October, 2019

now browsing by month

 

Atlas 4176 m

U ekspediciji PSRS na najviši vrh sjeverne Afrike – Atlas i vrh Toubkal (4167 m) – od 11. do 21.10.2019. godine učešće je uzelo 22 planinara iz više klubova kao i PD “Klekovača” Prijedor.

Polazimo iz Doboja preko Hrvatske do aerodroma nadomak Budimpešte. Prepakujemo kofere i polijećemo za Marakech. Po dolasku u Maroko i pregleda pasoša, lokalnim prevozom nakon dva sata dolazimo u selo Imlil. Po dolasku smještamo se i tu večeramo. Ujutro pakujemo rančeve i uz pratnju lokalnih vodiča krećemo prema pl. domu na 3200 m. Prošle godine tamo su ubijena dva planinara. Vlada Maroka je nakon tog donijela odluku da se stranci planinari mogu penjati samo u pratnji vodiča koji su s nama išli na vrh i vratili se nazad. Nakon dugog pješačenja dolazimo u 18 sati u pl. dom. Prepakujemo rančeve i odlazimo na spavanje.

Na uspon krećemo u 6 sati u jutro. Nakon sat vremena hoda počinje jak vjetar uz sve jači snijeg i led. Izlazimo na vrh u 11:20 gdje proslavljamo osvajanje vrha kao i moj rodjendan. Samo jedan od nas 22 nije uspio vidjeti vrh Atlasa. Osjećaj je savrešen. Gore je bila zastava RS ali, to s ponosom ističem i mog Planinarskog društva „Klekovača“ na kojoj je ime mog grada. Zbog lošeg vremena brzo silazimo u podnožje i stižemo u dom u 14:30. U domu raspakujemo opremu te uz topli čaj i večeru odmaramo i konačimo.

Ujutro spremni krećemo u selo Imlil uz pješačenje od 9 sati. Naredne dane prelazimo u glavni grad Maroka Rabat i Marakech gdje uz razgledavanje gradova provodimo vrijeme u kupovini i posjeti brojnim muzejima. Desetog dana ekspedicije polijećemo za Budimpeštu i organizovanim autobusom do Doboja.

Ovo je prvi uspon na najviši vrh Atlasa jednog planinara iz Prijedora.

Tekst i fotografije: Aramanda Ljubiša

Donacija kompanije “Plantago”

Naš Planinarski dom “Kotlovača” na Kozari dobio je značajnu donaciju. Naime, kompanija “Plantago” nam je donirala stalak za čajeve i to pun stalak, naravno. Čajevi su besplatni za sve posjetioce doma a ko želi ostaviti prilog kasica je na dnu stalka. Iz Plantaga obećavaju besplatnu dopunu potrošenih čajeva.
Uklapa se lijepo u prostor i posjetioci doma odlično reaguju i iznenađeni su.
Plantagu i Saši Vukmiroviću veliko hvala!

Triglav 2019

Triglav, taj gorostas i tako zvučan ili zapravo milozvučan, san je i poštovanje gotovo svih planinara sa naših prostora. Priča se i prilazi mu se sa velikim i dugim “vau”. Pomješana su osjećanja o njemu – obožavanje, strah i poštovanje.

Volim često da kažem da je Triglav na našim prostorima “prijemni ispit” jer tada vidiš da li si kao planinar spreman za nešto više ili se trebaš držati jednostavnijih užitaka.

Prijedorski planinari su se uputili Triglavu u pohode u petak 13. septembra 2019. godine i planirali provesti vikend u planini koja je po legendi bila sklonište paganskih božanstava. Za hrabre sujevjerni datum ništa nije značio. Po starom dobrom običaju krenulo se rano u jutro nakon lijepo prospavane noći jer treba biti odmoran za put. U putu nam se pridružuju naši drugari iz Banja Luke, Kozarske Dubice i Srpca.

Prva stanica je bila jezero Bled (Bledajo), malo se prošetalo okolo-naokolo a pojela se i po koja “blejska kremšnita” koju ne treba zaobići kad se boravi na ovom mjestu. Kako je bio lijep i sunčan (i radostan) dan prostor oko jezera bio je prepun šetača, biciklista a našao se i po koji kupač odvažan okupati se sredinom septembra. Zanimljivo je bilo vidjeti u daljini, kao da se izdiže iznad jezera, naš cilj za ovaj vikend – Triglav. Nekao, kao da se izdiže iz vode. Međutim, nije bilo dovoljno samo gledati ga trebalo mu je i poći. Brane Meh i Nisa, naši drugari iz Slovenije, su nam se pridružili i mogli smo da krenemo sa parkinga. Parking smo opet obezbjedili kod hotela “Park” u dogovoru sa našim prijedorčaninom Atkom Suljićem.

Oko sat vremena nam je trebalo da se vozimo od Bleda do Rudnog polja, tj. Pokljuke odakle ćemo krenuti na uspon. Bilo je dosta vozanja za ovaj dan pa je ipak bilo dobro i da se hoda. Prepakovali smo rančeve, pozdravili se sa vozačem autobusa i u koloni krenuli. Plan je bio da se nakon 7-8 sati vožnje hoda do Vodnikovog doma gdje ćemo zakonačiti. Od Pokljuke smo stazom kroz šumu išli do “Sirarske poti” i planine Konjščice gdje smo napravili prvu pauzu. Cijelo vrijeme smo išli iznad potoka Ribnica koji je imao kristalno čistu vodu i pravio nekoliko vodopada. Dom koji je u stvari farmerska kuća gdje se pravi sir je bio zatvoren a tako smo htjeli popiti svježe kiselo mlijeko ali avaj… Dalje smo nastavili prema jednoj maloj visoravni – Jezerce. Do nje je bio prvi ozbiljniji uspon koji je doveo do uspostavljanja radne temperature. Na kraju te visoravni nalazi se posljednji izvor na našem trodnevnom putu pa je iskorišteno da se dopune zalihe vode jer je cijena vode u domovina jednaka cijeni piva.

Od izvora staza vodi uzbrdo prema Studorskom prevalu (prevoju). Izaskom na ovaj prevoj iza sebe ostavljamo bledsku stranu i okrećemo se bohinjskoj. Do sad smo bili u kotlini a sad nam pogled ide prema Ablanci, Velikom Draškom vrhu i Srenjskom prevalu. Spuštamo se malo niz brdo pa onda “po izohipsi” idemo ispod Velikog Draškog vrha kako bi uhvatili sunce koje nam uspjeva pobjeći iza padina Tosca. Hod po ravnom prija i polako nas vodi dalje. Na jednom mjestu prolazimo ispod stjenskog otsječka koji nam na glave stavlja kacige. Kratak je pojas koji zahtjeva to ali ipak poštujemo zahtjeve. Kao nagrada za poslušnost ukazuje se nešto nevjerovatno. Čista južna stijena Triglava i on u punom stasu. Rijetko ga je vidjeti u predvečerje čistog, bez oblaka jer su na njemu gotovo uvijek u poslijepodne. Vide su tu domovi Planika i Kredarica sa jedne i druge strane. Još malo i stigli smo do kraja hoda za današnji dan, do Veleg polja i Vodnikovog doma.

Vodnikov dom je iznad doline u kojoj je France Prešern pisao himnu Slovenije a Juliji je pisao pjesmu sjedeći na grani ali to je neka druga storija. Kako su planinari uvijek na vrhu tako smo i mi dobili smještaj u kolektivnoj spavaonici u potkrovlju. Noć je prošla mirno ako izuzmemo pojedinačna nesinhronizovana hrkanja i šuštanje kesa i stvari jedne naše planinarke (ne bih da imenujem Miru).

Jutro je, jutro je… a mi smo već na naogama u šest sati da sa prvim pjetlima krenemo. Triglav je tu iznad, čist i vedar poslije spavanja. Siparaom idemo uzbrdo prema stepenicama uklesanim u stijeni gdje savladavamo dosta visine u kratkom periodu a više iza sebe ne vidimo dom. Dolazimo u blizinu Konjskog sedla gdje se razdvajaju staze: lijeva prema Planiki a desna prema Kredarici. Odatle preko sipara krivudavo idemo na završni uspon prema Planiki za koji nam treba oko sat vremena hoda. Uz kratke pauze dolazimo do doma gdje, ostavljamo višak stvari, odmaramo i sunačamo se i pripremamo za uspon na vrh. Lijep je septembarski dan koji je doveo dosta ljudi u gorje što nagovještava gužvu na stazi.

Slikamo se pred domom Planika i u formiranom poretku u koloni krećemo. Tadadada… Došao je i taj trenutak, trenutak kad počinjemo uspon na Triglav. S noge na nogu, sa kamena na kamen od klina do klina ulazimo u greben. Gužva je u naznakama ali ima i svojih prednosti jer daje trenutak ili dva odmora. Prošli smo usjek i dohvatili se grebena što je prilika da se sakupimo i da neki od nas riješe grčeve u nogama što opet drugi koriste za pipanje tih nogu jer se ne može nazvati masiranjem. Sa desne strane čujemo a i već vidimo planinare koji se uspinju iz pravca Kredarice.

Do Malog Triglava smo došli relativno brzo ali smo zato “zapeli” na sedlu poslije njega. Kao da niko nije ostao kod kuće taj dan kao sav normalan svijet uz kafu i daljinski upravljač; naše čekanje je trajalo više od pola ure. Više nije bilo ni malo naivno. Mi znojni a hladan vjetar duva i to na mjesto jedva širokom tri metra a dalje se može nastaviti uskom stazom uz sajlu. Kodeks planinarske etike nam nalaže da propuštamo one koji se spuštaju ali mi smo iskoristili poznati balkanski šarm i u jednom trenutku se počeli probijati prema vrhu prakačivajući abzorbere jedni preko drugih. Nije možda najkulturniji način ali jedini moguć u tom trenutku velikog broja ljudi na uskoj i strmoj stazi kakva je ova prema Velikom Triglavu koja se cijela vidjela ispred nas. Nakon svih tih čekanja i guranja među redovima prošli smo pored Staničevog zavetišča (malog skloništa ispod vrha) i još malo i bio je tu. Bio je tu taj naš vrh koji smo toliko dugo priželjkivali. Veliki broj planinara je bio na vrhu pozirajući oko Aljaževog stolpa koji se nalazi na 2864 m iznad mora i kao takav je sklonište na najvišem mjestu u Sloveniji.

Svaki izlazak na bilo koji vrh, čak iako ste tu po ko zna koji put, nosi sa sobom uvijek jedinstveno oduševljenje prije svega pogledom rezervisanim samo za vas a onda uspjehom izlaska na tako jedinstveno mjesto. Lijepo je bilo gledati vrhove koje smo obilazili nekada ranije jer je zaista rijetkost imati lijepo vrijeme na Triglavu i pogled a tu su dobro vidljivi i svi smjerovi izlaska prema njemu. Naravno, još ljepše je gledati ljude sretne što su izašli na ovo mjesto a da si i sam dijelom zaslužan za to. Jednom sam čuo spuštajući se sa Triglava da nisi “Slovenec” ako nisi popeo Triglav. Dakle, Slovenec sm (Piše se sam ali se izgovara kao sm. Imali smo kratak kurs slovenačkog jezika i književnosti kod Bojane ali nismo dočekali recital slovenačkih epskih pjesama.)!

Polako za nama stigla je Danka, lakim i sigurnim korakom i uspjela sve što i svi ispred nje. Stigla je taman pred zajedničku fotografiju i krštenje planinara koji su prvi put na ovolikoj visini. Bilo je svega, gotovo na granici 18+. Mogu samo reći da su svi uživali u ovom ritualu. Imali smo sreću da se na vrhu nalazio planinar koji je na sebi iznjeo sokove i pivo (interesantnije je ovo drugo) što je užitku dalo trešnjicu na vrhu torte. Tako je slasno bilo na ovom “svetom” mjestu popiti relativno hladno pivo (autor ovog teksta je pio radler, ako se to može nazvati pivom).

Koliko god je bilo lijepo uživati u posebnom danu na vrhu Triglava morali smo krenuti nazad. Išli smo stazom prema Doliču koja je jednako zahtjevna kao i uspon. U pripremi ove akcije plan je bio da se obiđe tvrđava Morbenja (Morbegna) koja je u stvari kasarna “Vitorio Emanuelle II” koju je Italija sagradila poslije I svjetskog rata. Međutim, svi podaci dostupni na internetu govore da je ta tvrđava u relativno dobrom stanju a realnost je ipak rekla da nje više nema ček ni u nekim osobitim tragovima te je samo na njenom mjestu postavljena zastava Slovenije. Zanimljivo bi bilo obići taj istorijski lokalitet (vidi se sa ove staze) koji ima zanimljivih priča ali obzirom da je izbrisan sa lica Zemlje odustali smo od toga. Spuštajući se grebenom došli smo do Triglavske škrbine i raskršća puteva: desni vodi prema Doliču i Plemenici a mi ćemo lijevim koji vodi prema Planiki. Staza je do sada bila zahtjevna a sada postaje još, 102. Ferrata je u nastavku ali opasnom je čini kamenje koje se osipa. Hvatovi su na pojedinim mjestima relativno dosta razmaknuti što u ograničenoj vidljivosti u spuštanju otežava da ih se uoči i na njih osloni. Postoji i mjesto na stazi gdje je sajla postavljena dosta visoko pa su svi oni koji su bili nakačeni morali dobro da paze kako ne bi ostali visiti. Završni dio do doma je bio preko sipara i stijena dolinom u kojoj se nalazi snijeg tokom cijele godine i to je jedan dio Triglavskog lednika.

Noć u Planiki je došla. Prvo odmor u vidu izuvanja i hlađenja “trapova” a onda jelo. Enolončnica “diže iz mrtvih”. To je bućkuriš čorba od svega i svačega i prirodni unos svih potrebnih nutrijenata za aktivan boravak u prirodi. Mnogi su kratak odmor zamjenili cjelonoćnim a neki su opet udigrali koju partiju Una. Navodni učitelji su bili Dragan, Darko i Marko ali učenici (Slaven, Bojana, Rašo, Nataša) su nadmašili učitelje. Nova igračica je tako pisnula, bacila kartu i rekla “uno” kao da je skakala laste sa mostarskog mosta. Kulturni evropljani oko nas su u čudu bili.

Jutro je brzo došlo i dva nova planinara u našoj spavaonici. Preskačući jedni preko drugih u pet i trideset smo krenuli “v dolino”. Kad god sam se osvrnuo iza sebe lijepa linija svjetala čeonih lampi se vijugala prema Doliču. Kod Doliča smo napravili pauzu za fruštuk jer prvo fruštuk ondak na put. Put je vodio preko sipara, strm i najteži za današnji dan. Na njegovom kraju se nalazila najviša tačka u današnjem spustu – prevoj Hribarice (2333 m). Na Hribaricama se kolona prikupila i počelo je spuštanje prema dolini triglavskih jezera.

U prilasku prema skretanju za dom na Prehodavcima taman iznad Zelenog jezera imali smo poziv u pomoć. Jedna naša planinarka se okliznula na siparu i samo kleknula ali joj se potom “slošilo”. Vodič (tj. moa) je intervenisao, položena je da legne i da dođe sebi. U sred intervencije došao je još jedan poziv u pomoć. Planinar sa čela kolone je pao. Planinarka je ostavljena u rukama drugog vodiča Draška koji je sa sestrom Božom i sestrom Natom digao noge planinarki. Ah ti besramnici! Ali upalilo je. Izgleda da joj dizanje nogu prija. Planinar koji je pao slomio je ruku. Iz daljine se već vidjelo. Vodič ga je upakovao, imobilisao i kao takav je bio riješen do povratka kući. No, kako nam je predstojala Komarča, stijena gdje su mu potrebne obje ruke, pozvali smo GSS i helikopter. Najveći problem je bio uhvatiti signal telefona. Za to su se potrudili Draško i Brane Meh. Grupu sam poslao sa Slavenom dalje da se ne stvara panika a i da se ne gubi vrijeme. Uskoro je helikopter došao te smo ga Rašo i ja ukrcali i odvezao je našeg druga. Njemu se ostvarila želja da leti helikopterom. Na šta su sve ljudi spremni samo da ne hodaju – bio je šaljiv zaključak.

Obzirom da smo izgubili vrijeme oko zbrinjavanja unesrećenih, dolinom jezera smo samo “proletjeli” napravivši tek neku fotografiju. Kod Koče pri Triglavskih jezerih (1685 m) je bila pauza za ručak. Opet je prijalo nešto čorbasto. Kod posljednjeg jezera – Crnog jezera smo napravili još jednu pauzu pred famoznu Komarču i malo smočili nožice. Najhrabriji su se skroz bućnuli. Kako god, prijalo je i skinulo je veliki teret. Uz put nam je, kako smo ušli u šumski pojas, Dragan Kos stručno pojašnjavao koja stabla vidimo i kako ona zapravo obitavaju ovom kamenu ničući iz sasvim malo zemlje.

Spuštanje niz nedavno dodatno osiguranu Komarču je bilo zahtjevno i dugotrajno. Serpentina za serpentinom, naš žuti autobus je ispod nas cijelo vrijeme ali nikako da dođemo do njega. Valjalo je savladati skoro 700 m visoku stijenu. Neko iznad naše grupe je odlomio kamen koji je proletio pored Slavena, odnosno, udario ga u rame i ranac. Došao je niotkud, bez da je iko upozorio. Sve je ipak dobro prošlo ali opreza nikad na odmet i saosjećanja da na stazi nismo sami niti sami na ovom svijetu.

Nakon čas i po spuštanja konačno je Koča pri Savici (658 m) bila ispred, tj. mi ispred nje. Prezuvanje, pranje nogu u Savici pa sjedanje u autobus. Prvo smo otišli do letališča kod Bleda gdje smo se pozdravili sa Branom Mehom i Nisom a onda po našeg druga u Jesenice koji je dobio gips za uspomenu. Nakon obavljenih formalnosti otpusta krenuli smo kući.

Bio je ovo jako uzbudljiv vikend. Ispeli smo se na gorostas bivše nam države po neobično lijepom vremenom. Napravili kružnu stazu oko njega, dobro se zabavili u trenucima odmora. Pomogli drugarima u nevolji. Uz put naučili nešto novo kao što bi akcije trebale biti naučnog karaktera a ne puko hodanje od tačke do tačke. Uglavnom, sretni i zadovoljni, bez obzira na umor krenuli smo kroz noć prema Prijedoru zbijajući šale jedni na račun drugih.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Mira Dolić, Nisa Garibović, Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća, Slavko Goranović, Nataša Milošević, Darko Dragić, Dragan Pavičić i Marko Sarić.

Vranica 2019

Vranica je planina u centralnoj BiH, na prostoru između Fojnice i Gornjeg Vakufa/Uskoplja i između dolina rijeke Vrbasa i Bosne. Dio je starog gorja i od dinarskog masiva se razlikuje po sastavu, jer je grade škriljci i magmatske stijene. Leži na vulkanskom pojasu davno ugaslog vulkana Tethys, koji je bio aktivan u trijasu. Takav sastav čini tlo nepropusnim i kao takvim bogatim površinskim vodotokovima. Na istočnom dijelu planine te površinske vode, spuštajući se sa planine, grade Prokoško jezero. Jedno od najljepših glečerskih jezera u BiH se nalazi na visini od 1636 metara. Poznato je po endemskoj vrsti vodozemca tritona, ali na žalost i po tome što je jedno od najugroženijih planinskih jezera zbog  nekontrolisane izgradnje vikend naselja na njegovim obalama, koje ugrožava i opstanak ove rijetke vrste. Vranica je najviša planina u centralnom dijelu BiH, sa većim brojem vrhova iznad 2000 metara, od kojih je najviši Nadkrstac (2112 m). Iako spada u više planine konfiguracija terena je blaga i na njoj su dostupne mnoge planinarske staze.

Već jedanaestu godinu uzastopno planinari Klekovače dolaze na Vranicu, u goste kod naših domaćina iz PD „Goran“, Gornji Vakuf/Uskoplje. Kako reče naš Dule, ima ljepših planina, ali je malo boljih ljudi. I ove godine, kao i svake do sada smo uživali u njihovom gostoprimstvu i ljepotama ove planine. Kako nam je bilo, pogledajte u albumu. Pridružite nam se naredni put.

 

Tekst: D. Zgodić

Foto: D. Petković, L. Ivanković, D. Dragić i D. Zgodić

 

 

Otvaranje nove planinarske staze – EOCA projekat

EOCA (European Outdoor Conservation Association) je neprofitno udruženje kojeg čine evropski  proizvođači, distributeri i prodavci opreme, odjeće, obuće i sl. za boravak i aktivnosti na otvorenom. Više od 130 kompanija želi da dio svog profita vrati zajednici kroz očuvanje prirodnih područja kao što su planine, rijeke, jezera, okeani, šume…

Svake godine veliki broj organizacija prijavljuje svoje projekte od kojih onda neki, potpuno transparentno putem on-line glasanja i putem nominacija članica asocijacije, budu izabrani za finansiranje od strane EOCA. Prošle godine smo se prijavili i zahvaljujući kvalitetno napisanom projektu uz pomoć NP Kozara (http://www.npkozara.com),  nominaciji kompanije Rohan (http://www.rohan.co.uk)  i vašim glasovima, bili izabrani za jedan od projekata koji će biti finansirani u 2018/2109.

Cilj projekta je zaštita osjetljivih vrsta i obnova habitata tise (Taxus baccata), kao i izgradnja i održavanje staze koja će povezati atraktivne lokacije, ali neće zalaziti u ove osjetljive habitate.

Nakon nešto manje od godinu dana od početka radova, možemo s ponosom reći da smo uspješno izvršili postavljene ciljeve i Kozara je danas bogatija za jednu atraktivnu stazu, ali i za 1500 sadnica ove ugrožene biljne vrste. Specifičnost ove staze je i tzv. Via ferrata, odnosno „čelična staza“ . To je planinska staza osigurana čeličnim užadima, klinovima, rukohvatima i nogostupima na zahtjevnim dionicama. Može to biti samo rukohvat za teže strmije dijelove, a može biti i potpuno vertikalna dionica na stijeni. Ovo je prva takva staza na Kozari, ali i u regiji.

Proteklog vikenda smo zvanično otvorili ovu stazu i sada je dostupna svim planinarima i ljubiteljima prirode. Kako nam je bilo, pogledajte u albumu. Pozivamo vas da probate ovu stazu i sigurni smo da ćete uživati. Ukoliko vam je potrebno vođenje ili asistencija kod penjanja vertikalne dionice, javite nam se.

Obavezno se pridržavajte pravila za uspon via ferratom!

Još jednom se zahvaljujemo svim članovima društva koji su dali svoj doprinos i bez čijeg volonterskog rada ne bi bilo moguće ostvariti ovaj zahtjevan cilj. Takođe, zahvaljujemo se i NP Kozara, koji su nam bili partneri u projektu.

I naravno, asocijaciji EOCA i kompaniji Rohan. Ako ste on-line kupci opreme, pogledajte i njihove stranice. To je najmanje što možemo uraditi da im se zahvalimo za nominaciju.

Važni linkovi:

https://www.outdoorconservation.eu/project-detail.cfm?projectid=1656

https://www.rohan.co.uk/

http://www.npkozara.com

 

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: N. Milošević, L. Ivanković, B. Vidović i D. Zgodić

 

© 2019: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress