Archives

Kako najbolje završiti sezonu ljetnih uspona nego penjanjem na neki od alpskih klasika iznad 3000 m.

Mi smo izabrali dvije najviše planine u Nacionalnom parku Hohe Tauern, a jedna od njih je i najviša u Austriji i istočnom dijelu Alpi. A druga je dom najvećeg austrijskog glečera.

Pogađate, radi se o Grossglockneru (3798 m) i Grossvenedigeru (3666 m).

Iako su uslovi gotovo ljetni, kalendar kaže da smo već odavno u jesni, pa se shodno tome teško može naći dom na većim visinama koji je otvoren. Svaki doduše ima otvorenu zimsku sobu, ali to biramo samo kada je neophodno i kada je zaista zima. Ako već možemo birati, radije biramo duže uspone, ali nakon toplih obroka, tuša i udobnih kreveta.

Za Grossglockner je to bio dom Salmhütte (2644 m), u dolini Ködnitztal, odakle krećemo mnogo prije izlaska sunca i preko grebena i glečera koji pokriva sjeverozapadnu stijenu dolazimo do najvišeg planinarskog doma u Austriji, Erzherzog-Johann Hütte (3454 m), na grebenu Adlersruhe.

Uz neuobičajeno malu količinu snijega za ovo doba godine, prelazimo preko glečera podno glavne stijene Glocknera, gdje je neophodno skinuti dereze i vezati se užetom radi dodatne sigurnosti. Vrijeme je odlično, pa i radnim danima ima dosta gužve na uskom grebenu, što predstavlja i najveću opasnost. Prvo se dolazi do Kleinglocknera (3770 m), a zatim se spušta na sedlo Glocknerscharte (3766 m) i onda ponovo penje do glavnog vrha.

Grossglockner (3798 m) ili Veliki Klek, kako je poznat u slavenskim jezicima i što je možda korijen njegovog naziva, je najviša planina Austrije i istočnih Alpi.

Silazak nije ništa zahtjevniji od uspona, naprotiv. Opet je potrebno obratiti veliku pažnju na mjesta gdje se možemo mimoići s drugim grupama, tako da ničija sigurnost ne bude ugrožena.

Korak po korak  grebenom silazimo ponovo do glečera i uz ponovno montiranje dereza prelazimo i taj zahtjevni dio do doma. Odlučujemo da se ne vraćamo istim putem, nego od doma idemo preko osigurane staze niz greben, Ködnitzkees glečera uz dereze, pa zatim doma Studlhütte (2801 m). Nakon 12 sati od polaska iz doma stižemo u dolinu gdje smo ostavili automobil, umorni i sretni postignutim, pozdravljamo Grossglockner do slijedećeg puta.

Nakon jednog dana odmora u pitoresknim austrijskim varošicama i gradićima, krećemo prema drugoj najvišoj planini Nacionalnog parka Hohe Tauern, Grossvenedigeru (3666 m). Ponovo uspon kreće sa prilično niske tačke. Planinarski dom Johanishütte (2121 m) je jedan od najstarijih domova u Austriji, izgrađen 1857. godine i potpuno renoviran 1999. godine. Iako je u Austriji njime upravlja DAV (Njemački planinarski savez), što je slučaj sa mnogim domovima u Austiji ili Njemačkoj koji pripadaju savezu susjedne države.

Danas nas čeka više od 1500 m uspona i više od 2200 m silaska, što je i mnogo više računajući kumulativne uspone i silaske. Spremni na to, opet krećemo mnogo prije svitanja. Ali nismo toliko ni uranili jer je sat vremena prije nas otišla jedna velika grupa.

Brže nego što kaže putokaz prelazimo uspon do doma Defreggerhaus (2964 m). Dom nosi ime po slikaru Franzu von Defreggeru (1835 – 1921). Prošle godine je bio zatvoren zbog problema sa statikom građevine postavljene na permafrost. Otvoren je ponovo ove godine, no sezona je završila, pa tu nailazimo na zatvorena vrata. Nakon kratkog odmora i još malo kretanja grebenom stižemo do najvećeg austrijskog glečera Schlatenkees, koji se od samog vrha planine spušta 2000 m u dolinu Ködnitztal. Trenutno mu je najveća procijenjena debljina 200 m, a nekada je to bilo duplo više.

Ta debljina je ujedno i najveća dubina glečerskih pukotina, koje predstavljaju najveću opasnost kod uspona na Grossvnediger ovom rutom.

Strogo je zabranjeno kretanje bez glečerske naveze.

Ali s obzirom da skoro nije bilo snježnih padavina, većina pukotina je dobro vidljiva i to u nekoj mjeri olakšava kretanje glečerom. Istim ritmom naveze stižemo i do vršnog grebena koji podsjeća na onaj na Mont Blancu, ali uz manji nagib bočnih padina.

Na vrhu Grossvenedigera (3666 m) je dovoljno prostora za odmor, pauzu za obrok i uživanje u savršenom pogledu na sve alpske vrhove oko nas. Savršeno vidimo Grossglockner, gdje smo bili prije dva dana. Veneciju ne vidimo, iako legenda kaže da se 200 km udaljen grad vidi po vedrom danu i da je to razlog zašto planina nosi ime Grossvenediger (Veliki Venecijanac).

12 sati nakon polaska iz doma i 2200 m niže završavamo naš izlet i zahvalni planinama na sjajnom vremenu i  bezbjednom usponu, obećavamo ponovni dolazak. Za kraj nas pozdravlja i jedan slatki mrmot koji mirno pozira dok ga fotografišemo.

Tekst: D. Zgodić

Foto: M. Bogdanović, D. Zgodić

“Protekli vikend smo uživali na najvišim planinama Austrije. Kako nam je bilo pogledajte ovdje i pročitajte na: https://www.pdklekovaca.org/?p=8092”

From Grossglockner & Grossvenediger 2023. Posted by Planinarsko društvo „Klekovača” Prijedor on 10/04/2023 (38 items)

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Dragi članovi, simpatizeri, ali i svi drugi ljubitelji prirode, kao što znate jedna od naših glavnih misija je organizovanje planinarskih pohoda i izleta. Ali jednako važan, ako ne i važniji cilj nam je očuvanje prirode kroz naše aktivnosti. Redovnim akcijama čistimo našu Kozaru od tragova neljudi i uređujemo staze kojima hodate. Mnogi su prepoznali te naše aktivnosti i ove godine smo uz mnoge druge aktiviste jedni od nominovanih za kampanju “Šampioni zaštite prirode, BiH Green awards”. Zato vas simbolično danas, na Svjetski dan šuma, pozivamo da nam date svoj glas i da podijelite sa svima sa kojima dijelimo iste vrijednosti ovaj link: https://crp.org.ba/samp…/organizacije-udruzenja-fondacije/

Naravno, pozivamo vas da glasate i svim u drugim nominovanim kategorijama.

Hvala!

Julijske Alpe. Planinski vijenac koji je ime dobio po Juliju Cezaru, a dio je alpskog masiva. Podijeljen je na istočni i zapadni dio. Istočni leži u Sloveniji i svojom površinom je veći od zapadnog koji je najvećim dijelom na teritoriji Italije.
Da bismo posvetili jednaku pažnju istoku i zapadu, penjali smo dvije planine u jednom, a dvije u drugom dijelu. Sve uspone smo izvodili u jednom danu, pa smo za bazu izabrali lokaciju koja će biti najpovoljnija za obilazak svih destinacija. Izbor je pao na Kranjsku Goru, gradić poznat po svojoj ponudi zimskog ali i ljetnog turizma.
Smjestili smo se u odličan kamp, sa pogledom na moćne vrhove Špika (2473 m), Male Ponce (2468 m) i Velike Ponce (2602 m) i uz samu obalu Save Dolinke.
Jôf di Montasio – Montaž (2752 m) je drugi po visini vrh Julijskih Alpa i cijelom svojom površinom se nalazi u Italiji. Nakon sat vremena vožnje preko prevoja Sella Nevea dolazimo do visoravni Altopiano del Montasio. Već na proplancima iznad planinarskog doma Rifugio Di Brazza vidimo prve mrmote (lat. Marmota) i divokoze (lat. Alpine ibex). Narednih dana ćemo vidjeti da ih je mnogo više u Italiji nego u Sloveniji, a razlog tome još nismo dokučili. Uspon je išao kuloarom Findenegg, nazvanog po čovjeku koji je prvi popeo planinu, Hermanu Findeneggu. Na ulasku u stazu stoji oznaka da je staza ekstremna, samo za iskusne alpiniste. Ipak, to je malo pretjerana ocjena, jer većina penjanja poslije Suringar bivka ima UIAA ocjenu I, sa jedva nekoliko detalja koji imaju ocjenu II-III. Naravno, neophodan je oprez i dosta iskustva, jer je izloženost velika, bez dodatnih osiguranja. Do vrha svi sigurno stižemo, uz znatiželjne poglede divokoza koje nam prilaze na svega nekoliko metara. Na vrhu nas dočekuje krst i zvono posvećeno Riccardu Deffaru, kojim planinari zvone za srećan uspon i silazak. Nakon odmora i uživanja u pogledu na Julijske Alpe i Dolomite, a prvenstveno na susjedni Monte Canin, krećemo na drugu stranu via ferratom preko Pipan ljestvi. Za taj dio staze nam je neophodna via ferrata oprema. Čelične ljestve i cjelokupna osiguranja na 15-ak dionica su netom zamijenjeni i bili smo jedni od prvih planinara koji ih koriste. Nakon spusta u domu Di Brazza srećemo Željku i Eriku, planinarke iz Rijeke koje smo davne 2015. upoznali prije uspona na Gran Paradiso i zaključujemo kako je naš balkanski planinarski svijet prilično mali. To saznanje i susret zalijevamo hladnim austrijskim pivom.
Škrlatica – 2740 m je treći po visini vrh Julijskih Alpa, a drugi u Sloveniji, odmah nakon Triglava. Ime nosi po skarletnoj boji kojom njene sjeverozapadne stijene oboji zalazeće sunce. Uspon koji smo izabrali kreće iz doline Vrata, odakle ide i popularna staza na Triglav. Otprilike od 30 planinara koje sretnete na parkingu, 29 ih ide na Triglav, a jedan na Škrlaticu. Razloga za to je dosta, a prvi je naravno popularnost Triglava kao najviše slovenačke i najviše planine Julijskih Alpa. Triglav takođe nudi veliki broj domova uz put, tako da se uspon može podijeliti na više dana i svaki izloženi dio staze je osiguran. Na Škrlatici nema ništa od toga, uspon morate završiti za jedan dan i morate biti vrlo pažljivi na izloženim dionicama. Ukoliko ne uspijete popeti za jedan dan, možda budete imali sreće i nađete mjesto u Bivku IV koji se nalazi podno Stenara (2501 m) i Dolkove Špice (2591 m), jedinom na stazi. Mi smo imali dovoljno snage i taman dovoljno dobrog vremena da uspon i spust završimo prije kišnih padavina. Čitavim putem smo uživali u pogledima na sjevernu Triglavsku stijenu i Dom na Kredarici (2515 m). Na vrhu se nalazi krst posvećen svim žrtvama planina, postavljen davne 1934. godine od strane planinara TK „Skala“, pionira slovenačkog planinarstva. U dolinu i do Aljaževog doma stižemo umorni i prilično žedni jer smo zadnje kilometre morali ozbiljno da štedimo dragocjenu tečnost.
Zadovoljni postignutim, mogli smo slobodno provesti nekoliko narednih dana odmarajući se i skupljajući energiju za naredne uspone. Posjetili smo spomenik Dr Juliusa Kugyja, čovjeka koji je prvi popeo Škrlaticu. Obilazili smo Kekecov spomenik i Park mira u Kranjskoj Gori, posvećen 100-godišnjici izgradnje ruske kapelice na Vršičkoj cesti. Vidjeli smo Bovec i korita rijeke Soče, kao i njen izvor. Obišli smo Tvrđavu Kluže i kanjon Koritnice, a vidjeli smo i Ravelnik, muzej na otvorenom posvećen Soškom/Isonzo frontu iz Prvog svjetskog rata. Na gotovo svim planinama koje smo penjali smo mogli vidjeti ostatke utvrđenja, bunkere, rovove iz rata koji je samo na ovom frontu odnio živote više od 1,7 miliona ljudi.
Jalovec – 2645 m je planina koju Slovenci zovu Kraljem slovenačkih gora, a njegova moćna sjeverna stijena se nalazi i na grbu Planinarskog saveza Slovenija (PZS). Nakon par dana odmora uputili smo se ka tom ljepotanu upravo iz doline Tamar iz koje se pruža pogled na konture s grba. Put nas vodi prvo do Planice, svjetski poznate ski skakaonice. Kada je izgrađena 30-ih godina prošlog vijeka, bila je najveća svjetska skakaonica. Na njoj su skakači izveli prvi svjetski skok duži od 100 m, kao i prvi svjetski skok duži od 200 m. Put do doma u Tamaru se mora preći pješice pa to produži hodanje za jedan sat. Pored samog doma vidimo ostatke američkog bombardera iz Drugog svjetskog rata, koji se srušio 1944. na području Kotovog sedla. Izabrali smo stazu koja nas vodi preko ogromnog sipara do Jalovške škrbine, kuloara i sedla (2126 m), strmu i vrlo izloženu, ali sa klinovima koji na ključnim mjestima olakšavaju kretanje. Nakon tog dijela dolazi nešto blaži dio staze, na koga se prvo uključuje staza iz doline Trenta, a zatim staza koja vodi od Zavetišča pod Špičkom (2064 m), nekadašnje italijanske karaule koja je preuređena u planinski dom 1950. godine. Nakon toga se dolazi do eksponiran grebena i završnog uspona na vrh. Opet nas je planina nagradila prekrasnim vidicima, počevši od Mangarta (2679 m), najbližeg susjeda pa zatim svih ostalih planina iz masiva Julijskih Alpi, ali su jednako dobro bile vidljive Kamniške Alpe i Karavanke. Nakon odmora i fotografisanja, spust počinjemo stazom koja nas vodi oko cijele planine, preko Kotovog sedla (2134 m) pa sve do podnožja sipara kojim smo krenuli uspon. Staza je takođe u gornjem dijelu eksponirana i neosigrana, ali dobro vrijeme i pažljiv hod nas sigurno dovode u podnožje.
Dan odmora smo iskoristili za uživanje na obalama jezera Jasna u Kranjskoj Gori. Dva vještačka jezera na ušću Velike i Male Pišnice, u sjeni Prisojnika (2547 m) i Razora (2601 m) su idealno mjesto za odmor. Na nadmorskoj visini od 803 m i sa svojom svježom vodom su savršeno mjesto za ljetne vrućine.
Monte Canin Alto – Visoki Kanin (2587 m) je još jedna planina koju smo penjali sa italijanske teritorije, iako se ona za razliku od Montaža nalazi na samoj granici dvije države pa su usponi mogući sa obje strane. Sa slovenačke strane je i najviše skijalište u zemlji, ali se dio staza nalazi i u Italiji. Sve staze su povezane mrežom žičara. Žičare naravno rade i ljeti, jer veliki broj planinara na taj način dolazi do određene visine i onda lakše vrši uspone na vrhove. Mi smo se odlučili da cijelu stazu pređemo pješice i nismo se pokajali zbog toga, jer od Sella Nevea stanice do doma Rifugio Celso Gilberti (1850 m) vodi idilična staza koja dijelom ide kroz šumu a pred kraj izlazi na stijene Kanina. Bez zadržavanja kod doma, krećemo usponom koji prvo dolazi do ostataka italijanskih vojnih utvrđenja iz Prvog svjetskog rata, a zatim se izohipsom proteže preko planine do mjesta gdje se odvaja ka češće penjanoj Divisone Julia ferrati. Mi nastavljamo dalje da bismo došli do prevoja Sella Grubia i bivka Marrusich (2041 m), a zatim krećemo na uspon via ferratom Rosalba Grasselli. Veoma duga grebenska tura, koja je čelličnim užadima osigurana na nekim manjim dijelovima, prelazi čitav zapadni dio masiva Kanina. Staza zahtijeva mirne ruke i siguran korak jer je najveći dio puta izložen sa obje strane u dolinu duboku gotovo hiljadu metara. Na polovini grebena izlazimo na vrh Picco di Carnizza – Krnica (2434 m), odakle dalje prvo spustom, pa zatim opet oštrim usponom nastavljamo ka vrhu. Nakon sedam sati uspona stižemo na Monte Canin Alto. Spust ide strmijom ali sve vrijeme osiguranom via ferratom Divisione Julia, a odmah nakon nje dolazimo na ostatke glečera, čiji je površinski sloj dovoljno mekan pa dereze koje smo ponijeli ne vadimo iz rančeva. I ovaj put pravimo kružnu turu, pa se ubrzo spajamo sa stazom kojom smo došli. I opet vidimo mnogo divokoza i mrmota. Nakon hrane i pića u domu, a zatim i spusta u dolinu završavamo sa našim avanturama po planinama Slovenije i Italije za ovo ljeto, zahvalni planinama što nas je pratilo sjajno vrijeme i što smo imali prilike uživati u divnim pogledima s vrhova. Za one koje zanimaju brojevi svakim usponom smo savladali od 1400 do 1700 m, odnosno svaki put više od 2000 m kumulativnog uspona. Trajanje tura je od 10 do 14 sati.
Ipak, pošto još imamo koji dan odmora, odlučujemo da posjetimo i Slovenski planinski muzej, čija postavka je zaista impresivna. Od samih početaka planinarenja, preko prve jugoslavenske ekspedicije na Everest, pa sve do helikoptera koji je prvi put korišten za GSS akciju spasavanja. Ali nacija koja toliko vremena provodi u planinama svakako mora imati i bogatu planinarsku istoriju. Ako vas put donese u Mojstranu, ne zaboravite da obiđete ovaj odličan muzej.

Tekst: D. Zgodić
Foto: N. Milošević, T. Timarac, M. Bogdanović, D. Zgodić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2