Planinarska kestenijada na Hrastovičkoj gori
Svanulo još nije, niti je zora zarudila a ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru se okupilo dvadesetak planinara. Vjerovatno negdje putuju. Te subote, 14. oktobra 2017. godine ranoranioci su se okupili da krenu prema Petrinji u Hrvatskoj na “Planinarsku kestenijadu” koju organizuje HPD “Zrin”. Planinari “Klekovače” već tradicionalno, po peti put, učestvuju na ovoj manifestaciji.
U centralnom gradskom parku u Petrinji okupili su se planinari iz 35 planinarskih društava. Ljubazni domaćini su poželjeli dobrodošlicu i nakon par riječi počeli smo sa onim zbog čega smo došli. Krenuli smo sa hodanjem. Prošavaši na drugu stranu parka i kraćom šetnjom niz jednu gradsku ulicu prešli smo most i dalje nastavili lijepo uređenom stazom uz rječicu Petrinjčicu. Šetnjom uz Petrinjčicu u koloni dvoje po dvoje se, zapravo, moglo vidjeti da je ove godine ovo najmasovnija kestenijada ikad jer je kolona bila nepregledno dugačka. Bilo je tu dosta poznatih lica iz Zagreba, Varaždina, Siska, Splita… Kao mala godišnjica mature.
Kako smo napuštali gradsku zonu i odvojili se od Petrinjčice počeo je uspon. Naravno, odmah se skidao višak odjeće i počeli su se piti tekući derivati da, slučajno, ne bi došlo do pregrijavanja. Kolona, u pravom smislu te riječi, nekako je funkcionisala do ulaska u šumu a onda je postala misaona imenica. Šuma je bila prepuna kestenja, šipka i trnjina. Svi su se raštrkali da sakupe ili uberu nešto od toga. Tražio se ranac više ili vrećica više. Pomislićete da je nastupio haos i da više nije bilo reda u marševskoj koloni, međutim, varate se. Vodiči i organizatori iz HPD “Zrin” Petrinja koji su imali vidno okačene akreditacije su sve to držali pod kontrolom. Svako je mogao da uživa u sakupljanju plodova šume ali se i polako kretao prema cilju. Kolona je ipak postojala i niko nije ostavljen sam i iza svih. Svaka čast na dobroj organizaciji!
Nije bilo potrebe za većim odmorima jer je vrijeme bilo idealno: niti previše toplo niti previše hladno a i tempo je bio umjeren. Pored jednog poljoprivrednog gazdinstva, kraj kojeg uvijek prolazimo, gordo nam je poziralo krdo ponija. Svake godine nas dočekuju ispod jedne jabuke gdje nam indirektno poručuju da još neki prostali plod uberemo i njima damo. Vrlo mudro. Za uzvrat poziranju bili su nagrađeni jabukama. Svi smo se obradovali ponijima a posebno najmlađi učesnici.
Peli smo se prema vrhu Hrastovičke gore a u šumi je bilo sve više kestenja i sve više sakupljača. Takođe, iz pravca doma se čula muzika što je bila dobra najava savršena zabave. Stigavši na plato ispred planinarskog doma “Matija Filjak” (415m) ugledali smo veliki broj planinara koji se rasporedio po postavljenim klupama i stolovima, zatim štandove sa domaćim proizvodima, roštiljem, pićem i što je najvažnije nekoliko peći za pečenje kestenja. Miris pečenog kestena je mamio sve prisutne i širio se Hrastovičkom gorom. Smjestili smo se za par stolova jer smo bili jedna od brojnijih grupa i počela je trpeza “iz ranca” ali i sa obližnjih štandova – kestenje, domaće kobasice, grah, gulaš te kraft piva. Al` se dobro jelo, baš.
Dok smo jeli, muzika i zabava su počeli. Brzo smo se pridružili svi jer je bilo muzike za staro i mlado i išlo je sve u veselom ritmu. Voditeljica programa je najavila početak zabavnog dijela u smislu ispijanja piva, potezanja konopca i bacanja kamena s ramena. Imali smo takmičare za sve discipline i sve kategorije osim za prvu. Da, sramota. Ali šta da se radi. Naše djevojke su u disciplini povlačenje konopca došle do polufinala i tu su izgubile od ekipe koja je godinama prva u toj disciplini ali ove godine su i one posustale pred jačom ekipom iz Siska. Muška ekipa nije stigla nigdje jer je odmah na početku izgubila i time nije odbranjena titula od zadnjeg takmičenja. No, nije važna pobjeda niti je važno učestvovanje, važno je dobra zabava i dobro društvo. Dogovorili smo se da obje ekipe idu na Kotlovaču da vježbaju povlačenje konopca. Svaka ekipa će vježbati tako što će povlačiti konopce koji će biti svezani za dva potporna stuba koji drže krov doma i povlačiće dok stubove ne isčupaju iz betona i dok se, naravno, krov ne sruši. Žrtva jeste ali sportisti moraju imati adekvatnu pripremu.
U pauzama između plesova i igara domaćin je podijelio zahvalnice društvima za učešće u manifestaciji. Na spomen imena našeg Društva mnogi planinari su prilazili da se upoznaju i da dogovre izlet na Kozaru ali i da nas pozovu kod sebe. Takođe, dodjeljene su zahvalnice za najstarijeg i najmlađen učesnika. Obe ove zahvalnice su otišle u Prijedor u PD “Klekovača” gdje je zahvalnicu za najstarijeg učesnika dobio a ko drugi nego čika Vlado Grublješić a titulu najmlađeg učesnika, sa svega dvije i po godine, ponijela je Marija Sarić koja je dobar dio staze prehodala u igri a ostatak ju je tata nosio na leđima.
Kako svakom lijepom danu dolazi smiraj tako smo se i mi odlučili pozdraviti sa domaćinima, dogovoriti za neka buduća djelovanja i poći lagano kući. U busu smo pravili dogovore za naredne akcije sve do momenta kada je relativno novo prevozno sredstvo stalo. Puklo je crijevo od hladnjaka. Iskusni vozač je zasukao rukave i prihvatio se posla. Nakon duže vremena uspio je koliko toliko da sanira problem a mi smo se trudili da mu pomognemo dodavanjem alata i dosipanjem vode. Ne smijemo zaboraviti pomoć mještana sela Donja Budičina pokraj Petrinje koji su nam puno pomogli oko popravke ali i okrepe (donosili su nam vruće kestenje, vodu, prošek, rakiju…). Ovom prilikom im se srdačno zahvaljujemo!
Nekako smo krenuli i uz bezbroj stajanja i pojenja vodom motora stigli smo u Prijedor. Bila je to jedna velika avantura koja je trajala dugo ali nikome nije smetala i svima je, na nekakav čudan način, bila zanimljiva. Tako je to uvijek sa planinarima, neka je samo nešto čudno i jedinstveno. Zato su planinari posebna sorta.
Tekst: Marko Sarić
Fotografije: Nataša Zenić, Darko Dragić, Ljubiša Aramanda, Danijela i Marko Sarić
[srizonfbalbum id=59]