Ekološka akcija – uklanjanje tragova neljudi iz prirode
Ove godine nismo bili u mogućnosti organizovati našu tradicionalnu planinarsku manifestaciju “Pozdrav proljeću” ali smo organizovali ekološku akciju radnog naziva “Uklonimo tragove neljudi iz prirode”. Povod za toj bio svjetski Dan šuma.
Prvobitni plan je bio da našu akciju sprovedemo na nekoliko lokaliteta na Kozari gdje zvjeri ljudskog lika ostavljaju tragove ali nas je priroda u tome omela i sakrila sniježnim pokrivačem tragove. Uradili smo onoliko koliko se moglo na ulazu u Nacionalni park.
Obzirom da smo se “naoštrili” da radimo odlučili smo da krenemo u dolinu i da na par poznatih lokaliteta u Prijedoru realizujemo zamisao. Idući prema gradu sasvim slučajno smo otkrili jednu deponiju smeća i odlučili da tu stanemo i zasučemo rukave. Na prvi pogled nije djelovalo da ćemo imati puno posla dok nismo počeli raditi a onda je svaki trag vodio sljedećem, pa sljedećem… Bilo je tu svega i svačega a ponajviše ljudske gluposti, bahatosti, idiotizma. U velikim količinama. Ogromnim količinama.
Uvriježena je rečenica kod nas: da svo zlo nam sa zapada dolazi. Onda po tome ispada da je to smeće stiglo iz Francuske, Njemačke ili možda Amerike. Možda da ali ipak 100 posto ne. To smeće su ostavili naši sugrađani od kojih su većina tastatura patriote, tastaura vjernici, tastatura ljudi. Jednom riječju: lažnjaci.
Gospodo moja draga (izvinjavam se što vas tako zovem jer niti ste gospoda a još manje ste mi dragi) koja smeće ostavlja u prirodi, molim vas, preklinjem vas, vratite se u pećine iz kojih ste izašli i na stabla sa kojih ste sišli jer zaista niste dostojni da budete među ljudima koji vole svoju zemlju, koji vjeruju u Boga i ljude! Molim vas, učinite ovaj svijet boljim!
Ovo je mali dio koji su planinari Planinarskog društva “Klekovača” uradili proteklog vikenda a akcije su sprovođene na više mjesta u gradu. Dok smo radili mnogi su prolazili, svirali, mahali i tobože podržavali nas. Niko nije stao da pomogne. Dobra im je podrška bila.
Ovim putem želim da se zahvalim svima koji su učestvovali na akciji koju ćemo nastaviti narednog vikenda na Kozari kada se snijeg otopi. Hvala vam! Takođe ću se zahvaliti gospođi Biljani iz “Balkan expresa” koja nas vidjela u akciji i ugostila u svom restoranu. Hvala Vam!
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Nataša i Goran Srdić, Tanja Timarac, Danijela Sarić i Žarko Mudrinić
Pokažite ekološku svijest u praksi a ne samo na tastaturi! 
Via Dinarica – Na putu do vrha, svaki je korak uživanje
Projektom Via Dinarica smo uspjeli da obnovimo još jednu prostoriju našeg Planinarskog doma „Kotlovača“ na Kozari. Mi planinari volimo da kažemo da cilj naše aktivnosti nije dosegnuti vrh neke planine, već nas više zanima put koji vodi do toga. To bi bila parafraza čuvene izjave jednog od najboljih slovenačkih i svjetskih alpinista, Nejca Zaplotnika: Ko traži cilj ostaće prazan kada ga dosegne, ko nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi.
Vodeći se time, projekat obnove i renoviranja još jedne sale u našem domu smo nazvali „Na putu do vrha, svaki je korak uživanje“. A naši vrhovi nisu samo oni planinski. U godini kada su nam zatvorene mnoge granice i onemogućen odlazak na planine koje smo planirali posjetiti, nismo samo besposleno sjedili. Aktivno smo radili na obnovi našeg doma i redovnoj brizi o njemu.
Pored postojećih sadržaja koje nudi naš planinarski dom, bogatiji smo za još jednu multifunkcionalnu salu. Namjena joj je prvenstveno edukativnog karaktera, za planinarske obuke, škole u prirodi za djecu i odrasle, seminare, prezentacije, ali višenamjenske fotelje se lako pretvore u ležajeve pa sala brzo postaje i spavaonica u slučaju potrebe.
Veliku zahvalnost za implementaciju projekta dugujemo Agenciji za ekonomski razvoj grada Prijedora – PREDA i njihovom projektnom timu.
Projekt Via Dinarica implementira i sufinansira Razvojni program Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini (UNDP BiH), uz finansijsku podršku Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID BiH) i Agencije za razvojnu saradnju Republike Italije (AICS).
Ovo je projekat Grada Prijedora u sklopu saradnje sa projektom Via Dinarica i finansiran je sredstvima Grada Prijedora i projekta Via Dinarica.
Uz želju da se epidemiološka situacija što prije popravi, nadamo se da će vrata našeg doma uskoro biti otvorena svim ljubiteljima prirode i da ćemo već na proljeće ugostiti neko od Via Dinarica predavanja/edukacija.
PD Klekovača, Prijedor
- You may say I’m a dreamer But I’m not the only one. 1999. godine je sala ovako izgle…
- Više od dvadeset godina kasnije, došlo je vrijeme da se ti snovi i ostvare.
- Sve radove je potrebno izvesti da se ne oštete vanjski dijelovi fasade i ograde.
- Zbog vodene prepreke između puta i doma, beton se može transportovati samo velikom pu…
- Malo kroz prozor, malo kroz vrata.
- Postavljanje električnih instalacija i obloga na zid.
- Neke zidove je trebalo zidati iznova.
- Projektom nije predviđeno uvođenje centralnog grijanja, ali smo sopstvenim sredstvima…
- Termoizolacija je jako važna, posebno kada se objekat nalazi na planini.
- Postavljanjem podnih obloga i krečenjem, sala počinje da poprima svoj izgled.
- Prvi put nakon 25 godina svjetlo dopire iz ove prostorije.
- Dok čekamo namještaj.
- Finalni izgled.
- Iz drugog ugla.
- Ove police trebamo popuniti knjigama, pa pozivamo sve članove Društva, ali i druge ko…
- Projekcija filma o planinama ne može biti na prikladnijem mjestu.
- Tabla sa podacima o projektu.
Via ferrata BIJELI KAMEN – Sektor “Bršljan”
Kasna jesen nije baš uobičajeno vrijeme za radove na ovakvim stazama, ali to ne znači da je nemoguće.
Uz mnogo truda i volonterskog rada priveli smo kraju radove na još jednoj vertikalnoj dionici Via ferrate Bijeli Kamen na Kozari. NP Kozara je bogatiji za još jednu odličnu stazu, a mi smo bogatiji za jedno iskustvo. Kao i za žuljeve, utrnulost prstiju i podlaktica zbog rada sa vibracionim alatima, modrice od pojasa, prašinu u plućima i sl.
No, kada pogledamo rezultat uvjereni smo da je vrijedilo sve muke. Sektor „Bršljan“ sa svoje dvije staze će se odlično nadovezati na već postojeću Via ferratu.
Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da ovaj zahtjevan projekat bude priveden kraju. Hvala Popu, Milici, Nataši, Miri, Nemanji, Tanji, Marku i Džejni na pomoći kod nošenja teških ankera i nogostupa do stijene. Hvala Smaji i Sakibu na ustupljenom agregatu, bez kojeg bi sve išlo mnogo teže i sporije. Veliko hvala GSS Banja Luka, bez čije tehničke opreme ne bismo mogli ni početi radove. Hvala Igoru i Damiru koji su nam velikodušno poklonili dodatne ankere i nogostupe, jer smo pogrešno procijenili potreban broj. I naravno hvala Tanji za sve večere koje su nas čekale kada kasno naveče dođemo sa staze.
Ovi naši radovi su samo dio aktivnosti koji se provode u sklopu projekta „FEEL KOZARA“ koji provodi Agencija PREDA, a imaju za cilj da našu Kozaru u najboljem svijetlu približe što većem broju ljubitelja prirode. Naravno, očekujemo i da ljubitelji prirode paze i brinu o Kozari. Tokom naredne godine nas očekuje još mnogo odličnih stvari.
Projekat “FEEL KOZARA” sufinansira Evropska unija putem EU4Business projekta koji zajednički provode GIZ, UNDP i ILO, u okviru Programa za
lokalnu samoupravu i ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini, koji
podržava SR Njemačka.
Vjerujemo da će većina zainteresovanih ovu stazu obići tek na proljeće, jer zimi nije lako a ni prepručljivo kretanje Via ferrata stazama. Kada god da odete, želimo vam dobar adrenalinski ugođaj. OBAVEZNO koristite odgovarajuću opremu i na stazu ne idite bez vodiča ako nemate prethodnog iskustva! Teža staza ima ocjenu C/D, što znači da je veoma zahtjevna za uspon. Detaljno pročitajte tablu na ulasku u stazu i držite se svih preporuka.
Za sve informacije o korištenju staze, iznajmljivanju opreme i sl. možete da nam se obratite.
Sretan i siguran uspon vam žele neimari Luka i Draško!
PD Klekovača, Prijedor
Tekst: Draško Zgodić
Foto: L. Ivanković, D.Zgodić, ELTA tv
- Sve je počelo preuzimanjem materijala za izgradnju.
- Prvo je trebalo ponijeti alat za čišćenje pristupnog puta do staze.
- A zatim alat za čišćenje stijene i čelično uže.
- Dio stijene na kojoj je postavljena Via ferrata.
- Prvo smo izgradili kraću stazu koja nam je koristila kao pristupni put do stijene, a …
- To je bio lakši dio posla.
- Zatim je došao red na glavni dio radova. Prije svega, neophodno je očistiti stijenu o…
- Kao što se može vidjeti po užetu, stijena ima negativan nagib. Svi koji se bave penja…
- Pa smo onda opet nosili užad. Ovo na Lukinim leđima je 100 m čeličnog užeta. Luka je …
- U rijetkim trenucima kada smo odmarali imali smo i divan pogled sa vrha stijene.
- Ali uglavnom smo gledali ove prizore. I slušali umilni zvuk udarne bušilice.
- Iako smo izlazili na stazu ranom zorom, bar trećina radova je izvedena uz svjetlost č…
- A radili smo i u oblaku.
- Ali bilo je i sjajnih jesenjih dana.
- Pogled izdaleka na stijenu.
- Ovo nemojte pokušavati kod kuće.
- Položaji za bušenje su često zahtijevali joga vještine. Koje mi nismo imali, pa nas s…
- Nekada smo i po 7-8 sati bez pauza bili na užetu.
- Stariji članovi tima su morali i terapiju uzimati u tim uslovima.
- Bez agregata bi sve bilo mnogo sporije.
- Kako se novembar bližio kraju tako smo i mi napredovali.
- I zadnji anker je postavljen. Doduše, te fotografije nemamo jer je bilo 22:00 i nije …
- Da bismo stazu zvanično proglasili otvorenom, moramo je testirati. A za prolazak staz…
- Testni piloti.
- Pod stijenom gdje počinje osigurana staza.
- Prvi metri nove vertikalne staze.
- Obavezno osiguranje.
- Obavezna distanca između penjača.
- Nakon prve, laganije dionice, na red dolazi srednja. Sa negativnim nagibom.
- Zato je vrlo korisno imati gurtnu i karabiner za odmor.
- Pošto smo u oblaku i ne vidimo ništa oko sebe, ostaje nam da se fokusiramo na stijenu…
- Treća, takođe uglavnom negativna dionica. Ali sa mjestima za odmor.
- Ali osmijeh govori da je zadovoljstvo veće od muke za uspon.
- Provjerili smo i kod ostalih. Osmijeh je tu.
- Smiju se i muškarci.
- Kako i priliči, graditelji idu na kraju. Kada smo sigurni da sve drži.
- Svima želimo jednake osmijehe na vrhu ove stijene.
Nova klupa – mjesto za odmor i uživanje
Zadnjih dana septembra okolina našeg planinarskog doma “Kotlovača” dobila je još jedno mjesto za odmor i uživanje.
Posredstvom gradske uprave dobili smo klupe sa stolom koje smo postavili odmah ispred izvora a ispod krošnji jasena. Svi planinari, izletnici i drugi ljubitelji prirode će ovdje moći da odmore, popiju čistu izvorsku vodu a da pri tome udišu čist planinski vazduh.
Gradu Prijedoru još jednom hvala!
- Pogled prema domu.
- "Debela hladovina".
- Bez alata nema zanat a ni betona bez tački i lopate.
- Zadovoljstvo je očito.
Obnova planinarskog doma se nastavlja
Dragi naši planinari, dragi naši prijatelji,
Sa ponosom vas obavještavamo da su otpočeli radovi na uređenju male sale u planinarskom domu “Kotlovača” u sklopu projekta Via Dinarica koji finansiraju UNDP, USAID i AICS.
Sala će služiti kao učionica za predavanja i obuke ali i kao mjesto za druženja. Nakon 28 godina zablistaće novim sjajem.
Idemo dalje!
5. planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”
Peti planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” povodom formiranja Karanskog bataljona su u nedjelju, 6. septembra 2020. godine uspješno izveli planinari Planinarskog društva “Klekovača” iz Prijedora. Dan je bio lijep i svi učesnisi su stazu od Knežice do Karana u dužini od 9 km savladali uspješno. Trenutna nemila situacija u cijelom svijetu je i na nas uticala te smo morali biti u manjem broju nego obično. Pridružili su nam se planinari PSD “Pecija” iz Kozarske Dubice.
Lagan marševski hod prijao je svima. Ruta preko Donje Jutrogošte, Planinice i Krive rijeke je bila ruta za poslije nedjeljnog ručka ali smo je mi izveli prije. Koristila su se pogodna mjesta za kraće odmore, sakupljanje gljiva i za koju anegdotu, “zezu”, šalu i pošalicu. Lijepi su ti potkozarski krajevi u jesen zbog voćnjaka okićenih raznim voćem i mirisima koje šire. Na žalost mnoge voćnjake nema ko da bere.
Tokom izvođenja marša imali smo edukativne matinee što bi, suštinski, svaka planinarska aktivnost trebala sadržavati. Zahvaljujući našoj Slavici Drvenica, predsjednici PSD “Pecija”, saznali smo dosta stvari o ovom kraju i manastiru Đurđevac iz XIV vijeka. Slavica je učestvovala u arheološkim istraživanjima na ovom lokalitetu pa su to bile informacije iz “prve ruke”. Bio je to čas istorije, arheologije, geografije… Pokazala nam je ambar koji je napravljen od kamena iz zidina manastira.
Poslije manastira Đurđevac i doline istoimene rječice uslijedio je završni uspon na brdo Karan. Malo u stilu partizanskih motiva, malo sa planinarskim motivisanjem po vrelom septembarskom suncu ispeli smo se sa velikim elanom. Najstariji učesnik marša je bio Milan Obradović (81) a najmlađi Marko Tišma (7). Hladovina platoa kod spomen obilježja i pokošena trava su nas za čas rasporedili da zasluženo odmaramo i čekamo ručak kojim nas je gradska uprava Prijedora iznenadila. Jednoglasno smo saglasni da odavno ukusniji grasulj nije bio i, kao što je neko prokomentarisao, bila je to slanina sa grahom.
Dolaskom delegacija uslijedila je ceremonija polaganja vijenaca. Delegacije grada Prijedora, SUBNOR-a i boračkih organizacija iz Prijedora vijence su položile na spomenik palim borcima karanskog bataljona i ispred spomen bisti narodnih heroja ove jedinice Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka.
Borba protiv fašizma trajno je dobro koje mi moramo njegovati i zbog onih kojih su tada dali svoj živote ali i zbog generacija koje će doći iza nas. Istorija je takva da će je uvijek neko prekrajati a mi ne želimo da se zaborave oni koji su dali istinski doprinos u borbi protiv fašizma. Ostaćemo vjerni časnom imenu partizana i borbi koju su tada vodili za oslobođenje od fašizma a ove svetinje kojima smo se danas poklonili podsjećaće uvijek naše potomke i putnike namjernike na hrabre i odvažne borce slavne borbe naroda Potkozarja, Balja i Karana, kojima je dodijeljen orden narodnog heroja za izvanredan doprinos u borbi nad fašističkim okupatorima i njihovim slugama.
Karanski bataljon dao je 15 narodnih heroja a ratovao je na teritoriji svih bivših jugoslovenskih republika, osim u Makedoniji.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Mira Dolić, Igor Ostojić, Biljana Pašagić i Marko Sarić
- Polazak iz Knežice
Zelengora 2020
Planinari Klekovače već dugo vremena nisu posjetili jednu od najljepših planina u našoj zemlji, pa je bio red da to i napravimo. Uzevši u obzir kvalitet domaće putne mreže, jedina mudra odluka je bila krenuti dan ranije i ujutro odmorni i naspavani poći na uspon. Kako smo planirali, tako smo i uradili. I ako zanemarimo sitni kvar na autobusu, put je protekao po planu. Pošto smo imali cijeli dan na raspolaganju, obišli smo Kazane na rijeci Željeznici. Na ovom lokalitetu voda je dugim nizom godina, jakim kretanjem i materijalom koji nosi, izdubila u svom dnu, u stjenovitoj podlozi, okrugla udubljenja, kazane – lonce, te se ima utisak kao da na tim mjestima voda ključa. Kazani su duboki od pola do jednog metra, promjera 30 do 70 centimetara. Nakon obilaska Kazana nastavljamo putem prema Kalinoviku, gdje se sastajemo sa ostalim članovima ekipe koji dolaze iz Novog Sada, Foče i Istočnog Sarajeva. A vozača i autobus ostavljamo u etno selu u Jelašcima, sa čvrstim obećanjem da ćemo doći po njega po isteku 48 sati. Mi put nastavljamo u ruskim i japanskim vozilima za šumu. Naravno, tu je i klasik iz Njemačke i neizostavno vozilo na svakom planinskom putu u BiH, Golf druge generacije. Uz reli vožnju put dug 25 kilometara prelazimo relativno brzo, a nismo čak izgubili ni dio prtljaga. U popodnevnim satima stižemo na odredište i našu bazu za naredna dva dana, u planinsku kuću u blizini Orlovačkog jezera (1500 m). Neki od nas spavaju u kući, dok će drugi iskusiti šatorski smještaj na Zelengori.
Po planu ustajemo već ranom zorom i u 07:00h krećemo na stazu. S obzirom na relativno nestabilno vrijeme, odustajemo od duge grebenske ture po Leliji, na kojoj bi dug vremenski period bili izloženi potencijalnom grmljavinskom nevremenu. Umjesto toga, dan koristimo za obilazak jezera i ponekog vrha, počevši sa vrhom Stog (1821 m). Vrijeme je vrlo ugodno za hodanje, ali na žalost planina nam je uskratila poglede, jer smo dobar dio vremena proveli u oblaku. Prolazimo ispod Borovnog brda i krećemo ka prvom od današnjih jezera. Dolaskom na Kotlaničko jezero (1514 m) ili Kotlovačko (kako smo ga mi nazvali po našem planinarskom domu), ipak bivamo nagrađeni sa malo sunca i lijepim prizorima.Nakon izležavanja, ručka i sunčanja nastavljamo dalje.Prolazimo pored vrhova Mali Zimomor (1758 m) i Veliki Zimomor (1812 m) na putu ka najvećem jezeru Zelengore. Da smo došli do jezera saznajemo kada vodič i prvi iza njega ugaze u močvarni teren i konstatuju da voda i nije tako hladna. Štirinsko jezero (1677 m) je najveće jezero Zelengore, ali vrlo plitko sa maksimalnom dubinom od 2,5 metara. Ovdje nismo imali sreću sa pogledom kao na Kotlaničkom jezeru, pa smo samo nazirali obrise jezera u oblaku. Nastavljamo dalje i stazom koji ovaj put vodi sa druge strane Kalelije (1977 m) dolazimo na polazišnu tačku. A red je da se i okupamo u nekom jezeru. U papučama, šorcevima i kupaćim kostimima pored jezera srećemo veću grupu planinara iz Banja Luke, koji nisu baš uvjereni da je to najpametnija ideja. Brzo smo ih razuvjerili skokom u vodu, veoma ugodnu za kupanje. Neki su prošetali i do obližnjih katuna i Jugovog jezera (1450 m), jedinog vještačkog jezera Zelengore, nazvanog po njegovom konstruktoru, lovočuvaru iz NP Sutjeska.
Naredni dan smo krenuli u isto vrijeme iz kampa, s tim da nas ovaj put čeka više vrhova Zelengore, a manje jezera. Put nas prvo vodi pema Bregoču (2014 m), najvišoj tački planine. Put do vrha je dobro markiran i uhodan i dio je Planinarskog puta „Dr. Jovo Elčić“, transverzale koja povezuje vrhove Treskavice, Zelengore i Lelije, posvećene pokojnom dr. Jovi Elčiću i njegovim naporima za promociju ovih planina. Pridružilo nam se i nekoliko članova PD Trebević iz Istočnog Sarajeva.
Na samom vrhu nas čeka oblačno vrijeme i vjetar, ali ipak je dovoljno ugodno za kraću pauzu i obrok. Oni koji nemaju mnogo nade da će u ostatku dana imati malo bolji pogled odlučuju da se istim putem vrate nazad do kampa, a ostali koji na planini uživaju u svim njenim licima nastavljaju dalje. Preko Kozje strane (2013 m), dolazimo do vrha Orlovača (1959 m). Oblaci nam ne dopuštaju da vidimo dolinu kojom je u Drugom svjetskom ratu izvršen proboj Prve proleterske divizije i drugih jedinica oko Vrhovnog štaba NOVJ kroz njemački obruč. Ali na samom grebenu još uvijek mogu da se vide ostaci rovova i topovskih položaja njemačkih jedinica.
Nastavili smo dalje prema grebenu vrha Orlovac (1962 m), gdje konačno uspijevamo da vidimo Zelegnoru u svoj njenoj ljepoti. Planina je nagradila one najupornije koji su odlučili da pređu čitavu planiranu stazu i podigla plašt od oblaka da možemo uživati u divnim pogledima.
Sa ovog mjesta vidimo Orlovačko jezero, vrhove Ljeljen, Stog, Kaleliju, Bregoč, Todor i mnoge druge. Vidimo nestvarni kontrast svijetlih stijena i gotovo irski zelene trave i jasno nam je da Zelengora sa punim pravom nosi svoje ime.
Nakon silaska do jezera, neki opet koriste priliku za još jedno kupanje, dok neki idu u kupovinu domaćih proizvoda u obližnje katune. Naoružani sirom i kajmakom krećemo put kuće. U Istočnom Sarajevu se uz zahvalnost za sjajno vođenje pozdravljamo se sa našim Igorom, a već kujemo nove planove za posjetu Zelegnori. Iako smo svaki dan prešli gotovo 20-ak kilometara, ostalo je još mnogo toga što nismo obišli i vidjeli. I još osam jezera u kojima se nismo okupali.
Tekst: D. Zgodić
Foto: N. Milošević, M. Bogdanović, T. Timarac, A. Gajić, L. Ivanković i D. Zgodić
- Kazani na Željeznici.
- A zašto nemamo vremena za kupanje?!
- Možda nije The Shire, ali ovdje sigurno žive Hobiti. To nam je potvrdio i vozač koga …
- Sutra ćemo gore. Stog.
- Jutro je oblačno.
- Ali to nije razlog da skidamo osmijeh s lica.
- Polako prema vrhu.
- Stog (1821 m).
- Pod samim vrhom je telefonska govornica.
- Put nas vodi dalje prema Kotlaničkom jezeru.
- Jezero je nešto niže tako da više nismo u oblaku.
- Kotlaničko jezero (1514 m).
- Pauza za obrok i sušenje čarapa.
- Nastavljamo dalje.
- Ali prije toga još jedna zajednička fotografija.
- Padine Zelegnore su prekrivene cvijećem. Jedno od njih je i Bosanski ljiljan (lat. Li…
- Krećemo se prema Štirinskom jezeru.
- Najveće jezero na Zelengori, Štirinsko (1677 m). Ali mi vidimo samo par metara njegov…
- Nazad prema kampu.
- Dan drugi, od Orlovačkog jezera prema Bregoču.
- U oblaku iza sebe vidimo Ljeljen (1766 m).
- A ispred sebe cvijeće.
- Vrh Zelengore, Bregoč (2014 m). Kišobran je tu samo da pokaže da vjetar nije jak.
- Neki su se žalili na pothlađenost, pa smo naučnim metodama, uz pomoć termalne kamere,…
- Sa Bregoča nastavljamo prema Kozjim stranama (2013 m).
- Vodič nam objašnjava šta to u daljini ne vidimo.
- Bračni par u cvijeću.
- Cvijeće bez bračnog para.
- Pod vrhom Orlovac (1962 m), otvara nam se pogled na dolinu i Orlovačko jezero.
- Sve vodiče ćete lako prepoznati po fluoroscentnim trakicama na unutrašnjoj strani kol…
- Odmor s pogledom na Ljeljen i Kaleliju.
- Ljeljen.
- Orlovačko jezero (1500 m).
- Vrijeme za još jedno kupanje.
- Ili za nabavku sira i kajmaka u katunu kod Jove.
- Sa vrijednim domaćicama.
- Do narednog puta.
Posjeti i osjeti Kozaru – prvi vikend
Nagradna igra “Posjeti i osjeti Kozaru” koju je organizovala Turistička organizacija grada Prijedora u saradnji sa Planinarskim društvom “Klekovača” i Nacionalnim parkom “Kozara” bila je sretna za više dobitnika. Prva grupa nagrađenih je svoju nagradu iskoristila i vikend 13-14. juna provela u Planinarskom domu na Kotlovači. Za naše posjetioce pripremili smo sve što smo i obećali: planinarsku turu Kozarom, ručak u prirodi i puno zabave. Najmlađe učesnice nisu odustale od pješačenja na ruti (Kotlovača – Zečiji kamen – Jankovića kamen – Benkovac – Mrakovica – Bešića poljana – Kotlovača). Ovim okupljanjem promovisan je 6. juni – Dan Planinarskog društva “Klekovača” i 8. juni – Svjetski dan zaštite planinske prirode i dan Nacionalnog parka “Kozara”.
U realizaciji ove lijepe avanture učestvovale su porodice iz Prijedora, Novog Grada i Bratunca koji su sa Kozare sa sobom ponijeli lijepe uspomene. Pješačenje je bilo lagano, prilagođeno najmlađoj u grupi, Irineji iz Prijedora. Vodič je mačetom morao da iskrči manji dio staze jer je vegetacija na Kozari u punom zamahu. Vodopad Zofika je mjesto za neizostavne fotografije ali i mjesto za predah i osvježenje. Prije njega gosti su imali priliku po prvi put da vide “via ferratu” i alpinističke smjerove na Zečijem kamenu. Momenti monologa vodiča su korišteni za predahe. Na Jankovića kamenu je bio ručak sa njaljepšim pogledom za ručak. Ćevapi su brzo “planuli” na svježem vazduhu i sa dobrim pogledom. Bitno je bilo osjetiti kako planinari jedu u prirodi (dobro, ne baš ćevape ali ovo je bila posebna prilika) ali i da se ostaci hrane i ambalaže spuste u dolinu na odgovarajuće mjesto baš kako to rade planinari a ne novopečeni “ljubitelji” prirode. Mrakovica je mjesto za nezaobilazan istorijski čas i prepričavanje različitih porodičnih tragedija gdje smo Jelena i ja imali štošta da kažemo (ona tragediju svoga dede a ja bakinu Jasenovačku epopeju). Da bi se gosti odmorili od vodičke discipline i konstantnog pričanja o ovome ili onome Mrakovica je poslužila za duži odmor kojeg su svi iskoristili na svoj način, kako im je bila volja: sladoled za najmlađe ili avantura park za one željne adrenalina.
Povratak prema domu je išao sa gubljenjem visine ali često je bilo uzbrdo. Brali smo šumske jagode a najmlađi su se sa domaćicom ture Jelenom krili po žbunju i prepadali ostatak grupe. U domu nas je čekala večera i torta iznenađenja povodm Dana nacionalnog parka “Kozara”. Prije delicija trebalo je sprati teret hodanja pa je gužva pred tušem bila kao u šesnaestercu. Veče u planini i pred planinarskim domom iziskuje logorsku vatru koja privlači staro i mlado i tu nikad dosadno nije. Međutim, dugo se hodalo, rano ustalo pa su jedni po jedni odlazili na spavanje.
Jutro nakon doručka je bilo u znaku obilaska via ferrate. Zamišljeno je bilo odlazak do vidikovca na Bijelom kamenu ali zbog najmlađih učesnica i uklizanih strmih dijelova poslije kiše ipak je to bio prolazak cijelom stazom. Bilo je to malo na stranu, malo guzom, malo sa sve četiri, malo sa strahom mama ali na kraju uspješno i zadovoljno. Rastanak se primakao ali sa dobro iskorištenim vremenom, novim spoznajma o Kozari i planinarenju i sa novim spoznajama sebe i svojih mogućnosti.
Sljedeće okupljanje u okviru realizacije nagradne igre “Posjeti i osjeti Kozaru” na Kotlovači planirano je 25-26.07.2020. godine.
Vidimo se a do tada: posjeti i osjeti Kozaru!
Tekst: Amira Ganić i Marko Sarić
Fotografije: Stanislava Šakota, Jelena Banović i Marko Sarić
Autobuska linija za Mrakovicu
U okviru kampanje „Posjeti i osjeti Kozaru“ a u saradnji sa Nacionalnim parkom „Kozara“ i Autotransportom iz Prijedora osmišljeni su jednodnevni izleti, odnosno redovna autobuska linija svake nedjelje počev od 21. juna do kraja avgusta 2020. godine. Polazak autobusa je sa terminala autobuske stanice u 9:00 časova a povratak sa Mrakovice u 16:00 časova.
Prijedor – Mrakovica povratna karta iznosi 4 KM a u jednom smjeru 3 KM,
Kozarac – Mrakovica povratna karta iznosi 3 KM a u jednom smjeru 2 KM.
U toku mjeseca juna i jula za posjetioce koji idu autobusom „Posjeti i osjeti Kozaru“ ulaz u NP Kozara je besplatan.
Red vožnje: Terminal autobuske stanice Prijedor – Kozarska ulica – ulica Milana Vrhovca – Čirkin polje – Orlovci – Končari – Crnići – Kozaruša – Kozarac – Mrakovica.
