May, 2017

now browsing by month

 

Biokovo

PAK „Summit“ iz BL je proteklog vikenda organizovao odlazak na turističko-planinarsku „ekspediciju“ Makarska i Biokovo. Atraktivna ponuda kojoj ni mi iz PD „Klekovače“  nismo mogli odoliti!

U subotu 27. maja 2017. godine u 5h, grupa od 18 planinara, naoružana kupaćim kostimima, kremama za sunčanje i ostalom planinarskom opremom krenula je put Dalmacije željno iščekujući da ugleda morsko plavetnilo i dalmatinskog gorostasa, Biokovo.

U Makarsku smo stigli oko 11h i odmah pored autobusa izvršili transformaciju u „obične“ turiste. Dan je obećavao, ugodnih 25 stepeni i blagi povjetarac sa smjenama sunčano -oblačnih intervala. Međutim, more i nije bilo tako toplo. Ipak, to nam nije smetalo da se okupamo a nakon toga uživamo u delicijama restorana na plaži. Među planinarima se povela interesantna debeta u vezi sa tim da li je na moru bolje jesti ribu ili pečenje. Mišljenja su bila podjeljena ali smo na kraju jednoglasno zaključili da obrok treba završiti obilnom porcijom sladoleda!

Okupani i siti krenuli smo na uspon oko 17h. Polazna tačka bilo je Veliko brdo koje se nalazi na  oko 300 mnv a ishodišna tačka prvog dana uspona bila je Planinarska kuća „Slobodan Ravlić“ na Lokvama koja se nalazi na 1467 mnv. Kako je grupa bila sastavljenja od iskusnih planinara ali i početnika, malo smo „probili“ planirano vrijeme uspona i visinsku razliku od oko 1100 metara savladali za 4,5h .  Vrijeme nam je bilo i više  nego naklonjeno. Cijelim putem nas je pratio oblačić koji je zaklanjao sunce taman toliko da nam ne bude prevruće.  Usput smo nailazili na tragove koji ukazuju na nekadašnji život i prilagođavanje stanovništva ovog kraja životu na ovoj prelijepoj ali i surovoj planini. Divljenje su izazivali i speleološki objekti kao i raznovrsna flora ovog podneblja. Sa najpoznatijim predstavnikom faune ovog kraja se, na sreću , nismo susreli.

Ipak, najljepši trenutak prvog dana nedvojbeno je bio zalazak sunca. Čaroban prizor koji i one nesklone romantici dovodi u romantično i opušteno raspoloženje.

Na Biokovu je granica uticaja dvije klime – mediteranske i kontinentalne i to uslovljava njegovu specifičnu klimu a sukobljavanje zračne mase s planine i mora izaziva česte promjene vremena. Prelijevanjem hladnog zraka preko Biokova nastaje vjetar zvan bura. Tu specifičnost klime smo osjetili na svojoj koži. Čim je zašlo sunce počeo je da duva prilično jak vjetar pa smo bili primorani sa izvučemo „tešku“ planinarsku opremu da bi se zaštitili.

Konačno oko 21:30h stigli smo  u Planinarsku kuću koja je dobila ime po tragično nastradalom makaranskom planinaru Slobodanu Ravliću. Kuća je opremljena sa 18 kreveta, ima tehničku vodu kao i rasvjetu koja se dobija preko solarne ploče i može poslužiti kao sklonište ili prenoćište ali daleko od toga da pruža udobnost za duži boravak.

Sutradan, tačno u 7h, krećemo prema najvišem vrhu Biokova –  Sv. Juri (1762mnv). Putokaz kaže da do „Jure“ imamo 1h30 min. Ipak, putokazima ne treba uvijek vjerovati što se pokazalo tačnim i u našem slučaju. Gotovo svo vrijeme  uspona vidimo  „Juru“ i telekomunikacijski toranj koji se nalazi na vrhu. Čini nam se da je vrh na dohvat ruke ali nakon toga nestaje jer se neprekidno spuštamo i dižemo.

Konačno, staza prestaje da nas zavarava i preostaje nam još zadnjih 30 minuta oštrog uspona do vrha. Taj dio staze je osiguran  konopcem postavljenim na željezne šipke i služi za zimski uspon mada je i nama dobro došao kao oslonac.

Od prvih ljetovanja u Makarskoj,  moju pažnju  privlačila je  bjelina,  ljepota ali i surovost  planine koja se  uzdiže visoko iznad nivoa mora  i u mislima sam često prelazila put od nulte tačke pa do najviših kamenih vrhova ovog dalmatinskog gorostasa. I evo, nakon mnogo godina posmatranja planine iz „nulte“ perspektive došao je trenutak da sa 1762 mnv posmatram more.

Panorama je sjajna a jedino što narušava ljepotu prirode je telekomunikacijski toranj ali i cesta koja vodi do samog vrha i koja je narušila divlju ljepotu i mir ove planine.

Fotografišemo se, pojedinačno, grupno, pejzažno… i krećemo ka Vošcu (1422 mnv). Najautentičnijim dalmatinskim kršem stižemo na ovaj vrh koji se uzdiže tik iznad mora.  Pogled koji se pruža sa ovog vidikovca najbolje opisuju riječi franjevca, naučnika i zaljubljenika u Biokovo fra Jure Radića: “Stadoh na povišeno mjesto i doživjeh milinu radosti…“

Najzad, spuštamo se do planinarskog doma pod Vošcem gdje smo, igrom slučaja, naišli na pravu dalmatinsku-planinarsku feštu sa „živom“ muzikom, potezanjem konopca i takmičenjem najmlađih alkara. Domaćini, planinari HPD „Biokovo“ iz Makarske su  nas  srdačno dočekali. Uz ukusan fižol i zvuke dalmatinskih pjesma provodimo prekrasno popodne u društvu ljubaznih domaćina. Ubrzo, sunce je opet u zalasku i vrijeme je da krenemo kući…

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Fotografije: Radenko Derkuća i Miroslav Trivić

Vilenska vrela

Kao i proteklih nedjelja i ovu posljednju majsku nedjelju (28.05.2017.), članovi PD “Klekovača” Prijedor su proveli u drženju i dobrom raspoloženju. Na poziv domaćina Planinarskog društva ,,Vilenska vrela” iz Kneževa, družina planinara PD ,,Klekovača” uputila se u ranim jutarnjim časovima put Kneževa. Stigavši na odredište u strogom centru Opštine  Kneževo, naš mini-bus obavio je bijeli dim što je ukazivalo da smo malo ,,prokuvali,, te da se do polazne tačke trebamo snaći. Kako su planinari nadaleko poznati po susretljivosti i pomoći u nevolji, primili su nas uz smjeh i šalu u svoja prevozna sredstva planinari iz raznih planinarskih društava.

Oko 9 časova stižemo u mjesto Živinice nadomak Kneževa, zaseok Vekići odakle je polazna tačka i gdje ćemo se vratiti po završetku na predah i ručak. Nakon zajedničke fotografije oko 280 planinara iz ukupno 21 planinarskog društva iz cijele Bosne i Hercegovine, uputili smo se prema zaseoku Tepići gdje su i poslednje kuće duž staze prema Vilenskim vrelima. Obzirom da je veća grupa planinanara, tempo hoda je umjeren, što kažu, taman da se može uživati u pogledu na predivne krajolike. Pošto smo se spustili stazom kroz šumu, žubor vode je bio sve intezivniji i onda pred nama se ukazaše Vilenska vrela. Prizor sjajan, niz stijenje voda se slijeva, skakuće i pršće razbacujući kapljice koje završavaju u Cvrcki. Sa litice na desnoj strani u korito rijeke obrušava se vodopad visok oko pedeset metara. Na lijevoj obali tačno nasuprot slapa, jedan pored drugog ključa osam izvora i to na prostoru od desetak metara i svaki je za sebe otvorila po jedna vila, kako kaže legenda. Kažu da slika vrijedi stotine riječi, ali vjerujte mi da niti jedna slika ne može dočarati tu ljepotu, to naprosto morate vidjeti i osjetiti.

Nakon kraće pauze penjemo se do samog vrela. Uspon je bio tim lakši, obzirom da su se na pojedinim mjestima nalazila užad za osiguranje, kako bi svi učesnici akcije došli do izvora. Pravimo pauzu za užinu, pijemo vodu i slušamo legendu da, ako nakon godinu dana budemo pili sa ovog istog vrela, što god da poželimo vile će nam ispuniti. Domaćini pripovjedaju da postoji jedna legenda koj kazuje da je vodopad dobio ime Vilenska vrela jer se pod njim skupljaju vile nagorkinje koje su drugujući sa gorštacima prečesto igrale kolo na livadama i rasipale „vilinsku kosu“, što je uzrokovalo veliku štetu na pašnjacima i kosištima. Nedaleko od izvora, nalazi se pećina. Nivo vode je taman toliki da iz pećine ne teče potok, a da se može ući u pećinu i razgledati par malih jezera koja se nalaze u njoj. Uz pomoć čeonih lampi odvažni planinari su ušli i bez obzira što se u pećini  ne nalazi tipičan pećinski nakit, vrijedilo je ući i pogledati. Dalje smo se uputili prema vodopadu Skakavac načinili fotografije i krenuli put nazad istom stazom  do polazne tačke u zaseoku Vekići.

Kako običaji nalažu, domaćini u pravom smislu te riječi, za sve učesnike pohoda obezbjedili su bogatu trpezu, dobro poznati pasulj, pogaču, vlašićki sir i razne đakonije prema kojima niko nije ostao ravnodušan. Uz čašicu-dvije, gitaru i društvo vrijeme je iscurilo pa je tako došao i trenutak da se oprostimo sa domaćinom. Srdačan stisak ruke uz pozdrave, uputili smo se put Prijedora. Uprkos poteškoćama sa mini-busom s početka priče, nisu nas omele da svratimo u Etno muzej “Ljubačke doline” nadomak Banja Luke, gdje smo razgledali starine našeg podneblja i okrijepili se domaćom kafom. Srećni, zadovoljni u pjesmi i u jednom “komadu” stigli smo našim kućama i bez obzira, ako vam vile i ne ispune želju, vjerujte mi, provešćete dan koji ćete pamtiti za čitav život.

Tekst i fotografije: Darko Dragić

Premužićeva staza – NP “Sjeverni Velebit”

Turistička putovanja su, uglavnom, usmjerena ka divljenju djelima starih neimara. Divimo se stilovima baroka i rokokoa, renesanse ali i soc-realizma. Planinarenje je kao turizam s tim što se tu divimo djelima prirode kao neimara. Međutim, postoje u planinama mjesta koja su djela ljudskih ruku i u kojima zaista možemo uživati. Jedno od takvih “mjesta” je sigurno Premužićeva staza u Nacionalnom parku “Sjeverni Velebit”.

Po planu aktivnost članovi Planinarskog društva “Klekovača” su 20-21. maja 2017. godine pohodili Velebit i Premužićku. Vremenske prilike nisu bile naklonjene ali kao što Duško Vujičić jednom reče “nema lošeg vremena, postoji samo loša oprema”. Pri izlasku iz autobusa i prepakivanja rančeva morale su se izvaditi jakne, kabanice. Kiša nije bila jaka ali je bila baš taman da smeta.

Prošli smo ispod najpoznatijeg doma na Velebitu – planinarskog doma “Zavižan” koji se nalazi na 1594 m. Nismo svraćali jer smo htjeli da što više iskoristimo vremena dok kiša ne pojača svoje ćudi. Uspeli smo se na vrh Zavižan. Zavižan je vrlo dobra polazna tačka za planinarske ture po Velebitu zbog laganog prilaza i postojanja planinarskog doma i drugih sadržaja za posjetioce (parkiralište, sanitarni čvorovi, klupe, odmorišta i sl.). Popnete li se planinarskim stazama na neki od okolnih vrhova – vidikovaca, otvoriće vam se prekrasni vidici na kvarnerske otoke i Liku. Upravo vizure koje se pružaju sa grupe zavižanskih vrhova (Veliki Zavižan 1676 m, Balinovac 1601 m, (Velika) Zavižanska kosa 1620 m, Vučjak 1644 m) ostavljaju posjetioce bez daha.

Nastavili smo dalje i nakon nešto manje od kilometar hoda ugledali smo je. Premužićka je bila tu. U sred netaknute prirode i savršenstva kakvog samo priroda stvori nalazio se planinarski put koji se idealno tu uklapao kao da ga je sama priroda stvorila. Premužićevu stazu danas smatraju pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu, te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Pasarićeve, Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se grebenom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhova sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Najinteresantniji uspon je na vrh Crikvena gdje smo izveli sve naše mlade planinare da bi trenirali penjanje. Vrh Crikvena je spadao u najljepše vrhove u Jugoslovenskoj transverzali. Kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit prolazi 16 km Premužićeve staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba gdje smo napravili veću pauzu. Bili smo sretni vidjeti takvo sklonište koje je bilo uredno i čisto i sa namirnicama za “prvu pomoć”. Običaj je da se uvijek nešto ostavi – konzervirana hrana, keks… a da svako sa sobom ponese svoje smeće.

Ideje o turističkom otvaranju Velebita spominju se u tekstovima hrvatskih planinara objavljivanima u časopisu “Hrvatski planinar” još dvadesetih godina prošlog vijeka. Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za njihovu realizaciju. Stazu je projektovao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić (1889-1979), strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, planinari prozvali njegovim imenom.

Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Radove su, kad god je oštra klima dopuštala, izvodili majstori iz podvelebitskih sela primorske padine Velebita. Finansirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka finansijskih sredstava gradnja staze zastala je čitavu jednu sezonu a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.

Premužićeva staza 2009. godine u cijeloj je svojoj dužini i službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja. Postavljanjem poučnih tabli duž Premužićeve staze nastojalo se obogatiti doživljaj i iskustvo divlje ljepote koje Park nudi.

Kako smo gazili kilometre Premužićeve staze tako je i kiša sve više i više gazila nas. Mokri ali ne i puno umorni (umora nije bilo jer staza ide “izohipsom” bez već uspona i silazaka) stigli smo u planinarsku kuću “Alan” (1340 m). Alan sa širom okolicom područje je prostranih planinskih travnjaka, duliba i padeža iznad kojih se uzdižu slikoviti vrhovi. Veliki Alan (1414 m) jedan je od značajnijih velebitskih prevoja. Njime prolazi poprečna velebitska cesta koja spaja Liku s morem. S Alana se pruža prekrasan pogled na more i otoke (posebno Goli otok- tiru, riru…).

U domu nas je dočeklo toplo varivo sa kobasicom i hladno pivo. Sreći nije bilo kraja. Na počinak se moralo otići oko 22 časa jer nas je u jutro čekao nastavak spuštanja prema obali a po najviše zbog toga što je kućni red vrlo striktan i domaćini ga poštuju. Da se nas pitalo ostali bismo do zore budni ali, srećom, ne pitamo se.

Jutro je svanulo ali bio je mrak. Oblaci su bili tamni, vjetar lud a kiša neumoljiva. Jednom riječju – katastrofa. Odložili smo polazak za 9h. Grupa od deset planinara se odvažila i po buri krenula spuštanje prema moru a drugi dio družine je ostao u domu pa će oni oko podne krenuti autobusom prema moru (mudro!). Prošli smo ispod žičare za transport tereta koju nazivaju “spomenikom ljudske gluposti” jer zbog jake bure na tom prostoru većinu godine ne može da radi i bila je u upotrebi svega nekoliko godina. Napravili su je zatvorenici sa Golog otoka. Naleti bure nisu bili nimalo prijatni i vrlo opasni za one planinar(k)e sa malo kilograma (ne bih da imenujem Milicu i Tanju). Kako smo se spustili ispod platoa Alana bura nije bila toliko jaka a kiša je smanjivala svoj intenzitet. Smjenjivao se pogled na jadranske otoke sa pogledima na prelijepe stijenske masive i oblike. Često smo zastajkivali i fotografisali se.

Nakon tri časa hoda došli smo do planinske kuće “Miroslav Hirtz” (20 m) koji je u vlasništvu naših prijatelja HPD “MIV” Varaždin. Nalazi se na vrhu litice koja se uspinje iz mora. Bio je to interesantan spoj planine i mora. Odatle smo se niz nekoliko stepenica spustili u malo primorsko mjesto Jablanac. Jablanac je toliko malen da ga je druga polovina naših planinara iz autobusa lako okupirala i popravila početak turističke sezone.

Nakon presvlačenja jedva smo čekali da se “usolimo” u moru. Otišli smo u uvalu Zavratnica, takođe zaštićenom prirodnom području, koje je, iako nalikuje na fjord, nastalo transgresijom i potapanjem ušća potoka. Oni hrabriji su se okupali (voda je bila polarno hladna) i zaronili do ostataka potopljenog njemačkog broda iz II svjetskog rata, koji je samo jedan metar ispod površine a oni manje hrabri su sa kopna uživali u pogledu na krajolik.

Sretni i zadovoljni smo krenuli kući sa punim baterijama za dalje. Uz put smo planirali da stanemo u Korenici kod “Macole” da se vide živi i preparirani medvjedi ali vodičima, kao i svaki put, orijentacija nije bila jača strana.

Vodiči na ovom pohodu su bili Draško Zgodić i Marko Sarić.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

Pohod za Dan grada Prijedora

Jedna od brojnih manifestacija koje su održane povodom obilježavanja Dana grada Prijedora je i pohod od Patrije preko Maslin baira do planinarskog doma na Kotlovači a organizator ovog pohoda je PD “Klekovača”.

Početna tačka  pohoda  je spomenik na Patriji, mjesto gdje su partizanski odredi zajedno sa narodom ovog kraja 1942. godine izvršili proboj iz opkoljene Kozare.

Kažu da ne  treba živjeti u prošlosti ali prošlost se ne smije nikako ni zaboraviti. Mi, kozarčani, možemo biti ponosni na našu prošlost a ovaj pohod je upravo podsjetnik da sloboda nije nešto što se podrazumjeva već nešto što je izgrađeno na žrtvama i hrabrosti naroda ovoga kraja.

Ove godine, na pohod je krenula  šarolika grupa od 50 tak planinara, rekreativaca i ljubitelja prirode svih uzrasta. Vrijeme nam je bilo naklonjeno tako da smo mogli u potpunosti uživati u ljepotama pitomih obronaka Kozare. Na početku smo se držali zajedno ali već nakon nekoliko kilometara podjelili smo se u više grupica prema kondicionoj spremi, naravno vodeći računa o tome da u svakoj grupi imamo nekog od iskusnih planinara koji dobro poznaju ovu stazu. Inače, staza je duga oko 21 km i nije je tako lako preći pa su i onima u najboljoj kondiciji zadnjih nekoliko kilometara „otežale“ gojzerice.

Kako je to i bilo predviđeno planom ove akcije, prvi planinari stigli su na Kotlovaču  tačno u 14:00h a zadnja grupa, koju je vodio naš iskusni planinar Boško Marčeta je stigla na cilj oko 16:00h.

Na Kotlovači su nas dočekali planinari PD “Klekovača” koji već godinama domaćinski i odgovorno upravljaju domom i koji su se i ovog puta potrudili da Dom bude posebno uređen i očišćen za ovu priliku. Tu je bilo i ljubazno osoblje Nacionalnog parka koje nas je poslužilo ukusnim pasulje i pićem.

Pri ovakvom dočeku, brzo se zaboravi na umor tako da smo okrepljeni krenuli na novi “zadatak” a to je bilo učestvovanje na Skupštini PD “Klekovača”.

Sve u svemu, još jedno prekrasno i sadržajno druženje na našoj Kozari!

 

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Fotografije: Zoran Petrić

Izborna skupština

U planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari u nedjelju 14. maja 2017. godine održana je redovna izborna skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor poslije pohoda za Dan grada Prijedora.

Skupštinu je otvorio i njome predsjedao Ismet Šarić koji je pozdravio sve prisutne članove Društva i goste iz drugih društava (KES “Albatros” Prijedor, PD “Mrakovica” Kozarac, PSD “Previja” Lamovita, PD “Patrija” Gradiška, PED “Kanjon” Sanski Most). Predložio je Dnevni red od petnaest tačaka pa su se mnogi prepali da će sjednica dugo trajati i da će se grah iz kotlića ohladiti a pivo ugrijati. No međutim, sve je išlo brzo.

Pročitani su Izvještaj o radu i Finansijski izvještaj za 2016. godinu gdje su se prisutni informisali o dobro poznatom radu Društva, aktivnostima koje su vođenje oko dogradnje doma, radu sa djecom i omladinom, orijentacijom, markiranjem…

Nakon izvještaja pristupilo se glasanju za novi saziv tijela u Društvu. Uglavnom su potvrđeni već postojeći mandati i na novi, četvorogodišnji mandat izabrani su:

  1. predsjednik Društva: Dragan Romčević;
  2. predsjednik Skupštine: Ismet Šarić;
  3. sekretar Društva: Marko Sarić;
  4. članovi Upravnog odbora: Duško Vujičić, Dobrila Kurtović, Blagoja Tubin i Draško Zgodić;
  5. članovi Nadzornog odbora: Zoran Iđić (predsjednik), Stipe Vidaković (član) i Mihajlo Šurlan (član);
  6. članovi Suda časti: Radivoje Petković (predsjednik), Branka Glušac (član) i Igor Ostojić (član).

 

Plan rada za 2017. godinu je dosta ambiciozan sa po minimalno dva izleta mjesečno mimo Kozare i sa namjerom da se organizuju izleti na Kozari kako bi se približila novim planinarima. Planirano je uređenje novih planinarskih staza, uglavnom prema pl. domu “Kotlovača”. U domu će biti organizovano niz aktivnosti kao što su osnovna planinarska škola, obuka za vodiče, tematska predavanja. Organizovaće se dežurstva na dobrovoljnoj bazi tako da će dom biti otvoren vikendima za sve posjetioce.

Na kraju, Skupština je usvojila prijedlog o dodjeli zahvalnica za najaktivnije planinare u protekloj godini – Bojani Derkuća Bevandić i Drašku Zgodiću. Zahvalnice će im biti uručene na narednoj svečanosti u Društvu.

Po završetku sjednici, pohitali smo ka kotliću sa grahom kojeg je spremila naša teta Milica iz Nac. parka. Druženje oko doma je nastavljeno do večeri.

 

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Igor Ostojić

Radna akcija – Uređenje doma i staze Rajkovići – Kotlovača

Kažu da ko može dobro da jede može dobro i raditi. Danas, 13. maja 2017. godine su članovi i simpatizeri Planinarskog društva “Klekovača” definitivno opravdali drugi dio ove tvrdnje. Naime na području oko planinarskog doma “Kotlovača” organizovana je radna akcija kojo se odazvalo dvadesetdvoje članova.

Jedan dio družine je pristupio čišćenju i uređenju staze Rajkovići – Kotlovača koji vodi od ulaza u Nac. park pa do samog doma većim dijelo uz i iznad potoka Kotlovača. Radilo se na uklanjanju stabala koja su još prije deset godina pala na već pripremljenu stazu, uklanjanju odrona i šiblja. Pripremana je i sam podloga staze, proširivanjem na određenim mjestima ili ukopavanjem. Ova staza će u mnogome skratiti put o doma prema Rajkovićima ali i stazama koje idu od Mrakovice, Jankovića i Zečijeg kamena, Bešića poljane, Vrnovice, Kozaračkog kamena prema Rajkovićima i obrnuto. Dužina joj je oko 2,5 km i može se preći za 20 minuta. Današnjom akcijom vrijednih planinara ona je pripremljena za markiranje a u saradnji sa Nac. parkom biće postavljeni putokazi i ostala signalizacija koja je propisana od strane Parka.

Dosta posla je bilo i kod i oko planinarskog doma. Generalno je očišćen je od temelja do krova. Dom se redovno održava i čisti ali bilo je potrebno napraviti veliko proljetno spremanje. Djevojke su prale prozore, čistile prostorije i toalete. Posađeno je i dosta cvijeća tako da je dom “procvjetao”. Oko doma je pokošena trava i sitno šiblje a obale potoka takođe pokošene. Vršeno je i nasipanje kamena prema juče napravljenoj nadstrešnici sa stolom i klupama. Uređeni su odvodni kanali za oborinske vode.

Na kraju dana su se sve družine sastale kod doma uz vatru i potvrdili rečenicu sa početka ovaog teksta. Bilo je mesa raznih sorti a i pića… Dogovor kuću gradi, tj. naš planinarski dom i Društvo.

Fotografije: Milenko Miodragović i Marko Sarić

Tekst: Marko Sarić

Niske tatre – Slovačka

Prvobitni plan je bio nešto drugačiji, ali loša vremenska prognoza je uticala na to da odustanemo od njega. Ipak,  to nije značilo da odustajemo od planine. Odlučili smo se za Niske Tatre u Slovačkoj, tačnije vrh Dumbier.

Niske Tatre su planinski vijenac koji se nalazi u Slovačkoj. Prostire u dužini od 80 km  a najveći dio pripada Nacionalnom parku “Niske Tatre” koji je osnovan 1978. godine. Najviši vrh je Dumbier sa 2042 m nadmorske visine.

1. maja negdje oko 8 h uz sunčano i prohlano jutro, putem sniježne staze zaputili smo se ka vrhu. Nakon 2,5 h stigli smo do Chata M. R. Štefanika koja se nalazi na 1740 m nadmorske visine gdje smo napravili kraći odmor.  U nastavku uspona ka vrhu pratio nas jak vjetar koji nas nije spriječio da ostvarimo svoj cilj. Za nešto više od 1h smo bili na vrhu, ali zbog  vjetra koji je stvarao osjećaj nelagode nismo se mnogo zadržavali pa smo vrlo brzo krenuli nazad u dolinu. Neki su povratak iskoristili za malo klizanja a neki i za sankanje uz malu improvizaciju.

Možemo reći da je iza nas još jedan uspješno osvojen vrh a kako je sve izgledalo možete vidjeti na fotografijama.

Fotografije: Željko Rogić i Tanja Timarac

Tekst: Tanja Timarac

© 2018: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress