10. novogodišnji uspon na Osječenicu

Početak godine planinari obilježavaju jednom pravom poslasticom a to je “Novogodišnji uspon na Osječenicu”. Uspon je to kojeg je ove godine u četvrtak, 2 januara 2020. godine po deseti put organizovao Klub ekstremnih sportova “Crni vrh” iz Bosanksog Petrovca. Članovi Klekovače iz Prijedora redovno učestvuju na ovom zimskom usponu koji je svake godine jedinstven na svoj način. U okruženju je dosta sličnih akcija koje nose raličite nazive: “detoks”, “rasol” itd. ali sve su sa ciljem da se na samo nama svojstven način oslobodimo unijetih materija u ove praznične dane.

Znate, teško je nekad orgnizovati akciju u praznične dane. Slavi se, jede i pije i do kasno se budno bude pa se teško nakon svega toga odlučiti ustati rano pa krenuti u brda i dolove. No, “najjači samo ostaju nikad se ne predaju svome Bogu veruju i svima prkose”. Kako se bližio dan polaska sve više nas se prijavljivalo za ovu akciju jer bi bilo šteta propustiti lijep i sunčan dan na planini. Jutro, još nije svanulo a nas petnaest je krenulo put Petrovca gdje će nam se još pridružiti Slaven, Dara i Marko.

Dolazimo u Bosanski Petrovac gdje se sastajemo sa svima koji su došli na uspon. Kako se ono kaže, prigodinim riječima nam se obratiše Sanja Stojanović, predsjednica KES “Crni vrh” (inače naša članica) i Ermin Lipović – Lipa, predsjednik Planinarskog saveza FBiH. Saslušašmo govornike i onda svi složno se upotišmo prema Koluniću i početku našeg uspona sa Dragujevačke ceste.

Hladno biješe pa da ne časimo ni časa u koloni jedan po jedan “sa prvog skretanja” krenusmo na uspon. Prva etapa je onako za zagrijavanje ali smo mi odlučili da se pregrijemo jer smo, ne znam zašto, počeli “forsirati” sve do onog momenta čudnog pitanja: Zašto žurimo? Lijep je dan. Uživajmo u njemu. I tako onda nogu za nogom u vesolom ćakulanju do nadstrešnice. E tu nas je domaćin dočekao sa rijetko ukusnim čajem od raznih trava i voća i keksima raznih vrsta. Prija topao čaj u ruci da ih malo zgrije. Ko to nije okusio ne zna šta je. Okrepa je trebala jer svi znamo šta je naredno. Ona. Tako moćna koja ne dozvoljava odustajanje.

Uzbrdo je trebalo ići uzbrdo. Moglo se pravo a moglo malo ljevje “via serpentine”. Odlučili smo se pravo jer je uz pomoć snijega lakše jer u njemu stopama pravimo stepenice. Uz koji kraći predah došli smo do kraja šume i početka prelijepog pogleda na stijenu koja čini vrh i pogled na okolinu. Tu su Klekovača, Oštrelj, Dimitor, Lisina, Vitorog, Šator, Dinara… Kada uđete u stijene uvijek nađete neke oblike koji vas mame da se sa njima slikate i da izvodite kojekakve karafeke. Sajlu smo mudro izbjegli jer je bila gužva a i baš nije nešto bezbjedna (žabice nedostaju na klinovima pa je pomična i u nekoliko segmenata) sa izgovorom ovog slikanja.

Na vrhu, koji baš i nije vrh jer je zatupast, tj. odsječen pa odatle jedan od razloga imena Osječenica, dočeka nas malo jači vjetar i, za ne povjerovati u januaru, hladan vjetar. E odatle su se vidici otvorili na sve strane jer je bio nevjerovatno lijep dan bez imalo izmaglice na horizontu. Tu smo sad mogli vidjeti Velebiti i njegov Crnopac kao na dlanu, Biokovo sa Sv. Jurom i na sjeveru nešto što do sada nismo vidjeli. Bili su to nekakvi vrhovi prekriveni snijegom. Po svim pretpostavkama, geografskim znanjem i orijenatacijom to su mogle biti samo Julijske Alpe ali nisam bio siguran. Uzeh azimut te kod kuće provjerih. Da, bile su to Julijske Alpe a azimut je išao tačno između Triglava istočno i Kanina zapadno. Ovo mi je bio n-ti uspon na ovaj vrh a do sada to nisam primjećivao. Možda i jesam ali vrhove bez snijega koji nisu onda tako zanimljivi. Čak naši stariji i iskusniji planinari nisu znali da se sa Osječenicinih 1795 m visine mogu vidjeti Alpe kao na dlanu.

Punjenje stomaka pod izgovorom punjenja baterija se privodilo kraju, obavismo slikanje kraj trigonometra, pogledasmo još malo oko sebe i to bi bilo to – morali smo krenuti prema dolini. Istim putem nazad uz ovaj put gaženje cjelca pored staze radi lakšeg i nadasve bezbjednijeg spuštanja došli smo do nadstrešnice na još malo onog lijepog čaja sa početka priče a i da konsolidujemo redove. Malo hinjski pohitasmo što prije do našeg minibusa da bi i na ručak stigli prije gužve.

U idiličnoj osnovnoj školi u Koluniću domaćin je pripremio ručak za sve nas koji tu bijasmo. Sa osmjehom na licu i domaćinskom ljubaznošću su nas primili i počastili ukusnim grasuljem gdje se tražila kutlača više a onda sokovima i kafom koji su trebali nakon napornog dana. Prozborili smo koju sa ostalim učesnicima jer sad je lakše pričati sjedeći za stolom a zdravo je disati dok se jede. Predsjednica petrovačkih planinara je Sanja je došla do nas i trudila se da nam ugodi i da nam ništa ne zafali.

Eto, tako mi započesmo ovu 2020. godinu a ako i upola bude dobra kao njen početak onda će biti savršena. Osječenice, mi se opet vidimo uskoro.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Jelena Banović, Saša Rajlić, Darko Dragić i Marko Sarić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

© 2020: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress