November, 2021

now browsing by month

 

Обавјештење НП “Сутјеска”

Maglić
Mаглић

Национални парк “Сутјеска” је донио одлуку о погодностима за планинаре Планинарског савеза Републике Српске у току боравка на просторима овог парка:

– организоване групе плланинара ПСРС убудуће плаћају улазницу ​ 2 KM по особи;

– улазак возилом Савеза на простор НП је ​ 5 KM по возилу;

– обавезна најава доласка ваших група као и руте односно стазе кретања планинара;

– такође би било корисно да своје сугестије на стазама евидентирате како би их размотрили и заједничким приступом унаприједили у будућим акцијама, те како би се ваши чланови ослободили било каквог плаћања;

– постављање шатора у НП Сутјеска је 15 KM за шатор дневно.

Vulkanska planina Otomalj

Novembarsko tmurno jutro je osvanulo sa nevjericom da kiše neće biti. Danas je dan za Otomalj, planinu koju smo nepravedno zapustili u zadnjih nekoliko godina. Krećemo sa mišlju da nam “ovi dan ništa ne smi` pokvarit`” jer i kiša je za ljude a mi smo popili tablete protiv kiše.

Autobus se za čas popunio do kraja, niko nije izostao i odustao i idemo jer sreća prati hrabre. Ona je bila još veća jer smo nakon izaska iz vrbasovog kanjona Tijesno ugledali Sunce, prvi put nakon nekoliko dana. Znali smo da je to to. Na skretanju od MrkEnj`ća prema Šipovu u mjestu Jezero čeka nas naš dobri Željko Crnogorac koji će nam biti domaćin za ovaj dan. Vrsni je planinar i poznavalac kraja i još bolji prijatelj. Prepakujemo rančeve, zatežemo cipele i lagano krećemo na uspon.

Prelazimo Plivu čijoj se bistrini vode divimo a njenu ogromnu silu uz nevjerovatnu mirnoću poštujemo, zatim slijedi uspon. Staza je lijepa, prokresana kroz gusto rastinje i solidno markirana. Blagi je uspon na početku i stvara osjećaj da idemo “izohipsom” ali ipak dobijamo na visini. Ispod nas je put koji je nekad bio trasa uskotračne pruge prema Jajcu. Sad se već vidi Pliva i neke od njenih devet ada. Radnici sa jednog krova na suprotnoj obali nas srdačno pozdravlju jer smo svi kolege: svi smo na visini zadatka. Imamo i dva oštra ali tehnički nezahtjevna uspona koji nas dovode do prvog mjesta za odmor. Ta mjesta za odmor su uglavnom lijepa i nisu bez razloga izabarana da budu to. Sa ovog našeg se već vide Veliko i Malo Plivsko jezero i predgrađe Jajca kao i masiv Orahovice i Otomalj. Tu je još jedna zanimljivost. Jama diskretnog, jedva primjetnog otvora čiji je kanal dubine oko 6-7 m koji se dalje zavija u stranu i nestaje u utrobi Otomalja. Smatra se da je kroz nju nekad izlazila lava a to je normalno jer je ova planina vulkanskog porijekla.

Željko nas vodi stazom koju na nekim mjestima priječamo radi uštede snage ali čuvanja visine i dolazimo na greben kojim ćemo se dalje kretati. Kod lovačke brvnarice kratko zastajemo i nastavljamo grebenom prema vrhu. Kada iz šumskog pojasa ugledamo golet znamo da imamo pogled. Tako je i bilo. S jedne strana su već viđena jezera ali sad bolje vidimo Jajce a sa druge strane vidimo dolinu rijeke Janj i u daljini Šipovo. Na horizontu su Vitorog, Vranica, Vlašić…

Grebenom nastavljamo prema Malom Otomalju gdje srećemo drugare iz PD “Trešnjice” iz Gradiške. Opet ide jedan kraći pojas gusto iznikle ali nedovoljno razvijene šume prije nego što se ukaže najviši vrh. Veliki Otomalj je jedna izložena granitna stijena koja podsjeća na mamutov zub. Može se popeti na dva načina: “via normale” i alpinističkom stazom. Svako je izabrao šta mu odgovara.

Obzirom da je ovaj vrh u pravom smislu te riječi vrh pa nema dovoljno mjesta za nas 33 planinara iz Prijedora te smo se morali rasporediti i sa strana i sjediti, odmarati i jesti “pod ručnom”. Nije to toliko strašno jer smo počašćeni solidnim vremenom kojemu se niko nije nadao, savršenim pogledom i ukusnom hranom koja prija nakon skoro dva i po časa hoda. Bilo je tu dobrog zalogaja, raznoraznog, svježe skuvane kafe, dobre kapljice i čašice razgovora a najviše smijeha i veselja. Slikamo se sa zastavom Društva i prozivamo one koji su sumnali da će nas vrijeme poslužiti i likujemo što im je sada krivo što sa nama nisu.

Nizbrdo idemo opet do lovačke brvnarice ali sada sa tog grebena okrećemo jugozapadno prema jezeru Đol. Do njega idemo dobro markiranom stazom kroz četinarsku šumu. Malo poslije šume par kapi kiše nas je podsjetilo da se nalazimo u jeseni. Na brijegu iznad sela Čerkezovići ugledali smo jezerce koje je bilo kao iz bajke. Oko njega je aluvijalna zaravan rijeke Plive a ono smješteno pored mami poglede i uzdahe. Već sam tu vidio par čamaca sa veslačima. Na njegovoj obali pravimo kraću pauzu za okrepu i nastavljamo prema busu koji je udaljen oko jednog kilometra na drugoj obali Plive. Od busa sam se vratio nazad po cipele planinarke koja je u zanosu uživanja ljepotama krajolika zaboravila na nj.

Autobusom idemo do plivskih jezera gdje stajemo i uživamo u njihovim kaskadama i popularnim mlinčićima. Smiraj je zadnjeg dana u sedmici pa je sve to, uglavnom, rezervisano samo za nas. Rezimiramo ovaj lijepi dan, pun novih iskustava i akumuliranih ljepota te se sa osmjehom na licu vraćamo kući.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Mirjana Stegić, Valentina Dešić, Zvezdana Alendarević, Sanja Topić i Marko Sarić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Čemernica

Prije nekoliko dana, svojom ljepotom, osvojila nas je Čemernica, da, dobro ste pročitali. Uz malo napora, osvojili smo i mi nju! Suprotno tome, nije potrebno mnogo da se mislima vratimo, korak po korak, u netaknuto srce planine i našu jednodnevnu avanturu. Bili smo, kao i uvijek, željni izazova, te smo odlučili pohoditi malo manje istraženu stazu ove ljepotice, usuđujem se reći, nepravedno prozvane po imenu koje podsjeća na tugu.

Staze su protezale svoje oblike kroz šumom prekrivene strme padine. Kako smo koracima dosezali različite nadmorske visine, tako se i izgled prirode smjenjivao u svom predviđenom ritmu, da je sve izgledalo skladno i mirno. Ukratko, nisko rastinje s početka, koje predstavlja idealno sklonište za divljač kojom ova planina ne oskudijeva, smjenjuje se sa vitkim šumama bukve, čije lišće prekriva golu kamenitu zemlju zlatno-žutim tepihom. Pri samom vrhu, miješaju se listopadno i crnogorično drveće, sa ponekim grmom jagodičastog divljeg voća, koje je pretpostavljam idealna poslastica medvjedima. Čak iako je staza zahtjevna i uspon ne posustaje, smijeha, razgovora i ponekog gutljaja „razbibrige“ nije nedostajalo. Ekipa uvježbana i spremna za bilo kakve teške ili nepredviđene okolnosti, učinili su me, taj dan, zaista ponosnim članom ove vesele i hrabre družine.

Slijedeći šumsku stazu, pred sam kraj izašli smo na Bočački put, koji nas s lakoćom dovodi do samog vrha Goli vis (1338 m.n.v.).  Nakon napornog uspona, tek na vrhu smo „ostali bez daha“ zadivljeni širokim horizontom kojeg nam je ova planina predala na dar. E, pod tim se podrazumijeva uspješno osvajanje, s početka teksta! Izgledalo je kao da je svu ljepotu zapravo upila iz okoline koja je okružuje. Kanjon Vrbasa i opštine u okolini, Kozara, Šator, Bočačko jezero, sve je tu, kao na dlanu! Vodiči nam strpljivo kažiprstom usmjeravaju poglede u pravcu mnogih vrhova, na kojima smo ne tako davno stajali zajedno, sada su tamo negdje, sa druge strane.

Silazak sa planine bio je isto tako zabavan i naporan. Manja grupa nasmijanih lica je usljed zanimljivog razgovora zaboravila da skrene na pravu stazu, te nas je, nakon nekih 50 metara, neko iz pozadine upozorio „Hej, izvinite ali pogriješili ste put, moraćete se vratiti skroz do Prijedora!“ zamislite, čak toliko, pomislih. Taj dan sam usred šume naučila još jednu važnu lekciju, da svaki sljedeći put mogu biti još spremnija i shvatila sam da smo tamo gore u planinama svi kao jedna velika porodica! Zahvalni smo jedni drugima na tome, zahvalni smo na suncem obasjanim stazama, zahvalni smo lovcima koji su taj dan budno čuvali stražu i rado nam pružili moralnu podršku, na novim prijateljstvima i još mnogo čemu.

Čemernice, hvala ti, ostani nam tako vesela i dobra do sljedećeg susreta!

Tekst: Verica Petrić

Fotografije: Verica Petrić, Vedran Malinić i Marko Sarić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

© 2021: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress