Čemernica
Prije nekoliko dana, svojom ljepotom, osvojila nas je Čemernica, da, dobro ste pročitali. Uz malo napora, osvojili smo i mi nju! Suprotno tome, nije potrebno mnogo da se mislima vratimo, korak po korak, u netaknuto srce planine i našu jednodnevnu avanturu. Bili smo, kao i uvijek, željni izazova, te smo odlučili pohoditi malo manje istraženu stazu ove ljepotice, usuđujem se reći, nepravedno prozvane po imenu koje podsjeća na tugu.
Staze su protezale svoje oblike kroz šumom prekrivene strme padine. Kako smo koracima dosezali različite nadmorske visine, tako se i izgled prirode smjenjivao u svom predviđenom ritmu, da je sve izgledalo skladno i mirno. Ukratko, nisko rastinje s početka, koje predstavlja idealno sklonište za divljač kojom ova planina ne oskudijeva, smjenjuje se sa vitkim šumama bukve, čije lišće prekriva golu kamenitu zemlju zlatno-žutim tepihom. Pri samom vrhu, miješaju se listopadno i crnogorično drveće, sa ponekim grmom jagodičastog divljeg voća, koje je pretpostavljam idealna poslastica medvjedima. Čak iako je staza zahtjevna i uspon ne posustaje, smijeha, razgovora i ponekog gutljaja „razbibrige“ nije nedostajalo. Ekipa uvježbana i spremna za bilo kakve teške ili nepredviđene okolnosti, učinili su me, taj dan, zaista ponosnim članom ove vesele i hrabre družine.
Slijedeći šumsku stazu, pred sam kraj izašli smo na Bočački put, koji nas s lakoćom dovodi do samog vrha Goli vis (1338 m.n.v.). Nakon napornog uspona, tek na vrhu smo „ostali bez daha“ zadivljeni širokim horizontom kojeg nam je ova planina predala na dar. E, pod tim se podrazumijeva uspješno osvajanje, s početka teksta! Izgledalo je kao da je svu ljepotu zapravo upila iz okoline koja je okružuje. Kanjon Vrbasa i opštine u okolini, Kozara, Šator, Bočačko jezero, sve je tu, kao na dlanu! Vodiči nam strpljivo kažiprstom usmjeravaju poglede u pravcu mnogih vrhova, na kojima smo ne tako davno stajali zajedno, sada su tamo negdje, sa druge strane.
Silazak sa planine bio je isto tako zabavan i naporan. Manja grupa nasmijanih lica je usljed zanimljivog razgovora zaboravila da skrene na pravu stazu, te nas je, nakon nekih 50 metara, neko iz pozadine upozorio „Hej, izvinite ali pogriješili ste put, moraćete se vratiti skroz do Prijedora!“ zamislite, čak toliko, pomislih. Taj dan sam usred šume naučila još jednu važnu lekciju, da svaki sljedeći put mogu biti još spremnija i shvatila sam da smo tamo gore u planinama svi kao jedna velika porodica! Zahvalni smo jedni drugima na tome, zahvalni smo na suncem obasjanim stazama, zahvalni smo lovcima koji su taj dan budno čuvali stražu i rado nam pružili moralnu podršku, na novim prijateljstvima i još mnogo čemu.
Čemernice, hvala ti, ostani nam tako vesela i dobra do sljedećeg susreta!
Tekst: Verica Petrić
Fotografije: Verica Petrić, Vedran Malinić i Marko Sarić
- Stazama jeseni prema vrhu.
- Sa osmjehom na licu.
- Sunce će nas na vrhu obasjati i to će biti nagrada.
- Kratak predah na "off road" usponu.
- Osmjesi su i dalje tu jer je sad ipak ravnije.
- Lagano uzbrdo.
- Nema još puno. Samo tu iza krivine uz svima znane vodičke fazone i fore.
- Zaista nema još puno.
- I evo nas.
- Savršen pogled uzvodno kanjonom Vrbasa.
- Evo Sunca, evo Sunca…
- Kućica na vrhu Goli vis i krst su prepoznatljiv znak ove planine.
- Bočac je ispod nas a ispred Manjača, Grmeč, Osječenica, Oštrelj i Klekovača.
- Vrijeme je da se krene nazad.
- Lišće opada, leti…
- Ipak je jesen lijepa.