Pecijine staze
Subotnjeg, tmurnog, ali ne i kišovitog jutra, 29. aprila 2017, na travnatom platou ispred manastira, koračajući preko mnoštva malih betonskih mostića preko nabujale riječice Moštanice, počela je da se skuplja čudna, šarena družina.
Dah svečane jutarnje tišine i spokoja koje je ulijevalo manastirsko okruženje, čvrsto je u svojim okovima držao čitav kraj i ljude koji su laganim korakom miljeli ka sredini platoa. Masa se ubrzo, u punoj tišini, koncentrisala u krug ne veći od 15 metara dijametralno.
Najednom, iz pravca parkiranog autobusa, sa kraja platoa, prolomi se gromoglasno dernjanje jednog od planinara. Kao da je to bila inicijalna kapsula, ovaj glas među planinarima proizvede sveopštu gungulu. Počeše jedni druge da grle, ljube, sa svih strana se prolama smijeh, vriska. Na kapije manastira izlaze monahinje i aplaudiraju. Pređašnji mir se rasu u paramparčad i krajolikom ovlada jedno sasvim drugačije raspoloženje i atmosfera.
Priča je dalje tekla sama. Pričati o kozaračkom blatu, po kome smo godinama, pa i taj dan šljapkali i po kome ćemo u budućim godinama šljapkati, može nekom i biti interesantno, ali taj dio ćemo ostaviti za neke druge izvještaje…
Nakon četiri sata umjerenog hoda stigli smo do škole u selu Vojskova, koja je padom Jugoslavije i uvlačenjem vlage u zidove najednom postala planinarski dom društva Pecija iz Dubice. Pitomim, i odavno nam poznatim okruženjem doma već se širio miris sitno, na kockice, rezane domaće slanine, koja se u velikim količinama krčkala u kazanu sa grahom. Nešto po čemu je ova akcija poznata. Veselu atmosferu oko doma upotpunila je muzika jedne gitare i harmonike. Jedan bahati planinar noseći flašu piva vrtoglavo izleti na vrata doma, za njim, brzim hodom pojavi se dječak. “Čiko, pivo je marka!”. Dječak ponovi svoju mantru još 3-4 puta, ali čiko je već sa podignutom pivom u ruci, u transu ispred gitariste i harmonikaša, oponašao visoke jelike oko doma, nemajući namjeru da primjeti dječaka…
Nakon tročasovne katarze, uz lijepo gostoprimstvo naših domaćina, uputili smo se kući, dok su nas ispraćala i mahala nam žuta polja uljane repice.
Dubička transverzala je akcija koja uvijek i uvijek ostaje u lijepom sjećanju…
Popodnevno sunce obasjava krov manastira, zeleni plato je prazan, neobičan mir ispunjava čitav predio. Na uzvišenju iznad platoa, među mnoštvom nadgrobnih spomenika, ističe se jedan posebne veličine. To je grob Petra Popovića Pecije. Povjetarac dolinom raznosi tihi žubor Moštanice, lagano udara o zidove velikog groba, a sa njega, ko dobro naćuli uši, može čuti kako odjekuju posljednji Pecijini uzvici:
“Evo Turci, neka znadete, Pecije niste ubili, još je živ i naskoro će vam se osvetiti!”
Fotografije: Danijela Dejanović i Igor Ostojić
Tekst: Branko Banović
[srizonfbalbum id=35]