August, 2017

now browsing by month

 

Jalovec 2017

Planinari “Klekovače“ prethodni, kao i mnoge vikende prije, nisu osvojili nijednu planinu. Ali smo se uspješno popeli na Jalovec, „Kralja slovenskih gora“, kako ga zovu planinari u Sloveniji. Kako je rekao Sir Edmund Hilari, planine ne osvajamo, pokoravamo samo sebe i svoje slabosti.

Jalovec (2645 m), čiji je sjeverni reljef na grbu Planinske Zveze Slovenije (www.pzs.si) i šesta po visini planina u Sloveniji, je vrh do koga vode samo veoma zahtjevne staze i nije za svakoga. Stoga smo i mi na ovu testnu turu krenuli samo sa osam iskusnih planinara. Da vidimo kakve su mogućnosti za organizovanje uspona za veću grupu.

Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan Via ferrata uspon na Malu Mojstrovku kroz Hanzovu pot, ali kiša nas je spriječila u tome. Ali nas nije spriječila da u Kranjskoj Gori posjetimo pub i bazen u lokalnom hotelu. Neko bi pomislio da je kupanje u banjskoj vodi korisnije za kondiciju od engleskog portera, ali ispostaviće sa da to i nije potpuno tačno. Nakon takve ralaksacije dolazimo na planinski prevoj Vršič (1611 m) i većini dobro poznatu Erjavčevu koču. Prognoza za sutra je obećavajuća, mada tokom noći kiša intenzivno pada i čuje se jaka grmljavina.

Zbog duge i naporne staze koja je pred nama, krećemo iz doma već u 05:00 h i prvih sat vremena hodamo u mraku. Prvi i duži dio staze traverzom prolazi ispod grebena Mojstrovke i Velike Dnine. Sa prvim zracima sunca na istoku vidimo vrhove Prisojnika (2547 m), Razora (2601 m) i Triglava (2864 m). Nakon izlaska iz šumovitog dijela staze i nakon više od dva sata hoda, pred nama se po prvi put ukazuje Jalovec kome prilazimo sa jugoistočne strane. A nakon četiri sata hoda svraćamo na čaj u Zavetišče pod Špičkom (2064 m), gdje nam domar i pripadnik GSS-a, daje savjete u slučaju lošeg vremena na vhu. Za sada je samo vjetrovito i malo oblačno.

Nakon odmora i čaja, stavljamo opremu za tehničke uspone i krećemo prema vrhu. Završni dio uspona na Jalovec je otprilike jednak onom na Triglav, sa tom razlikom da ima značajno manje sajli za osiguranje.
Kvalitet stijene je dobar, ali na mnogim mjestima preko stijene se nalazi sitno kamenje koje otežava kretanje. Zadnji dio uspona prolazi grebenom Jalovca, gdje je potrebna posebna pažnja posebno u slučaju vjetra. Na sreću, vjetar se smirio i o tome nismo morali da brinemo. Stižemo do vrha za dva sata, odnosno od polaska do vrha nam je trebalo sedam sati, uključujući i odmore. Vrh Jalovca nam nije pružio neki pogled jer smo se našli u oblaku. Tek povremeno se ukazuju vrhovi planina u okolini i dolina ispod nas. Vidimo Log pod Mangartom, dolinu Loške Koritnice. Na žalost, vrh i upečatljivu stijena Mangarta (2679 m) nismo vidjeli sa Jalovca. Nakon kraće pauze za fotografisanje i poneki zalogaj, ali i za planinsku jogu, krećemo nazad. Silazak je zbog nedostatka sajli zahtjevniji nego uspon, ali polako i sigurno napredujemo ka ravnijem dijelu staze. Uz malo kraćih pauza, vrlo dobrim tempom do Vršiča stižemo za trinaest sati hoda i pređenih 21 km od jutrošnjeg polaska. Zaključak ove testne ture je da je ovom stazom ne mogu baš svi da krenu. Potrebna je vrlo dobra fizička kondicija i iskustvo u penjanju na neosiguranim izloženim stazama. Tako da, spremajte se za ovaj uspon. Nakon toplog tuša, ričeta i obare, spremni smo za put. Do slijedećeg puta pozdravljamo najljepše slovenačke planine, Julijske Alpe.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Sanja Maglov, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić

 

Pirineji 2017

Trebao je to biti još jedan sasvim običan godišnji odmor kao i svake godine, ali smo mnogo ranije sestra Maja i ja odlučile da to ne bude baš tako. Odlučile  smo se za Pirineje, prirodnu granicu između Španije i Francuske. To je planinski vijenac koji se proteže dužinom od  490 km i ima preko 200 vrhova viših od 3000 m. Obišle smo nekoliko vrhova među kojima su Acherito (2374 m, Španija),  Midi  d’Ossau (2884 m, Francuska) i na kraju Picos del Infierno (3082 m-3076 m-3073 m, Španija) što u slobodnom prevodu znači Vrhovi Pakla.  Ni jedan uspon nije bio ni malo lagan, a ni kratak. Hodalo se od 10 do 12 sati po veoma zahtjevnim stazama koje nisu osigurane i markirane. Postizala se visinska razlika pri usponu od 1000 m, pa čak i do 1500 m. Posebno zahtjevan je bio uspon na  Picos del Infierno sa visinskom razlikom od oko 3000 m za šta nam je trebalo nešto manje od 13 h hoda.  Ništa manje zahtjevan uspon nije bio ni Midi d’ Ossau. Zahvaljujući našima domaćinima Sonji i Albertu uspjeli smo uspješno odraditi sve uspone koji su bili jednako lijepi i teški. Pokušaću uz fotografije i kratak opis da vam približim naše  iskustvo sa Pirineja.

Tekst: Tanja Timarac

Fotografije: Maja Timarac i Tanja Timarac.

 

Mangart 2017

Mangart, planina u Julijskim Alpima čijim vrhom prolazi granica između Italije i Slovenije, a čije padine se spuštaju do same granice sa Austrijom je prethodnog vikenda dočekala planinare “Klekovače”. Prvi dan putovanja je, kao što imamo običaj, iskorišten za obilazak prodavnica planinarske opreme u Ljubljani i uživanje u krempitama sa Bleda. Treba dodati da je bilo i onih koji su se, po akcijskoj cijeni, okupali u Bledskom jezeru.

Zbog malog kapaciteta domova u blizini samog Mangarta, a velike grupe koju vodimo, za prenoćište smo izabrali jedan od najvećih i najpoznatijih domova podno Triglava, Aljažev dom u dolini Vrata. Dolazimo do doma u kasno popodne, taman da stignemo vidjeti zalazak sunca iza Triglava. Jedan od najljepših i sigurno najimpresivniji pogled na Triglav je upravo iz doline Vrata, jer se na relativno maloj udaljenosti nalazi grandiozna sjeverna stijena Triglava, druga po visini u Sloveniji sa svojom visinom od 1400 m. Dok vodiči dogovoraju detalje oko smještaja, ostali koriste priliku za fotografisanje i uživanje u pogledima na Triglav, Škrlaticu, Dolkovu Špicu. Prije večere i sumraka nam ostaje još malo vremena da provjerimo opremu i održimo kratko predavanje o kretanju po via ferrata smjerovima i načinu korištenja tehničke opreme, za one koji je prije nisu imali priliku koristiti. Neko nakon toga stiže da naruči i večeru, a nekome ostaje da jede suhe kifle, jer kuhinja radi samo do 20 časova.

Ranoranioci stižu da vide vrh Triglava obasjan suncem, dok oni sporiji moraju da se zadovolje pogledom na oblake koji su prekrili stijene. Pošto je naša polazna tačka za uspon udaljena nekoliko sati vožnje, krećemo rano prema Mangartu. Uz put nam se otvaraju sjajni vidici prema vrhovima Julijskih Alpi, ali vidimo i tamne oblake koji dolaze iz pravca jugozapada i ne obećavaju dobro vrijeme na planini. Prelazimo granicu bez graničara, da bismo se nakon pola sata vožnje kroz Italiju, opet vratili u Sloveniju. Može se učiniti kao čudan itinerer, ali to je ipak najbolji put prema našoj destinaciji. Prolazimo pored Rabeljskog jezera ili Lago del Predil, kako ga zovu Italijani i kujemo plan da se tu okupamo nakon silaska sa planine. Ubrzo stižemo do početka Mangartske ceste, koja je cesta sa najvišom nadmorskom visinom u Sloveniji. Dolazi do Mangartskog sedla, na visini  od 2072 m, duga je 12 km, ima 17 vrlo oštrih zavoja i 5 tunela. Naš vozač nas ipak sigurno dovozi do vrha.

Iako vrijeme ne obećava, brzo se spremamo za polazak. Nakon pola sata hoda, dijelimo se u dvije grupe i jedni drugima želimo sretan uspon. Manja grupa kreće težim Slovenskim smjerom, a veća ide Italijanskim smjerom, koji je nešto lakši. Na oba smjera se nalaze sajle za osiguranje i oba su kvalifkovana kao Via ferrata smjerovi. Ubrzo nakon polaska ulazimo u oblak i kiša polako počinje da pada, tako da nam je pogled doseže tek nekoliko metara ispred, što možda i nije loše, bar za one koji se plaše pogleda u provaliju. Kretanje nam značajno otežavaju mokre i klizave stijene i potrebna je potpuna koncentracija za svaki korak i pokret. Ipak, svi iz manje grupe sretno stižemo do vrha treće po visini planine u Sloveniji, koja je sa visinom od 2679 m odmah iza Triglava i Škrlatice. U isto vrijeme gore pristižu i planinari iz veće grupe, koji nam kažu da je većina njihove grupe stigla do vrha, ali je nekoliko planinara odustalo zbog lošeg vremena ili zahtjevne staze. Napravili su dobru odluku, jer svi moramo poznavati svoje granice i praviti dobre procjene. Jedan od najvećih svjetskih alpinista, Ed Viesturs je pametno rekao da je dolazak na vrh opcija, ali silazak je imperativ.  Čestitamo jedni drugima na usponu i nakon kratkog fotografisanja, svi zajedno krećemo nazad Italijanskim smjerom. Opet se potvrđuje da je silazak sa planine ako ne teži od uspona, onda bar jednako težak, posebno u ovim vremenskim uslovima. Potrebno je mnogo pažnje da bi se sigurno sišlo niz klizave i strme stijene. I pored toga je bilo nekoliko padova, ali su svi na sreću završili bezazleno i bez ozbiljnih povreda. Iako tokom uspona i na samom vrhu nismo mogli uživati u pogledima, planina nas dok silazimo nagrađuje povremenim sunčanim intervalima i pogledima kroz razbijenu oblačnost. Vidimo Belopeška jezera sjeverno od planine, kao i vrhove Jaloveca, Male Mojstrovke, Prisojnika.

Svi sretno stižemo do parkinga gdje nas očekuje prava gozba, koju nam je i ovaj put spremio naš prijatelj i domaćin Brane Meh. Svima nam je trebalo takvo okrepljenje, pa smo mu veoma zahvalni na trudu. Nakon bogatog obroka smo obavili i ono što nismo stigli na vrhu, krštenje onih kojima je ovo prva najveća visina. Ostaje nam još da se spustimo Mangartskom cestom, što je nekima veći izazov nego uspon na planinu, pa put provode sjedeći na podu autobusa, bez opasnosti da im pogled ode prema provaliji. Ali naš vozač i ovaj put pokazuje da je dorastao zadatku i na kraju biva nagrađen aplauzom, a na Božinu incijativu i skromnim prilozima. Pozdravljamo Julijske Alpe i Sloveniju, do skore ponovne posjete.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Darko Dragić, Nataša Milošević, Sanja Maglov, Duška Milanović i Draško Zgodić.

© 2018: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress