Planinarsko društvo "Klekovača" Prijedor

Više od 60 godina organizovanog planinarenja u Prijedoru

Planinarsko društvo "Klekovača" više od 60 godina uspješno organizuje i vodi planinarski život u gradu Prijedoru.

Read more

Planinarsko društvo "Klekovača" Prijedor

ul. Kralja Petra I Oslobodioca 16, 79101 Prijedor, Bosna i Hercegovina +387 (0) 65 440 150 info@pdklekovaca.org



Popusti za članove “Klekovače” u Alp Outdoor shop-u

Poštovani članovi Planinarskog društva “Klekovača”, želimo da vas obavijestimo da smo dogovorili saradnju sa prodavnicom planinarske opreme Alp Outdoor shop iz Banja Luke, u kojoj možete, uz našu člansku knjižicu i plaćenu članarinu za tekuću godinu ostvariti popust za sve artikle koji se nalaze u ponudi. Alp nudi najbolji izbor odjeće, obuće, tehničke i druge opreme na našim prostorima.
Sve podatke o prodavnici, lokaciji i artiklima u ponudi nađite na http://alp.ba/index.php/sr/ ili na https://www.facebook.com/ALPOutdoorShop/
 
Planinarski pozdrav!

Dani zime na Kozari

Dani zime na Kozari je manifestacija koju planinari rado isčekuju. U sklopu ove dvodnevne manifestacije koja se održava po 12 put upriliči se niz aktivnosti koje su planinarima posebno zanimljive. Aktivno učešće u njima uzimaju i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.

Prvog dana manifestacije, u subotu 03. februara učestvovali smo i pomogli organizaciju Omladinskog marša koji je organizovao Klub ekstremnih sportova “Albatros” iz Prijedora. 24 planinara iz našeg Društva, PD “Kozara” iz Banja Luke i PSK “Poštar” iz Beograda krenulo je novom stazom iz Rajkovića prema planinarskom domu “Kotlovača”. Ambijent je bio zimski što je i normalno za ovo doba godine sa dosta snijega na stazi, sa dosta snijega koji je dolazio iz pravca neba i iz pravca savijenih grana stabala što je isto tako normalno za ovo doba godine. Prvi na čelu kolone, domaćin Marša Draško Anđelić, je imao najteži zadatak jer je prtio stazu a svakom sljedećem iza njega je bivalo sve lakše.

Prvi izazov na ovoj stazi bio je prelazak preko potoka. Vode nije bilo puno ali obala i pojedino kamenje je bilo zaleđeno te bi svaka egzibicija dovela do hrabrog zimskog kupanja u planinskom potoku, u ovom slučaju Kotlovači. Međutim, spretne ruke vodiča su pomagale da svi bezbjedno pređemo na drugu obalu i nastavimo strmom stazom do puta prema planinarskom domu.

PD “Klekovača” je u pl. domu “Kotlovača” pripremila čaj za sve učesnike Marša i što je možda najvažnije toplu prostoriju za odmor, doručak i čašicu razgovora. Kako bit planinarenje nije u sjedenju u toplom (čudna nekakva aktivnost!) krivudava marševska kolona se uz dolinu Kotlovače uputila lagano uzbrdo prema Bešića poljani. Hod je bio prilagođen najsporijem u grupi tako da se niko nije previše umorio i niko nije ostavljen iza zadnjeg vodiča, tj. goniča Marka Sarića.

Izašli smo na Mrakovicu i kod vodotornja nas je domaćin ugostio grasuljem sa kobasicama. Topao grah je prijao u hladnom danu a uz njega i crveni luk. Bili smo kao djeca u prodavnici igračaka. Najmlađi učesnik Marša desetogodišnji Nemanja Turudija je ovdje izrazio želju i postao član našeg Društva. Nemanja, dobrodošao i želimo ti puno uspjeha i druženja u planinama!

Odvažna grupa planinara se uputila nazad prema našem pl. domu kako bi proslavila godišnjicu aktivnog planinarenja našeg Darka Dragića i rođendan Bilje Zgodić. Slavljenicima čestitamo i drugarima koji su im priredili ovo iznenađenje jer je to bila zabava iznenađenja. Oni manje odvažni su ostali i uputili se na “Mrakovačku transverzalu”: Đuro – Bijele vode – Lane – Monument. Dakle, bit je u kretanju i obilasku predjela.

Sljedećeg dana, u nedjelju 04. februara na Mrakovici je bilo “finale” Dana zime na Kozari. Održavala su se razna sportska takmičenja vezana za zimu: od grudvanja i sankanja pa do skijanja, kulturno-zabavna dešavanja i takmičenja u pripremanju kotlića. Ekipa našeg Društva u sastavu Vanja Ševa kao šef kuhinje, Dario Duvnjak i Marko Sarić je pripremala kotlić. Izazov je bio u jutro približiti se mjestu kuvanja jer je gužva bila velika a masa ne bi bila masa kada dodatno ne bi stvarala pometnju.

Čorba je počela da se krčka a u nju se dodavalo sve ono što ne smijemo odati, zbog konkurencije. Smijemo odati da je bilo puno guljenja, sjeckanja, rendanja… Trebalo je sve to lagano miješati, sa “razumijevanjem” i čuvati da ne počnemo jesti prije nego što sudije ocjene kvalitet. Sudije su pored jela, izgleda takmičarske ekipe koja je imala na sebi planinarsku opremu a preko zanimljive kecelje, ocjenjivale i izgled štanda kojeg smo okitili našim zastavama, pojedinim dijelovima karakterističe planinarske opreme (cepin, dereze, pojas, prusici, konopci i naravno rančevi) kao i reklamnim materijalom. Takođe, na štandu smo posjetiocima ponudili mezu, kiflice, čaj, kafu, kuvano vino i rakiju. Za ovaj dio ponude su zaslužni naši Vedrana Zgonjanin i Ljubiša Aramanda. Sve se brzo popilo i pojelo jer je sigurno bilo ukusno i kvalitetno. Veću količinu vina za kuvanje smo dobili od lovaca LU “Srndać” iz Svodne na čemu im se i ovom prilikom zahvaljujemo. Bitan dio logistike ne bi bio ispoštovan da tu nije bio Božo (Blagoja) Jungić sa opremom za kuvanje i pripremanje hrane. Za dobru atmosferu oko štanda pobrinuo se Drago Motl sa harmonikom, Goran Vranješ i glumac Dean Batoz pa je naš prostor bio jedan od veselijih na cijelom takmičenju.

Uz dobru zabavu, puno veselja, smijeha i osmjeha na licima sviju nas i posjetilaca gastro ponuda sa štanda je brzo nestala ali čorba je došla na red. Prvo smo morali jedan tanjir odnijeti sudijama na degustaciju pa odvaditi učesnicima koji su radili na štandu a bilo nas je dosta te smo tek nakon toga, uz taktički manevar čekanja, čorbu počeli dijeliti. Kutlača tamo, kutlača onamo i za čas kazan od 60l čorbe je bio prazan. Neka, tako i treba, zbog toga je bio pripremljen.

Došao je trenutak dodjele nagrada najboljima. Prišli smo centralnoj bini očekivajući diplomu za učešće na manifestaciji. Međutim, rad svih učesnika štanda doprinio je da osvojimo II mjesto u kategoriji planinarskih društava. Svima koji su doprinjeli ovom uspjehu se zahvaljuemo!

Napravljeni su dogovori za naredno takmičenje i kako da unaprijedimo kvalitet.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Marko Sarić, Darko Dragić i Draško Anđelić

Visočica 2018

Poslije novogodišnjih i drugih praznika, kojih je ovaj mjesec prepun a koji sa sobom nose pretjerano uživanje u hrani i piću, bilo je vrijeme da se i planinari “Klekovače” vrate aktivnom životu i planinama.
Iako nismo bili tako lijeni i svaki vikend u januaru smo proveli na našoj Kozari, red je bio da organizujemo i jedan dvodnevni izlet na planini na kojoj ćemo u januaru pronaći i malo snijega. Izbor je pao na Visočicu (1974 m), planinu nadomak Sarajeva. Masiv Visočice je prirodna granica između centralne Bosne i gornje Hercegovine. Kanjoni rijeka Ljute, Neretve i Rakitnice je odvajaju od obližnjih planina Treskavice, Prenja i Bjelašnice, ali se pogled pruža mnogo dalje i prema Magliću, Veležu, Zelengori, Durmitoru.
Kao i obično, u ranim jutarnjim satima krećemo iz Prijedora, a u Istočnom Sarajevu nas čeka naš prijatelj, domaćin i dobar poznavalac terena kojim ćemo se kretati, Igor Milošev. Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan na vrh Puzim (1776 m). Na žalost, pristupni makadamski put kojim smo trebali da dođemo do mjesta za početak uspona nije bio dovoljno dobro očišćen, tako da je pristup motornim vozilima bio nemoguć, a vremena za pješačenje nismo imali. Odlučili smo da je bolje da se taj dan popnemo na vrh Subar (1820 m), koji obično nije na putu kada se prelazi greben ove planine.
Tako je i bilo, a nakon uspona na Subar i uživanja u sunčanom danu i snijegu, ostalo nam je vremena da na zaleđenim padinama vježbamo tehniku zaustavljanja cepinom, koja se koristi u slučaju pada na strmim padinama koje su prekrivene snijegom ili ledom. Najveći je problem bio pronaći dovoljno tvrdu i zaleđenu padinu, jer je dan bio sunčan i topao. Ali kada smo našli odgovarajuću, svi su se ozbiljno prihvatili posla, a mnogima je ovo bio prvi put da pokušavaju ove tehnike. Tako da je bilo zaustavljanja cepinom, ali i do sada rijetko viđene tehnike kočenja licem i šljemom. Bilo je brzog klizanja niz padinu, ali i pokušaja koji su završili i prije nego što su počeli. Zbog, kako kažu, lošeg rasporeda kostiju i mesa na ključnim dijelovima za ubrzanje. Uglavnom, svi su se složili da je naučeno nešto novo, a nadamo se da nećemo morati doći u priliku da nučeno i koristimo u realnim situacijama.
Nakon povratka se smještamo u topao i ugodan planinarski dom „Vrela“ i ostatak večeri provodimo uz druženje sa našim prijateljima i članovima koji žive u tom kraju.
Po planu, rano ujutro krećemo ponovo ka padinama Visočice, ovaj put direktnim smjerom na vrh Vito (1960 m). Padina je strma, ali svi znamo kako se kretati njome, a juče smo uvježbali šta moramo uraditi u slučaju pada. Snijeg na početku uspona nije sjajan, odnosno površinski sloj je mekan pa dereze nemaju pravi oslonac, ali pri vrhu je kora potpuno zaleđena i svi imaju priliku da osjete kako izgleda kretanje po ledenoj površini. Svi sretno dolazimo do vrha, gdje uz odmor i fotografisanje čekamo naše drugare iz PD „Kozara“, Banja Luka, koji su krenuli iza nas. Nakon toga zajedno sa njima nastavljamo jednom od sigurno najljepših grebenskih tura u našoj zemlji. Hodamo samim grebenom od vrha Vito, preko Velikog brda (1884 m) i Malog brda , pa sve do vrha Drstva (1808 m). Imamo prilike vidjeti iz neposredne blizine kako izgledaju snježne strehe, jedna od opasnosti koja vreba na planini. Dok usput nešto učimo, ipak je glavni fokus na prekrasnim predjelima koji nas okružuju i savršenom sunčanom danu. Vidimo i Lukomir, naseljeno mjesto na najvećoj visini u BiH (1495 m). Kako se dan bliži kraju tako se mi polako spuštamo prema domu i nakon kratkog odmora i srdačnog pozdrava prijateljima koji ostaju, krećemo put Prijedora. Ali sigurno smo da ćemo uskoro ponovo u ovaj kraj, jer je još mnogo divnih planina koje nismo posjetili.

 

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Nataša Milošević, Igor Milošev, Radenko Derkuća, Darko Petković i Draško Zgodić

 

Ulaznice za Nacionalni park “Kozara”

Ulaznice za Nacionalni park “Kozara” su izašle iz štampe. Možete ih preuzeti u kancelariji Društva četvrtkom u periodu od 19 do 20 časova ili po dogovoru sa sekretarom (tel: 065/440-150).

Dan Republike Srpske

Povodom Dana Republike Srpske 9. januara u Banja Luci je organizovan svečani defile pripadnika MUP-a Republike Srpske i civilnih struktura (vladinih i nevladinih organizacija i ustanova).

Jedan od  ešalona u defileu bio je i ešalon Planinarskog saveza Republike Srpske. U njemu su, pored ostalih, bili i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor Milica Bogdanović, Vlado Topić i Ljubiša Aramanda koji je kao predsjednik Saveza sa zastavom koračao ispred.

Planinari su time na poseban način dali doprinos u obilježavanju ovog značajnog datuma.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Milica Bogdanović, Vlado Topić i Snježana Lepir

Ulaznice za Nacionalni park “Kozara”

Spomenik na Mrakovici

Spomenik na Mrakovici

 

Već nekoliko godina za redom, pa tako i ove, u saradnji sa Nacionalnim parkom “Kozara” obezbjedili smo povlaštene godišnje ulaznice u Park za sve članove Planinarskog društva “Klekovača”.

Cijena godišnjih ulaznica je ostala ista kao i do sada i iznosi 20 KM. Pravo na ulaznice imaju svi članovi Društva koji su izmirili članarinu za tekuću, 2018. godinu.

Prijave i uplate za ulaznice možete izvršiti u četvrtak, 11 i 18. januara 2018. godine u kancelariji Društva koja se nalazi u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 (KUD “Dr Mladen Stojanović”, II sprat) u vremenu od 19 do 20 časova.

Za dodatne informacije možete se obratiti sekretaru Društva na tel: 065/440-150.

O podjeli odštampanih ulaznica bićete blagovremeno obavješteni.

 

XIII novogodišnji uspon na Osječenicu

Planinari PD “Klekovača” tradicionalno dva dana poslije nove godine vrše uspon na planinu Osječenicu u blizini Bosanskog Petrovca. Tako je bilo i ovog 2. januara 2018. godine kada je izveden “XIII novogodišnji uspon na Osječenicu” u organizaciji KES “Crni vrh” iz Bos. Petrovca.

Iz Prijedora smo krenuli oko 6:30, ekipa mala ali bez obaveza. Na Laništu nas je dočekao snijeg i pratio ostatkom puta. Uz obavezne pauze u pekari u Ključu i na kafi u “Devetci” u Petrovcu stižemo na zborno mjesto planinara na početaku uspona. Međutim, odlučujemo da pokušamo doći do klupice terenskim vozilom što nam ubrzo i polazi za rukom. U 10h odlučujemo da ne čekamo ostatak planinara, njih 70-tak već krećemo na uspon.

Krećemo kroz šumu i odlučujemo se za novu stazu preko serpentina i preteći jedini trag u snijegu ispred nas misleći da je to trag nekog od organizatora koji je krenuo ispred planinara da izvidi stazu, provjeri sajlu itd… Kiša je uveliko prešla u snijeg koji je prekrio debla tako da je nalaženje markacije bilo gotovo nemoguće. Sreća pa smo imali trag za pratiti. Pred sam izlazak iz šume stižemo našeg “vodiča” koji nas je odmah poslije pozdrava i nazdravljanja upitao znamo li bar mi put. Usaglasili smo se da smo na dobrom putu dok god idemo uz brdo.

Upravo kada je druga flašica rakije zamjenila prvu dolazimo na rub šume i početak livade a onda počinje igranka… Fijuk vjetra, snijeg u očima, snijeg u ustima, snijeg u nosu, snijeg u… Dovikivanje iz petnih žila kao način komunikacije pokušavamo da što prije dođemo pod stijenu u “zavjetrinu”. Plivamo kroz snijeg koji je prekrio klekovinu a pod stijenom ljepota božija. Jakne i ostala garderoba koja je bila mokra smrzava. Oni mudriji iz ove male grupe ponijeli su skijaške naočale, tako da dva “skijaša” idu na čelo i kraj kolone dok dvojica u sredini hodaju “na slijepo”. Nakon dodadtnog šopanja u zavjetrini krećemo uz sajlu koje pola nema a pola je okovao led. Sreća pa smo svi visoki i imamo duge noge pa nam je pentranje po zaleđenoj stijeni prekrivenoj snijegom “mačiji kašalj”.

Izlazimo na vrh gdje je izmjerena brzina vjetra 110km/h. Na grebenu nas sustižu i ostali planinari te svi zajedno stižemo na vrh, nas ukupno 14. Tu se slikamo i brže bolje bježimo nazad. Od sajle do šume trkom, tj. Dejo i Ratko koji su imali naočale a Darko i Vanja kao šišmiši.

Silazimo do auta, nakon presvlačenja ručak u šumi i uz rakiju dolazimo do zaključka da nam je ovo bio jedan od najsurovijih susreta sa prirodom ali i jedan od najljepših. U Petrovcu nas domačini dočekuju sa čajem i pasuljem. Nakon uručenja zahvalnica pozdravljamo se i krećemo put Prijedora.

Tekst: Darko Egić i Vanja Rađenović

Fotografije: Darko i Dejan Egić

Članarina za 2018. godinu

 

Članski materijal za 2018. godinu je stigao. Članarinu možete uplatiti svakog četvrtka u vremenu od 19 do 20 časova u našoj kancelariji koja se nalazi u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 u Prijedoru (KUD “Dr Mladen Stojanović”, II sprat).

Godišnja članarina u Društvu iznosi 20KM za punoljetne i 10KM za maloljetne članove. Kod prvog učlanjenja plaćate i 2KM za planinarsku knjižicu. Učlanjivanje možete izvršiti kod sekretara Društva Sarić Marka (tel: 065/440-150).

Svi oni planinari koji su zaboravili da izvrše uplatu članarine za 2017. godinu još uvijek mogu to da učine.

Učlanjivanjem u naše Društvo stičete pravo na popust za učešće na planinarskim akcijama u našoj organizaciji, popust na noćenja u planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari i drugim planinarskim domovima, popust za ulaznice u Nacionalni park “Kozara” (godišnja ulaznica u Park za naše članove je 20KM), popust od 20% u Inter Sportu na svu planinarsku opremu, popust od 20% na obuću u prodavnici Alpina u Banja Luci te popust od 15% u Juventa Sportu. Prilikom kupovine u ovim prodavnicama morate pokazati planinarsku knjižicu sa plaćenom članarinom za tekuću godinu i ličnu kartu.

Pridružite nam se da uživamo zajedno!

Novogodišnja čestitka

Novogišnja čestitka

Novogišnja čestitka

Rudarska transverzala

Planinarsko skijaško društvo „Ljubijski rudar“ Prijedor u povodu Dana rudara organizovalo je u nedjelju, 03.12.2017. godine, marš planinara – Rudarsku transverzalu na relaciji manastir Moštanica – Pašini konaci – Mrakovica.

Ovogodišnja Rudarska transverzala je XI po redu. Transverzalom se nastoji obilježiti dio života rudara i rudarskih postrojenja tako što svake godine obilazimo značajnije rudarske lokalitete. Ovogodišnje hodanje nije bilo vezano za obilazak rudarskih lokaliteta nego se željelo planinarima i ostalim učesnicim približiti sjeverni dio Kozare i svi njegovi lijepi, zanimljivi krajolici koji se nemaju priliku često obilaziti. Na trenutak se u tim kilometrima sjetimo koliko je rudarski život bio i jeste težak i koliko je njihov hljeb zaista sa sedam kora.

Neubičajeno lijep ali hladan decembarski dan okupio je oko 55 planinara i ljubitelja prirode. Pored radnika RŽR “Ljubija” i “ArcelorMittala Prijedor” bilo je dosta planinara iz prijedorskih društava PSD “Ljubijski rudar”, PD “Klekovača” i PD “Pecija” Kozarska Dubica.

Kod manastira Moštanica smo napravili kraću pauzu za obilazak manastirskog kompleksa, prisluživanje svijeća i prisustvovanje liturgiji. Manstirsko zdanje je renovirano i u novom ruhu je svima na usluzi u vijekove koji dolaze. Tradcionalno prije početka pješačenja pravimo zajedničku fotografiju sa manastirom u pozadini i nakon pozdravne riječi domaćina, vodiča Marka Sarića i Darija Duvnjaka, krećemo.

Dolina riječice Moštanice je mjesto gdje dobro uspjeva blato. Ako kome treba slobodno neka tamo ode, uvijek će ga naći. Sami smo to sebi potvrdili kako smo sa livade izašli na put. Glib do gležnjeva. Doduše, onima koji su niži je i do koljena bio. Kako jednom reče Niko Drinčić: “Močilo, gapa, de lux”. Kažu da je blato dobro za reumu. Ne znam da li preko cipela i gamašni djeluje? Međutim, malo snijega i koji komad leda pa se i to nekako preguralo.

Marševska kolana se nije razvlačila previše jer se tempo dozirao po sporijim planinarima. Pravile su se i pauze za obroke u vidu čvaraka, kobasica i tome sličnog ali i da bi se čulo nešto o lokacijama kroz koje prolazimo. Posebno je bilo interesantno na Pašinim konacima, raskršću puteva koji vode od Moštanice prema Mrakovici, Mlječanici ili prema Paležu. Ovo mjeto je dobilo naziv, kao što se i da zaključiti, po konačištu paša za vrijeme Otomanskog carstva. Pretpostavlja se da je tu konačio i čuveni Omer Paša Latas. Takođe, čuli smo priču o brdu Vitlovska kosa koja na jugu omeđuje ovo područje jer je tu za vrijeme II svjetskog rata bila smještena partizanska bolnica NOVJ i da je tu štampan prvi broj Kozarskog vjesnika u proljeće 1942. godine od strane Drugog krajiškog NOP odreda “Mladen Stojanović”. Tu istorijskoj priči nije kraj. Na brdu Palež koji se nalazi sa zapadne strane Pašinih konaka nalazi se spomenik u čast formiranja Pete kozarske brigade 22.09.1942. godine i mjesta gdje je borac pjesnik Skender Kulenović 19.08.1942. godine recitovao svoju poemu “Stojanka majka knežopoljka”. Dakle, kod nas planinara nije samo hodanje bitno, bitno je i saznati nešto o tradiciji i kulturi krajeva koje obilazimo.

Od Pašinih konaka je slijedio uspon prema Mrakovici, prvi i jednini u toku našeg pješačenja. Tu smo se malo zagrijali iako je temperatura vazduha bila ispod nule. Nije bilo pregrijavanja, samo radna temperatura. Prije skretanja prema Vitlovskoj kosi pozdravile su nas dvije srne koje su protrčale ispred nas. Nisu džabe brze i plašljive pa su ih samo rijetki vidjeli. Toliko je bilo brzo i iznenada da ih nismo uspjeli ni fotografisati.

Dolaskom pod Mrakovicu i upravu NP “Kozara” uslijedio je najteži dio današnje trase. Hodanje asfaltom, doduše, prekrivenim snijegom ali opet nije prijatno za hodanje. Tih petstotinjak metara torture je brzo prošlo jer smo znali da nas kod našeg Đure u restoranu čeka uvijek dobar “grasulj”. Tako je i bilo. Nakon kraće rokade po stolovima, svi smo se smjestili i serviran je posni grah sa dodatkom kranjske kobasice za one koji smatraju da grijeh ne ulazi na usta nego iz njih izlazi. Počašćeni smo pićima raznim i odličnom rakijom Bože Grbića, predsjednika PSD “Ljubijski rudar”. Tokom jela uz zvuke harmonike Marinka Todarana – Kajinog smo pjevali a poslije jela i koje kolce odigrali.

Poslije jednog od odigranih kola uslijedio je “fajront”, kao što to obično biva. Sjeli smo u bus sretni i zadovoljni još jednim prelijepim danom na još ljepšoj Kozari i krenuli prema Prijedoru. Neki su brzo zaspali jer je pod nogama ipak ostavljeno 16 km kozaračih puteva.

Ovo je bila još jedna u nizu rudarskih transverzala. Našim dragim rudarima želimo sretan predstojeći Dan rudara!

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Duško Vujičić, Zoran Petrić i Marko Sarić

  • Sačuvajmo prirodu i uživajmo u njoj zajedno!
© 2018: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress