M. Sarić i D. Zgodić      

Dragi naši planinari, dragi naši prijatelji,

Sa ponosom vas obavještavamo da su otpočeli radovi na uređenju male sale u planinarskom domu “Kotlovača” u sklopu projekta Via Dinarica koji finansiraju UNDP, USAID i AICS.

Sala će služiti kao učionica za predavanja i obuke ali i kao mjesto za druženja. Nakon 28 godina zablistaće novim sjajem.

Idemo dalje!

Početak godine planinari obilježavaju jednom pravom poslasticom a to je “Novogodišnji uspon na Osječenicu”. Uspon je to kojeg je ove godine u četvrtak, 2 januara 2020. godine po deseti put organizovao Klub ekstremnih sportova “Crni vrh” iz Bosanksog Petrovca. Članovi Klekovače iz Prijedora redovno učestvuju na ovom zimskom usponu koji je svake godine jedinstven na svoj način. U okruženju je dosta sličnih akcija koje nose raličite nazive: “detoks”, “rasol” itd. ali sve su sa ciljem da se na samo nama svojstven način oslobodimo unijetih materija u ove praznične dane.

Znate, teško je nekad orgnizovati akciju u praznične dane. Slavi se, jede i pije i do kasno se budno bude pa se teško nakon svega toga odlučiti ustati rano pa krenuti u brda i dolove. No, “najjači samo ostaju nikad se ne predaju svome Bogu veruju i svima prkose”. Kako se bližio dan polaska sve više nas se prijavljivalo za ovu akciju jer bi bilo šteta propustiti lijep i sunčan dan na planini. Jutro, još nije svanulo a nas petnaest je krenulo put Petrovca gdje će nam se još pridružiti Slaven, Dara i Marko.

Dolazimo u Bosanski Petrovac gdje se sastajemo sa svima koji su došli na uspon. Kako se ono kaže, prigodinim riječima nam se obratiše Sanja Stojanović, predsjednica KES “Crni vrh” (inače naša članica) i Ermin Lipović – Lipa, predsjednik Planinarskog saveza FBiH. Saslušašmo govornike i onda svi složno se upotišmo prema Koluniću i početku našeg uspona sa Dragujevačke ceste.

Hladno biješe pa da ne časimo ni časa u koloni jedan po jedan “sa prvog skretanja” krenusmo na uspon. Prva etapa je onako za zagrijavanje ali smo mi odlučili da se pregrijemo jer smo, ne znam zašto, počeli “forsirati” sve do onog momenta čudnog pitanja: Zašto žurimo? Lijep je dan. Uživajmo u njemu. I tako onda nogu za nogom u vesolom ćakulanju do nadstrešnice. E tu nas je domaćin dočekao sa rijetko ukusnim čajem od raznih trava i voća i keksima raznih vrsta. Prija topao čaj u ruci da ih malo zgrije. Ko to nije okusio ne zna šta je. Okrepa je trebala jer svi znamo šta je naredno. Ona. Tako moćna koja ne dozvoljava odustajanje.

Uzbrdo je trebalo ići uzbrdo. Moglo se pravo a moglo malo ljevje “via serpentine”. Odlučili smo se pravo jer je uz pomoć snijega lakše jer u njemu stopama pravimo stepenice. Uz koji kraći predah došli smo do kraja šume i početka prelijepog pogleda na stijenu koja čini vrh i pogled na okolinu. Tu su Klekovača, Oštrelj, Dimitor, Lisina, Vitorog, Šator, Dinara… Kada uđete u stijene uvijek nađete neke oblike koji vas mame da se sa njima slikate i da izvodite kojekakve karafeke. Sajlu smo mudro izbjegli jer je bila gužva a i baš nije nešto bezbjedna (žabice nedostaju na klinovima pa je pomična i u nekoliko segmenata) sa izgovorom ovog slikanja.

Na vrhu, koji baš i nije vrh jer je zatupast, tj. odsječen pa odatle jedan od razloga imena Osječenica, dočeka nas malo jači vjetar i, za ne povjerovati u januaru, hladan vjetar. E odatle su se vidici otvorili na sve strane jer je bio nevjerovatno lijep dan bez imalo izmaglice na horizontu. Tu smo sad mogli vidjeti Velebiti i njegov Crnopac kao na dlanu, Biokovo sa Sv. Jurom i na sjeveru nešto što do sada nismo vidjeli. Bili su to nekakvi vrhovi prekriveni snijegom. Po svim pretpostavkama, geografskim znanjem i orijenatacijom to su mogle biti samo Julijske Alpe ali nisam bio siguran. Uzeh azimut te kod kuće provjerih. Da, bile su to Julijske Alpe a azimut je išao tačno između Triglava istočno i Kanina zapadno. Ovo mi je bio n-ti uspon na ovaj vrh a do sada to nisam primjećivao. Možda i jesam ali vrhove bez snijega koji nisu onda tako zanimljivi. Čak naši stariji i iskusniji planinari nisu znali da se sa Osječenicinih 1795 m visine mogu vidjeti Alpe kao na dlanu.

Punjenje stomaka pod izgovorom punjenja baterija se privodilo kraju, obavismo slikanje kraj trigonometra, pogledasmo još malo oko sebe i to bi bilo to – morali smo krenuti prema dolini. Istim putem nazad uz ovaj put gaženje cjelca pored staze radi lakšeg i nadasve bezbjednijeg spuštanja došli smo do nadstrešnice na još malo onog lijepog čaja sa početka priče a i da konsolidujemo redove. Malo hinjski pohitasmo što prije do našeg minibusa da bi i na ručak stigli prije gužve.

U idiličnoj osnovnoj školi u Koluniću domaćin je pripremio ručak za sve nas koji tu bijasmo. Sa osmjehom na licu i domaćinskom ljubaznošću su nas primili i počastili ukusnim grasuljem gdje se tražila kutlača više a onda sokovima i kafom koji su trebali nakon napornog dana. Prozborili smo koju sa ostalim učesnicima jer sad je lakše pričati sjedeći za stolom a zdravo je disati dok se jede. Predsjednica petrovačkih planinara je Sanja je došla do nas i trudila se da nam ugodi i da nam ništa ne zafali.

Eto, tako mi započesmo ovu 2020. godinu a ako i upola bude dobra kao njen početak onda će biti savršena. Osječenice, mi se opet vidimo uskoro.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Jelena Banović, Saša Rajlić, Darko Dragić i Marko Sarić

Decembar je po nekakvom pisanom ili možda nepisanom pravilu mjesec raznih proslava. Prvi dan decembra 2018. godine je dan kojim su rudari počeli niz svečanosti u povodu Dana rudara koji je 17. decembra. Započelo se u organizaciji PSD “Ljubijski rudar” Prijedor tradiocionalnom Rudarskom transverzalom koja se odvija po XII put do sada.

Očekivati je bilo pjesmu “Ajho, ajho…” ali ipak je bilo “Hajdemo u planine jer tamo nema zime oj da, da, oj, da…”. Taj subotnji dan je bio, kako planinari često kažu, savršen za hodanje – zimska idila sa malo snijega, temperatura koja ne da da se ugrijemo ali niti smrznemo i sunce koje nam je nedostajalo zahvaljući poznatoj prijedorskoj magli u posljednjih nekoliko dana.

Grupa od četrdeset i tri planinara je stigla u krug kamenoloma “Drenovača” na Kozari koji je bio startna pozicija za početak marša sa nadmorske visine od 510m. Prisutne je pozdravio predsjednik PSD “Ljubijski rudar” Božo Grbić koji je poželio dobrodošlicu svima i rekao nekoliko riječi o tradiciji rudarenja na našim prostorima i o samoj rudarskoj transverzali kojom se svake godine obilaze mjesta vezana za rudarenje. Potom nam se obratio domaćin sa Drenovače, glavni poslovođa Milan Đaković – Bobi koji tu radi od otvaranja kamenoloma 1985. godine. Mića je objasnio kako je lijepo raditi na ovom random mjestu jer je to mjesto sa najboljim pogledom – vidi se cijelo prijedorsko polje, planine Grmeč, Klekovača, Osječenica, Manjača, Čemernica… Takođe smo saznali da Drenovača 90% svojih proizvoda radi za potrebe rudnika Omarska a 10% za treća lica.

Uz pratnju vodiča Marka Sarića i Dragana Berića grupa planinara kojima nije bilo lijeno ustati tog jutra krenula je uz etaže kamenoloma. Vijugavim putevima se lagano penjalo uz stalno lijep pogled iznad oblaka na cijelu okolinu. Na najvišoj tački kamenoloma od 690m zašli smo u šumu i oprostili se od Drenovače. Tu je već bio pojas pod snijegom koji cijeloj priči daje vrlo ozbiljan ton jer planina je to.

Izašli smo na Duge njive gdje smo na trenutak odmorili a uz to gledali sa jedne strane Pakovac i Mrakovicu sa spomenikom, ispred Golu planinu a na desnoj strani dolinu prema Omarskoj. Nastavili smo dalje i po izlasku na Golu planinu kao pušteni sa lanca na tom prostranstvu snježnog pokrivača raštrkala se cijela grupa. Grudvanje je bilo obavezno ali bez nekakve stvarne želje da se nekog pogodi nego samo onako, “fola” radi. Pozdravljalo se i sunce dizanjem štapova u vis.

Kako smo hodali preko dva i po sata valjalo je odmoriti ali i da se nešto pojede i popije. Pravo mjesto za to je bio planinarski dom “Previja” gdje su nas sa čajem i kafom, ali što je najbitinije sa osmjehom, dočekali domaćini Duško Blažić i Snježana Lepir. Sunce je grijalo i obasjavalo veliku salu doma dok su planinari zasluženo odmarali otvorenih rančeva i punih stomaka. Energija je bila potrebna za dalji nastavak pješačenja i izlazak na najviši vrh Kozare, Lisinu (978m). Izbjegli smo puteve koji vode do vrha a ispeli se dobro markiranom planinarskom stazom. Bio je to uspon sa klizanjem i po kojim padom jer je snijeg, koji je bio mokar, malen bio pa se lako klizalo preko velikog sloja lišća. Vrh je uvijek mjesto za fotografisanje i stavljanje pečata. Slikali smo se sa zastavama društava a kako je vjetar duvao i nosio snijeg i vodu sa obližnjih antenskih stubova, što nas je malo zbunilo jer smo pomislili da počinje kiše, te smo brzo krenuli sa vrha. No, čim smo izašli iz pravca vjetra shvatili smo da to ipak nije bila kiša. Ah, uvijek se nešto novo nauči.

Činilo se da je sad lakše jer se ide niz brdo ali ipak nije bilo. Trebalo je kočiti i paziti na svoje korake. Lagano smo se spustili do sela Lamovita gdje nas je čekao autobus koji nas je odvezao do rudnika Omarska. Prošavši kroz krug rudnika došli smo do vidikovca iznad površinskog kopa “Buvač” koji je, kako kaže naš domaćin na tom mjestu dipl. inž. rudarstva Dario Duvnjak, trenutno jedan od najvećih površinskih kopova u BiH dimenzija 1800x1400m. Dario nam je pojasnio šta se dešavalo u tom trenutku u toj velikoj “rupi” koja je vrvila od dempera, bagera raznih sorti i ostalih mašina. Bilo je interesantno za vidjeti kako demper dovlači rudu do velike drobilice od koje ruda dalje ide beskonačnom trakom na dalji proces obrade.

Svako planinarenje, pa i ovo od skoro 20km, valja završiti za stolom. Ugošteni smo u rudničkom restoranu kod gravitaciono-magnetene separacije (GMS). Kako to opasno zvuči. Nije to “Jedite kod Džoa” već samo restoran pored vrlo značajnog rudničkog postrojenja koje izdvaja čestice rude željeza. No, da se vratimo stolu. Kao što na početku spomenuh pisana i nepisana pravila tako je i ovdje po nekom od tih pravila (nije važno kojem) na trpezi bio grah sa kobasicom ili šniclom. Tražila se porcija više vjerovatno zato što je bio odličan ili možda zato što su “mušterije” bile još bolje.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Nedeljka Pušac, Mira Dolić, Rada Rajlić, Stanka Vuković Miljuš, Dragana Radinović, Milena Ćurić, Milan Mrđa, Zoran Petrić, Dario Duvnjak i Marko Sarić

[srizonfbalbum id=87]