Planinarsko društvo "Klekovača" Prijedor

Više od 60 godina organizovanog planinarenja u Prijedoru

Planinarsko društvo "Klekovača" više od 60 godina uspješno organizuje i vodi planinarski život u gradu Prijedoru.

Read more

Planinarsko društvo "Klekovača" Prijedor

ul. Kralja Petra I Oslobodioca 16, 79101 Prijedor, Bosna i Hercegovina +387 (0) 65 440 150 info@pdklekovaca.org



Planinarska kestenijada na Hrastovičkoj gori

Svanulo još nije, niti je zora zarudila a ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru se okupilo dvadesetak planinara. Vjerovatno negdje putuju. Te subote, 14. oktobra 2017. godine ranoranioci su se okupili da krenu prema Petrinji u Hrvatskoj na “Planinarsku kestenijadu” koju organizuje HPD “Zrin”. Planinari “Klekovače” već tradicionalno, po peti put, učestvuju na ovoj manifestaciji.

U centralnom gradskom parku u Petrinji okupili su se planinari iz 35 planinarskih društava. Ljubazni domaćini su poželjeli dobrodošlicu i nakon par riječi počeli smo sa onim zbog čega smo došli. Krenuli smo sa hodanjem. Prošavaši na drugu stranu parka i kraćom šetnjom niz jednu gradsku ulicu prešli smo most i dalje nastavili lijepo uređenom stazom uz rječicu Petrinjčicu. Šetnjom uz Petrinjčicu u koloni dvoje po dvoje se, zapravo, moglo vidjeti da je ove godine ovo najmasovnija kestenijada ikad jer je kolona bila nepregledno dugačka. Bilo je tu dosta poznatih lica iz Zagreba, Varaždina, Siska, Splita… Kao mala godišnjica mature.

Kako smo napuštali gradsku zonu i odvojili se od Petrinjčice počeo je uspon. Naravno, odmah se skidao višak odjeće i počeli su se piti tekući derivati da, slučajno, ne bi došlo do pregrijavanja. Kolona, u pravom smislu te riječi, nekako je funkcionisala do ulaska u šumu a onda je postala misaona imenica. Šuma je bila prepuna kestenja, šipka i trnjina. Svi su se raštrkali da sakupe ili uberu nešto od toga. Tražio se ranac više ili vrećica više. Pomislićete da je nastupio haos i da više nije bilo reda u marševskoj koloni, međutim, varate se. Vodiči i organizatori iz HPD “Zrin” Petrinja koji su imali vidno okačene akreditacije su sve to držali pod kontrolom. Svako je mogao da uživa u sakupljanju plodova šume ali se i polako kretao prema cilju. Kolona je ipak postojala i niko nije ostavljen sam i iza svih. Svaka čast na dobroj organizaciji!

Nije bilo potrebe za većim odmorima jer je vrijeme bilo idealno: niti previše toplo niti previše hladno a i tempo je bio umjeren. Pored jednog poljoprivrednog gazdinstva, kraj kojeg uvijek prolazimo, gordo nam je poziralo krdo ponija. Svake godine nas dočekuju ispod jedne jabuke gdje nam indirektno poručuju da još neki prostali plod uberemo i njima damo. Vrlo mudro. Za uzvrat poziranju bili su nagrađeni jabukama. Svi smo se obradovali ponijima a posebno najmlađi učesnici.

Peli smo se prema vrhu Hrastovičke gore a u šumi je bilo sve više kestenja i sve više sakupljača. Takođe, iz pravca doma se čula muzika što je bila dobra najava savršena zabave. Stigavši na plato ispred planinarskog doma “Matija Filjak” (415m) ugledali smo veliki broj planinara koji se rasporedio po postavljenim klupama i stolovima, zatim štandove sa domaćim proizvodima, roštiljem, pićem i što je najvažnije nekoliko peći za pečenje kestenja. Miris pečenog kestena je mamio sve prisutne i širio se Hrastovičkom gorom. Smjestili smo se za par stolova jer smo bili jedna od brojnijih grupa i počela je trpeza “iz ranca” ali i sa obližnjih štandova – kestenje, domaće kobasice, grah, gulaš te kraft piva. Al` se dobro jelo, baš.

Dok smo jeli, muzika i zabava su počeli. Brzo smo se pridružili svi jer je bilo muzike za staro i mlado i išlo je sve u veselom ritmu. Voditeljica programa je najavila početak zabavnog dijela u smislu ispijanja piva, potezanja konopca i bacanja kamena s ramena. Imali smo takmičare za sve discipline i sve kategorije osim za prvu. Da, sramota. Ali šta da se radi. Naše djevojke su u disciplini povlačenje konopca došle do polufinala i tu su izgubile od ekipe koja je godinama prva u toj disciplini ali ove godine su i one posustale pred jačom ekipom iz Siska. Muška ekipa nije stigla nigdje jer je odmah na početku izgubila i time nije odbranjena titula od zadnjeg takmičenja. No, nije važna pobjeda niti je važno učestvovanje, važno je dobra zabava i dobro društvo. Dogovorili smo se da obje ekipe idu na Kotlovaču da vježbaju povlačenje konopca. Svaka ekipa će vježbati tako što će povlačiti konopce koji će biti svezani za dva potporna stuba koji drže krov doma i povlačiće dok stubove ne isčupaju iz betona i dok se, naravno, krov ne sruši. Žrtva jeste ali sportisti moraju imati adekvatnu pripremu.

U pauzama između plesova i igara domaćin je podijelio zahvalnice društvima za učešće u manifestaciji. Na spomen imena našeg Društva mnogi planinari su prilazili da se upoznaju i da dogovre izlet na Kozaru ali i da nas pozovu kod sebe. Takođe, dodjeljene su zahvalnice za najstarijeg i najmlađen učesnika. Obe ove zahvalnice su otišle u Prijedor u PD “Klekovača” gdje je zahvalnicu za najstarijeg učesnika dobio a ko drugi nego čika Vlado Grublješić a titulu najmlađeg učesnika, sa svega dvije i po godine, ponijela je Marija Sarić koja je dobar dio staze prehodala u igri a ostatak ju je tata nosio na leđima.

Kako svakom lijepom danu dolazi smiraj tako smo se i mi odlučili pozdraviti sa domaćinima, dogovoriti za neka buduća djelovanja i poći lagano kući. U busu smo pravili dogovore za naredne akcije sve do momenta kada je relativno novo prevozno sredstvo stalo. Puklo je crijevo od hladnjaka. Iskusni vozač je zasukao rukave i prihvatio se posla. Nakon duže vremena uspio je koliko toliko da sanira problem a mi smo se trudili da mu pomognemo dodavanjem alata i dosipanjem vode. Ne smijemo zaboraviti pomoć mještana sela Donja Budičina pokraj Petrinje koji su nam puno pomogli oko popravke ali i okrepe (donosili su nam vruće kestenje, vodu, prošek, rakiju…). Ovom prilikom im se srdačno zahvaljujemo!

Nekako smo krenuli i uz bezbroj stajanja i pojenja vodom motora stigli smo u Prijedor. Bila je to jedna velika avantura koja je trajala dugo ali nikome nije smetala i svima je, na nekakav čudan način, bila zanimljiva. Tako je to uvijek sa planinarima, neka je samo nešto čudno i jedinstveno. Zato su planinari posebna sorta.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Nataša Zenić, Darko Dragić, Ljubiša Aramanda, Danijela i Marko Sarić

 

Radna akcija – jesen 2017

 

Narodna poslovica kaže: ,,Samo dogovor kuću gradi“ i zaista vrijedi u svim poslovima i sferama života.  Dogovor je još pao na prethodnom izletu na Dinaru i Cincar, da je vikend koji slijedi, odličan za jesenje uređenje našeg planinarskog doma u Kotlovači.

Subota, 7. Dan mjeseca Oktobra, osvanula u suncu i vedrini,  okupila je članove društva ,,Klekovača“ na pomentom domu. Uz doručak i časicu domaće rakije, pravimo plan i raspored aktivnosti  i odrđejujemo ko, šta i kako, jer za uspješno izvedenu akciju je ključna dobra organizacija.

Bez pogovora, Rašo se imenuje za šefa ,,radilišta“, a zamjenik mu je Luka.  Krenulo se od dnevnog boravka Doma, iznošenjem mobilijara i priprema zidova za krečenje. Detaljna priprema zidova, skidanje ostatka plijesni i vlage, zaštita i premazivanje, doprinijela je da pojedini učesnici akcije izgledaju kao da rade na remontu nuklearnog postrojanja, ali o svemu se  vodilo računa.  I profesionalni moleri, pozavidjeli bi vještinama učesnika akcije, na dobrom šmirglanju pukotina i neravnina i gletovanju istih, a bome i akrobacijama na ljestvama.

Uz smijeh i po koji ples, a sve u dobrom  raspoloženju, subota protekla u pripremi i zaštiti zidova i ostalih dijelova na kojima ne smije da se nađe boja. Vrijedne ručice do večere uspijevaju da valjcima, četkama i raspoloživim sredstvima okreče dnevni boravak.  Šef  obustavlja radove  jer je vrijeme  za večeru.

Iako je već poznato, Nata i ovaj put polaže ispit vrsne kuharice – teletina i pekarski krompir, što bi rekli ,,kec iz rukava“  su njena dobitna kombinacija, izmamili su sreću i radost učesnicima, koji su  uz časicu razgovora, ostali do kasno u noć.

Pomalo ,,isprovocirana“ Natinim vještinama, Tanja se prva budi i mjesi  i sprema uštipke,  koji su zamirisali cijelu Kotlovaču i izmamili akcijaše na buđenje i ustajanje iz toplog kreveta.  Nedjelja je dan za završnicu poslova.  Radovi protiču po planu i uspijeva se okrečiti  još i hodnik, kuhinja i sanitarni čvor. Krpice u ruke, zadnji ,,glanc“ i dom je kao nov.

Obzirom da je akcenat akcije bio na unutrašnjem uređenju doma, za spoljašnji dio bio je zadužen Vlado, koji je motornim trimerom pokosio travu. Za pripremu ogrevnog drveta, pobrinuli su se Bilja, Branko i Marko. Možda nisu izgledali kao iz Cecinog  spota ,,Idi dok si mlad“, ali svoje uloge su ovaj vikend odigrali na zavidnom nivou.

Radovi su uspješno privedeni kraju, po planu i programu s početka priče. Dom na Kotlovači je dobio novo ruho, iako učesnici nisu dobili udarničke značke, nagrađeni su dobrim jelom. U duhu one narodne ,, ko može dobro da jede može dobro i raditi“, Bojana  učesnike nagrađuje  vrsnim specijalitetom ,,Spaghetti Bolognese“, a  da kraj bude sladak, pobrinula se Milica sa svojom ,,handmade“ domaćom torotom od kestena.

Kako običaji nalažu, uz čašicu-dve, vesela družina  je sumirala rezultate akcije na kraju dana  i otvorila teme za neke nove poduhvate, a za ovaj put hvala učesnicima: Tanja, Nataša, Milica, Dara, Bojana, Bilja, Vera,  Mira, Draško, Rašo, Luka, Branko, Vlado, Marko 1, Marko 2, Senad, Pop i Darko.

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Nataša Milošević, Draško Zgodić i Darko Dragić

 

Dinara-Cincar 2017

Za razliku od niza prethodnih vikenda kada je zastava našeg Društva krasila vrhove planina u Austriji, Sloveniji i Italiji, ovog vikenda smo „igrali“ na domaćem terenu a izbor je pao na Dinaru i njen najviši vrh Troglav (1913 m.n.v.) i Cincar (2006 m.n.v.), istoimeni najviši vrh cincarske grupe.
Na put krećemo u 6h iz Prijedora a prvu pauzu pravimo u Drvaru kako bi se okrijepili toplim čajem. Tu srećemo i neke naše sugrađane koji vode porijeklo sa tog kraja i koji su došli u zavičaj da beru šipke. Pozdravljamo se uz obostrane dobre želje i nastavljamo dalje u pravcu sela Sajković. Odvajanje za Sajković se nalazi sa desne strane magistralnog puta B.Grahovo-Livno i dalje nastavljamo vožnju dobro uređenim makadamskim putem. Zbog radova koji se izvode upravo na dijelu puta gdje smo trebali oštro skrenuti u desno, putokaz je pomjeren tako da smo otišli u krivom smjeru. Na sreću, naišli smo na simpatičnog lugara koji je išao ispred nas svojim vozilom i doveo nas do mjesta odakle počinje uspon na Troglav.
Srdačno mu se zahvaljujemo i na uspon krećemo u 11h sa nadmorske visine od 1200 m. Već nakon 20-tak minuta hoda polegnutom šumskom stazom, dolazimo do raskršća. Lijevo se odvaja staza koja vodi na lakši ali duži usponu dok je staza ravno ili polu desno kraća ali je zahtjevnija. Ta, zahtjevnija staza nosi dva naziva: „Mary“ i „Alpinistička staza“. Mi smo se odlučili za kružnu turu, za uspon smo odabrali „Mary“ a za silazak lakšu stazu.
U nastavku staza vodi nešto oštrijim usponom do izlaska iz šume i dolaska na sedlo sa kojeg se vidi masiv Troglava u svoj njegovoj veličini. Vrijeme je idealno tako da nam se otvara prekrasan pogled na Livanjsko polje. Ubrzo izlazimo iz šumskog pojasa i ulazimo u područje klekovine i kamenjara. Penjemo se po prilično strmoj i na pojedinim dijelovima izloženoj stazi sa rasutim kamenjem. Na pojedinim dijelovima staze, prolazimo ispod visokih stijena i jednoglasno konstatujemo da bi bilo vrlo poželjno nositi kacigu zbog mogućih odrona sitnog kamenja. Sve u svemu, naziv „alpinistička staza“ možda je pretjeran ali ipak moramo priznati da smo se dobro zagrijali na ovom dijelu staze. Sa izlaskom na travnati i valoviti greben dolazi i kraj našim „mukama“ i dalje, laganim korakom, nastavljamo prema vrhu. Sam vrh je blago zaobljena zaravan i na njemu se nalazi geodetski stub. Ime Troglav je dobio zbog svog oblika tj. tri vrha, Mali 1661 m, Srednji 1790 m i Veliki 1913 m koji se nalaze u neposrednoj blizini i zajedno čine koherentnu cjelinu. Kako je vrijeme odlično, ostajemo na vrhu više od sat vremena i uživamo u prekrasnom pogledu na Peručko jezero, Livanjsko polje, Dinaru i okolne velike površine sipara.
Silazimo lakšom ali jednako lijepom stazom i na polaznu tačku stižemo u 17h. Inače, na ovom usponu naša Tanja je dobila priliku da pokaže svoje vodičke sposobnosti i planinarski plenum konstatuje da se dobro pokazala.
Prepakujemo se i nastavljamo vožnju ka Planinarskom domu „Podhum“ koji se nalazi u podnožju planine Kamešnice i u neposrednoj blizini Buškog jezera. U Domu se srećemo sa većom grupom planinara iz Siska. Naš vodič Draško poznaje njihovog vodiča te sretni zbog tog slučajnog susreta zaključujemo kako je svijet mali, naročito za nas planinare. Veče provodimo u druženju sa našim domaćinom Željkom Puđom koji nam, kao dugogodišnji planinar i vrsni poznavalac „staza i bogaza“ ovoga kraje, daje niz korisnih informacija i preporuka za neke naredne uspone. U tim, stručno – planinarskim ali i drugim temama smo se malo zanjeli i ostali do kasno u noć.
Ipak, ujutro ustajemo čili i veseli jer znamo da nas čeka još jedan lijep dan i još ljepša planina.
Do Planinarskog doma „Kruzi“(1265 m.n.v.), odakle planiramo izvesti uspon na Cincar, vozimo se oko 1h . Na uspon krećemo u 9:30 zajedno sa planinarima iz Siska.
Planinska grupa Cincara se pruža otprilike od prevoja Mlinište do područja Buškog jezera, sjeverno od grada Livna. Na području cincarske grupe nalazi se nekoliko većih i visoko smještenih kraških polja a najznačnija su: Livanjsko, Grahovsko, Glamočko, Duvanjsko i najviše među njima, Kupreško polje (1100 m.n.v.).
Visinska područja oko planine Cincar karakterišu travnate površine ili goli kraški teren. Travnata staza je u početku polegnuta ali već nako 40tak minuta počinje uspon, ne pretjerano oštar ali konstantan. Krećemo se prema kamenitom grebenu i nailazimo na više oznaka za minska polja kao i na ostatke bunkera iz zadnjih oružanih sukoba na ovom području. Na vrh Cincara, umjerenim tempom stižemo u 12:30h. Kako je vrijeme lijepo, ostajemo na vrhu gotovo sat vremena. Fotografišemo se u svim mogući kombinacijama, odmaramo se i uživamo u prekrasnom pogledu na Troglav, Stožer, Šator, Vitorog, Buško jezero i gore pobrojana kraška polja.
Sa vrha se spuštamo drugom stazom preko Švabinih štala. Silazak tom stranom je dosta strm bez vidno utabane staze tako da smo se raštrkali na sve strane, svako tražeći sebi najbolji put do silaska na ravniji teren. Inače, ovaj kraj je poznat po Livanjskom siru koji se počeo proizvoditi krajem 19. vijeka kada je ovo područje bilo pod upravom Austro – Ugarske a proizvodnja je započeta upravo ovdje u objektima koje je narod prozvao „Švabine štale“ .Pragmatična Monarhija je odmah prepoznala prirodne potencijale ovog kraja i 1886. je osnovana „Zemaljska poljoprivredna stanica“ a u okviru nje i sirana. Od tada pa do danas, promjenile su se brojne uprave ali je Livanjski sir ostao jednako ukasan i cijenjen.
Pri silasku nailazimo na još jednu znamenitost ovog kraja, krdo prelijepih divljih konja koji i nisu toliko divlji jer su dopustili da im priđemo i da se fotografišemo sa njima.
U polaznu tačku stižemo u 16:30h. Na ovom usponu, vodičku „premijeru“ je imao Rašo sa kojim je takođe, strogi planinarski plenum bio zadovoljan. Na Domu pravimo pauzu za popodnevnu kaficu a potom se opraštamo od ekipe iz Siska uz obećanje da ćemo se uskoro vidjeti na petrinjskoj kestenijadi. Slijedi grupno fotografisanja i polazak. Domar nas domaćinski ispraća sa po čašicom lincure za koju kaže da: “čili i liči“. Da li zbog čudotvorne rakije ili zbog svega lijepog što smo vidjeli i doživjeli u ova dva prekrasna dana, na put krećemo čili, zadovoljni i veseli, gotovo toliko da bi mogli popeti još jednu planinu…Odustajemo od te zamisli jer ipak, nešto moramo ostaviti i za naredni vikend.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Bojana, Darko, Tanja, Rašo, Nataša i Draško.

 

Grossglockner 2017

Ime Grossglockner, kako je zaključio Belsazar Hacquete, dolazi od njegovog karakterističnog oblika koji podsjeća na zvono. Opet, neki drugi kažu da je to germanizovana verzija slavenske riječi Klek, a naziv Veliki Klek je i dalje u upotrebi u Sloveniji. Ako se uzme u obzir da su ova područja današnje Austrije u periodu od 6-8 vijeka nove ere naseljavali Slaveni, ta verzija zvuči moguće.
No, kako god bilo porijeklo imena, ova veličanstvena planina privlači mnogobrojne planinare i alpiniste već dugi niz godina, još od prvog zabilježenog uspona u ljeto 1800. godine. Tako smo i mi odlučili da će druga polovina septembra biti odlično vrijeme za uspon.

Prva polovina sedmice nije obećavala dobre uslove zbog velike količine padavina i novog snijega koji se zadržavao na planini, ali smo ipak okušali sreću i krenuli put masiva koji razdvaja austrijske pokrajine Tirol i Karintiju. Sitnice kao što je zaboravljen važan komad opreme nisu nas spriječile da nastavimo dalje. Srećom, čak i u malim austrijskim gradovima ima dovoljno prodavnica planinarske opreme, gdje je taj propust mogao biti nadoknađen. A naučena je i važna lekcija. Koliko god iskustva u pakovanju opreme imali, nemojte se oslanjati samo na to. Ipak koristite listu opreme koja vam treba, da vam se ne bi desilo da opremu kupujete usput.
Zaboravljena oprema nas nije spriječila, ali višak snijega jeste uticao na izbor puta ka vrhu planine. Iako je plan bio da se penjemo smjerom Stüdlgrat, odnosno jugozapadnim grebenom, poslušali smo savjet domara u Stüdlhütte domu i krenuli normalnom stazom. Zaključili smo da nije neophodno da završimo kao Till Lindemann u sjajnom spotu, još bolje pjesme, snimljene upravo na Grossglockneru.

Iako smo na večeru u Stüdlhütte (2802 m) zakasnili, na spavanje smo ipak otišli nakon obilnog obroka od supe, sira i tiramisua. Čudno zvuči, ali je ustvari bilo vrlo dobro.
Na vrh krećemo ranom zorom, uz brojne naveze koje takođe kao bazu koriste ovaj dom. Snijega ima dosta za ovo doba godine, pa su dereze potrebne već od samog doma. Nakon pola sata hoda stižemo do glečera Kodnitz, a ubrzo i do grebena koji vodi do najvišeg doma u Austriji, čuvenog Erzherzog Johann Hütte ili Adlersruhe (3454 m).
Uz odlično vrijeme i još bolji snijeg put od doma do grebena Grossglocknera ne traje dugo. Na grebenu je potrebna posebna pažnja zbog velike eksponiranosti staze, ali posebno zbog drugih naveza sa kojima se nekada treba mimoići, a nekada ih prestići. Ipak, vrlo dobrim tempom, tokom kojeg smo uspjeli uživati u pogledu na okolne vrhove ali i na najveći austrijski glečer Pasterze (maksimalne debljine 275 m), dolazimo do Kleineglocknera (3770 m) i prelazimo sedlo, kao dva najzahtjevnija dijela staze prema vrhu. Za manje od četiri i po sata stižemo do vrha (3798 m) i stavljamo ruke na čuveni Grossglockner Gipfelkreuz. Originalni je postavljen još davne 1802. godine i prvi je krst postavljen na vrh neka planine. Prvi krst je bio drveni i nije dugo potrajao. Postojeći je posvećen 25-oj godišnjici braka cara Franje Josipa I i carice Elizabete, a uz popravke i restauracije, stoji na vrhu od 1880. godine.

Nakon gotovo 45 minuta na vrhu, spuštamo se istom stazom nazad, sve do doma gdje nas čeka zaslužen odmor. Slijedećeg dana, iz doline bacamo još jedan pogled prema crnoj planini uz želju da je uskoro ponovo vidimo.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Igor Milošev i Draško Zgodić

 

Peca 2017

Kažu da ako dovoljno puta nešto pokušavate, prije ili kasnije uspijete u tome. Tako je bilo i sa našim izletom na Pecu, planinu u Karavankama. Izlet smo nekoliko puta odgodili zbog loše vremenske prognoze. Prošle godine smo čak krenuli put Slovenije sa namjerom da se penjemo na Pecu ali smo na terenu, zbog dosta novog snijega, odustali od toga i penjali jedan manje zahtjevan vrh. Tako da smo na ovaj put krenuli sa nadom da ćemo konačno da izađemo na vrh te planine.

Kao i obično, put do Slovenije je protekao u obilasku prodavnica sportske opreme, ovoga puta u Zagrebu i Celju. Neko je kupio neki odjevni predmet, neko šljem, neko pojas ili set za samoosiguranje. A neko je samo kupio pšenično pivo i breskve.

Do mjestašca, Črna na Koroškem, stižemo u popodnevnim časovima. Gradić je poznat kao rodno mjesto Tine Maze, najpoznatije i najuspješnije alpske skijašice iz Slovenije. Tu nas čeka naš dragi prijatelj i domaćin, Jovo Đurić. Nakon srdačnih pozdrava, nastavljamo do parkinga, koji se nalazi na 400 m ispod Doma na Peci (1665 m). Na parkingu nas čeka još jedan naš prijatelj, Brane Meh, koji je po običaju spremio piće dobrodošlice. Ubrzo krećemo stazom do doma, koja nas vodi pored pećine u kojoj se nalazi statua Kralja Matjaža, tzv. Votlina Kralja Matjaža. Kralj Matjaž je legendarni vladar, pravedan i zaštitnik naroda. Vjeruje se da je njegov lik, pored prethrišćanskih predanja, zasnovan na stvarnom liku ugarskog kralja Matjaša Korvinusa, poznatog po borbama protiv Turaka, krajem 15. vijeka. Legenda kaže da se sa svojom vojskom sklonio u pećinu pod Pecom i za kamenim stolom utonuo u san. Kada njegova brada devet puta okruži sto, on će se probuditi i ponovo krenuti u borbu da progna neprijatelje i zaštiti narod. Uz debatu da li je slobodarski slaviti mađarskog kralja kao velikog heroja u Sloveniji, nastavljamo dalje.

Ubrzo stižemo i u Dom na Peci, gdje se smještamo po sobama i ostatak večeri provodimo uz fino druženje i poneko pivo. Prognoza je za sada prihvatljiva, ali se dogovaramo da rano ujutro razmotrimo mogućnost uspona.

Nakon ranog ustajanja, doručka i zaključka da će možda biti malo kiše, krećemo put vrha. Od doma do vrha Pece, Kordaževe glave (2125 m) ima oko sat i po hoda. Već nakon dvadesetak minuta, dolazimo do raskršća, gdje se dijelimo u dvije grupe. Manja kreće težom, Via ferrata stazom, a veća onom lakšom Via normale. Dobro napredujemo uz sajlu, a sigurni smo da ni druga grupa nema problema pri usponu. Vrijeme je vjetrovito i oblačno, tako da nemamo neki poseban pogled. Inače, vrlo dobro bi vidjeli veći dio grebena Kamniško Savinjskih Alpi. Ovako, samo povremeno vidimo Raduhu (2062 m).

U predviđenom vremenu stižemo do vrha, a tamo nas već čeka druga grupa, koja je zbog najmlađeg člana, našeg Luke, imala vrlo brz tempo. Luka je nametnuo taj brzi tempo, jer je znao da ga na vrhu čeka torta, na koju čitavim putem  paze njegovi roditelji, Bojana i Rašo. I ove, kao i prošle godine, Luka je svoj rođendan proslavio na planini. Prošle godine je to bio pohod na Prisojnik, a ove godine to je Peca. Želimo mu, uz želje za sretan život i dobro zdravlje za njegov deseti rođendan, da tako nastavi i da svaki slijedeći provede na jednako lijepom mjestu. A svi znamo da su planine najljepša mjesta na ovoj našoj planeti. Uz pjesmu, zastavu i tortu slavimo Lukin, ali i rođendan male Anike, kćerke naše drage planinarke Ivane. Njoj je tek prvi rođendan, a pošto je Luki deseti, sa tortke skidamo nulu i dobijamo odgovarajući broj, bar za fotografisanje. Luka nam nije zamjerio, a nadamo se da su se Ivana i Anika obradovale.

Na vrhu opet odlučujemo da se podijelimo i da jedna grupa krene istim putem nazad, a druga, malo dužim, kroz Austriju kreće put Rudnika v Topli. Put ubrzo postaje prilično strm, a počinje da pada i kiša, pa vrlo pažljivo moramo da se krećemo. Iako pazimo, poneko završi i na zemlji, zbog jako klizave podloge. Ipak sretno stižemo do podnožja, gdje se odmaramo čekajući autobus sa drugom polovinom grupe da dođe po nas. Zbog oblaka i kiše nismo vidjeli mnoge vrhove i planine koje se inače vide sa Pece, između ostalih Triglav (2863 m), Grossglockner (3798 m), Grossvenediger (3657 m), ali smo svejedno vrlo zadovoljni izletom. Planine se nekada sakriju oblacima, ali zbog toga nam nisu manje lijepe ili privlačne.

 

Tekst: Draško Zgodić

 

Fotografije: Ena Končar, Branislav Galić, Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća i Draško Zgodić

 

Održano 3. kolo lige u planinarskoj orijentaciji

Dodjela medalja

Dodjela medalja

U predivnom ambijentu Previje na planini Kozari održano je 3. kolo 1. lige Republike Srpske u planinarskoj orijentaciji. Start trke se održao 10.09.2017. godine, dan nakon starta Kozaračkog maratona u organizaciji PSD “Previja” Lamovita i PAOK “Banja Luka”, te su mnogi učesnici maratona bili prisutni. Planinarski domovi na Previji su omogućavali organizovanje kvalitetnog takmičenja. Sunčano vrijeme je pogodovalo ekipama i ostvareni su očekivani rezultati i vremena.

  1. mjesto ekipa PD “Klekovača” iz Prijedora, pobijednik kola, osvaja 5 bodova, sa prolazom staze za 72 minute;
  2. mjesto PSD “Stolac” iz Višegrada, osvojena 4 boda sa prolaznim vremenom 77 minute;
  3. mjesto PD “Sjemeć” iz Rogatice, osvojena 3 boda i prolazno vrijeme staze 92 minute;
  4. mjesto PD “Glasinac” iz Sokolca, osvojena 2 boda i prolazno vrijeme staze 93 minute;
  5. mjesto PSD “Previja” Lamovita, osvojen 1 bod i prolazno vrijeme staze 103 minute i
  6. mjesto PAOK “Banjaluka” Banjaluka, bez bodova i vrijeme 111 minuta.

Pobijednička ekipa Klekovače je bila u sastavu: Marko Delić, Igor Radulj i Zoran Bakić. Postavljač staze je Duško Blažić, naš domaćin na Previji a takmičenjem je upravljao Načelnik Saveza Žarko Krsmanović.

Sljedeće i posljednje ovogodišnje kolo će se održati u oktobru u području opštine Sokolac na Romaniji.

        Igor Đukić

II planinarski marš “Tragom karanskog partizanskog bataljona”

U nedjelju 3. septembra 2017. godine održan je II planinarski marš “Tragom karanskog partizanskog bataljona” povodom 76. godišnjice od formiranja ove partizanske jedinice Narodnoslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Marš je organizovalo i izvelo Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor na stazi od Brezičana preko Gornje Jutrogošte do Karana koja je prethodno pripremljena i markirana.

U duhu partizanske borbe nejač je ostala kod kuće a odvažni su krenuli. To nedjeljno jutro je bilo kišovito i hladno ali sedamnaest odvažnih planinara se nije dalo pokolebati te su krenuli na stazu dugu 12,5 km. Pored iskusnih vodiča marševsku kolonu je vodila nova “vodičica” Tanja Timarac kojoj je ovo bilo prvo vođenje, tj. vatreno krštenje. Kolona se nije razvlačila nego su svi u jednoj velikoj grupi složno išli. Da li zbog kiše ili misli o partizanima koji su bili izrazito složni i uporni u ovim krajevima?!

Od Savanovića brda pa dolinom rječice Vragolovače prošli smo lijepim seoskim krajolicima a onda smo se pored Vilskog groblja uspeli prema selu Gornja Jutrogošta (330 m). Tu smo, pored škole i crkve svetih apostola Petra i Pavla koje se nalaze tačno na polovini naše marševske staze, napravili veću pauzu za odmor i okrjepljenje. Dočekao nas je naš planinar Dragan Majstorović sa svojim bratom Milom koji su rođeni i žive nedaleko odatle. Bio je to domaćinski doček kakav je i uobičajen kod ljudi potkozarskog kraja kad dočekuju putnike namjernike. Bilo je tu soka, vatrene vode i hrane. Mile nam je spremio tekst o istoriji i kulturi sela Jutrogošta kojeg je dopunjavao komentarima dok je sekretar čitao. Tako smo saznali da je u prvom popisu bosanskog pašaluka iz 1604. godine selo Jutrogošta imalo 31 kuću i 200 stanovnika (koliko ima i danas da paradoks bude veći) a da je najviše imalo 1961. godine – 784. Inače naziv Jutrogošta dolazi od riječi jutro i gost jer sunce prvo obasja ovo mjesto dok su ostala sela u okolini još desetak minuta u sjenci Kozare.

Kolona je nastavila preko Blatnjaka, Kaurina, Laića, Karlica, Krive rijeke do Karana. Pred Karanom su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i Mihajlo. Vlado nas je, kao stari partizan, izveo na vrh Karana (404 m), tj. na mjesto zborišta. Na zborištu nas je dočekao Veljko Rodić, predsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a. Poželio nam je dobrodošlicu i zahvalio nam se na učešću. Bili smo prvi koji smo stigli na zborište. Vrijeme bez gužve smo iskoristili da napravimo kolektivnu fotografiju pored bista Ivice Marušića – Ratka i Žarka Zgonjanina.

Predstavnici grada Prijedora, SUBNOR-a Prijedora i Kozarske Dubice, poštovaoci NOR-a, delegacije Boračke organizacije i organizacija proisteklih iz otadžbinskog rata i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor odali su poštu poginulim borcima ovog bataljona, njihovom djelu i junaštvu. Iz redova ove proslavljene jedinice je 15 narodnih heroja, prvi  heroj u BiH Mikan Marjanović.

Druženje, uz neizostavan vojnički grah, je nastavljeno u društvenom domu Gornjoj Dragotinji. Već tada smo dogovarali aktivnosti za naredni Marš.

Tako smo obilježili još jedan dio naše slavne istorije, otrgnuli od zaborava neke momente ali i kvalitetno proveli kišni nedjeljni dan.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Marko Sarić i Luka Ivanković

Musala i Olimp 2017

U periodu od 11-20.8.2017. godine u organizaciji PSRS na akciji “Musala i Olimp 2017” učešće su uzeli, pored ostalih i članovi PD “Klekovača”: Andrea i Ljubiša Aramanda, Saša, Jovan i Igor Ostojić, Ranka Čuturilo, Branka Glušac i Mladen Rosić.

Okupljanje je bilo u Banja Luci odakle smo krenuli prema Sofiji (Bugarska). Stigavši u Sofiju napravljena je kratka pauza sa obilaskom grada a potom smo nastavili dalje da bi se smjestili u pl.dom “Šumnatica” u Borovecu. Rano ujutro gondolom idemo do 2000 m n/v i dalje nastavljamo pješke. Poslije tri sata izlazimo na najviši vrh Balkana – Musala 2925 m n/v. Spuštamo se po kiši do gondole ali zadovoljni osvojenim vrhom.

Ujutro ide uobičajeno pakovanje opreme i nastavak putovanja – obilazak Zejtinlika i Soluna a predveče se smještamo u kamp “Evridiki”. Zora sviće, pakujemo opremu i krećemo na Olimp. Izlazimo iz autobusa i sa 1100 m n/v polako se penjemo. Nakon četiri sata hoda dolazimo do planinarskog doma na 2100 m n/v. Domarka Marija nas dočekuje, smještamo se u dom gdje i noćimo. U 6:30 kolona od 50 planinara lagano kreće prema vrhu. Maglovito vrijeme i vjetar nas prate cijelim usponom i tako izlazimo na Skalu gdje dio planinara ostaje. Nastavljamo dalje i nakon 40 min izlazimo na Mitikas 2917 m n/v. Kratko se zadržavamo i vraćamo se do podnožja. Bilo je naporno cijeli dan hodati ali ekipa je bil spremna i isplatilo se uživati i biti na ovoj planini gdje stoluju bogovi iz grčke mitlogije. Dolazimo u kamp na zasluženi odmor.

Naredne dane koristimo po planu i obilazimo otoke Krf, Vido, Sarandu Albanija i na kraju manastir Ostrog. Polazimo za Trebinje na zajednički ručak i polako se naše putovanje završava na polaznoj tački.

Tekst i fotografije: Aramanda Ljubiša

Jalovec 2017

Planinari “Klekovače“ prethodni, kao i mnoge vikende prije, nisu osvojili nijednu planinu. Ali smo se uspješno popeli na Jalovec, „Kralja slovenskih gora“, kako ga zovu planinari u Sloveniji. Kako je rekao Sir Edmund Hilari, planine ne osvajamo, pokoravamo samo sebe i svoje slabosti.

Jalovec (2645 m), čiji je sjeverni reljef na grbu Planinske Zveze Slovenije (www.pzs.si) i šesta po visini planina u Sloveniji, je vrh do koga vode samo veoma zahtjevne staze i nije za svakoga. Stoga smo i mi na ovu testnu turu krenuli samo sa osam iskusnih planinara. Da vidimo kakve su mogućnosti za organizovanje uspona za veću grupu.

Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan Via ferrata uspon na Malu Mojstrovku kroz Hanzovu pot, ali kiša nas je spriječila u tome. Ali nas nije spriječila da u Kranjskoj Gori posjetimo pub i bazen u lokalnom hotelu. Neko bi pomislio da je kupanje u banjskoj vodi korisnije za kondiciju od engleskog portera, ali ispostaviće sa da to i nije potpuno tačno. Nakon takve ralaksacije dolazimo na planinski prevoj Vršič (1611 m) i većini dobro poznatu Erjavčevu koču. Prognoza za sutra je obećavajuća, mada tokom noći kiša intenzivno pada i čuje se jaka grmljavina.

Zbog duge i naporne staze koja je pred nama, krećemo iz doma već u 05:00 h i prvih sat vremena hodamo u mraku. Prvi i duži dio staze traverzom prolazi ispod grebena Mojstrovke i Velike Dnine. Sa prvim zracima sunca na istoku vidimo vrhove Prisojnika (2547 m), Razora (2601 m) i Triglava (2864 m). Nakon izlaska iz šumovitog dijela staze i nakon više od dva sata hoda, pred nama se po prvi put ukazuje Jalovec kome prilazimo sa jugoistočne strane. A nakon četiri sata hoda svraćamo na čaj u Zavetišče pod Špičkom (2064 m), gdje nam domar i pripadnik GSS-a, daje savjete u slučaju lošeg vremena na vhu. Za sada je samo vjetrovito i malo oblačno.

Nakon odmora i čaja, stavljamo opremu za tehničke uspone i krećemo prema vrhu. Završni dio uspona na Jalovec je otprilike jednak onom na Triglav, sa tom razlikom da ima značajno manje sajli za osiguranje.
Kvalitet stijene je dobar, ali na mnogim mjestima preko stijene se nalazi sitno kamenje koje otežava kretanje. Zadnji dio uspona prolazi grebenom Jalovca, gdje je potrebna posebna pažnja posebno u slučaju vjetra. Na sreću, vjetar se smirio i o tome nismo morali da brinemo. Stižemo do vrha za dva sata, odnosno od polaska do vrha nam je trebalo sedam sati, uključujući i odmore. Vrh Jalovca nam nije pružio neki pogled jer smo se našli u oblaku. Tek povremeno se ukazuju vrhovi planina u okolini i dolina ispod nas. Vidimo Log pod Mangartom, dolinu Loške Koritnice. Na žalost, vrh i upečatljivu stijena Mangarta (2679 m) nismo vidjeli sa Jalovca. Nakon kraće pauze za fotografisanje i poneki zalogaj, ali i za planinsku jogu, krećemo nazad. Silazak je zbog nedostatka sajli zahtjevniji nego uspon, ali polako i sigurno napredujemo ka ravnijem dijelu staze. Uz malo kraćih pauza, vrlo dobrim tempom do Vršiča stižemo za trinaest sati hoda i pređenih 21 km od jutrošnjeg polaska. Zaključak ove testne ture je da je ovom stazom ne mogu baš svi da krenu. Potrebna je vrlo dobra fizička kondicija i iskustvo u penjanju na neosiguranim izloženim stazama. Tako da, spremajte se za ovaj uspon. Nakon toplog tuša, ričeta i obare, spremni smo za put. Do slijedećeg puta pozdravljamo najljepše slovenačke planine, Julijske Alpe.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Sanja Maglov, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić

 

Pirineji 2017

Trebao je to biti još jedan sasvim običan godišnji odmor kao i svake godine, ali smo mnogo ranije sestra Maja i ja odlučile da to ne bude baš tako. Odlučile  smo se za Pirineje, prirodnu granicu između Španije i Francuske. To je planinski vijenac koji se proteže dužinom od  490 km i ima preko 200 vrhova viših od 3000 m. Obišle smo nekoliko vrhova među kojima su Acherito (2374 m, Španija),  Midi  d’Ossau (2884 m, Francuska) i na kraju Picos del Infierno (3082 m-3076 m-3073 m, Španija) što u slobodnom prevodu znači Vrhovi Pakla.  Ni jedan uspon nije bio ni malo lagan, a ni kratak. Hodalo se od 10 do 12 sati po veoma zahtjevnim stazama koje nisu osigurane i markirane. Postizala se visinska razlika pri usponu od 1000 m, pa čak i do 1500 m. Posebno zahtjevan je bio uspon na  Picos del Infierno sa visinskom razlikom od oko 3000 m za šta nam je trebalo nešto manje od 13 h hoda.  Ništa manje zahtjevan uspon nije bio ni Midi d’ Ossau. Zahvaljujući našima domaćinima Sonji i Albertu uspjeli smo uspješno odraditi sve uspone koji su bili jednako lijepi i teški. Pokušaću uz fotografije i kratak opis da vam približim naše  iskustvo sa Pirineja.

Tekst: Tanja Timarac

Fotografije: Maja Timarac i Tanja Timarac.

 

  • Sačuvajmo prirodu i uživajmo u njoj zajedno!
© 2017: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress