Dolomiti 2017

Ljepota je u oku posmatrača, kaže izreka. Svaki planinar ima neku planinu koja mu je posebno draga i lijepa. Ali gotovo svi koji su vidjeli Dolomite, složiće se da nema ljepših planinskih predjela. To mišljenje dijeli i naša grupa, koja je protekle sedmice posjetila dio masiva Dolomita. Planinari “Klekovače”, uz prijatelje iz PSD “Patrija”, Gradiška i PD “Trebević”, Istočno Sarajevo pohodili su najviši vrh Dolomita i Marmolada grupe, Punta Peniu (3343 m) i Piz Boe (3152 m), najviši vrh Sella grupe.

U srijedu, malo prije ponoći krećemo na naše putovanje iz Prijedora. Odlično raspoloženu ekipu u kombiju, dodatno razveseli vijest da je kuma jedne učesnice pohoda upravo rodila djevojčicu. Odlučujemo da to proslavimo uz gutljaj Natašine prepečenice. Osim vozača, naravno. Nakon prelaska u Sloveniju, srećemo i naše drugare iz Sarajeva i Gradiške, ali i planinare iz Banja Luke, koji putuju na istu destinaciju, ali uz malo drugačiji plan uspona. Naša grupa sada broji 13 članova i zaključujemo da će to biti sretan broj. Prva destinacija na koju idemo je mondensko mjestašce Cortina d’ Ampezzo. Uz jutarnju kaficu i obilazak prodavnica sportske opreme uživamo u pogledima na savršeno uređene terase kuća i hotela, kao i na okolne planinske vrhove. Neki ne mogu da odole konzumerističkim porivima i bacaju se u trošak, ali svi uz smijeh zaključujemo da je to bio neophodan komad opreme, jer samo takve kupujemo. Slijedeća tačka na našem putovanju je planinski prevoj Passo di Giau (2236 m). Sigurno jedan od najljepših planinskih prevoja na Dolomitima pruža prekrasne poglede na Marmoladu, Sella grupu, Tre Cime de Lavaredo, Croda Rossa. Posebno je omiljen među biciklistima i motociklistima, a jedan je od sedam prevoja koji se nalaze na putu Dolimiti Maratona, jednodnevne biciklističke trke koja se održava svake godine još od 1987. U popodnevnim satima stižemo u Canazei, koji će biti naša baza naredna tri dana. U kampu sa odličnim uslovima postavljamo šatore, kupujemo potrebne namirnice i u večernjim satima naš roštilj majstor Pele počinje sa svima omiljenom aktivnošću pripreme mesnih preađevina na žaru uglja. Uz kvalitetnu večeru i poneko pivo, odlazimo na počinak da bi sutra bili spremni za glavni uspon.

Jutro obećava lijepo vrijeme i tačno po planu krećemo prema prevoju Fedaia (2054 m), gdje se uz istoimeno jezero nalazi i Muzej Prvog svjetskog rata. Iako smo mi stigli na vrijeme, Italijani su odlučili da je to jutro baš odlično vrijeme da popravljaju žičaru, pa već u polasku kasnimo gotovo sat vremena. Nakon dolaska do doma Pian dei Fiacconi (2626 m), brzo krećemo na stazu 606 koja nas vodi prema Via ferrata smjeru ka vrhu Marmolade. Nakon prvog stijenovitog dijela, dolazimo do glečera, prije kojeg montiramo opremu za kretanje po zaleđenim površinama. Mnogi prvi put u realnim uslovima stavljaju dereze i uzimaju cepin u ruke, ali bez problema prelazimo do stijene gdje počinje naš uspon uz čelično uže. Pakujemo dereze i cepine i nekoliko narednih sati koristimo naše via ferrata setove. Uspon je na mnogim mjestima gotovo vertikalan, ali vrlo dobro osiguran pa napredujemo bez problema. Prolazimo pored sedla Forcella Marmolada (2896 m), gdje vidimo ostatke bunkera iz Prvog svjetskog rata. Rat od kojeg je prošlo stotinu godina je ostavio mnoge ožiljke na planini, ali je zaslužan i za popularnost Via ferrata smjerova, koji su upravo u ratu prvi put korišteni da bi se premostile okomite litice Dolomita. Prije izlaska na vrh opet mijenjamo opremu, jer izlazimo na glečer. Na vrhu Punta Penia (3343 m) se zadržavamo samo koliko je neophodno da napravimo nekoliko fotografija, jer se vremenske prilike naglo kvare i nebo iznad nas prekrivaju oblaci, a u daljini čujemo i grmljavinu. Neki su ipak uspjeli da se domognu i pečata sa vrha, koristeći se lukavstvom. Prema žičari silazimo Via normale stazom, koja uz mali dio pokriven užetom, uglavnom prelazi preko glečera Marmolada, najvećeg u Dolomitima. Formiramo tri naveze i bez većih problema se spuštamo do kraja glečera. Na glečeru vidimo pukotine i svima je sada jasno zašto se krećemo u navezu. Na žalost, zbog jutarnjeg kašnjenja, ne stižemo na žičaru. Ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo pješice prema podnožju, nadajući se da će nas zaobići nevrijeme. Srećom, tako je i bilo. Palo je samo nekoliko kapi kiše, a grmljavina se zadržala u daljini, iako pogled na susjedne vrhove nije obećavao ništa dobro. Čini se da je 13 ipak sretan broj. Nakon silaska radimo ono što smo trebali na vrhu da je bilo vremena, čestitamo jedni drugima na uspješnom usponu i krećemo prema kampu na zaslužen odmor.

Slijedeći dan je rezervisan za laganiji i tehnički nezahtjevan uspon na vrh Piz Boe (3152 m), najvišu tačku Sella grupe, poznat po svom specifičnom izgledu piramide, koja se uzdiže iznad gotovo ravnog platoa. Dvoje umornijih članova odlučuju da krenu žičarom, a mi ostali sa prevoja Pordoi krećemo stazom koja vodi preko sipara. Uz mali odmor kod doma Forcella Pordoi (2848 m), nastavljamo ka vrhu gdje nas čeka iznenađenje. Naši prijatelji Mira, Pop i Mišo nas čekaju na vrhu uz dobrodošlicu u vidu pršuta, slanine i sira. Iako smo mislili da ćemo ih vidjeti tek slijedeći dan na moru, odlučili su da nas iznenade na samom vrhu. I uspjeli su u tome. Na vrhu Piz Boe (3152 m) radimo ono što nismo stigli juče. Po staroj planinarskoj tradiciji prusikom „bičujemo“ one koji su prvi put na ovoj visini. Koristeći raspored Braco-Seka, koji nam predlaže Brane, Milica je zadužena za muški dio ekipe, a Igor i Draško za ženski. Sada su zvanično kršteni za visinu od 3343 m. Prilikom silaska veću pauzu pravimo na vidikovcu Sass Pordoi, u restoranu La Terrazza delle Dolomiti, gdje neki od nas jedu but neke nepoznate životinje koji je veoma ukusan. Uz panoramski pogled prema većini vrhova Dolomita, za koji je zaslužan izdvojeni položaj Sella grupe, neminovno je bilo odavanje čarima selfie-ja i drugih foto varijacija. Darko i Brane prednjače u tim poduhvatima, zaslužujući titulu zvaničnih fotografa.

Pred veče stižemo u kamp i spremamo sve za još jedno veče uz roštilj, vino i pivo. Ni kiša nas nije omela da taj plan provedemo u djelo. Ranom zorom u nedjelju ustajemo i vozimo se prevojima i zavojitim cestama Dolomita. Prolazimo samo nekoliko kilometara od mjesta u kome je u Prvom svjetskom ratu ranjen i poznati pisac, Ernest Hemingvej. Ove planine nisu samo mjesto velike prirodne ljepote nego imaju značajnu i burnu istoriju. Vozimo se prema Istri, da ovaj pohod zaključimo na najbolji mogući način, na plaži. Tamo su otkriveni novi načini kreiranja podvodnih fotografija, uz potpuno inventivne zarone gdje iznad vode ostane cijelo tijelo, a samo se nos i oči nađu pod vodom.

Dok putujemo nazad, uz pjesmu i smijeh, rađaju se ideje za neke nove uspone i nove planine. Ipak, svi smo sigurni da ćemo opet posjetiti Dolomite. Ako ne zbog ljepote, onda zbog pečata u knjižicama.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

© 2017: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress