Planinarsko društvo "Klekovača" Prijedor

Više od 65 godina organizovanog planinarenja u Prijedoru

Planinarsko društvo "Klekovača" više od 65 godina uspješno organizuje i vodi planinarski život u gradu Prijedoru.

Read more

Planinarsko društvo "Klekovača" Prijedor

ul. Kralja Petra I Oslobodioca 16, 79101 Prijedor, Bosna i Hercegovina +387 (0) 65 440 150 info@pdklekovaca.org



Planinarska kestenijada u Petrinji

Pl. dom "Matija Filjak"

Pl. dom “Matija Filjak”

Planinarsko društvo “Klekovača” u okviru planiranih aktivnosti organizuje posjetu HPD “Zrin” Petrinja (Hrvatska) i uspon na Hrastovičku goru u subotu, 20. oktobra 2018. godine. Prisustvovaćemo tradicionalnoj manifestaciji “Planinarska kestenijada” kojoj prisustvuje veliki broj planinara iz BiH, Hrvatske i Slovenije.

PROGRAM POHODA:

  1. 6:30 – polazak autobusa ispred Sportske dvorane “Mladost”;
  2. 8:30 – dolazak u Petrinju;
  3. 9:15 – početak uspona;
  4. 12h – dolazak do planinarskog doma “Matija Filjak”, druženje učesnika pohoda uz pečenje kestena i zabavni program;
  5. 16h – polazak prema Prijedoru;
  6. 18:30 – dolazak u Prijedor.

Domaćini organizuju zabavu uz muziku kod planinarskog doma, sportske igre uz animatore te bogatu gastro ponudu po prihvatljivim cijenama. Tokom uspona moguće je sakupljanje pitomog kestenja.

Opšti uslovi za učešće: odlično zdravlje, fizička kondicija, psihička stabilnost.

Potrebna oprema: planinarske cipele (patike ne dolaze u obzir!), ranac, odgovarajuća planinarska odjeća u odnosu na meteo prilike, kapa, naočale za zaštitu od sunca, ranac, štapovi za hodanje, hrana za jedan dan, voda (minimalno 2l), važeći biometrijski pasoš, planinarska knjižica sa plaćenom članarinom za tekuću godinu, komplet prve pomoći.

Cijena prevoza je 15KM.

Prijave izvršiti isključivo pozivom na telefon 065/611-052 (Duško Vujičić) do četvrtka 18.10.2018. godine a obavezne uplate izvršiti u kancelariji Društva u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 (KUD “Dr Mladen Stojanović”, II sprat) četvrtkom u periodu od 19-20h. Samo oni planinari koji na vrijeme izvrše uplatu ostvaruju pravo učešća na pohodu.

Vodič je Duško Vujičić.

Prijavljeni planinari stazu obilaze na vlastitu odgovornost!

Pridružite nam se!

 

Čvrsnica – Veliki Vilinac i Pločno

Čvrsnica – Veliki Vilinac i Pločno

Planinarsko društvo „Klekovača“ Prijedor u okviru planiranih aktivnosti organizuje uspon na Čvrsnicu i njezina dva najviša vrha – Pločno (2224 m) i Veliki Vilinac (2118 m) u subotu i nedjelju, 20. i 21. oktobra 2018. godine. Čvrsnica se nalazi u sjeverozapadnoj Hercegovini i sastavni je dio Parka prirode Blidinje. Zbog svoje ljepote i raznovrsnosti koju pruža omiljena je među planinarima, a posebno je poznata po Hajdučkim vratima (1958 m) i ledničkom jezeru Crvenjak (1963 m), koje ćemo takođe obići, zatim po mnoštvu pećina i vrtača, bogatoj flori i fauni. Njezini vrhovi pružaju prelijepe poglede prema Prenju, Vranu, Čabulji, Biokovu, a kada je posebno vedro pogled seže sve do Jadranskog mora i Pelješca.

Plan izleta:

20.10.2018.

