Šator i Klekovača
Tradicionalno, već godinama organizujemo uoči Ilindana pohod na dvije, po mnogima, najljepše planine – Šator i Klekovaču. Samo smo ovaj put pohod smo proširili posjetom pećini Ledenica kod Bosanskog Grahova.
Subota, 30.7.2016. godine bio je dan kad krenusmo na naše putošesvtije. Sunčan dan, ne tako vreo kako zna biti u ova doba godine, već je nagovjestio da će pohod biti izuzetan ,lijep i interesantan. Ranom jutarnjom vožnjom, sa pauzom u Drvaru u ranim prijepodnevnim časovima stigli smo na obale bistrog smaragda Šatorskog jezera. Od njega krenusmo na gorostas Šator da se penjemo strmom stazom. Već na prevoju je pukao pogled na Grahovsko polje, a kad izađosmo na vrh, divote se nije moglo nagledati. Šatorak, Cincar, Dinara, Velebit i tako redom sve do našeg sjledećeg cilja Klekovače. Priroda nam je podarila prelijepe panorame.
Svakom zadovoljstvu dođe kraj, tako i mi se moradosmo vratiti do jezera. Ali nas su čekala nova prirodna čuda. Već je bilo dobro popodne, kad smo krenuli ka pećini Ledenica.
Put u Hadovu utrobu obezbjedio nam je gospodin Gavrilo Mile Princip, jedan od pokretača zaštite i osposobljavanja za posjete pećine Ledenica. Žrtva ratnih vremena i poratne nebrige, ljudske gluposti i divljaštva, nadam se da će vidjeti mnogo bolje dane i to zahvljujući ljudima koji su to preuzeli na sebe.
Brojni pećinski ukrasi povremeno su odavali utisak boravka u nekoj baroknoj katedrali ili u predjelima iz Alise u zemlji čuda. Korak, za korakom, mijenjale su se u odsjaju naših baterija brojno draperije, stalaktiti i stalagmiti te mnogi stubovi sa kaskadama. Koliko se moglo, toliko se i hodalo pećinom, Kerbera nismo našli. Došlo je vrijeme da se oprostimo od podzemnog svijeta.
I tako, krenusmo dalje puni impresija prema našoj matici Klekovači da nas prihvati na zasluženi odmor. U večernjim satima stigosmo do doma na Kleki. Ljubo, naš prijatelj i domaćin nas je dočekao kako to priliči. Malo ića i pića pa nas je umor sustigao i sa nogu oborio pa krenusmo na počinak.
Novo jutro nas probudi, pa poslije redovnih jutarnjih rituala krenusmo na najveći krajiški vrh, Veliku Klekovaču (1962 m). Vojnim putem stigosmo na kršnog gorostasa. Otvoriše nam se novi vidici, sve tamo do vrhova Kozare u izmaglici. Jaka izmaglica iz dolina nam ne dopusti da vidimo i more, šteta. Ako, biće drugi put. Zato krenusmo „Čika Ljubinom stazom“. Meni to bi drugi put, a opet ne mogu da se nagledam i namirišem mirisa poljskog bilja i kleka. Bijele stijene ukrašene vremenom erozije, odavale su utisak ogromnih spomenika prirode. Lijepo, ljepše pa mala Kleka. Nadam se da se mnogi sa mnom slažu. Mnogo vremena smo izgubili na fotografisanje, pa nismo imali baš puno vremena na duži boravak na Maloj Klekovači (1761 m).
Vrijeme za povratak se bližilo, pa morasmo da krenemo. Lagano do doma, ručak i ajd nazad do busa. Oprostismo se od domaćina i krenusmo kući.
Joj da nam je bio još jedan dan na raspolaganju! Šteta. Vraćamo se u vreli beton grada u ranim večernjim satima. Ako, ubrzo će mo opet negdje!
Igor Ostojić
Fotografije: Duško Vujičić i Igor Ostojić
[srizonfbalbum id=18]