October, 2017

now browsing by month

 

Vranica 2017

I ovaj vikend članovi PD ,,Klekovača“ proveli su na planini. Ovaj put, to je bila Vranica i njen najviši vrh Nadkrstac (2112 m.n.v) i nadaleko poznato Prokoško jezero (1636 m.n.v).
Iz Prijedora je usledio polazak 20 članova društva u rano subotnje jutro. Nakon višečasovne vožnje sa kraćim pauzama, uz obilazak grada Jajca i nezaobilaznim problemima sa mini-busom, planinari stižu do planinarskog doma ,,Rosinj“ (1680 m.n.v). Ovaj put izostao je uspon na obližnji istoimeni vrh, usled loše vremenske prognoze, ali nije izostala šetnja u neposrednoj blizini doma i da se osjeti prvi put ove jeseni škripanje snijega pod cipelama.
Veče je donijelo, a šta bi drugo, nego druženje uz pjesmu i zvuke gitare. Dobro znani domaćini potrudili su se da svojim gostoprimstvom i toplinom doma, priušte planinarima ,,Klekovače“ nezaboravan provod i štimung do kasnih večernjih časova.
Zimsko računanje vremena nije omelo planinare da se već u nedelju ujutro u 7h iskupe i krenu prema cilju, a to je vrh Nadkrstac. Na uspon kreću i domaćini, članovi PD „Goran“ Gornji Vakuf-Uskoplje, njih četvorica, pa uz koji vic i šalu, laganim tempom i siguran korak savladala se staza kroz borove šume, kleke i polja, uz neopisive prizore zaleđene vegetacije, ukrašene kristalima leda. Nakon dva i po časa hoda, stiže se do vrha Nadkrstac (2112 m.n.v). Pred sam izlazak na vrh, uslijedili su jaki udari hladnog vjetra, što je donijelo oblak koji je pri tom spriječio inače prelijep pogled. Nakon kratkog zadržavanja i zajedničkog fotografisanja, planinari su se uputili prema Prokoškom jezeru preko grebena, uz jak vjetar. Poslije sat i po vremena hoda, stiže se do cilja. Prokoško jezero, glacijalnog porijekla na 1636 m.n.v je proglašeno 2005. godine spomenikom prirode. Okićeno stočarskim kolibama-katunima, predstavlja dio netaknute prirode i izletničku destinaciju. Upravo u jednom od tih katuna, planinari prave kratah predah i okrepljuju se uz topao domaći čaj od brusnice. Usledio je polazak prema Domu, ali u smjeru prema prevoju Sarajevska vrata. Planinari prolaze prekrasnim planinskim pašnjacima prekrivenim snijegom, te nastavljaju makadamskom cestom, ostavljajući iza sebe vrhove Ločika (2107 m.n.v), Krstac, Treskavica, Rosinj. Domaćini nam uzgred pričaju o raznim bogatstvima Vranice i da ima ,,svega pomalo“, a posebno je interesantna činjenica da se mogu naći endemske biljke: vraničko zvonce, vranička vrkuta i bosanska zvončika.
Poslije tri i po časa hoda, stiže se na polaznu tačku. Uslijedio je odmor i ručak kao i čašica razgovora. Vrijeme je brzo iscurilo, pa je tako došao i trenutak da se oprostimo od domaćina i krenemo kući. Zahvalni na svemu što su pripremili za članove Društva, isti su dali čvrsto obećanje da će se i dogodine ponovo družiti na istom mjestu i to jubilarno po 10. put.
U Prijedor se stiglo u kasnim večernjim časovima, prepuni utisaka i želje za novim poduhvatima.

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Nataša Milošević, Dara Ljuboja, Luka Ivanković, Menso Hozić, Darko Dragić i Draško Zgodić

 

Zimsko računanje vremena

U noći između subote i nedjelje, 28/29. novembra, dolazi do promjene u računanju vremena i prelaska na tako zvano “zimsko računanje vremena”. Svoje časovnike pomjerite za jedan čas unazad, čisto da imate u vidu da možete spavati čas duže prije svog redovnog nedjeljnog planinarenja.

Planinarska kestenijada na Hrastovičkoj gori

Svanulo još nije, niti je zora zarudila a ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru se okupilo dvadesetak planinara. Vjerovatno negdje putuju. Te subote, 14. oktobra 2017. godine ranoranioci su se okupili da krenu prema Petrinji u Hrvatskoj na “Planinarsku kestenijadu” koju organizuje HPD “Zrin”. Planinari “Klekovače” već tradicionalno, po peti put, učestvuju na ovoj manifestaciji.

U centralnom gradskom parku u Petrinji okupili su se planinari iz 35 planinarskih društava. Ljubazni domaćini su poželjeli dobrodošlicu i nakon par riječi počeli smo sa onim zbog čega smo došli. Krenuli smo sa hodanjem. Prošavaši na drugu stranu parka i kraćom šetnjom niz jednu gradsku ulicu prešli smo most i dalje nastavili lijepo uređenom stazom uz rječicu Petrinjčicu. Šetnjom uz Petrinjčicu u koloni dvoje po dvoje se, zapravo, moglo vidjeti da je ove godine ovo najmasovnija kestenijada ikad jer je kolona bila nepregledno dugačka. Bilo je tu dosta poznatih lica iz Zagreba, Varaždina, Siska, Splita… Kao mala godišnjica mature.

Kako smo napuštali gradsku zonu i odvojili se od Petrinjčice počeo je uspon. Naravno, odmah se skidao višak odjeće i počeli su se piti tekući derivati da, slučajno, ne bi došlo do pregrijavanja. Kolona, u pravom smislu te riječi, nekako je funkcionisala do ulaska u šumu a onda je postala misaona imenica. Šuma je bila prepuna kestenja, šipka i trnjina. Svi su se raštrkali da sakupe ili uberu nešto od toga. Tražio se ranac više ili vrećica više. Pomislićete da je nastupio haos i da više nije bilo reda u marševskoj koloni, međutim, varate se. Vodiči i organizatori iz HPD “Zrin” Petrinja koji su imali vidno okačene akreditacije su sve to držali pod kontrolom. Svako je mogao da uživa u sakupljanju plodova šume ali se i polako kretao prema cilju. Kolona je ipak postojala i niko nije ostavljen sam i iza svih. Svaka čast na dobroj organizaciji!

Nije bilo potrebe za većim odmorima jer je vrijeme bilo idealno: niti previše toplo niti previše hladno a i tempo je bio umjeren. Pored jednog poljoprivrednog gazdinstva, kraj kojeg uvijek prolazimo, gordo nam je poziralo krdo ponija. Svake godine nas dočekuju ispod jedne jabuke gdje nam indirektno poručuju da još neki prostali plod uberemo i njima damo. Vrlo mudro. Za uzvrat poziranju bili su nagrađeni jabukama. Svi smo se obradovali ponijima a posebno najmlađi učesnici.

Peli smo se prema vrhu Hrastovičke gore a u šumi je bilo sve više kestenja i sve više sakupljača. Takođe, iz pravca doma se čula muzika što je bila dobra najava savršena zabave. Stigavši na plato ispred planinarskog doma “Matija Filjak” (415m) ugledali smo veliki broj planinara koji se rasporedio po postavljenim klupama i stolovima, zatim štandove sa domaćim proizvodima, roštiljem, pićem i što je najvažnije nekoliko peći za pečenje kestenja. Miris pečenog kestena je mamio sve prisutne i širio se Hrastovičkom gorom. Smjestili smo se za par stolova jer smo bili jedna od brojnijih grupa i počela je trpeza “iz ranca” ali i sa obližnjih štandova – kestenje, domaće kobasice, grah, gulaš te kraft piva. Al` se dobro jelo, baš.

Dok smo jeli, muzika i zabava su počeli. Brzo smo se pridružili svi jer je bilo muzike za staro i mlado i išlo je sve u veselom ritmu. Voditeljica programa je najavila početak zabavnog dijela u smislu ispijanja piva, potezanja konopca i bacanja kamena s ramena. Imali smo takmičare za sve discipline i sve kategorije osim za prvu. Da, sramota. Ali šta da se radi. Naše djevojke su u disciplini povlačenje konopca došle do polufinala i tu su izgubile od ekipe koja je godinama prva u toj disciplini ali ove godine su i one posustale pred jačom ekipom iz Siska. Muška ekipa nije stigla nigdje jer je odmah na početku izgubila i time nije odbranjena titula od zadnjeg takmičenja. No, nije važna pobjeda niti je važno učestvovanje, važno je dobra zabava i dobro društvo. Dogovorili smo se da obje ekipe idu na Kotlovaču da vježbaju povlačenje konopca. Svaka ekipa će vježbati tako što će povlačiti konopce koji će biti svezani za dva potporna stuba koji drže krov doma i povlačiće dok stubove ne isčupaju iz betona i dok se, naravno, krov ne sruši. Žrtva jeste ali sportisti moraju imati adekvatnu pripremu.

U pauzama između plesova i igara domaćin je podijelio zahvalnice društvima za učešće u manifestaciji. Na spomen imena našeg Društva mnogi planinari su prilazili da se upoznaju i da dogovre izlet na Kozaru ali i da nas pozovu kod sebe. Takođe, dodjeljene su zahvalnice za najstarijeg i najmlađen učesnika. Obe ove zahvalnice su otišle u Prijedor u PD “Klekovača” gdje je zahvalnicu za najstarijeg učesnika dobio a ko drugi nego čika Vlado Grublješić a titulu najmlađeg učesnika, sa svega dvije i po godine, ponijela je Marija Sarić koja je dobar dio staze prehodala u igri a ostatak ju je tata nosio na leđima.

Kako svakom lijepom danu dolazi smiraj tako smo se i mi odlučili pozdraviti sa domaćinima, dogovoriti za neka buduća djelovanja i poći lagano kući. U busu smo pravili dogovore za naredne akcije sve do momenta kada je relativno novo prevozno sredstvo stalo. Puklo je crijevo od hladnjaka. Iskusni vozač je zasukao rukave i prihvatio se posla. Nakon duže vremena uspio je koliko toliko da sanira problem a mi smo se trudili da mu pomognemo dodavanjem alata i dosipanjem vode. Ne smijemo zaboraviti pomoć mještana sela Donja Budičina pokraj Petrinje koji su nam puno pomogli oko popravke ali i okrepe (donosili su nam vruće kestenje, vodu, prošek, rakiju…). Ovom prilikom im se srdačno zahvaljujemo!

Nekako smo krenuli i uz bezbroj stajanja i pojenja vodom motora stigli smo u Prijedor. Bila je to jedna velika avantura koja je trajala dugo ali nikome nije smetala i svima je, na nekakav čudan način, bila zanimljiva. Tako je to uvijek sa planinarima, neka je samo nešto čudno i jedinstveno. Zato su planinari posebna sorta.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Nataša Zenić, Darko Dragić, Ljubiša Aramanda, Danijela i Marko Sarić

 

Radna akcija – jesen 2017

 

Narodna poslovica kaže: ,,Samo dogovor kuću gradi“ i zaista vrijedi u svim poslovima i sferama života.  Dogovor je još pao na prethodnom izletu na Dinaru i Cincar, da je vikend koji slijedi, odličan za jesenje uređenje našeg planinarskog doma u Kotlovači.

Subota, 7. Dan mjeseca Oktobra, osvanula u suncu i vedrini,  okupila je članove društva ,,Klekovača“ na pomentom domu. Uz doručak i časicu domaće rakije, pravimo plan i raspored aktivnosti  i odrđejujemo ko, šta i kako, jer za uspješno izvedenu akciju je ključna dobra organizacija.

Bez pogovora, Rašo se imenuje za šefa ,,radilišta“, a zamjenik mu je Luka.  Krenulo se od dnevnog boravka Doma, iznošenjem mobilijara i priprema zidova za krečenje. Detaljna priprema zidova, skidanje ostatka plijesni i vlage, zaštita i premazivanje, doprinijela je da pojedini učesnici akcije izgledaju kao da rade na remontu nuklearnog postrojanja, ali o svemu se  vodilo računa.  I profesionalni moleri, pozavidjeli bi vještinama učesnika akcije, na dobrom šmirglanju pukotina i neravnina i gletovanju istih, a bome i akrobacijama na ljestvama.

Uz smijeh i po koji ples, a sve u dobrom  raspoloženju, subota protekla u pripremi i zaštiti zidova i ostalih dijelova na kojima ne smije da se nađe boja. Vrijedne ručice do večere uspijevaju da valjcima, četkama i raspoloživim sredstvima okreče dnevni boravak.  Šef  obustavlja radove  jer je vrijeme  za večeru.

Iako je već poznato, Nata i ovaj put polaže ispit vrsne kuharice – teletina i pekarski krompir, što bi rekli ,,kec iz rukava“  su njena dobitna kombinacija, izmamili su sreću i radost učesnicima, koji su  uz časicu razgovora, ostali do kasno u noć.

Pomalo ,,isprovocirana“ Natinim vještinama, Tanja se prva budi i mjesi  i sprema uštipke,  koji su zamirisali cijelu Kotlovaču i izmamili akcijaše na buđenje i ustajanje iz toplog kreveta.  Nedjelja je dan za završnicu poslova.  Radovi protiču po planu i uspijeva se okrečiti  još i hodnik, kuhinja i sanitarni čvor. Krpice u ruke, zadnji ,,glanc“ i dom je kao nov.

Obzirom da je akcenat akcije bio na unutrašnjem uređenju doma, za spoljašnji dio bio je zadužen Vlado, koji je motornim trimerom pokosio travu. Za pripremu ogrevnog drveta, pobrinuli su se Bilja, Branko i Marko. Možda nisu izgledali kao iz Cecinog  spota ,,Idi dok si mlad“, ali svoje uloge su ovaj vikend odigrali na zavidnom nivou.

Radovi su uspješno privedeni kraju, po planu i programu s početka priče. Dom na Kotlovači je dobio novo ruho, iako učesnici nisu dobili udarničke značke, nagrađeni su dobrim jelom. U duhu one narodne ,, ko može dobro da jede može dobro i raditi“, Bojana  učesnike nagrađuje  vrsnim specijalitetom ,,Spaghetti Bolognese“, a  da kraj bude sladak, pobrinula se Milica sa svojom ,,handmade“ domaćom torotom od kestena.

Kako običaji nalažu, uz čašicu-dve, vesela družina  je sumirala rezultate akcije na kraju dana  i otvorila teme za neke nove poduhvate, a za ovaj put hvala učesnicima: Tanja, Nataša, Milica, Dara, Bojana, Bilja, Vera,  Mira, Draško, Rašo, Luka, Branko, Vlado, Marko 1, Marko 2, Senad, Pop i Darko.

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Nataša Milošević, Draško Zgodić i Darko Dragić

 

Dinara-Cincar 2017

Za razliku od niza prethodnih vikenda kada je zastava našeg Društva krasila vrhove planina u Austriji, Sloveniji i Italiji, ovog vikenda smo „igrali“ na domaćem terenu a izbor je pao na Dinaru i njen najviši vrh Troglav (1913 m.n.v.) i Cincar (2006 m.n.v.), istoimeni najviši vrh cincarske grupe.
Na put krećemo u 6h iz Prijedora a prvu pauzu pravimo u Drvaru kako bi se okrijepili toplim čajem. Tu srećemo i neke naše sugrađane koji vode porijeklo sa tog kraja i koji su došli u zavičaj da beru šipke. Pozdravljamo se uz obostrane dobre želje i nastavljamo dalje u pravcu sela Sajković. Odvajanje za Sajković se nalazi sa desne strane magistralnog puta B.Grahovo-Livno i dalje nastavljamo vožnju dobro uređenim makadamskim putem. Zbog radova koji se izvode upravo na dijelu puta gdje smo trebali oštro skrenuti u desno, putokaz je pomjeren tako da smo otišli u krivom smjeru. Na sreću, naišli smo na simpatičnog lugara koji je išao ispred nas svojim vozilom i doveo nas do mjesta odakle počinje uspon na Troglav.
Srdačno mu se zahvaljujemo i na uspon krećemo u 11h sa nadmorske visine od 1200 m. Već nakon 20-tak minuta hoda polegnutom šumskom stazom, dolazimo do raskršća. Lijevo se odvaja staza koja vodi na lakši ali duži usponu dok je staza ravno ili polu desno kraća ali je zahtjevnija. Ta, zahtjevnija staza nosi dva naziva: „Mary“ i „Alpinistička staza“. Mi smo se odlučili za kružnu turu, za uspon smo odabrali „Mary“ a za silazak lakšu stazu.
U nastavku staza vodi nešto oštrijim usponom do izlaska iz šume i dolaska na sedlo sa kojeg se vidi masiv Troglava u svoj njegovoj veličini. Vrijeme je idealno tako da nam se otvara prekrasan pogled na Livanjsko polje. Ubrzo izlazimo iz šumskog pojasa i ulazimo u područje klekovine i kamenjara. Penjemo se po prilično strmoj i na pojedinim dijelovima izloženoj stazi sa rasutim kamenjem. Na pojedinim dijelovima staze, prolazimo ispod visokih stijena i jednoglasno konstatujemo da bi bilo vrlo poželjno nositi kacigu zbog mogućih odrona sitnog kamenja. Sve u svemu, naziv „alpinistička staza“ možda je pretjeran ali ipak moramo priznati da smo se dobro zagrijali na ovom dijelu staze. Sa izlaskom na travnati i valoviti greben dolazi i kraj našim „mukama“ i dalje, laganim korakom, nastavljamo prema vrhu. Sam vrh je blago zaobljena zaravan i na njemu se nalazi geodetski stub. Ime Troglav je dobio zbog svog oblika tj. tri vrha, Mali 1661 m, Srednji 1790 m i Veliki 1913 m koji se nalaze u neposrednoj blizini i zajedno čine koherentnu cjelinu. Kako je vrijeme odlično, ostajemo na vrhu više od sat vremena i uživamo u prekrasnom pogledu na Peručko jezero, Livanjsko polje, Dinaru i okolne velike površine sipara.
Silazimo lakšom ali jednako lijepom stazom i na polaznu tačku stižemo u 17h. Inače, na ovom usponu naša Tanja je dobila priliku da pokaže svoje vodičke sposobnosti i planinarski plenum konstatuje da se dobro pokazala.
Prepakujemo se i nastavljamo vožnju ka Planinarskom domu „Podhum“ koji se nalazi u podnožju planine Kamešnice i u neposrednoj blizini Buškog jezera. U Domu se srećemo sa većom grupom planinara iz Siska. Naš vodič Draško poznaje njihovog vodiča te sretni zbog tog slučajnog susreta zaključujemo kako je svijet mali, naročito za nas planinare. Veče provodimo u druženju sa našim domaćinom Željkom Puđom koji nam, kao dugogodišnji planinar i vrsni poznavalac „staza i bogaza“ ovoga kraje, daje niz korisnih informacija i preporuka za neke naredne uspone. U tim, stručno – planinarskim ali i drugim temama smo se malo zanjeli i ostali do kasno u noć.
Ipak, ujutro ustajemo čili i veseli jer znamo da nas čeka još jedan lijep dan i još ljepša planina.
Do Planinarskog doma „Kruzi“(1265 m.n.v.), odakle planiramo izvesti uspon na Cincar, vozimo se oko 1h . Na uspon krećemo u 9:30 zajedno sa planinarima iz Siska.
Planinska grupa Cincara se pruža otprilike od prevoja Mlinište do područja Buškog jezera, sjeverno od grada Livna. Na području cincarske grupe nalazi se nekoliko većih i visoko smještenih kraških polja a najznačnija su: Livanjsko, Grahovsko, Glamočko, Duvanjsko i najviše među njima, Kupreško polje (1100 m.n.v.).
Visinska područja oko planine Cincar karakterišu travnate površine ili goli kraški teren. Travnata staza je u početku polegnuta ali već nako 40tak minuta počinje uspon, ne pretjerano oštar ali konstantan. Krećemo se prema kamenitom grebenu i nailazimo na više oznaka za minska polja kao i na ostatke bunkera iz zadnjih oružanih sukoba na ovom području. Na vrh Cincara, umjerenim tempom stižemo u 12:30h. Kako je vrijeme lijepo, ostajemo na vrhu gotovo sat vremena. Fotografišemo se u svim mogući kombinacijama, odmaramo se i uživamo u prekrasnom pogledu na Troglav, Stožer, Šator, Vitorog, Buško jezero i gore pobrojana kraška polja.
Sa vrha se spuštamo drugom stazom preko Švabinih štala. Silazak tom stranom je dosta strm bez vidno utabane staze tako da smo se raštrkali na sve strane, svako tražeći sebi najbolji put do silaska na ravniji teren. Inače, ovaj kraj je poznat po Livanjskom siru koji se počeo proizvoditi krajem 19. vijeka kada je ovo područje bilo pod upravom Austro – Ugarske a proizvodnja je započeta upravo ovdje u objektima koje je narod prozvao „Švabine štale“ .Pragmatična Monarhija je odmah prepoznala prirodne potencijale ovog kraja i 1886. je osnovana „Zemaljska poljoprivredna stanica“ a u okviru nje i sirana. Od tada pa do danas, promjenile su se brojne uprave ali je Livanjski sir ostao jednako ukasan i cijenjen.
Pri silasku nailazimo na još jednu znamenitost ovog kraja, krdo prelijepih divljih konja koji i nisu toliko divlji jer su dopustili da im priđemo i da se fotografišemo sa njima.
U polaznu tačku stižemo u 16:30h. Na ovom usponu, vodičku „premijeru“ je imao Rašo sa kojim je takođe, strogi planinarski plenum bio zadovoljan. Na Domu pravimo pauzu za popodnevnu kaficu a potom se opraštamo od ekipe iz Siska uz obećanje da ćemo se uskoro vidjeti na petrinjskoj kestenijadi. Slijedi grupno fotografisanja i polazak. Domar nas domaćinski ispraća sa po čašicom lincure za koju kaže da: “čili i liči“. Da li zbog čudotvorne rakije ili zbog svega lijepog što smo vidjeli i doživjeli u ova dva prekrasna dana, na put krećemo čili, zadovoljni i veseli, gotovo toliko da bi mogli popeti još jednu planinu…Odustajemo od te zamisli jer ipak, nešto moramo ostaviti i za naredni vikend.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Bojana, Darko, Tanja, Rašo, Nataša i Draško.

 

© 2018: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress