February, 2020

Planinarski savez Republike Srpske je objavio svoju prvu knjigu. To je udžbenik za planinarske vodiče ali i sve planinare željne novih znanja. Radi se o “Ljetnoj školi za vodiče”.

Autori knjige su članovi Saveza. Pripremana je godinama a sada su se stekli uslovi da ugleda svjetlost dana. Knjiga je vrlo kvalitetna, na skoro 400 stranica.

Svoj primjerak knjige možete kupiti u planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari i na redovnim sastancima u kancelariji Društva, četvrtkom od 19 do 20 časova. Sve dodatne informacije možete dobiti na broj telefona 065/440-150 ili e-mail: info@pdklekovaca.org

Svake godine u februaru planinari obilježavaju tradicionalni uspon na Grmeč u znak sjećanja na stradalo stanovništvo u toku ofanzive u drugom svjetskom ratu.

I ove godine je PD ”Klekovača” dobilo poziv ispred Zavičajnog udruženja Sanjana da uzme učešće u devetom po redu uspon na Crni  vrh, 1604 m.

Planinari već znaju da poslije uspona na Osječenicu dolazi uspon na Grmeč, te se rado odazivaju ovom pohodu. Jedan razlog je što nam Grmeč pored Kozare dođe kao najbliži komšija, a drugi je nadaleko poznato gostoprimstvo naših domaćina, organizatora i mještana Bravskog.

Tog nedjeljnog jutra, dok mnogi spavaju “snom pravednika”, planinari PD “Klekovača” vedri, naspavani i što bi se reklo “orni” za još jedno osvajanje Grmeča i dobro druženje, sastaju se prije svitanja na ustaljenom mjestu, ispred dvorane “Mladost”. Truckajući se našim mini busom evociramo uspomene sa prethodnih uspona uz nezaobilazne, ovaj put slatke delicije, naše planinarke Mire.

Dolazimo na odredište u Bravsko i tu se uz piće dobrodošlice, susrećemo sa planinarima drugih planinarskih društava. Čudne su to i neraskidive veze između nas.Prođe više mjeseci ili godina da se ne sretnemo, ali je svaki sljedeći susret takav kao da se nikada nismo ni razdvajali.

Nakon okupljanja u dogovoreno vrijeme krećemo na uspon. Jutro sunčano, prohladno, staza pokrivena snijegom. Sve ukazuje na još jedan idealan dan za planinu.

Naša ekipa ,šarolikog sastava po godinama, ali po tempu kretanja prilično ujednačena i dobro usklađena, izlazi prva na najviši vrh Grmeča, Crni vrh 1604 m. S vrha očaravajući pogled tjera da bar na trenutak zaustavite dah i zaboravite svakodnevicu. Vidljivost idealna, bez oblaka i magle omogućava da sagledamo cijelu Sansku dolinu, Petrovac, Bihać, Ključ, Kozaru, Klekovaču, Oštrelj, Osječenicu, Srneticu, Plješevicu. Zadrzavamo se toliko da se uslikamo jer duva hladan vjetar, a i stvara se gužva jer pristižu ostali planinari. (Taj dan se na Crni vrh popelo 650 planinara ,čime se i ova akcija u mnogome omasovila). Ispod vrha pravimo kratku pauzu da dopunimo energetske rezerve, pri tom čuvajući se za domaćinski pasulj i čuvene pite domaćica Bravskog. Povratak se odvija nešto sporijim tempom zbog gužve na stazi, a na pojedinim mjestima zbog leda i kamena ispod snijega. Grmeč je to!

Po silasku, dio ekipe se vraća u Bravsko mini busom, a dio nastavlja pješke. Sastajemo se u prostoru nekadašnje škole u Bravskom gdje nas čeka bogata trpeza naših vrijednih i nesebičnih domaćina, pasulj sa kobasicama i slaninicom, domaće pite, kuvano vino i rakija.

Dr Neno Dobrijević, planinar i organizator skupa, porijeklom sa Grmeča obraća nam se pozdravnom riječju i pravi kratak osvrt na stradanje Grmečkog življa za vrijeme ofanzive u drugom svjetskom ratu. Potom slijedi dodjela priznanja učesnicima pohoda i nezaobilazno veselje uz muziku i ples.

U dogovoreno vrijeme krećemo put Prijedora. Zahvaljujemo se našim domaćinima i organizatorima na vrhunskom gostoprimstvu i organizaciji skupa, uz želje da se iduće godine sretnemo na istom mjestu i u istom sastavu.

Ostavismo Grmeč, taj krajiški gorostas, u plamenu zalazećeg sunca, uzvišenog kao oca koji bdije nad nama sa jedne strane Sanske doline, nasuprot naše majke Kozare sa druge strane.

Do sljedećeg pohoda planinarski pozdrav!

Pridružite nam se!

Tekst: Jelena Banović

Fotografije: Zoran Inđić, Zoran Petrić, Jelena Banović i Valentina Dešić

Planinarske akcije, posebno one višednevne se obično pomno planiraju da bi sve proteklo u redu. Ali uvijek je moguće izmijeniti neke detalje. No, vrlo rijetko se desi da umjesto jedne planine odemo na drugu. Ovaj put smo to uradili. Neka nam opravdanje bude to što je akcija održana dvije sedmice nakon planiranog termina, zbog lošeg vremena. A imali smo i drugi, jako dobar razlog za izbor druge planine.

Već četvrtu godinu se održava memorijalni uspon na Bjelašnicu posvećen prerano preminulom planinaru Dragom Novakoviću, koji je nastradao na ovoj planini. Uspon na planinu je najbolji i najprimjereniji način da našem planinarskom prijatelju odamo počast.

Tako da je odluka pala da umjesto na Trebević, prvog dana akcije posjetimo Bjelašnicu. I nismo se pokajali. Sreli smo mnogo poznatih i dragih lica. I uživali u prekrasnom danu na planini. Iako je Bjelašnica poznata po jakom i najčešće olujnom vjetru na svom vrhu, ovaj put je bila potpuno pitoma i dopustila nam da uživamo u pogledu na sve okolne planine, ali i one udaljenije, kao što su Durmitor, Maglić, Vitorog i sl.

Prvi dan je i po prvobitnom planu bio rezervisan za laganiju turu, pa iako smo umjesto Trebevića popeli Bjelašnicu, tog dijela plana smo se pridržavali. Već nakon nekoliko sati smo bili u podnožju i nakon obilnog ručka u Istočnom Sarajevu krećemo put Treskavice. Za pronalazak dobre hrane je zadužen naš dragi prijatelj Igor, koji nam je ovaj put gastronomski i planinarski vodič.

Uživamo u noćnom maršu do Planinarskog doma „Radovan Bjelica“, uz pun mjesec i pomalo pretrpane trbuhe. Domaćini su tu od petka tako da je dom ugodno zagrijan i uživamo u večernjem druženju uz poneko piće i još malo hrane. Neko bi rekao da je to previše, ali staro planinarsko pravilo kaže da veče prije uspona treba jesti mnogo i kvalitetno, a mi se toga i pridržavamo.

Juče nam se pridružilo još nekoliko planinara. Neki su imali plan uspona na Treskavicu, a neki su čuvši da tamo idemo na brzinu odlučili da nam se pridruže. Srećom, poznajemo dosta planinara, pa ni oprema nije bila problem. Ranim jutrom naša mala grupa od petnaestak planinara kreće na uspon prema najvišem vrhu Treskavice, Đokinom tornju, odnosno Maloj Ćabi (2086 m). Igor i Srđan i danas kao i juče na put kreću na turno skijama, dok mi ostali vjerujemo svojim cipelama.

Prelazimo potpuno zaleđeno Veliko jezero (1550 m). Treskavica je poznata po svojim jezerima i velikom broju izvora, kojih kako neki kažu ima 365. Na žalost poznata je i po velikom broju mina iz proteklog rata. Tako da je neophodno strogo se držati obilježenih planinarskih staza koje su sigurne.

I dok polako napredujemo kroz snijeg ponegdje dubok i do koljena, pred nama se uzdižu strme i stjenovite padine koje valja savladati. Pošto zaključujemo da su uslovi za uspon idealni, zbog kvaliteta snijega i leda, kao i zbog količina snijega nedovoljnih za potencijalne lavine, biramo uspon takozvanim „Omladinskim smjerom“.

Uz upotrebu dereza i cepina sigurno dolazimo do vrha padine i nakon još nekoliko minuta pred nama je i vrh planine, Đokin toranj. Poslije kratkog odmora i nezaobilaznog fotografisanja, krećemo kružnom stazom nazad. Naši skijaši odlučuju da se vrate padinom kojom smo se upravo popeli. Kasnije su nam priznali da je to bio prilično hrabar potez.

Nakon gotovo 9 sati hoda, stižemo do doma gdje nas domaćini dočekuju odličnim grahom i hladnim pivom. I to je dovoljno da se okrijepimo za još sat vremena hoda koliko nam treba do našeg prevoza.

Fotografije će još bolje ispričati ovu našu priču.

A posebnu pažnju obratite na one koje vam se učine najboljima. One su sigurno dijelo našeg Vladimira. Njegov rad možete vidjeti i podržati na: https://www.instagram.com/svjetlopis ili https://www.facebook.com/svjetlopis/

Pridružite nam se na nekoj od narednih akcija!

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: R. Derkuća, B. Derkuća Bevandić, N. Milošević, L. Ivanković, I. Milošev, V. Tadić i D. Zgodić

U okviru privredno-turističke manifestacije “Dani zime na Kozari” a u organizaciji Kluba ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora, proteklog vikenda održan je tradicionalni Zimski omladinski marš na  relaciji Rajkovići – Kotlovača – Bešića poljana – Mrakovica.

Ove godine na akcije je učestvovao rekordan broj planinara i rekreativaca – čak 120 učesnika iz planinarskih društava: PD “Klekovača” Prijedor, PD “Kozara” Banja Luka, PSD “Ljubijski rudar” Prijedor, PSD “Mulež” Sanski Most i “Videta” Srbac. Velika, šarolika i vesela grupa, starosne dobi od 7 do 77 godina, pod sigurnom “vodičkom palicom” Marka Sarića,  krenula je  iz Rajkovića prema planinarskom domu na Kotlovači gdje smo napravili prvu pauzu. Pošto smo se okrijepili nastavili smo dalje prema Bešića poljani što je ujedno bila i najzahtjevnija dionica Marša. Dan je bio pravi proljetni sa temperaturom visoko u plusu pa se u šali komentarisalo da nisu u pitanju “Dani zime” već “Pozdrav proljecu” i to onom kasnom. Iako je grupa bila velika, tempo kretanja je bio ujednačen tako da smo gotovo svi stigli na Mrakovicu u predviđeno vrijeme. Organizator je, u saradnji sa firmom Plantago obezbijedio besplatne čajeve a čekao nas je i pravi planinarski ručak-pasulj sa kobasicom.  Nakon dobrog ručka, vrijeme do polaska neki su iskoristili za još malo šetnje, drugi za sunčanje a treći za simuliranje vožnje ski liftom na travnatoj podlozi.

Po planu, krenuli smo za Prijedor obezbjeđenim prevozom u 14 h. Neki su, omamljeni jakim suncem odmah zaspali dok su drugi vodili veoma interesantne razgovore sve do povratka na polaznu tačku. Nastavak  slijedi na nekoj od narednih akcija.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Fotografije: Mira Dolić, Bojana Derkuća Bevandić, Vedrana Zgonjanin i Marko Sarić

Spremni smo za “Dane zime na Kozari”. Još samo da zima dođe. Posjetite nas!