Julijske Alpe

U ranim jutarnjim časovima, 16.07.2022.g. 32 člana PD Klekovača Prijedor krenulo je put Slovenije u pohod na Julijske Alpe. Vedro raspoloženje moglo je da se osjeti od samog starta. Oni koji su se sa Alpima već susretali, znali su dobro šta ih čeka, a oni koji su u ovaj doživljaj krenuli prvi put, slušali su sa velikim uzbudjenjem o njihovim iskustvima.

Ugodna vožnja preko Hrvatske do Ljubljane, tačnije do tržnog centra BTC, brzo je prošla. Ovdje su se planinari zadržali u poznatim prodajnim centrima planinarske opreme, te je svako prema svojim potrebama kupio sebi neki dio opreme. Pri tome su mnogo pomogle stručne preporuke Marka i Duška. Zadovoljni kreću dalje, do Bleda, gdje prave još jednu pauzu, uživajući u čarima ovog, svima već poznatog planinskog jezera, kafi, čuvenoj „blejskoj kremšniti“, osvježenju, fotografisanju lijepe panorame jezera. Nakon toga kreću dalje prema svome cilju. Voze se do Pokljuke, odakle se sa svojom prtljagom i opremom upućuju stazom prema planinarskom domu Blejska koča. U toku hoda započinje kiša praćena grmljavinom, neočekivana u ovom dijelu dana. Ali, ništa ne smije da ih iznanadi, te navlače kabanice i sebi i rancima, i stižu do doma. Dom Blejska koča prepun je planinara, što ukazuje da će i staze sutra biti „prometne“. Slijedi smještaj u spavaonicu, večernji obrok, te raspakivanje i pripremanje prtljage za jutarnji uspon. Kiša i grmljavina čuli su se i tokom večeri i noći, što ih je malo dovodilo u dilemu kakvo će biti jutro i staza.

S obzirom da su planirane dvije grupe za dva pravca kretanja, u ranim jutarnjim časovima ustaje i tiho se na pohod sprema prva grupa planinara koja će penjati Mali Draški vrh. Dok ostali još odmaraju u toplini udobnih kreveta, oni nakon kratkog fotografisanja polako odlaze u maglu…

Kako su se savladavali prvi metri uspona vidljivost je bivala sve bolja i bolja. Jutro na planini je uvijek posebno pogotovo nakon kiše kada je vazduh čist, „opran“. Da bismo izbjegli dugo hodanje oko brda „izohipsom“ i da bi dobili na vremenu krenuli smo uzbrdo prema vrhu Mrežce. Tu se pokazala kao ispravna ona narodna: preko preče okolo bliže. Raskršća su bila loša, gotovo nikako označena pa smo promašili skretanje. Kada su nas na jednom proplanku dočekale krave u čudu odakle mi ovdje onda smo i sami shvatili da se udaljavamo od vrha na koji zapravo treba da idemo. Staza kojom smo trebali ići bila je vidljiva pa smo priječali do nje i dalje nastavili.

Prolazeći ispod Viševnika, sa suprotne strane doline krenuo je veliki odron kamenja, čitava lavina. To smo iskoristili za kratku obuku o postupanju u takvim situacijama. Da uspon ne bude samo puko hodanje treba nešto i naučiti.

Došli smo na Srenjski preval (1959 m) odakle se pruža pogled prema stazama koje vode na Triglav. Sa ovog mjesta se može vrlo brzo doći do Viševnika. Odložili smo štapove za hodanje jer su nam dalje potrebne i prednje noge, stavili kacige na glavu da nam ne bi šta palo na pamet i povrijedilo je. Krenuli smo neoznačenom stazom. Za mnoge učesnike je ovo prvi teži uspon i prilika da procjene svoje mogućnosti. Izašli smo na Mali Draški vrh (2132 m) i po starom dobrom običaju ništa se nije vidjelo zbog oblačnosti. Uslijedio je odmor, ručak i nezaobilazno krštenje na koje su se neki „bunili“ ali šta da im radimo običaji su običaji.

Silazak je uslijedio drugim pravcem do Srenjskog prevala. Na jednom mjestu smo naišli na čitavu baštu runolist. Sreći nije bilo kraja. Spustivši se nisko opet po nekom običaju vrhovi su se ukazali bez i jednog oblaka.

Povratak do doma je uslijedio stazom koju smo u jutro htjeli izbjeći. Stigavši na Blejsku kolu pomislili smo da je nekakav skup u pitanju jer je tu bilo more planinara a među njima posebno treba istaći djecu na kojima se vidi (po dobroj planinarskoj opremi i spretnosti) da uživaju u prirodi i da su svoju na svome. Obzirom da smo dosta znoja prolili valjalo je nadoknaditi jotom (kiseli kupus sa grahom i kobasicom) i naravno pivom.

Malo kasnije nakon odlaska prve grupe ustaju i članovi druge, te nakon kratkih priprema za start pridruzuje im se njihov današnji vodič, zemljak i iskusni alpinista, Sead Ćurak. On će im prirediti jedan divan i nezaboravan dan, kakav uopšte nisu očekivali. Tako, nakon zajedničke fotografije, u izmaglicu kreće i druga grupa planinara, koja uspješno savladava uspon do Debele peči. Magla je i dalje gusta i uskraćuje prizor koji bi trebao biti doživljen sa ovog vrha po vedrom vremenu. Za njihovog vodiča tu nije bio kraj, on je planirao malo više doživljaja za njih. Tako kreću sa vrha na vrh, po raznolikom i prelijepom terenu, praćeni čas gušćom, čas rjeđom maglom, a sve u nadi da će na slijedećem vrhu potpuno da se razbije. To polagano otvaranje pogleda i ukazivanje pojedinih vrhova možda je baš dalo veću čar ovom pohodu. Bilo kako bilo, osmijeha i šale nije nedostajalo ni u jednom trenutku. Jedinstvena i vesela grupa ispratila je svoga vodiča preko ukupno 5 vrhova: Debele peči, Okregleža, Brda, Lipanskog vrha, Mrežce. Na posljednja dva još se uvijek sa nadom gledalo u litice Triglava čiji im se vrh, na žalost, nije ukazao iz gustih oblaka. Ali su se drugi predjeli lijepo i prilično jasno vidjeli, pa je i zadovoljstvo raslo. A kako i ne bi pored toliko ljepote, raznolikih predjela, bogatog rastinja, planinskog cvijeća, proplanaka.

Kod doma se nakon nepunih 7 sati hoda susreću obje grupe, prepune svaka svojih doživljaja. Ispred doma je ogroman broj planinara koji su tog dana pohodili razne staze. Vrši se užurbano pakovanje za polazak, jer slijedi još šetnja do Pokljuke i prevoza. Zajedničke fotografije cijele grupe ispred doma i srdačan oproštaj sa vodičem. Sa prtljagom na leđima i osmijehom na usnama, drugari odlaze u pravcu Pokljuke. Nakon presvlačenja, kreće se prema Bledu. Vrijeme je vedro i sunčano, a Marko u jednom trenutku pokazuje prstom: „Drugari, eno ga!“ Triglav u svoj svojoj ljepoti i nadmoći, sa samo jednim malim zaostalim oblačkom stoji gordo. Da li im se ruga ili se bar malo kaje…? Kako god, svi su srećni što ga ipak vidješe. To je bilo to što je još nedostajalo.

Put dalje preko Ljubljane i Hrvatske protiče u jednako lijepoj atmosferi. Uz jednu pauzu i kraća zadržavanja na granicama, drugari stižu bezbjedno kući. Iza njih ostaje još jedno prelijepo sjećanje.

Tekst: Mirjana Stegić i Marko Sarić

Fotografije: Duško Vujičić, Sead Ćurak, Mirjana Stegić, Stanka Miljuš, Valentina Dešić i Marko Sarić