1. 04:00 h – polazak iz Prijedora ispred sportske dvorane „Mladost“;
2. 05:00 h – dolazak u Banju Luku na Staru autobusku stanicu i nastavak putovanja prema Jablanici, gdje skrećemo za selo Doljani i Sovička vrata;
3. 09:00 h – dolazak u park prirode Blidinje i Risovac (Muvarnica) odakle kreće uspon;
4. 14:00 h – dolazak do Hajdučkih vrata, pauza;
5. 17:00 h – izlazak na vrh Veliki Vilinac;
6. 18:00 h – dolazak na dom Vilinac, smještanje, večera, odmor;

21. 10.2018.

1. 06:00 h – ustajanje, lična higijena, doručak;
2. 07:00 h – polazak prema vrhu Pločno;
3. 12:00 h – izlazak na vrh Pločno, kratki odmor i polazak prema Masnoj luci;
4. 16:00 h – dolazak u Masnu luku, ručak;
5. 18:00 h – polazak prema Banjoj Luci;
6. 22:00 h – dolazak u Banju Luku
7. 23:00 h – dolazak u Prijedor

Neophodna oprema za sve učesnike: planinarska knjižica sa plaćenom članarinom za tekuću godinu, slojevita odjeća za dva dana boravka na planini, kapa, rukavice, vjetrovka, planinarske cipele, ranac 40 l, štapovi, čeona lampa, pribor za prvu pomoć, krema za zaštitu od sunca, naočare za sunce, vreća za spavanje, pribor za ličnu higijenu, voda i hrana. Podrazumijeva se da su svi učesnici dobrog zdravlja, u fizičkoj kondiciji i psihički stabilni.

Učesnici obilaze stazu na sopstvenu odgovornost.

Cijena izleta je 65 KM. U cijenu su uključeni troškovi organizacije, prevoza, smještaja u planinarskom domu i večera. U slučaju nepovoljnih vremenskih uslova moguće je odgađanje akcije. Otkazivanje učešća od strane učesnika, u roku kraćem od 48 sati do početka akcije ne podrazumijeva povrat novca. Broj mjesta je ograničen kapacitetom prevoza. Prijave se primaju do srijede, 17.10.2018.god., do 12h.

Prijave i informacije o uplatama isključivo na broj telefona 065/299-733 ili na e-mail: info@pdklekovaca.org.

Vodič: Milica Bogdanović

Planinarski pozdrav!

10. jubilarni uspon na Vranicu

Vranica i Prokoško jezero

Vranica i Prokoško jezero

PD “Klekovača”, u okviru planiranih aktivnosti, organizuje 10. jubilarni uspon na Vranicu (2112 m) u subotu i nedjelju, 13-14.10.2018. godine.

Program pohoda:

I dan, subota

  1. 7h – polazak ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru;
  2. 8h – polazak sa stare autobuske stanice u Banja Luci;
  3. 9:30 – dolazak u Jajce i razgledanje starog dijela grada i vodopada do 11h;
  4. 11h – polazak prema Gornjem Vakufu (Uskoplje);
  5. 14h – dolazak u planinarski dom Rosinj (1700 m) na Vranici, smještanje po sobama, odmor;
  6. 15h – polazak iz doma prema vrhu Rosinj;
  7. 16:30 – izlazak na vrh Rosinj (2059 m);
  8. 17h – polazak sa vrha prema pl. domu;
  9. 18h – dolazak u pl. dom, druženje, odmor, noćenje.

II dan, nedjelja

  1. 7h – ustajanje, jutarnja higijena, doručak;
  2. 8h – polazak prema vrhu Nadkrstac;
  3. 10h – izlazak na vrh Nadkrstac (2112 m);
  4. 10:30 – polazak sa vrha prema Prokoškom jezeru;
  5. 12h – dolazak na Prokoško jezero;
  6. 13h – polazak sa jezera prema pl. domu Rosinj;
  7. 15h – dolazak do doma, pakovanje, ručak;
  8. 16h – polazak prema Prijedoru i Banja Luci;
  9. dolazak u Banja Luku oko 20h a u Prijedor oko 21h.

Opšti uslovi za učešće na akciji: dobro fizičko zdravlje i psihička stabilnost.

Potrebna oprema: planinarske cipele (patike ne dolaze u obzir!), hlače, ranac, jakna, rezervna presvlaka, kapa i naočale za zaštitu od sunca, štapovi za hodanje, vreća za spavanje (ko ne želi nositi vreću može doplatiti 3KM za posteljinu u pl. domu), hrana, voda, čeona lampa, planinarska knjižica sa plaćenom članarinom za tekuću godinu, komplet prve pomoći.

Cijena učešća na pohodu je 40KM što uključuje prevoz i noćenje u pl. domu “Rosinj”.

Domaćin, PD “Goran” Gornji Vakuf organizuje svečanu večeru i piće za sve učesnike pohoda.

Prijave izvršiti pozivom na tel. 065/611-052 kod Duška Vujičića do četvrtka 11.10.2018. Uplate možete izvršiti u kancelariji PD “Klekovača” koja se nalazi u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 (KUD “Dr Mladen Stojanović”, II sprat) četvrtkom od 19-20h.

Zbog ograničenog broja mjesta samo oni koji izvrše uplatu stiču pravo učešća na akciji. Prednost kod prijavljivanja imaju članovi PD “Klekovača”.
Vodič je Duško Vujičić.

Svi učesnici uspona dužni su da poštuju upute vodiča i da se pridržavaju pravila o kućnom redu u pl. domu. Vodiči zadržavaju pravo izmjene plana pohoda u odnosu na meteorološke prilike.

Srdačan planinarski pozdrav!

Klekovači treće mjesto na “Novi Grad Trail-u”

U nedjelju, 16. sptembra 2018. godine u Novom Gradu održana je trka pod nazivom “Novi Grad Trail”. Start trke je bio u 9 časova i odvijao se na relaciji Vidorija – Roga u dužini od 20 km a kumulativni nagib +800/-800 m.

Na trci su bila 34 takmičara iz BiH/RS, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Samir Mehmedović iz Petrovca je prvi pretrčao stazu za 01:49:15. Drugi je bio Marko Panić iz Novog Grada sa vremenom 01:54:50 a predstavnik Sekcije brdskih trkača Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, Stefan Tubin, zauzeo je treće mjesto sa vremenom 02:12:20 i tako se nakon godinu dana i 5 mjeseci aktivnog bavljenja ovim sportom prvi put popeo na postolje.

Ovu priliku koristimo da pozovemo sve koji vole ovakve aktivnosti u prirodi da nam se pridruže.

Tekst i fotografije: Stefan Tubin

III planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”

Odlasci na planinarske akcije vozom nekada su bili veoma popularni. Ljepota vožnje ovim prevoznim sredstvom je neupitna i nezamjenjiva. Predjeli kroz koje voz prolazi, ljudi koji se sreću i lagana vožnja daju priliku da se sve to polako, natenane, upije. Odmor koji voz pruža dok se vozimo je prava uvertira za nastavak hodanja od posljednje stanice do našeg daljeg ishodišta. Na žalost, u zadnje vrijeme se ne putuje vozovima kao nekad jer je brz život učinio svoje, lakše je i brže svačim drugim doći na polazište planinarske staze nego vozom a ni vozova više nema kao nekad.

Da ne bih dobio napad nostalgije ili, to nikako, patetike prećiću na događaj vezan za uvod. Naime, već treću godinu za redom Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor organizuje planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” u povodu formiranja ove partizanske jedinice u II svjetskom ratu. Kažu da sve ono što se ponovi dva puta postaje tradicija, pa je onda i ovaj marš postao tradicionalan. U nedjelju, 02. septembra 2018. godine smo se okupili treći put sa istim razlogom a on je bio 77 godina od formiranja Karanskog partizanskog bataljona.

Zakazano mjeto sastanka planinara bila je željeznička stanica u Prijedoru. Neobično je bilo svima jer se obično susrećemo ispred sportske dvorane “Mladost” ili na nekoj od autobuskh stanica. Kupili smo karte i svako od nas dao doprinos željeznici u visini od 2,60 KM. Svima je ovo bilo zanimljivo i tu smo shvatili da je ovo prva poslijeratna planinarska akcija na koju se ide vozom mada ima pojedinačnih odlazaka u brda vozom i to na stanici već prepoznju, prije svega, po rančevima. Zanimljivo je bilo i isčekivanje voza jer bez obzira na red vožnje nikad niste sigurni kada će doći. Srećom direktor željeznice nije japanac pa to neće izazvati nikakve posljedice, po njega. Sa nekih desetak minuta zakašnjenja voz je ušao u stanicu i mi smo se ukrcali. Bili je tu dosta ljudi koji su iz voza izašli i u njega ušli što je bio lijep prizor. Rasporedili smo se po kupeima i započeli svoje uobičajene priče ali niko sa pogledom oči u oči nego svi pogledima kroz prozor apsorbujući nesvakidašnju priliku vožnje vozom.

Nekoliko stanica i dvadeset minuta od Prijedora je prošlo i došli smo u selo Svodna koja je za nas bila posljednja stanica i mjesto početka našeg Marša. Pored male stanice sagrađene još u austro-ugarskom periodu, koja danas ne radi, smo se fotografisali i krenuli na uspon. Prošli smo pored groblja na kojem je sahranjena Kristina Marčeta sa svoja tri poginula sina koji su poginuli u posljednjem ratu. Prolazili smo pored voćnjaka prezrelih i prerodnih jabuka. Bilo ih je toliko na zemlji da je gotovo nemoguće bilo hodati i još teže ne probati svaku od vrsta. Slatke, kisele, zelene, zlatne ili crvene bile su nam podjednako drage. Kako je ovo bio pohod u povodu partizanske jedinice morali smo podsjećati neke od nas koji su puno zastajkivali i još više jeli, kako se u onom ratu gubila glava zbog pojedene tuđe voćeke. Naravno, sad ne bi niko izgubio glavu a možda i bi jer nas je naša Nasta Vujasin nestrpljivo čekala kod svoje kuće da nam se pridruži a pripremila je kafu, čaj i još, šta drugo nego rakiju. Kako Balašević kaže “da se kuma ne uvredi” pohitali smo k njoj a ona nas je domaćinski dočekala na putu raširenih ruku. Kod Nastine kuće napravismo prvu pauzu za piće ali i doručak. Domaćica je hitala tamo-ovamo nestrpljivo želeći da nas što bolje ugosti. Hvala joj na tome!

Ljudi ovog potkozarskog kraja su susretljivi i domaćinski se odnose prema putnicima namjernicima. Morali smo često zastajkivati pored kuća da bi nas ugostili sa dobrom čašicom, odmorom i čašicom razgovora. Međutim, kako je naša kolona, šarena, sa rančevima i neobična za ove krajeve jer se njima rijetko planinari, iz daljine kad su nas ti isti ljudi posmatrali nismo im baš bili od povjernja. Ličili smo im na migrante. Kada bi nas iz daljine primjetili ostavljali bi svoje poslove i pomno bi nas posmatrali. Bilo je to obostrano posmatranje i odmjeravanje. Kada bi im prišli blizu, kao što nalažu norme, pozdravili bismo uljudno a onda bi nam svima pao kamen sa srca koji bi ubio lava i tad bismo bili na konju ali to je neka druga priča… Kada bi čuli naš jezik sljedeća rečenica bi bila: “Uh dobro je. Mislili smo da ste migranti.” Tada bi se smijeh prolomio i opet bi tu bilo čaša i čašica.

Sljedeću veću pauzu pravimo podno brda Nebešić (355 m) u zaseoku Kneževići, gdje su nas lovci iz LU “Srndać” iz Svodne ugostili u svom lovačkom domu. Lovci su nam pokazivali šta sve možemo vidjeti u okolini (Brezike, Prusce, Grabašnicu i sela preko Sane). Dogovorili smo za naredni put nekakvu rotaciju životinje na ražnju na istom mjestu. Opraštanje sa lovcima značilo je nastavak našeg Marša partizanskim putem koji ide od Kostajnice prema Dragotinji. Od Nebešića smo išli iznad Kantara, Deretića, Janjetovića, pored Dejanovića i Grabašnice. Sa desne strane puta se pružao pogled prema Prijedoru. Tako blizu a tako daleko. Ovaj dio puta ide “visom” sa laganim spuštanjem pa je kolona bila dosta brza što je davalo vremena za fotografisanje krajolika i novih-starih kuća, tj. novih kuća sagrađenih u starom stilu: sitna cigla u kombinaciji sa drvetom u narodu poznato kao “riglovana kuća”.

