Prenj 15.11.2011.god.

Jedan od mlađih planinarskih klubova „Summit“ iz Banja Luke organizovao je uspon na Prenj 15-16. oktobra 2011. godine. Na ovom usponu učestvovalo je dvadesetitroje planinara od kojih je četvero bilo iz PD „Klekovača“ iz Prijedora. Mnogi od nas su taj vikend planirali nešto drugo ali Prenj nismo mogli odbiti. To je planinski masiv u Hercegovini sa 11 vrhova višim od 2000m n/v. Smješten u središnjem dijelu Dinarida. Okružuju ga jezera Boračko, Jablaničko, Grabovičko i Salakovac te rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka.

Na staroj banjalučkoj željezničkoj stanici u subotnje jutro 15. oktobra okupila se mala ali odabrana četa planinara. Nakon smještanja rančeva i nas samih u bus krenuli smo put Jablanice, Mostara i dalje prema Prenju. Oko podneva smo stigli do pl. doma na Rujištu 1050m n/v. Već tu smo osjetili ćudi Prenja; duvao je jak i hladan vjetar. Prepakovali smo opremu, fotografisali se i krenuli na tročasovno pješačenje. Pridružio nam se još jedan član ekipe – pas Dodo. Dodo će nas do povratka kući pratiti cijelo vrijeme. Staza je dobro markirana i uređena. Jedan dio staze vodi kroz minsko polje ali je taj dio dobro oznacen trakama i tablama. U pl. dom na Bijelim vodama „Adnan Krilić“ na 1450m n/v smo stigli u kasnim poslijepodnevnim časovima. Smjestili smo se, večerali i družili uz zvuke gitare našeg vodiča Momira Zubovića – Zube.

U jutro, nakon svitanja, krenuli smo na uspon prema vrhu. Meteorološke prilike nisu obećavale dobar uspon. Imali smo nisku oblačnost, nalete vjetra preko 50km/h i dosta hladno vrijeme. Staza koja vodi od doma prema vrhu je dosta lagana i vodi travnatom kotlinom koja je okružena vrhovima Prenja. Kotlina je brežuljkasta ispresjecana stjenama. Nakon tri sata pješačenja izašli smo iz „zelenog pojasa“ ušli u stjenoviti dio i počeli smo uspon prema vrhu Zelena glava 2155m n/v. Stijena je bila prekrivena injem koje je na pojedinim mjestima zaledilo. Tehnički gledano, uspon na sam vrh nije bio težak ali opreznosti nikad na odmet. Gust oblak, jak vjetar i hladnoća otežavali su uspon. Kako reče jedan od vodica (Željka Marjanović), drago nam je što su uslovi otežavajući jer svi planinari vole osvojiti vrh u teškim uslovima – planinarska sujeta. Na vrhu smo bili nešto malo prije podneva. Nagrada nam je bila par zraka sunca i vidik koji se promaljao kroz slojeve oblaka. Fotografisali smo se, pečatirali dnevnike i krenuli nazad prema „sedlu“ a onda na uspon prema vrhu Otiš 2097m n/v. Na Otišu smo imali dosta ljepše vrijeme, divan pogled prema Konjicu, Mostaru te planinskim vrhovima u okruženju.

Povratak sa vrhova prema pl. domu je bio pogodan za fotografisanje i uživanje u krajoliku jer oblaka više nije bilo a lagani tempo nam je omogućio da prezalogajimo nešto i malo odmorimo. U domu smo ručali i krenuli kući. Pozdravili se sa domaćinima i našim „vodičem“ Dodom. Bilo bi bogohuljenje proći kroz Jabalnicu a ne jesti jagnjetinu pa smo morali i to da ovjekovječimo u našim stomacima. U Banja Luku smo stgli u ponoć sa puno želje da hodočastimo Prenju opet jer je on zaista jedno savršenstvo – bosanski Himalaji.

Glavni vodiči Momir Zubovic i Željka Marjanović su se potrudili i dobro organizovali ovu akciju. Vodili su uspon lagano, ne dozvoljavajući zamor a poštujući i osnovno pravilo – prilagoditi tempo najslabijem u grupi. Kontrolisali su dosta veliku grupu i sve nas bezbjedno vodili. Nisu štedili svoje znanje, upoznali su nas sa svakim detaljem na usponu. Željka, iako nije licencirani vodič, zaslužila je da dobije značku jer nam je svima (i nam vodičima) pokazala koliko ozbiljno i sa srcem to radi. Vodičima „Summita“ svaka čast!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

© 2021: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress