Grmečki marš

Planine u regionu sam nam, uglavnom, svima znane i akcije koje se na njima održavaju. Ima tu jedna planina koja koja u posljednje vrijeme privlači sve više planinara i zaljubljenika u prirodu. To duguje, prije svega, planinarskom maršu koji već 11 puta dovodi nove zaljubljenike sa već starim znalcima. Riječ je o Grmečkim maršu na istoimenoj planini.

Početkom (u pravilu) februara svake godine gosti smo Grmeča. U nedjelju, 13. dana u februaru okupio se veliki broj planinara iz BiH. Zaputili smo se dobro poznatom stazom ka vrhu. Snijega i leda je bilo što priliči ovom dobu godine. Hodajući, čuo se tup zvuk ispod naših stopa što je upućivalo da je ispod led i tvrd snijeg. Bilo je dobro znati da je to tako obzirom da smo znali da je visina sniježnog pokrivača 100 cm pa bi pravljenje prtine bilo baš zanimljivo. Zanimljivo mišićima nogu, naravno. Negdje se dešavalo da koja noga (zadnja) propadne ali tu su srećom prednje noge koje spašavaju situaciju ali i prijateljska pomoć je tu.

Malo po malo, sa po kojom pauzom a sa puno snijega, vedrine i srdačne priče dolazimo do pod vrh. Tu je onaj dobro znani grafit sa „10 minuta“ za koji početnici misli da je još jedna vodička fora iz zbirke fora „Još samo malo“, pored kojeg smo pričekali da da svi dođu i onda u koloni sa rastojanje (da ne bi bilo petom u zube onoga iza) krenuli na završni uspon. Snijeg na usponu je bio taman te su se lijepo pod cipelama pravili stepenici i lako smo izašli na vrh. Crni vrh sa svojih 1605 m visine, iako šumovit, pruža pogled na Petrovačko polje i planine na jugu (Dimitor, Lisinu, Vitorog, Klekovaču, Osječenicu pa čak i Dinaru) a na sjeveru sansku dolinu i planinu Kozaru). Sreli smo se tu sa dosta prijatelja koje je ne možemo vidjeti dok hodamo u koloni. Fotografisali smo se sa zastavama u raznim pozama te kratko odmorili.

Pošto smo među prvima izašli na vrh odlučili smo da krenemo nazad jer će prolaskom glavnine staza biti bob staza. Spustili smo se do ispod vrha i tu napravili dužu pauzu uz razne mezetluke, štrudle i kolače. Treba energije. Kao što kaže drug Mrđo: „Ja dođem na planinu samo da jedem.“

Hodanje nazad je bilo sporije nego uzbrdo zbog gužve ali i mnogih prijatelja sa kojima se stane, popriča, uslika. To i jeste čar ovog našeg planinarskog života: vidjeti dragog prijatelja, uslikati neko zanimljivo drvo ili pak životinju a ne kao za olimpijsku normu otići gore i nazad. Među zadnjima je tu bio zaštitnik ovog Marša u svakom smislu te riječi. Neko ko organizuje sve ovo, osmišljava ali i brine o zdravlju učesnik – Neno Dobrijević. Drugu Neni je napokon uručena članska kartica našeg Društva. Pravo mjesto i trenutak za to.

Mi smo nastavili nizbrdo prema petrovačkoj cesti. Simbol je stradanja ljudi ovog kraja u dva posljednja rata. Ne zna se u kojem je grđe bilo. Ovaj Marš je podsjetnik na dešavanja iz II svjetskog rata. Kada je u februaru 1943. Godine krenula Četvrta ofanzivu partizanski borci su uspjeli da odbrane ovaj kraj i sačuvaju ga kao slobodni teritoriju što je doprinijelo da u jesen iste godine cijeli podgrmečki kraj bude slobodna teritorija.

Dolaskom na cestu imali smo ugodno druženje sa ostalim učesnicima 11. Grmečkog marša, uhvatili sunčevih zraka. Sretni i zadovoljni i bez imalo umora krenuli smo prema Prijedoru.

Tekst: Marko Sarić