Dinara-Cincar 2017

Za razliku od niza prethodnih vikenda kada je zastava našeg Društva krasila vrhove planina u Austriji, Sloveniji i Italiji, ovog vikenda smo „igrali“ na domaćem terenu a izbor je pao na Dinaru i njen najviši vrh Troglav (1913 m.n.v.) i Cincar (2006 m.n.v.), istoimeni najviši vrh cincarske grupe.
Na put krećemo u 6h iz Prijedora a prvu pauzu pravimo u Drvaru kako bi se okrijepili toplim čajem. Tu srećemo i neke naše sugrađane koji vode porijeklo sa tog kraja i koji su došli u zavičaj da beru šipke. Pozdravljamo se uz obostrane dobre želje i nastavljamo dalje u pravcu sela Sajković. Odvajanje za Sajković se nalazi sa desne strane magistralnog puta B.Grahovo-Livno i dalje nastavljamo vožnju dobro uređenim makadamskim putem. Zbog radova koji se izvode upravo na dijelu puta gdje smo trebali oštro skrenuti u desno, putokaz je pomjeren tako da smo otišli u krivom smjeru. Na sreću, naišli smo na simpatičnog lugara koji je išao ispred nas svojim vozilom i doveo nas do mjesta odakle počinje uspon na Troglav.
Srdačno mu se zahvaljujemo i na uspon krećemo u 11h sa nadmorske visine od 1200 m. Već nakon 20-tak minuta hoda polegnutom šumskom stazom, dolazimo do raskršća. Lijevo se odvaja staza koja vodi na lakši ali duži usponu dok je staza ravno ili polu desno kraća ali je zahtjevnija. Ta, zahtjevnija staza nosi dva naziva: „Mary“ i „Alpinistička staza“. Mi smo se odlučili za kružnu turu, za uspon smo odabrali „Mary“ a za silazak lakšu stazu.
U nastavku staza vodi nešto oštrijim usponom do izlaska iz šume i dolaska na sedlo sa kojeg se vidi masiv Troglava u svoj njegovoj veličini. Vrijeme je idealno tako da nam se otvara prekrasan pogled na Livanjsko polje. Ubrzo izlazimo iz šumskog pojasa i ulazimo u područje klekovine i kamenjara. Penjemo se po prilično strmoj i na pojedinim dijelovima izloženoj stazi sa rasutim kamenjem. Na pojedinim dijelovima staze, prolazimo ispod visokih stijena i jednoglasno konstatujemo da bi bilo vrlo poželjno nositi kacigu zbog mogućih odrona sitnog kamenja. Sve u svemu, naziv „alpinistička staza“ možda je pretjeran ali ipak moramo priznati da smo se dobro zagrijali na ovom dijelu staze. Sa izlaskom na travnati i valoviti greben dolazi i kraj našim „mukama“ i dalje, laganim korakom, nastavljamo prema vrhu. Sam vrh je blago zaobljena zaravan i na njemu se nalazi geodetski stub. Ime Troglav je dobio zbog svog oblika tj. tri vrha, Mali 1661 m, Srednji 1790 m i Veliki 1913 m koji se nalaze u neposrednoj blizini i zajedno čine koherentnu cjelinu. Kako je vrijeme odlično, ostajemo na vrhu više od sat vremena i uživamo u prekrasnom pogledu na Peručko jezero, Livanjsko polje, Dinaru i okolne velike površine sipara.
Silazimo lakšom ali jednako lijepom stazom i na polaznu tačku stižemo u 17h. Inače, na ovom usponu naša Tanja je dobila priliku da pokaže svoje vodičke sposobnosti i planinarski plenum konstatuje da se dobro pokazala.
Prepakujemo se i nastavljamo vožnju ka Planinarskom domu „Podhum“ koji se nalazi u podnožju planine Kamešnice i u neposrednoj blizini Buškog jezera. U Domu se srećemo sa većom grupom planinara iz Siska. Naš vodič Draško poznaje njihovog vodiča te sretni zbog tog slučajnog susreta zaključujemo kako je svijet mali, naročito za nas planinare. Veče provodimo u druženju sa našim domaćinom Željkom Puđom koji nam, kao dugogodišnji planinar i vrsni poznavalac „staza i bogaza“ ovoga kraje, daje niz korisnih informacija i preporuka za neke naredne uspone. U tim, stručno – planinarskim ali i drugim temama smo se malo zanjeli i ostali do kasno u noć.
Ipak, ujutro ustajemo čili i veseli jer znamo da nas čeka još jedan lijep dan i još ljepša planina.
Do Planinarskog doma „Kruzi“(1265 m.n.v.), odakle planiramo izvesti uspon na Cincar, vozimo se oko 1h . Na uspon krećemo u 9:30 zajedno sa planinarima iz Siska.
Planinska grupa Cincara se pruža otprilike od prevoja Mlinište do područja Buškog jezera, sjeverno od grada Livna. Na području cincarske grupe nalazi se nekoliko većih i visoko smještenih kraških polja a najznačnija su: Livanjsko, Grahovsko, Glamočko, Duvanjsko i najviše među njima, Kupreško polje (1100 m.n.v.).
Visinska područja oko planine Cincar karakterišu travnate površine ili goli kraški teren. Travnata staza je u početku polegnuta ali već nako 40tak minuta počinje uspon, ne pretjerano oštar ali konstantan. Krećemo se prema kamenitom grebenu i nailazimo na više oznaka za minska polja kao i na ostatke bunkera iz zadnjih oružanih sukoba na ovom području. Na vrh Cincara, umjerenim tempom stižemo u 12:30h. Kako je vrijeme lijepo, ostajemo na vrhu gotovo sat vremena. Fotografišemo se u svim mogući kombinacijama, odmaramo se i uživamo u prekrasnom pogledu na Troglav, Stožer, Šator, Vitorog, Buško jezero i gore pobrojana kraška polja.
Sa vrha se spuštamo drugom stazom preko Švabinih štala. Silazak tom stranom je dosta strm bez vidno utabane staze tako da smo se raštrkali na sve strane, svako tražeći sebi najbolji put do silaska na ravniji teren. Inače, ovaj kraj je poznat po Livanjskom siru koji se počeo proizvoditi krajem 19. vijeka kada je ovo područje bilo pod upravom Austro – Ugarske a proizvodnja je započeta upravo ovdje u objektima koje je narod prozvao „Švabine štale“ .Pragmatična Monarhija je odmah prepoznala prirodne potencijale ovog kraja i 1886. je osnovana „Zemaljska poljoprivredna stanica“ a u okviru nje i sirana. Od tada pa do danas, promjenile su se brojne uprave ali je Livanjski sir ostao jednako ukasan i cijenjen.
Pri silasku nailazimo na još jednu znamenitost ovog kraja, krdo prelijepih divljih konja koji i nisu toliko divlji jer su dopustili da im priđemo i da se fotografišemo sa njima.
U polaznu tačku stižemo u 16:30h. Na ovom usponu, vodičku „premijeru“ je imao Rašo sa kojim je takođe, strogi planinarski plenum bio zadovoljan. Na Domu pravimo pauzu za popodnevnu kaficu a potom se opraštamo od ekipe iz Siska uz obećanje da ćemo se uskoro vidjeti na petrinjskoj kestenijadi. Slijedi grupno fotografisanja i polazak. Domar nas domaćinski ispraća sa po čašicom lincure za koju kaže da: “čili i liči“. Da li zbog čudotvorne rakije ili zbog svega lijepog što smo vidjeli i doživjeli u ova dva prekrasna dana, na put krećemo čili, zadovoljni i veseli, gotovo toliko da bi mogli popeti još jednu planinu…Odustajemo od te zamisli jer ipak, nešto moramo ostaviti i za naredni vikend.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Bojana, Darko, Tanja, Rašo, Nataša i Draško.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

© 2017: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress