Julijske Alpe – Mala Mojstrovka 2018

Aktivnosti Planinarskog društva „Klekovača“ su tekle po planu i proteklog vikenda, kada smo posjetili Julijske Alpe u Sloveniji, odnosno vrhove Male Mojstrovke. Već dugi niz godina obilazimo slovenačke dijelove Alpa, zbog njihove blizine i atraktivnosti. Iako smo na ovom vrhu već bili prije nekoliko godina, opet smo odlučili da ga posjetimo, ali ovaj put smo se malo bolje pripremili i planirali nekoliko različitih smjerova za uspon, da bismo uspon učinili zanimljivim različitim profilima planinara. Tako i ovaj put grupa od 36 planinara kreće put Slovenije.
Poslije standardnih obilazaka prodavnica planinarske opreme u Ljubljani, u popodnevnim subotnjim satima stižemo na najviši planinarski prevoj u Sloveniji, Vršič (1611 m). Cestom, koja od 2006. godine nosi ime Ruska cesta, iz Kranjske Gore stižemo putem koji preko 25 serpentina savladava uspon od gotovo 800 metara. Na visini od oko 1200 m se nalazi Ruska kapelica, posvećena nastradalim ruskim zarobljenicima iz Prvog svjetskog rata, koji su gradili ovu cestu za vojne potrebe tadašnje Austougarske.
10000 zarobljenika je ovu cestu gradilo od 1915. do samog završetka rata. Kapelica je posvećena zarobljenicima koji su na tom poduhvatu ostavili svoje živote. Ukupno je stradalo 380 zarobljenika, od čega je u samo jednoj noći 8. marta 1916. (neki izvori navode i 12. mart) od lavine stradalo 110 zarobljenika i 7 njihovih čuvara. Preživjeli zarobljenici su izgradili ovu kapelicu kao pomen na stradale saborce. Uz pomoć ruske ambasade u Sloveniji, obnovljena je 2005. godine i danas predstavlja spomenik stradalim Rusima, ali i svojevrsnu vezu između dvije slovenske zemlje, Rusije i Slovenije.
Prevoj Vršič predstavlja vezu izmedju doline Soče i doline Save odnosno gradića Kranjske Gore i Bovca, u podnožju mnogih vrhova Julijskih Alpa i kao takav je mjesto gdje se nalazi veliki broj planinarskih domova. U jednom od njih, Erjavčevoj koči (1525 m) odsjedamo i mi. Tu smo već stari gosti, jer nam je dom bio baza za prethodne uspone u ovoj regiji.
Popodne koristimo za obilazak početnih dijelova straza koje smo izabrali za sutra, što je uobičajena praksa, a ovaj put se pokazalo posebno korisno jer smo uočili snježni nanos na samom ulasku u osigurani dio staze, koji nam je bio ozbiljna prepreka, jer nismo planirali korištenje zimske tehničke opreme. Nakon večere i male obuke za korištenje tehničke opreme za Via ferrata staze, ipak odlučujemo da sutra pokušamo uspon uz nekoliko improvizacija, ali opet potpuno bezbjedno, jer je samo to dobar način za vođenje grupe planinara. Isto tako odlučujemo da formiramo tri grupe, od kojih je svaka različite fizičke i tehničke pripremljenosti da bismo svima omogućili da imaju atraktivan izlet prilagođenim njihovim željama i mogućnostima.
U nedjelju ujutro, još prije 06:00 časova, dvije grupe koje kreću put Male Mojstrovke su spremne za polazak ispred doma. Veću grupu vodi Tanja standardnom stazom sa južne strane, a manju Draško na sjevernu stranu putem Via ferrata. Treću grupu će naš vodič Duško malo kasnije povesti prema vrhu Šitna Glava.
Grupa koja ide južnom stranom relativno brzo prelazi stazu i dolazi do vrha za dva sata, a grupa koja se odlučila na sjevernu stranu ipak napreduje malo sporije, jer mora da savlada težak i komplikovan pristup osiguranom dijelu staze preko strme snježne padine. Ipak, sve prolazi dobro i nakon četiri sata uspona sjevernim zidom dolazimo do vrha Male Mojstrovke (2334 m). Vrh nosi naziv po italijanskom nazivu za sam prevoj Moistrocca. Sa vrha vidimo grupu koja se penje na vrh Šitna glava (2087 m) i znamo da smo svi uspješno ostvarili gotovo sve zacrtane planove. Mada smo imali plan da posjetimo i susjedni vrh Velike Mojstrovke (2364 m) zbog snijega i leda na pristupnoj stazi odustajemo od toga.
Planinarski uspon se smatra gotovim i bezbjednim tek kada i zadnji planinar stigne bezbjedno u dolinu. Tako i mi nakon malo dužeg odmora na vrhu, iskorištenog za užinu i uživanje u prizorima vrhova koji nas okružuju, polako krećemo nazad. A sa vrha se pružaju pogledi prema Austriji i Sloveniji i na vrhove Mangarta, Jaloveca, Prisojnika, Triglava. Neke od njih vidimo dobro, a neke povremeno sakrivaju oblaci.
Na silasku nas na Vršiču čeka zakuska i piće koje nam kao i svaki put kada posjetimo Sloveniju, priredi naš dragi prijatelj Brane Meh. Uz razgovor i osmijeh zaključujemo da su sve tri grupe uspješno i bez problema ili povreda završile današnji uspon. A nama planinarskim vodičima, to je najveća nagrada za uložen trud.
Nakon ručka, odmora i posjete Ruskoj kapelici, puni utisaka krećemo put Prijedora, a Julijske Alpe pozdravljamo do skorog viđenja.
Uz planinare Klekovače, ovaj put su sa nama bili i planinari PD „Mrakovica“ iz Kozarca i SPD „Mulež“ iz Sanskog Mosta. Iskreno se nadamo da će im izlet ostati u dobrom sjećanju i da će ponovo biti naši gosti na nekoj narednoj akciji.
Vodiči su ovaj put bili Duško Vujičić, Tanja Timarac i Draško Zgodić.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Tanja Timarac, Nataša Milošević, Darko Dragić, Luka Ivanković, Duško Vujičić i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=76]