Trebević i Treskavica 2018

Nakon uzbudljivog zimskog uspona na planinu Visočicu u januaru ove godine, planinari PD „Klekovače“ su opet krenuli put Sarajeva. Kada idemo u ovaj kraj, domaćin nam je uvijek isti, naš Igor Milošev, a planine koje smo obišli ovoga puta su Trebević (1629mnv) i Treskavica (2088mnv).

Kako nas je čekao dug put i dvije planine morali smo poraniti. Ovoga puta prevarili smo zoru i iz Prijedora krenuli u subotu u 3h. U Banja Luci nam se pridružuju naši drugari i nastavljamo dalje. U Lukavicu, po planu, stižemo u 8:30h. Tu se nalazimo sa Igorom i planinarima iz Gradiške, Dervente i Istočnog Sarajeva te sada kao velika planinarska grupa od oko 50-tak planinara, tačno u 9h, sa polazne tačke na 550 mnv krećemo put najviše tačke Trebevića. Ovaj uspon je ujedno i premijera novo trasirane planinarske staze koju su, uz finansijsku podršku USAID-a i IOM-a, uredili i markirali planinari PD „Trebević“ iz Istočnog Sarajeva. Kako se Trebević uzdiže neposredno iznad grada, ova planina je od davnina bila omiljeno izletište Sarajlija. Organizovano planinarenje i izgradnja planinarskih domova i staza počela je nakon dolaska Austro-Ugarske na ove prostore krajem 19. vijeka. Osim planinarskim stazama, Trebević je sa Sarajlijama a i drugim putnicima namjernicima povezan i asfaltnim putem a odnedavno je, prvi put nakon rata, proradila i trebevićka žičara koja omogućava dolazak iz centra grada na planinu za samo nekoliko minuta. Zbog idealne konfiguracije terena ovdje je, u svrhu održavanja 14. Zimskih olimpiјskih igara 1984. godine izgrađena staza za bob i sankanje i tu su održana takmičenja u ovim disciplinama. Nažalost, ovaj objekat, za koji kažu da je bio najskuplja investicija ZOI 84, potpuno je devastiran. Vjerovatnoća da će se staza, od koje je ostalo samo betonsko korito, ponovo privesti svojoj namjeni je mala ali tračak optimizma budi činjenica da domišljate Sarajlije koriste stazu za vožnju biciklom i trčanje. Na vrh Trebevića (1629mnv), nešto sporijim tempom zbog veličine grupe, ali i velike visinske razlike od 1079 metara koju je valjalo savladati, stižemo u 15h. Vrijeme je djelimično oblačno ali ipak uspjevamo da uživamo u pogledu na okolne planine. Sa vrha se spuštamo sjevernom stranom ka Brusu. Silazimo širokom šumskom stazom i nailazimo na dva povezana napuštena objekta. Jedan je izgrađen krajem 19. vijeka kao prvi planinarski dom, a drugi prostrani dom koji se na njega nadovezuje izgradili su planinari željezničari u spomen njihovom kolegi i narodnom heroju Vasi Miskinu. Sada ovi objekti stoje kao sumorni spomenik ljudskog nemara i destrukcije. U silazku nailazimo i na tablu koja kaže da je, u nekim boljim vremenima , na ovom prostoru bila i planinska botanička bašta „Alpinetum“. Sve u svemu, Trebević je lijepa planina sa idealnom konfiguracijom za brojne aktivnosti i dugom tradicijom planinarenja ali i sa vidljivim ožiljcima koje su ratna dešavanja i poslijeratna zanemarivanja učinila ovoj planini. Ostaje nada da će novi naraštaji planinara i ljubitelja prirode ispraviti ovu nepravdu i učiniti da ova planina ponovo zablista starim sjajem.

Iz Brusa nastavljamo vožnju prema Treskavici koja je od Sarajeva udaljena 30 km. Najpogodniji pristup Treskavici je iz sela Turovi (875 m). Makadamski put, koji od ovog sela vodi ka planinarskom domu je pogodan za terenska ali ne i za druga vozila tako da od ove tačke, uz radoznale poglede mještana i natovareni teškim ruksacima, nastavljamo dalje pješke i u Planinarski dom „Radovan Bjelica“ stižemo za oko sat vremena. Nakon smještanja po sobama, ostatak večeri provodimo u zabavi i to sa povodom. Ovoga puta to je bila proslava godišnjice braka naših Mirjane i Saše Gajić koji su za nas pripremili pravu gozbu. Ni mi nismo zatajili pa smo naše „mladence“ iznenadili sa torticom i dobrim željama za budući zajednički život. Uz zvuke gitare, pjesmu i dobru trpezu žrtvovali smo koji sat sna za druženje sa dragim prijateljima.

Vrijeme predviđeno za spavanje je začas proletjelo. Neki su ustali u 5h da se na miru pripreme za predstojeći uspon a neki su bili u „last minute“ aranžamanu. U svakom slučaju, svi smo, kao disciplinovani planinari, na stazi bili u dogovoreno vrijeme i tačno u 7:00h krenuli na uspon. Odmah na početku staze Treskavica pokazuje prvi u nizu svojih aduta a to je vodopad Skok koji moćno izvire iz stijene sa nekoliko stotina metara visine. Nastavljamo markiranom šumskom stazom i nakon 2h izlazimo na proplanak iznad Velikog jezera (1548mnv) i opet smo zatečeni ljepotom prizora ispred nas. Već od ove nadmorske visine na sjevernim padinama i uvalama ima još dosta zaostalog snjega koji se topi i prilično je klizav pa se oprezno krećemo. Nakon izlaska na greben zaključujemo da imamo dovoljno vremana da obiđemo i obližnji vrh Pašina (2070 mnv) odakle, uz povremene nalete vjetra krećemo ka Đokinom tornju. Na najviši vrh Treskavice (2.088) stižemo u 11h. Vidljivost je odlična pa uživamo u pogledu na okolne planine, prije svih Visočicu koju od Treskavice dijeli rijeka Ljuta i Bjelašnicu koja je sa Treskavicom povezana preko uzvišenja Hojta. Ova planina je ime dobila po čestim podrhtavanjima tla a specifičnost njenog najvišeg vrha je u tome što ima tri različita imena: Đokin toranj, Mala ćaba i Pakliješ. Bilo kako bilo, ovaj vrh a i cijela planina su jedinstveni u svojoj raskošnoj ljepoti tako da ime po kojoj ćemo nazvati tu ljepotu i nije toliko značajno. Treskavica je i planina sa brojnim izvorima kojih prema legendi ima čak 365. Krasi je i pet glacijalnih jezera na nadmorskoj visini iznad 1500 m. To je i prostor jedinstvene flore i faune. Nažalost, za vrijeme posljednjeg rata, ova planina je bila poprište žastokih ratnih dejstava te su na njenim prostranstvima zaostale mnogobrojne mine i nije preporučljivo odvajanje od markiranih staza i kretanje bez vodiča koji poznaju ovaj teren.

Ljepota ponekada zavara čovjeka pa zaboravi i gdje je i kuda treba dalje da ide ali zato naši vodiči, otporni na sve izazove, naređuju pokret nazad i to kružnom stazom, koja , preko „Hercegovačkih vrata“ prolazi sa druge strane Velikog jezera gdje pravimo pauzu kako bi sada, iz neposredne blizine, uživali u pogledu na najveće i najljepše treskavičko jezero. U dom stižemo u 15:00h . Nakon ukusnog ručka opet smo sa ruksacima na leđima i krećemo onom istom stazom ka Turovima. Okrepljeni i zadovoljni, u smiraj dana, brzo odmičemo šumskim putem ostavljajući iza sebe ovo prelijepu planinu….do nekog narednog viđenja.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Nataša Milošević, Bojana Derkuća Bevandić, Aleksandar Gajić, Luka Ivanković, Radenko Derkuća i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=74]