Statični sadržaj

Protekli vikend planinari PD „Klekovača“ su proveli u Hrvatskoj i obišli gotovo sve značajnije destinacije u Šibensko-kninskoj županiji. U subotu nas je u Drnišu čekao naš domaćin i vodič za ova dva dana, Paško Galić. Paško je planinar ali i zaposlenik u Nacionalnom parku „Krka“ tako da smo imali priviliegiju da uz stručno vođenje i odgovore na naša brojna pitanja obiđemo najljepše dijelove Parka .

Nacionalni park “Krka” obuhvata površinu od 109 km² najljepšeg toka rijeke Krke i donjeg toka rijeke Čikole. Najprije smo obišli Skradinski buk. Dočekao nas je sunčan dan, a  ispostavilo se da je upravo novembar pravo vrijeme za posjetu,  jer je u to doba godine najviši vodostaj rijeke Krke pa smo imali priliku da uživamo u raskošnim slapovima moćnog toka nabujale vode. Osim toga, u ovo doba godine nema gužve a i cijene ulaznica su najpovoljnije. Prilikom obilaska Skradinskog buka, imali smo prilike da na edukativnim tablama ali i od našeg vodiča saznamo mnogo toga o istoriji ovoga kraja. Na Skradinskom buku je i nekoliko obnovljenih mlinova od kojih su neki uređeni kao suvenirnice i konobe dok su drugi pretvoreni u izložbene prostore za etnografsku zbirku. Nakon obilaska Skradinskog buka krećemo ka Ključici, najvećoj i najočuvanijoj srednjovjekovnoj tvrđavi na prostoru Parka. Do Ključice se vozimo 20-tak km a potom pješke, strmom i uskom siparskom stazom (iako postoji i drugi mnogo lakši pristup), za nekih pola sata stižemo u podnožje tvrđave. Ključicu je izgradila velikaška porodica Nelipići u XIII vijeku na strateškom mjestu nad kanjonom rijeke Čikole. Ovo je ambijent koji nas vraća u stara vremena te pokušavamo da zamislimo kako je izgledao život ljudi u ovoj tvrđavi nekada kada je ona bila arhitektonsko čudo i simbol moći jedne porodice.

Put nas dalje  vodi do Roškog slapa, najnižeg slapa rijeke Krke. Opet se potvrđuje da smo došli u pravo vrijeme jer preko ljeta hidroeletrana „Miljacka“ odvodi najveći dio vode. Ovaj slap je, zbog njegove mističnosti i jednostavnosti , u narodu poznat i kao „Oltar“.

Nakon obilaska NP „Krka“ krećemo ka Drnišu na zasluženi obrok, a poslije toga nam je Paško priredio iznenađenje – obilazak Drniške tvrđave i užeg centra ovog mjestašca. Pored tvrđave koju su u 14. vijeku sagradili oni isti Nelipići, jedan od najznačajnijih istorijskih spomenika je i ostatak minareta džamije koja je sagrađena u 16. vijeku. To je najzapadniji minaret Osmanskog carstva i  jedini očuvan u Hrvatskoj iz tog doba. Najznačajnija katolička crkva je crkva Svetoga Ante Padovanskog sagrađena sredinom XVI vijeka, a grad krasi i pravoslavna crkva izgrađena 1618. a obnovljena 1903. godine. Najzad, uživali smo i u ljepoti nekoliko skulptura čuvenog kipara Ivana Meštrovića koji potiče iz ovoga kraja.  

Nakon sadržajnog dana, krećemo prema Planinarskom domu „Promina“ (855 m.n.v.) koji je smješten u podnožju istoimene planine udaljene nekih pola sata vožnje od Drniša. Dom je funkcionalan, opskrbljen vodom, strujom, kuhinjom, sanitarnim čvorom, urednim sobama i što je najbitnije, ljubaznim domaćinima.

U nedelju, u 7h krećemo iz doma prema glavnom cilju našeg dolaska – Dinari i Sinjalu. Na uspon krećemo u 9h iz zaseoka Mirkovići (450 m.n.v.). Vrijeme je oblačno uz povremeni vjetar ali što je najbitnije nema kiše. U početku staza je polegnuta,   ali već nakon pola sata počinje uspon kroz bukovu šumu, ne pretjerano oštar ali konstantan. Uz put nailazimo na ostatke ljetnih stanova stočara koji su iz Dalmacije dovodili stoku na ispašu na obronke Dinare. Umjerenim tempom, za 2,5 sata stižemo do planinarskog skloništa „Zlatko Prgin“ (1543 m.n.v.). Ovo sklonište je izgrađeno 2019. godine i nosi ime šibenskog planinara koji stradao prilikom uspona na Akonkagvu. Nakon pauze krećemo ka vrhu Sinjal. Staza koja vodi od skloništa ka vrhu je kombinacija sipara i kamenih ploča koje su mokre i  klazave pa se krećemo sa dodatnim oprezom. Sa izlaskom na vršni greben vjetar sve jače duva. Na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, (1831 m.n.v.) stižemo tačno u 13h. Zbog jakog vjetra, na vrhu ostajemo kratko, da se uslikamo i udarimo zaslužene pečate. Krećemo nazad i pri silasku u nekoliko navrata oblaci se razilaze te imamo priliku da vidimo Peručko jezero, Kninsko polje, planine Svilaju i Prominu, a u daljini se nazire i more. Na polaznu tačku stižemo u 17h. Suton je i bacamo još još jedna pogled na moćnu jugozapadnu stijenu Dinare. Krećemo kući slažući uz put raznolike slike slapova, tvrđava, spomenika, livada , ponikava, špilja, jama, golog krša….puno je toga, dovoljno da nas drži do neke naredne akcije.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Foto: M. Bogdanović, T. Timarac, N. Milošević, B. Derkuća Bevandić, R. Derkuća, L. Ivanković, D. Zgodić

Da planine osvajaju nas, a ne mi njih istina je koju samo oni koji ih posjećuju otvorena srca i uma mogu spoznati. Od svih planina naše zemlje Prenj ima posebno mjesto u srcu svakog planinara. U narodu poznat kao „Hercegovački Himalaji“ i stanište boga Peruna, Prenj se smatra najljepšim masivom Dinarskih Alpi. Zauzima 470 kvadratnih kilometara, što ga ujedno čini i najvećom hercegovačkom planinom. Ovaj ponosni gorostas nas svaki put oduševi svojom divljom ljepotom predjela, veličanstvenošću vrhova i suncem okupanim stijenama, što je više nego dovoljan razlog da mu se iznova vratimo. 

Subota jutro nas dočekuje pospane, ali spremne za novu visinsku avanturu. Zajedno sa prijateljima iz drugih planinarskih društava članovi PD Klekovače kreću put Konjica. U toku vožnje pravimo kratku pauzu u Bugojnu koju jedni iskorištavaju da popiju kafu i doručkuju, a drugi da porazgovaraju sa ljubaznim organima reda i mira uz začuđujuće poglede ostalih koji pokušavaju da odgonetnu razlog, te se među njima navodi i anketa. Nastavljamo put i uskoro stižemo u Konjic gdje se nalazimo sa našim drugarom Igorom koji će nas voditi kroz prenjske predjele. Iz Konjica dalje nastavljamo do sela Konjička Bijela gdje nakon 7 km prestaje asfalt i kod stare pilane odlučujemo se da izađemo iz kombija. Nakon prepakivanja i podjele briketa koje smo kupili da bismo se grijali na Jezercu krećemo makadamskim putem do raskrsnice poznate kao Rakov Laz (663 m). Na raskrsnici skrećemo lijevo i nakon pola sata hoda po mnogo lošijem makadamskom putu dolazimo do visoke bukove šume. Staza je dobro markirana i djelimično vodi šumskim putem, a djelimično suhim riječnim koritom kroz dolinu Konjičke Bijele. Smatra se da su u ovu dolinu u ledeno doba lednici sa sjeveroistočnih padina najvećih vrhova silazili niz Skok i Rakov Laz. U početku blaga staza u jednom trenutku postaje veoma strma, prelazi preko Tvrđe i prolazi ispod Skoka, sedla koje se nalazi na 1463 m ispod sjeverozapadnog brida vrhova Osobac i Taraš. Na jednom dijelu staze, ispod Zupca koji svojim vršnim dijelom podsjeća na Materhorn, otvara se predivan pogled na gotovo cijeli amfiteatar padina Prenja koji se zove Ploča. Staza je u nekim dijelovima veoma uska i usječena u stijenu te se mora pažljivo preći. Zimi je podložna lavinama. Nakon niza serpentina i izlaska na greben, nagib se ublažava, prolazi ispod Osobca i dovodi nas do planinarske kućice Jezerce na 1650 m. Stari planinarski dom Jezerce koji je izgrađen u kamenu 1936. godine uništen je tokom rata, a planinari okupljeni u udruženju Zone 2000 napravili su novi objekat koji predstavlja planinarsku kućicu otvorenog tipa. Jezerce okružuju vrhovi Taraš (1742 m), Osobac (2024 m) i Kopilica (1920 m), a u blizi se nalazi i izvor sa pitkom vodom. Da je Prenj planina sa vrlo promjenjivim vremenom usljed sudaranja kontinentalnih i mediteranskih struja pokazalo se i ovaj put. Prohladno i djelimično oblačno prijepodne pretvorilo se u sitno popodnevno provejavanje snijega i najavu guste magle koja se spustila već sa prvim znacima noći. U kućici nismo sami, tu su i planinari iz Sarajeva i Zavidovića, tražimo svoje parče prostora, toplo je i uz zvuke Dariove gitare pjesmom lagano tonemo u noć.  

Jutro nas dočekuje jednako prohladno i maglovito, ali sa nadom da ćemo ipak ugledati stijenu Zelene glave krećemo vrlo rano na uspon. Blagim usponom staza nas dovodi do raskrsnice koja desno vodi do planinarske kućice Vrutak, a lijevo prema našem odredištu, najvišem vrhu Prenja. Na trenutke sunce pokušava da probije maglu i nagradi nas za upornost. Ubrzo izlazimo na greben ispod Otiša, magla se razilazi i ostajemo zapanjenim ljepotom obasjanog vrha Zelene glave. Preko stijene i malo uz pomoć sajle izlazimo na prijevoj između Zelene glave i Otiša (2000 m). Tu srećemo našeg kolegu Dinu koji nas uveseljava svojom šarenom kapicom i ohrabruje savjetima kako da nastavimo dalje. Od sedla uspon ide veoma eksponiranim terenom, na pojedinim dijelovima ima i sajla, ali je bolje osloniti se na svoju vještinu slobodnog penjanja i hvatanje stijene. Nakon dva sata hodanja i penjanja izlazimo na vrh Zelena glava (2155m). Okupani suncem divimo se krajoliku koji nam prikazuje vrhove Prenja (Ovča, Lupoglav, Herač), a u daljini Maglić, Bioč, Volujak i Durmitor koji samo svojim vrhovima izranjaju iz magle i oblaka. Sa vrha se ponovo spuštamo na sedlo i jedan dio planinara se odlučuje da se zbog hladnoće vrati na Jezerce, a drugi dio nastavlja uspon na Otiš (2096 m). Ovaj uspon je mnogo lakši i tehnički nezahtijevan, ali pruža jednako divan pogled sa vrha. Stajati na vrhu jedne planine, iznad magle i oblaka kroz koje proviruju vrhovi drugih planina osjećaj je koji se dugo pamti i slika koju svi nosimo u silasku sa sobom. Sa Otiša se ponovo spuštamo na sedlo i istim putem vraćamo na Jezerce. Kratko se zaustavljamo, uzimamo svoj stvari, sređujemo kućicu i lagano spuštamo preko Skoka nazad u Konjičku Bijelu.

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Darko, Rašo, Luka, Nikola, Antun i Draško

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarima je u opisu aktivnosti hodanje planinama, šetnje livadama i proplancima i penjanje po stijenama. Ništa od toga nismo radili protekle subote, bar ne kao primarnu aktivnost.

Da bismo imali staze kojima možemo hodati, moramo uložiti trud da bi bile prohodne, markirane, dostupne svima. Tako smo i ove subote radili na jednoj od staza koja će, kada bude gotova, povezivati naš planinarski dom u Kotlovači i sportsko penjalište Zečiji kamen, preko grebena Bijele stijene. Sve aktivnosti su dio projekta koji podržava EOCA, a o kojem smo već pisali.

To je samo dio staze koja počinje od zaseoka Rajkovići, prolazi pored planinarskog doma i završava kod penjališta i vodopada Zofik i to njen najatraktivniji i najljepši dio. Kada bude gotova, na stazi ćemo moći vidjeti vidikovce sa mjestima za odmor, strme uspone osigurane sajlama i klinovima, ali i i atraktivne prelaze preko potoka i riječica.

U subotu smo čistili i prosijecali zapadni dio staze, od Planinarskog doma „Kotlovača“ do vrha Bijele Stijene. Već u ranim jutarnjim satima, mala ali vrijedna grupa planinara je krenula uz brdo, noseći grablje, krampove, lopate, sjekire i motornu pilu.

Fotografije će najbolje opisati koliko smo bili uspješni, a mi vam možemo potvrditi da smo bili umorni nakon čitavog dana u šumi.

Srećom, naš Luka nas je okrijepio odličnom čorbom, koju je napravio uz pomoć Gavre, Bojane i Maše. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Garija. Druženje je, kako i priliči, završeno jednim letom na metli.

Toliko za ovaj put, uskoro nastavljamo sa radovima.

Hvala svim članovima Društva koji su se odazvali akciji i darovali svoje vrijeme i trud, sa ciljem stvaranja boljih uslova za planinarenje na našoj Kozari.

Planinarski pozdrav!

PD Klekovača

[srizonfbalbum id=84]

Zašto sam izabrala Čvrsnicu za svoj prvi vodički izlet pitanje je koje nudi nekoliko odgovora a samo je jedan koji pogađa u samu srž. To je planina koja opčinjava svojom ljepotom, ali i surovošću, koja mami svojim prostranstvima i uljuljkava svojim pričama. Ova dinarska ljepotica našla je svoje mjesto u sjeverozapadnom dijelu Hercegovine između rijeka Neretve, Doljanke i Drežanke i centralni je dio nacionalnog parka Blidinje. 

U rano subotnje jutro ekipa planinara iz Prijedora, Banje Luke i jedan planinar iz Lipika krenula je put krasne nam Hecegovine. Nova mjesta donose posebno uzbuđenje i većina planinara je veselo čavrljala u minibusu i ne pokušavajući da nastavi prekinuti san. Uz kratku pauzu za kafu i laganu vožnju stižemo na Blidinje nešto iza 10h. Početna tačka nam je Vitlenica, a završna dom na Vilincu za taj dan. Nakon prepakivanja i slikanja ekipe od 18, kako će se vremenom pokazati, veoma spremnih planinara, u 10.30h krenuli smo makadamskim putem koji nas je uz blage nagibe nakon 40 minuta doveo do početka šumske staze. Usput smo prošli pored napuštenog objekta sa izvorom čiji kvalitet vode nismo željeli da ispitujemo. Pred sami ulazak u šumu nalazi se putokaz za Vilinac i drvene klupe koje predstavljaju odlicno mjesto za pauzu. Dan je bio ugodan za hodanje, a sunce se povremeno pojavljivalo iza oblaka dajući posebnu čar ovom, prema nekima, najljepšem dijelu Čvrsnice. Nakon niza uzbrdica i spuštanja, zbog čega se umor gotovo i ne osjeti, osim ako niste pretovareni najavljenim iznenađenjem za drugare planinare, prolaska pored katuna koji svojom pozicijom i svrhom pruža odlično utočište, nakon tri sata, dobro markirana staza vodi nas do raskršća na kojem skrećemo lijevo prema Hajdučkim vratima. Nakon pola sata hoda stižemo do jezera Crvenjak koje se sa 1963 m smatra jezerom na najvišoj visini u BiH. Iako informisani da u jezeru obitava endemična vrsta triton, a sve u svrhu dobre fotografije bacaju se kamenčići, veliki i mali, koji prave krugove na površini. Za fotografiju broj dva sačekali smo da sunce izađe iza oblaka i baci našu sjenu na ovo ovalno jezeru. U nadi da nismo otjerali i poslednjeg tritona nastavljamo prema Hajdučkim vratima, poznatim još kao i Mijatov prolaz do kojih stižemo za pet minuta. Pogled na ovaj neobični kameni prozor na 1958 m iza kojeg se nalazi kanjon Dive Grabovice, a u daljini Zelengora, Maglić, Volujak, Lebršnik, Velež i Čabulja, ostaje svakom planinaru u posebnom sjećanju. Legenda kaže da su se na tom mjestu proglašavali hajduci tako što su prolazili kroz okno i postajali otporni na metke. Legenda takođe kaže da nema planinara koji se nije uslikao na ovom mjestu iz svih uglova pa tako je ni mi nismo iznevjerili. Spremajući Hajdučka vrata u najfinija sjećanja vraćamo se na raskrsnicu i nastavljamo prema Velikom Vilincu. Usput skrećemo na vidikovac koji pruža predivan pogleda prema Velikom Kuku i po prvi put tog dana daje pravi utisak veličanstvenosti planine. Po povratku na stazu nakon 40 minuta izlazimo na vrh Veliki Vilinac, 2118 m, na kojem vesela ekipa planinara čestita svom vodiču i traži čepić više ljute vodice da nazdravi. Uz zalazak sunca i smiraj dana spuštamo se na dom na Vilincu. Ljubazni domaćin nas dočekuje toplom večerom uz koju slava vodiča može da počne. Uz mali nagovor svojih prijatelja naš drug Rašo hvata se gitare i pjesmom nas vodi kroz noć. Umor uzima svoj danak i svjesni puta koji nas sutradan očekuje odlazimo na spavanje najavom povečerja. Nakon slabo prospavane noći zbog nedostatka prostora i gostiju tinejdžera iz naše sobe koji nisu imali razumijevanja za naš umor, ustajemo u 6h, pakujemo se, doručkujemo, sipamo vodu na izvoru ispod doma i nešto iza 7h krećemo put najvišeg vrha Hercegovine, Pločno na 2228 m. Staza nas vodi pored skretanja za feratu prema Grabovici i za Pestibrdo, kao i pored napuštenih katuna poznatih kao Peharovi Stanovi. Vrijeme je u početku bilo tiho i mirno, da bi pri završnom usponu na Pločno počeo da provejava snijeg. Sa posebnom pažnjom zbog klizavog sipara koji se već zabijelio izlazimo na Pločno u  10.30h. Kratko se zadržavamo i spuštamo nazad do raskrsnice za Masnu Luku. Zbog nedostatka adekvatne opreme, odnosno toplih rukavica, pojedini članovi improvizuju stavljanjem čarapa na ruke i brzo se spuštaju niz sipar, što ima za efekat poboljšanu cirkulaciju. Cijelim putem nas prati snijeg koji sa opadanjem visine prelazi u blagu kišu. Nakon tri sata spuštanja silazimo u Masnu Luku i makadamskim putem dolazimo do mjesta na kojem nas čeka naš minibus i umorne, ali srećne zbog uspješne akcije vodi do obližnjeg restorana na zasluženi ručak. 

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Rašo, Darko, Antun, Luka, Pele, Saša i Draško

Generated by Facebook Photo Fetcher 2