Pohod u povodu Dana oslobođenja Grada

Majski dani u Prijedoru u znaku su proslave Dana Grada u spomen na prvo oslobođenje od okupatora u II svjetskom ratu, 16. maja 1942. godine. Dan Grada se obilježava nizom kulturnih, zabavnih i sportskih svečanosti. Jedna od njih je planinarski pohod od Maslin baira do Kotlovače u organizaciji Planinarskog društva “Klekovača”. Staza ovog pohoda je dio nekadašnje “Transverzale Kozare” koja se, između ostalog, obilazala za Dan oslobođenja.

Nedjeljno jutro 12. maja 2019. godine nije obećavalo lijepo vrijeme, ustvari ne da nije obećavalo nego je već samo jutarnje nebo bilo prekriveno velikim tamnim oblacima ali to nedjeljno jutro je, što je najbitnije, obećavalo dobru zabavu i druženje na stazi. “Nevjerne Tome” su ostale kod kuće a oni odvažniji su došli da se okupe ispred sportske dvorane “Mladost” kako bi otišli prema Kozari i na planinarski način obilježili Dan Grada. Oni su za svaki slučaj popili tablete protiv kiše pa im moguća kiša ne bi smetala.

Na polaznoj tački pohoda u Malom Palančištu nas je dočekala televizijska ekipa koja je imala zadatak da ovjekovječi naš doprinos gradskim svečanostima. Intervjui su završeni brzo ali je potom usljedilo snimanje filmskih kadrova. Kreni, stani, ubrzaj uspori, ovaj ugao, onaj ugao su bili dijelovi “male scene” za neki partizanski film gdje je jedanaest planinara našeg Društva bilo u glavnim ulogama. Nakon završne “klape” krenuli smo u pohod ali zbog mogućeg pogoršanja vremena odlučili smo da zaobiđemo vrh – Maslin bair (691m) pa smo prečicom otišli prema Ritanima. Naravno, kako svaki vis, tako i ovaj po izlasku kod Ritana donio je sa sobom jak i hladan vjetar dijelom zbog visine a dijelom što tu više nema šume koja bi nas štitila od vjetra. Ta gusta, četinarska šuma koja je tu obitavala je nestala u jednom, kako pristojno da se izrazim a opet da dočaram, ekocidu koji je načinjen nad njom. Kilometri su bili pred nama kroz šumsku pustinju ili bolje rečeno kroz tunele “lagerovanog” drveta. Pustoš uz maglu je bio pravi filmski motiv a sa filmom smo i počeli pohod.

Lagani hod nas je ipak izveo iz ovog nazovi krajolika i doveo u šume guste bjelogorice gdje se lakše disalo. Napravili smo kraću pauzu kod Mitrovića i na Džamištu kod lovačke kuće koju je sagradio Draško Kolundžija sa svojim lovcima i uz zrake sunca koje su se stidljivo probijale nastavili smo dalje. Te stidljive zrake sunca su i čar planinarstva jer smo među malobrojnim koji su ih osjetili a vremenske prognoze nisu dale ni naslutiti da će se to desiti a niti pogledi iz doline prema planini.

Putem od Bešića poljane do našeg planinarskog doma na Kotlovači uklanjali smo trake koje su služile za označavanje trkačke staze u toku “Kozara Ultra Traila” i tako pomogli organizatoru trke da ima manje posla u uklanjanju istih (jer su ih obavezni ukloniti) kako bi Kozaru očuvali čistom.

Kočeći zadnjim nogama a neko i prednjim u koloni jedan po jedan spustili smo se do doma gdje nas je čekao grah (a šta drugo), topla sala i naše vrijedne cure koje su nas dočekale sa serviranim stolovima.

Prava je avantura bila usuditi se krenuti na stazu dugačku 15km koju smo prešli za četiri sata hoda sa lošim vremenskim prognozama ali kako sreća prati hrabre nije nas dotakla ni jedna kapljica kiše a “nevjerne Tome” su tad žalile što nisu bili sa nama. Nama je bilo drago što je njima krivo. Za kraj treba napomenuti i te odvažne: Milan Obradović, Dušan Gašić, Nebojša Ševčuk, Radivoje Petković, Mirko Marjanović, Drago Motl, Milan Gavrilović, Milan Mrđa, Predrag Marin, Valentina Dešić i vodič Marko Sarić.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Predrag Marin i Marko Sarić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

© 2019: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress