Julijske Alpe – Visoki Kanin i Prestreljnik

Posted by: Webmaster | on July 27, 2019

Odlazak na Alpe za sve planinare u našem dijelu Evrope poseban je doživljaj. Planinari PD “Klekovača” Prijedor su sa svojim planinarskim prijateljima iz PD “Pecija” Kozarska Dubica i PD “Manjača” Banja Luka tokom vikenda 20 – 21. jula 2019. godine pohodili Juliske Alpe i to jedan od najpoznatijih vrhova – Visoki Kanin.

Kako to najčešće biva planinari su se okupili u subotnje, još uvijek prijatno svježe, jutro na dobro poznatom mjestu ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru. Nekima je ovo bio prvi put da idu na Alpe a nekima opet ko zna koji put. Bez obzira na sve svi su jednako ushićeni i znatiželjni šta ih to čeka a pogotovo jer su organizatori pripremili nekoliko iznenađenja vezanih za obilazak planinarskih znamenitosti o kojima su mudro šutili. Autobus je krenuo da vijuga bosanskim putevima prema granici a onda ravno kroz “Evropu” ali da se to sve učini zanimljivim i edukativnim puštani su filmovi sa naših uspona na Triglav i čuveni planinarski dokumentarac “Touching the Void”.

Prva stanica je bila jezero Bled ili u našem narodu poznato kao Bledajo. Napravili smo polukrug pored jezera. Da, polukrug. Izašli smo blizu tunela i onda pješačili ispod ljetnikovca Karađorđevića i njihovog nasljednika Tita prema epicentru svih zbivanja na Bledu. Hodajući tako neki su fotografisali sve i svja, neki se okupali u osvježavajućoj vodi jezera (u našem narodu poznato kao jezirjao) a neki su samo hodali. Ovdje je nezaobilazno da se probaju “Blejske kremšnite” koje su neki od nas dobili gratis od konobara Srđana iz Loznice. Neka svog i u gori vuka. Srđanu hvala!

Pored hotela “Park” nas je dočekao naš zemljak, urijaš pa eto i prijedorčanin Atko koji nam je omogućio besplatan parking kod hotela.

Obzirom da su obećana i određena iznenađenja trebalo ih je ispuniti. Zaustavili smo se pored Ruske kapele na putu prema prevoju Vršič. Ruska kapela je napravljena u spomen na 110 poginulih ruskih vojnih zarobljenika koji su stradali 8. marta 1916. godine u lavini. Oko 10000 vojnika je tu dovedeno sa istočnog fronta kako bi pravili put kojim bi se snabdjevale Austro-Ugraske snage na Soškom frontu (u oblasti rijeke Soče). Gradnja puta je počela u maju 1915. godine i smatra se da je do kraja gradnje, koja je trajala dvije godine, stradalo između 170 i 300 ruskih zarobljenika. Nakon lavine preživjeli su sagradili kapelu u ljeto 1916. godine. U čast i spomen na poginule vojnike i sve one preživjele koji su napravili i danas u odličnom stanju put zapalili smo svijeće na grobu koji je u obliku piramide i na kojem piše “Sinovima Rusije”.

Sa razmišljanjem o vojnicima koji su pravili put stigli smo na prevoj Vršič (1611 m). To je mjesto odakle se polazni na uspon prema Mojstrovkama, Planji, Prisojniku, Razoru, Slemenovoj špici… Mi smo tragom drugog iznenađenja krenuli pored Tičarjevog doma prema vidikovcu odakle se u sjevernoj stijeni Prisojnika vidi lik djevojke – Ajdovska deklica (Ajdovska djevojka). Legenda kaže da je deklica bila dobrog srca i živjela na sjevernoj strani Prisojnika. Bezbjedno je prevodila putnike preko Vršiča koji su išli u Trentu. Takođe, legenda kaže da je dječaku kojem je majka umrla na porođaju prorekla da će postati lovac i odstrjeliti zaltoroga i tako doći do velikog bogatstva. Na to su je njene seste proklele i tako se Ajdovska deklica okamenila. Nije bilo učesnika ove naše akcije koji se nije fotografisao sa likom djevojke u pozadini a pogotvu su tu dominirali naši ženski učesnici.

Kako je penjanje prema Vršiču bilo zanimljivo, tako je i spuštanje bilo još zanimljivije. Oštre krivine, uzak put od kaldrme na nekim dijelovima i gust saobraćaj činili su spuštanje uzbudljivim. Pred gradićem Bovec gdje ćemo spavati skrenuli smo desno prema sljedećem iznenađenju – izvoru Soče. Staza koja vodi prema izvoru prolazi pored “Koče pri izviru Soče”. Staza jednim dijelom vodi pored rijeke a onda se razdvaja: jedn krak vodi prema vidikovcu odakle se vide vodopadi Soče a drugi dio ferratom vodi neposredno do izvora. Na vidiokovcu se mogu vidjeti kaskade vodopada i popiti bistra, glečerski hladna voda. Kada ferratom priđete izvoru nailzi se na iznenađenje. Naime, izvor vode se nalazi u grotlu pećine, tj. njenom sifonu i voda ne izlazi ravno nego ispod nogu prolzi kroz stijene i stotinjak metara niže se pojavljuje u velikoj količini (preko 140 m³/s) i odmah pravi vodopad. Izvor se nalazi na visini od 1100 m.

Ohlađeni hladnom Sočom došli smo u naše konačište u Bovcu u vatrogasni dom. U potkrovlju se nalazi spavaonica u kojoj je bilo 1000°C, kao da smo u vatropirnom domu. Mnogi su dušeke spustili u salu ispod a najhrabriji su otvorili prozore i čekali da propuh odradi svoje. U sali smo imali postavljen švedski sto (švedski pa u Sloveniji) sa hranom i pićem koje je za nas priredio naš prijatelj Brane Meh koji tako uvijek radi kad god dođemo u Sloveniju. Hvala mu a i zahvaljivali smo mu svi dok smo kušali suhomesnate delicije!

Prognoza nije obećavala baš povoljne vremenske uslove na dan D, na dan zbog kojeg smo i došli. Već prije sedam časova u jutro bili smo na polaznoj stanici žičare koja vodi prema skijalištu Kanin. Sa kartama u rukama stali smo u red i po četvero sjedali u gondole. Prvo su krenuli planinari koji idu na Kanin a za njima i oni koji idu na Prestreljnik. Na stanici D na 2200 m smo se opet svi okupili, napravili zajedničku fotografiju i krenuli, jednim dijelom zajedno a onda svako na svoju stranu. Uspon na Prestreljnik vodi odmah od stanice žičare desno i traje oko jedan čas. Međutim, krenulo se sjeverno pa pored čuvenog okna ferratom. Dolazak do okna je preko sipara, uvijek posebnog doživljaja. Sa okna se pruža prelijep pogled na sjeveroistočnu stranu gdje se mogu vidjeti mnogi vrhovi u Austriji među kojima je i Grosglokner. Horizontalne dijelove ferrate sa sajlama i vertikalne sa nogostupima planinari su sa ili bez imalo straha savladali i bili nagrađeni prelijepim pogledom sa Prestreljnika (2499 m). Spuštanje je bilo “via normale” do stanice D žičare gdje su se učesnici okrjepili i čekali drugare da se vrate sa Kanina.

Uspon na Kanin je tehnički srednje zahtjevan. Obavezno je bilo korištenje kacige i poznavanje kretanja po siparu i stijenama. U početku se moralo stati na kratko jer je jednom od učesnika uspona na Presteljnik ispao ranac i otkotrljao se u Italiju (zaista) te je vodič odlučio da je najbezbjednije da on ode po njega i uz to održi moralno-političku pridiku vlasniku ranca.

Vrlo brzo nas je dočekao snijeg na stazi. Usudio bih se reći da je to vječiti snijeg jer neće imati priliku da se do kraja odledi. Ispod njega, kao ispod pravog lednika, čula se voda kako teče. Na stijenama koje su bile iznad nas pozirale su divokoze. Kao da su znale da ih želimo slikati tako su se i namještale. E sad, kako smo mi u njihov habitus došli one su nam pokazivale put. Cijelo vrijeme su nas pratile i pritom odranjale kamenje na nas. Morali smo zbog toga praviti rastojanje u koloni kako bi bilo prostora za manevrisanje kada se kamenje počen približavati. To povremeno lupkanje kamenja, meket odraslih ali i mladih divokoza bio je je milozvuk svima koji su pošli.

Uz savlađivanje još jednog sipara i nekoliko stijena, usjeka i ferrata izašli smo na Kanin (2587 m) nakon dva i po časa hoda. Na vrhu je postojao drveni krst koji je, na žalost, polomljen. Kada se na vrh dođe onda se izvode rituali, fotografiše se, jede i krste oni koji su prvi put dosegli toliku visinu. Dok smo bili na vrhu pola nas je bilo u Sloveniji a druga polovina u Italiji jer granična linija ide baš grebenom. Vremenska prognoza je pogriješila ali ovaj put u našu korist jer je vrijeme ispalo bolje od očekivanog. Oblaci u daljini su zaklanjali pogled prema moru gdje bismo vidjeli piranski i tršćanski zaliv ali su nas nagradili pogledima prema vrhovima u okruženju a vodiču i mnogima omiljenom Triglavu. Vidljivi vrhovi bez oblaka u to doba dana (oko podneva) znak su lijepog vremena.

Kako se popnemo tako trebamo sići. Krenuli smo nazad istim putem ali sad već neki od nas umorniji i sa po kojim grčem u nogama. Izbijali smo iz glave uzimanje kojekakvih praškova, tj. suplemenata jer se oni uzimaju puno ranije a ne sad a i njih ne treba kao takve uzimati neg uzimati hranu bogatu tim elementima (šećeri, magnezijum…). U silasku smo opet učili o tehnikama kretanja i mjerama bezbjednosti tako da naše akcije nisu samo puko hodanje “od do” već su i edukativne. Kod stanice D smo se našli sa našim drugarima koji su došli sa Prestreljnika. Tu smo se malo okrjepili i prije polaska žičarom prema dolini uradili smo grupne vježbe istezanja koju je vodila naša Jelena Banović. Ove kolektivne vježbe su po prvi put organizovane kod nas u Društvu a mnogi oko nas su gledali sa radošću našu volju za još jednom aktivnošću nakon napornih tura. Svima su dobro došle nakon napornog dana jer bola u zglobovima i mišićima nije bilo nakon njih.

Silazak u dolinu i pogled prema onome što smo danas obišli po lijepom vremenu, naučili dosta novih stvari o kretanju i penjanju nam je dao osmjeh s kojim krećemo na put kući sa isčekivanjem novih avantura.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Stanka Vuković Miljuš, Jelena Banović, Vedrana Zgonjanin, Dragan Kos, Dragan Pavičić i Marko Sarić.