September, 2016

Julijske Alpe sa jednim od svojih najatraktivnijih vrhova Prisojnikom su bile planinarska destinacija za članove PD “Klekovača” proteklog vikenda (10-11.09.2016.).

Iako smo akciju prvobitno planirali za sredinu avgusta, zbog loše vremenske prognoze ona je odgođena za ovaj vikend i nismo se pokajali zbog toga. Autobus, popunjen do zadnjeg mjesta, se u ranim subotnjim časovima uputio put Slovenije. Prvog dan nismo imali planirane druge planinarske aktivnosti osim dolaska i smještanja u dom, iskoristili smo to, kao i obično, za obilazak trgovina sa planinarskom opremom u BTC centru Ljubljana, ali i za posjetu Bledu. Bledsko jezero, te ostrvo sa baroknom crkvom i čuvarom jezerske čarolije Zamkom na stijeni iznad jezera odavali su utisak boravka u kakvom Diznijevom filmu tipa “Trnoružica”, “Pepeljuga” ili “Ljepotica i zvjer”. Neko je to iskoristio za šetnju i fotografisanje pored jezera, neko da proba lokalne specijalitete, a posebno poznatu Bledsku kremšnitu. A na polasku iz Bleda, u “Dino Parku” sa figurama dinosaura u prirodnoj veličini, najmlađi član naše ekipe Luka Derkuća je na kratko imao priliku da se fotografiše sa nekima od njih. Svijet dinosaura je Lukina velika ljubav i obećavamo mu da ćemo slijedeći put ostaviti više vremena za posjetu ovom parku.

Vozimo se cestom od Kranjske Gore prema prevoju Vršič i prolazimo pored Ruske kapelice i groblja ruskih vojnih zarobljenika, koji su tu cestu gradili u Prvom svjetskom ratu. U ranim večernjim časovima stižemo u Erjavčevu koču, planinarski dom koja se nalazi na visini od 1515 m, malo ispod prevoja Vršič sa gorenjske strane. Dom nosi ime po Franu Erjavcu, slovenačkom prirodoslovcu i piscu, prvobitno izgrađen 1911. godine, a današnji izgled ima od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.
Nakon što smo se smjestili Luka i ja idemo u obilazak dijela staze, kojom sutra treba da idemo. Iako smo precizno odredili stazu, zadržali smo se malo duže nego što je planirano, pa smo u povratku požurili nazad da bi smo stigli na rođendansku tortu koju su Lukini roditelji spremili, jer je upravo taj dan bio Lukin deveti rođendan. Uz rođendansku pjesmicu i tortu svi malom slavljeniku želimo sve najbolje i da još mnoge rođendane proslavi na ovako lijepim mjestima. Nakon večere i torte padaju konačni dogovori za sutra i odlazi se na počinak.

Već u šest časova slijedećeg jutra svi koji idu na Prisojnik polaze na stazu. Manja grupa koja ostaje u domu će poslije nas krenuti na laganiji uspon prema Slemenovoj Špici. U sklopu akcije “Julijske Alpe 2016” planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, pored zahtjevne i relativno teške staze na Prisojnik za učesnike bez potrebne opreme i slabije fizičke spreme organizovali smo uspon na Slemenovu Špicu (1971m). Sa kolegom Duškom Vujičićem izveli smo taj uspon u Alpske vrleti. Početni strmi uspon, pa dolazak do vidikovca odakle se pruža pogled na dolinu i okolne planine. Korak po korak i eto nas na raskršću za Slemenovu Špicu i Malu Mojstrovku. Pored nas prolazi stampedo na ferratu Mojstrovke koja je formirala šarenu crtu na stijeni iznad sipara. A mi nastavljamo dalje na Špicu. Pogled već puca na Alpske velikane Jelovec te dolinu Tamar (skakaonica Planica) i mi stižemo na sami vrh Špice. Obavezno fotografisanje, okrjepljenje i razgledanje panorame, pa dođe vrijeme za povratak. U povratku istom stazom sa skretanjem prema Vršiću obišli smo Vršič i još dva doma pa povratak u bazu. U baznom domu skupljanje ekipe i oporavak sa kranjskim kobasicama, pa pakovanje i isčekivanje drugara koji se vraćaju sa Prisojnika.

Vrijeme je toplo i ugodno uz malu oblačnost – savršeno za uspon na Prisojnik. Nakon dvadesetak minuta hoda, razdvajamo se i jedna grupa odlazi Slovenskom stazom, a druga ide prema “Via ferrata” smjeru pod imenom Kopiščarjeva pot, po riječima Slovenaca, jednom od najtežih osiguranih staza u Sloveniji. Via ferrata ili “Gvozdeni put” je italijanski izraz koji označava planinsku stazu osiguranu čeličnim užadima, ali na kojoj se kao pomoćni dijelovi mogu naći i klinovi, klanfe i sl., koju bi inače bilo nemoguće preći bez penjačkog iskustva i opreme. Uz ovakvo osiguranje i upotrebu opreme za lično osiguranje (via ferrata set), takve staze postaju dostupne i onima koji nisu penjači, ali svakako zahtjevaju dovoljno planinarsko iskustvo i odličnu kondiciju. Prvi put su građene jos u 19. vijeku, ali se ipak najčešće vežu za Prvi svjetski rat i Dolomite, gdje su omogućavale kretanje Austrougarskim i Italijanskim trupama.

Grupa koja ide na ferratu ubrzo nakon izlaska iz šume ima prekrasan pogled na Ajdovsku deklicu, djevojku iz legende koju je kletva pretvorila u kamen, a u stvarnosti prirodni fenomen nastao uticajem erozije na stijeni koji podsjeća na lice djevojke.
Već nakon nekoliko minuta izlazimo na osigurani dio staze i polako uz upotrebu opreme za lično osiguranje krećemo na stazu vrlo težak, ali i vrlo dobro osiguran smjer. Ne trebamo da brinemo za kvalitet sajli, klinova i klanfi, jer su nove sajle postavljene samo mjesec dana ranije, a staza je nakon gotovo godinu dana ponovo otvorena za planinare. Ali moramo da obratimo pažnju na svaki korak, jer se krećemo strmom i na dijelovima vlažnom stijenom sjeverne strane Prisojnika. I dok pažljivo napredujemo uživamo u prekrasnim vidicima prema Maloj Mojstrovki i dolini iz koje smo krenuli. Traverze i vertikalni smjerovi se smjenjuju, ali prolazimo i kroz dijelove koji više podsjećaju na uske pećinske prolaze gdje u okomitom tzv. “kaminu” moramo da skinemo ranac sa sebe i guramo ga ispred da bismo prošli. Prati nas dobro vrijeme uz umjerenu oblačnost, koja povremeno skriva pogled na susjedne vrhove.

Nakon više od dva sata hoda prvi put vidimo Prisojnikovo Prednje ili Zapadno okno, najveći otvor u stijeni u Julijskim Alpama. Otvor je nastao pucanjem velikog dijela stijene, a vrijeme i erozija su ga proširili do današnjih dimenzija, koje su oko 80 m visine i 40 m širine. Kako mu se približavamo još više smo fasinirani njegovom veličinom i izgledom. Prolaskom kroz Okno, koje se nalazi na zapadnoj strani planine, a koje je veza između sjeverne i južne padine, izlazimo na greben Prisojnika. Na našu stazu se iznad samog Okna priključuje i Grebenska staza, još jedna vrlo zahtjevna osigurana staza. Iako na grebenu samo na nekim dijelovima postoje stubovi sa sajlama, pažnja je neophodna jer je greben na pojedinim mjestima vrlo uzak i nikako nije za osobe koje pate od vrtoglavice. Izlaskom na greben pogled nam sada puca na mnoge vrhove Julijskih Alpi. Vidimo Malu Mojstrovku, Razor, Špik, Škrilaticu, Jalovec, Mangart i u daljini najveći od njih, Triglav. Pogled se pruža i na sunčanu, južnu stranu Prisojnika, na dolinu Trente, kao i na sam prevoj Vršič na kome vidmo Poštarski dom i Tičarjev dom.

Pred sam vrh sa našom stazom se spaja Slovenska staza, tu srećemo dio naše grupe koja je krenula tom stazom i zajedno dolazimo na vrh, koji se nalazi na visini od 2547 m. Čestitamo jedni drugima na zahtjevnom usponu i nakon presvlačenja i nekoliko grupnih fotografija, sa divnim pejzažima vrhova iza nas, na brzinu nešto jedemo. Društvo nam prave alpske čavke (Pyrrhocorax alpinus), stalni stanovnici ovih visina, koje sa nama dijele hranu i pokazuju nam da su naviknute na društvo ljudi jer nam hranu jedu gotovo iz ruke. Pametnije je ne zadržavati se mnogo, jer se sa zapada prema nama kreću oblaci, a prognoza je za popodnevne sate najavila mogućnost kiše i grmljavine, pa ubrzo krećemo nazad.

Slovenska ili Južna pot, iako najlakša staza na Prisojniku, nije nimalo bezazlena i zbog mnogo sipara i velikog nagiba zahtjeva veliku pažnju. Srećom, svi silazimo bez ikakvih problema i za nešto manje od četiri sata stižemo do doma. Tu nam grupa koja je išla na Slemenovu Špicu kaže da je i njihov uspon bio uspješan, tako da u potpunosti možemo biti zadovoljni postignutim. Nakon okrepljenja pod tušem i dobre i ukusne hrane iz Erjavčeve koče, spremni smo za putovanje nazad prema Prijedoru. U trenutku kada ulazimo u autobus i krećemo prve kapi kiše počinju da padaju. Planina je i ovaj put bila blagonaklona prema nama.

Draško Zgodić i Igor Ostojić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarski pohod “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” povodom formiranja Karanskog bataljona su u nedjelju, 4. septembra 2016. godine uspješno izveli planinari Planinarskog društva “Klekovača” iz Prijedora. Dan je bio lijep i svi učesnisi su stazu od Knežice do Karana u dužini od 9 km savladali uspješno. Uz put smo obišli arheološko nalazište manastira Đurđevac koji datira još iz XIV vijeka. Vodiči su nam ispričali, ukraktko, o istoriji manastira Đurđevac i trenutnim arheološkim radovima. Poslije održane svečanosti prijao nam je ručak uz izvanredni pasulj koji je organizovao organizator narodnog zbora SUBNOR Prijedor. Za planinare jedan lijep dan i doprinos ovoj svečanosti. Najmlađi učesnik Marša bio je Filip Duvnjak (1,5) a najstariji Vladimir Grublješić (88).

Borba protiv fašizma trajno je dobro koje mi moramo njegovati i zbog onih kojih su tada dali svoj živote, ali i zbog generacija koje će doći iza nas. Istorija je takva da će je uvijek neko prekrajati, a mi ne želimo da se zaborave oni koji su dali istinski doprinos u borbi protiv fašizma.

Ostaćemo vjerni časnom imenu partizana i borbi koju su tada vodili za oslobođenje od fašizma, a ove svetinje kojima smo se danas poklonili podsjećaće uvijek naše potomke i putnike namjernike na hrabre i odvažne borce slavne borbe naroda Potkozarja, Balja i Karana, kojima je dodijeljen orden narodnog heroja za izvanredan doprinos u borbi nad fašističkim okupatorima i njihovim slugama.

Delegacije grada Prijedora, SUBNOR-a i boračkih organizacija iz Prijedora,ž ali i susjednih opština Kozarske Dubice i Novog Grada položili su vijence na spomenik palim borcima karanskog bataljona i ispred spomen bisti narodnih heroja ovog kraja Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka.

Karanski bataljon dao je 15 narodnih heroja, a ratovao je na teritoriji svih bivših jugoslovenskih republika, osim u Makedoniji.

Za nas planinare bila je velika čast što smo mogli da uzmemo učešće u velikoj manifestaciji kojom se veliča pobjeda nad fašizmom!

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Vladimir Grublješić i Igor Ostojić

[srizonfbalbum id=22]

Triglav. Simbol planinarenja na prostorima bivše Jugoslavije a i šire. Ove godine, na najviši vrh ovenije, ispred planinarskog društva „Klekovača“ popela su se dva planinara i to bračni par u „sastavu“: Bojana Derkuća Bevandić i Radenko Derkuća.

Uspon je bio u organizaciji PAK „Summit“ iz Banja Luke. Put Julijskih Alpi krenuli smo tačno u ponoć 26/27.08 iz Banja Luke. Grupa je sa vodičima brojala 20 planinara.

Summitovci su se opredjelili za zahtjevniju, dvodnevnu varijantu uspona koja je podrazumjevala da se prvog dana penje od Rudnog polja na Pokljuki koje se nalazi na 1347 mnv do vrha na 2864mnv. Svaki planinar zna šta znači u jednom danu savladati preko 1500 mnv a onda se još spustiti 450 mnv do doma. Nimalo lak zadatak.

Zbog gužve na graničnim prelazima, kasnili smo sa početkom uspona skoro dva sata. Ipak, puni entuzijazma, krenuli smo od Rudnog polja preko planine Konjščice a prvu pauzu smo imali na „Putu sira“ gdje smo se okrijepili izvrsnim kiselim mlijekom uz pogled na prekrasne alpske livade na kojima su mirno pasle kravice i nisu obraćale pažnju na nas. Nastavili smo dalje preko Studorskog prolaza prema Vodnikovom domu.

Na putu prema Vodnikovom domu koji se nalazi na 1805 mnv već se ukazuje fantastičan pogled na Triglav i to nam je dalo dodatni impuls da ubrzamo kretanje. Na Vodnikovom domu pravimo kraću pauzu i nastavljamo ka Domu na Planiki koji se nalazi 2401mnv. Staza je na tom dijelu veoma strma ali i dobro osigurana pa smo je prošli bez problema. U Dom na Planiki stižemo već poprilično umorni. Plan je bio da tu napravimo dužu pauzu ali zbog kašnjenja u dolasku tu pauzu skraćujemo na manje od pola sata koliko je bilo dovoljno da prepakujemo rančeve i malo predahnemo. Krećemo dalje a optimizam pojedinih članova grupe doprinosi stvaranju dobre atmosfere.

Ubrzo dolazimo do tehnički najzahtjevnijeg ali i najatraktivnijeg dijela staze osiguranog sa čeličnim užadima i klinovima. Adrenalin je porastao, umor je zaboravljen, a kako smo odmicali ispod nas su se otvarali prekrasni, gotovo nestvarni prizori.

Tačno nakon 1h30min, ugledali smo Aljažev stolp. Našoj sreći nije bilo kraja. Osjećaj sreće upotpunio je osjećaj ponosa kada smo na vrhu raširili zastavu našeg Društva. Da bi doživljaj bio potpun, pobrinuo se Slovenac koji nas je uveselio zvucima neobične male harmonike na kojoj je izvodio slovenačke narodne pjesme.Fantastičan osjećaj. Triglav je zaista srce Julijskih Alpi i Slovenije.

Sutradan, u 6:30 usljedio je silazak. Prvu pauzu smo napravili u Koči na Doliču pa nastavili dalje, preko sipara, prema dolini Triglavskih jezera. Ljepotu pejzaža na koje smo nailazili nemoguće je opisati riječima. Nakon skoro 8 sati pješačenja, dolazimo do najzahtjevnijeg dijela na kome staza strmo obara 650mnv prema dolini. Kada smo konačno savladali i taj dio, nagradili smo se kupanjem na Bohinjskom jezeru. Potom je došao red na Bled i nezaobilazne kremšnite. Najzad, puni utisaka krećemo kući. Sve u svemu, dva nezaboravna dana.

Bojana Derkuća Bevandić

[srizonfbalbum id=19]