Na kraju “partizanskog puta” koji se uključuje na put koji ide od Dragotinje do Karana smo se prikupili i svi dostojanstveno došli do zbornog mjesta pored bisti Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka. Tu su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i profesor Šurlan – popularni JOKS-ovci. Skraćenicu ne smijem pojašnjavati da me ne bi izbacili iz članstva biblioteke. Tako je “hodački” dio Marša bio gotov nakon pet časova od izlaska iz voza.

Osjetio se miris vojničkog grasulja što je nagovještavalo dobru trpezu nakon završentka programa obilježavanja 77. godišnjice Karanskog partizanskog bataljona. Našim dolaskom kao najmasovnije grupe počeli su da se okupljaju i ostali gosti. Organizatori svečanosti su nas pozvali da se uputimo prema spomeniku koji stoji na mjestu gdje je bila komanda karanskog bataljona. Po polaganju vjenaca i kraćeg istorijskog časa vratili smo se nazad gdje je uslijedio nastavak programa. Prisutnima se obratio Veljko Rodić, predsjednik SUBNOR-a grada Prijedora, koji je poručio da potomci Karanskog bataljona nastavljaju da njeguju njegovu tradiciju. “SUBNOR i grad Prijedor njeguju tradiciju borbe kozarskih boraca. Njegovanje te tradicije je najbolja potvrda da je slobodarski duh i dalje prisutan. Iako nas je svake godine sve manje, ipak, ne smijemo zaboraviti te uspjehe”, istakao je Rodić. On je poručio sadašnjim generacijama da treba da žive u miru i zadovoljstvu ali i da čuvaju slobodu koju su njihovi preci plaćali svojim životima.

Kako to obično biva, nakon kulturno-umjetničkog programa, noge pod sto su stavljene a grasulj se pred nama zadimio. Bio je toliko ukusan da su i oni koji čuvaju (vazdušnu) liniju tražili “repete”. Planinarima je bio dobar doping nakon pređenih 12,3 kilometra. Malo se popilo, dosta pojelo, ispričalo i napričalo a i zapjevalo pa je došao i trenutak povratka kući, autobusom. Nije bila tako zanimljiva vožnja kao tog jutra ali kući se poći moralo.

Ovim smo završili još jedan dan planinareći. Išli smo tragom partizana Karanskog bataljona jer su oni upravo bili iz karajeva kojim smo prošli i išli mnogim putevima i stazama a nekim od tih puteva i staza smo i mi ponosno hodili danas. Bilo je lijepo, uzbudljivo. Upoznali smo predjele iz naše bliže okoline, upoznali nove ljude, neki do sada nama nepoznat dio istorije ali što je najvažnije proveli smo dan u prirodi planinareći i tako zadovoljavajući svaki segment boravka u prirodi koji, po nekad, neki zaboravljaju.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Igor Ostojić i Marko Sarić

Ultra trail du Mont Blanc

Ultra trail du Mont Blanc je najprestižnija ultra trail trka na svijetu, koja se održava od 2003. godine i predstavlja neslužbeno svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju.

Prošle godine naša se članica, Nataša Kaurin, sa trojicom ultra trail trkača iz BiH prijavila na ovu trku, za koju je pored bodova na kvalifikacijskim trkama potrebna i doza sreće, jer se organizuje lutrija zbog velike zainteresovanosti. Skoro 10.000 trkača učestvuje u nekoliko trka u okviru UTMB, koji je san svakog trail trkača.

Nataša je 30.08.2018. godine ostvarila svoj san, na OCC trci, dugoj 56 km sa 3500 m uspona, koju je završila za malo više od 11 sati. Start trke je u gradiću Orsieres u Švajcarskoj a cilj u rajskom naselju planinara, Chamonix u Francuskoj. Perfektna organizacija, od podizanja startnih brojeva, bogatih i uređenih okrepnih stanica, ljubaznih volontera, savršenih markacija, ažurnih obavještenja o vremenskoj prognozi, live prenosa i brojnih pratećih sadržaja pokazuju vrhunski nivo ovog događaja. Sajam sportske opreme, na kojem imate priliku vidjeti najveće proizvođače sportske opreme i organizatore trka širom svijeta, kao i brojne elitne trkače, upotpunjuje ovaj trkački spektakl. Ipak, brojni navijači u cilju i grad koji diše u ritmu trkača su slika koja se pamti cijeli život.

Sa ovom slikom, Nataša će nakon 8 mjeseci priprema i napornih treninga, zasluženo odmarati.

Do sljedećeg trkačkog izazova!

Tekst i fotografije: Nataša Kaurin

Redovna i Svečana skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor

U planinarskom domu “Kotlovača” na Kozari u četvrtak 23. avgusta 2018. godine sa početkom u 18h održana je Redovna skupština Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.

Skupštinu je otvorio i njome predsjedavao Ismet Šarić koji je pozdravio sve prisutne članove. Pored njega u radnom predsjedništvu bili su Mr. Dragan Romčević (predsjednik Društva) i Marko Sarić (zapisničar).  Pročitani su Izvještaj o radu i Finansijski izvještaj za 2017. godinu gdje su se prisutni informisali o dobro poznatom radu Društva, aktivnostima koje su vođenje oko dogradnje doma, radu sa djecom i omladinom, markiranjem koji su jednoglasno usvojeni. Zatim je predsjednik Nadzornog odbora Zoran Inđić pročitao izvještaj ovog odbora koji je jednoglasno prihvaćen a nakon toga je član Suda časti Igor Ostojić pročitao izvještaj ovog tijela Društva.

Plan rada za 2018. godinu je dosta ambiciozan sa po minimalno dva izleta mjesečno mimo Kozare i sa namjerom da se organizuju izleti na Kozari kako bi se približila novim planinarima. Planirano je uređenje nove planinarske staze od Zečijeg kamena prema pl. domu “Kotlovača” preko Bijele stijene. U domu će biti organizovano niz aktivnosti kao što su osnovna planinarska škola, tematska predavanja. Organizovaće se dežurstva na dobrovoljnoj bazi tako da će dom biti otvoren vikendima za sve posjetioce.

Skupština je usvojila inicijativu Upravnog odbora o formiranju Sekcije brdskih trkača. Ova sekcija uskoro počinje sa radom čim se usvoje akti o radu sekcije i ostali akti koji regulišu ovu oblast.

Po završetku Redovne skupštine otvorena je Svečana skupština u povodu 65. godina postojanja i rada Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor. U radnom predsjedništvu ove skupštine bili su: Ismet Šarić (predsjednik Skupštine), Mr. Dragan Romčević (predsjednik Društva), Vladimir Grublješić (najstariji član) i Marko Sarić (sekretar Društva – zapisničar). Ova sjednica je imala dvije tačke Dnevnog reda: Referat i dodjelu priznanja. Prisutnima se prigodnim riječima obratio predsjednik Društva Mr. Dragan Romčević a poslije njega sekratar Društva Marko Sarić pročitao je arhivski dokument, referat pisan povodom tridesetogodišnjice Društva iz kojeg su se mogli čuti mnogi zanimlji podaci o istoriji planinarstva, počecima planinarenja na našim prostorima te razvoju Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor.

Takođe, prisutnima se obratio i najstariji član Društva, Vladimir Grublješić, koji je istakao da je jako sretan što dolaze mladi naraštaji koji nastavljaju tradiciju Klekovače i kako je naše Društvo i dalje među uspješnijim planinarskim društvima u okruženju.

Svečana skupština jednoglasno je usvojila prijedloge Upravnog odbora Društva za dodjelu priznanja. Tako je Risto Banović zbog dugogodišnjeg članstva i izuzetnog doprinosa u radu i razvoju Društva dobio Povelju o počasnom članstvu. Igor Đukić, Jovo Đurić, Sead Ćurak i Brane Meh, te “Kolektor CCL” dobili su priznanje za izuetan doprinos u radu Društva. Za poseban doprinos na polju planinarstva priznanja su dobili: Bojana Derkuća Bevandić, Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Tanja Timarac, Draško Zgodić, Radenko Derkuća i Darko Dragić.

Po završetku sjednice, druženje oko doma je nastavljeno do kasno u noć uz roštilj i piće.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Darko Petković

Alpe 2018 – Gran Paradiso & Mont Blanc

Prije 65 godina, tačnije 6. juna 1953. godine, u Prijedoru je grupa entuzijasta i zaljubljenika u prirodu osnovala Planinarsko društvo „Klekovača“. Odlučili smo da ovaj jubilej neprekidnog rada Društva i njegovanja planinarskog sporta u Prijedoru obilježimo dostojno, a kako bolje nego usponom na neke od najviših evropskih vrhova.
Izbor je pao na Mont Blanc (4810 m) i Gran Paradiso (4061 m), zbog relativne blizini, ali i atraktivnosti ovih planina i naselja u njihovom podnožju, koja važe za evropske planinarske meke.
Pripreme za ovakve uspone počinju mnogo ranije i uključuju intenzivnije ture po svim planinama u okruženju, ali i prethodno iskustvo na sličnim usponima i korištenju tehničke opreme neophodne za ovaj poduhvat. Tako je bilo i sa sedmočlanom ekipom „Klekovače“ , kojoj se vrlo brzo po objavi akcije pridružio i naš dragi prijatelj Marko iz HPD „Sisak“ iz Siska.
Svi prijavljeni su, nekada zajedno, a nekada samostalno vrijedno trenirali za ovaj uspon i kada se približio datum polaska, smatrali smo da smo u dobroj kondiciji, psihofizički spremni za napore koji nas očekuju.
Iz Prijedora nas je ispratila velika grupa naših dragih prijatelja, planinara sa željama za sretno i bezbjedno putovanje i uspone. Posebno moramo da se zahvalimo našem dragom Vladimiru Grublješiću, koji je upravo na dan našeg polaska proslavljao 90-ti rođendan sa svojim najmilijima, ali je ipak našao vremena da dođe da nas isprati. Rekao nam je da su planine pravi način da doživimo tu duboku starost, a da ostanemo mladi duhom i puni energije kao on, a mi mu vjerujemo i trudimo se da slijedimo njegov primjer.
Put nas je vodio kroz Hrvatsku, Sloveniju i Italiju do njenog samog zapada i regije Aosta, najmanje italijanske regije, ali okružene vrhovima Mont Blanc, Monte Rosa, Gran Paradiso i Matterhorn.
Uspon počinje iz pitoresknog mjestašca Valsavarenche, odnosno iz zaseoka Pont u kome se pored hotela, kampa i prodavnice nalazi još samo nekoliko kućica. Krećemo već sa visine od 1960 m i napredujemo relativno brzo kamenitim stazama dok se pred nama pružaju pogledi na zasnježene padine mnogobrojnih alpskih vrhova. Nakon tri sata hoda dolazimo do planinarskog doma Vittorio Emanuele II (2735 m), koji nosi ime po italijanskom kralju koji je po prvi put nakon 6. vijeka ujedinio Italiju i poznat je pod imenom Oca otadžbine (Padre dela Patria), ali i po tome što je osnovao preteču današnjeg Nacionalnog Parka Gran Paradiso još 1856. godine. Ideja o izgradnji doma u podnožju Gran Paradisa je nastala tridesetih godina prošlog vijeka, ali je zbog Drugog svjetskog rata gradnja počela tek pedesetih godina, a završen je 1961. Od tada je pretrpio mnoge izmjene i nadogradnje, ali danas važi za jedan od najljepših domova na Alpima. To će nam biti baza za sutrašnji uspon na krov Italije.
Aklimatizacioni uspon do glečera nakon obroka je nekima godio, a neki su opet imali problema sa mučninom, glavoboljom ili žuljevima. No, na počinak idemo sa nadom da ćemo jutro svi dočekati potpuno spremni.
Ipak, kako to često biva na planinama, visina ili možda velika izloženost suncu uvijek uzima svoj danak pa jedna od najiskusnijih članica grupe mora odustati. Uvijek nam je žao kada smo nadomak cilja i moramo odustati, ali to je jedina ispravna odluka na planini.
Nas sedmoro krećemo put planine u mrkloj noći i uz vrlo dobro vrijeme odlično napredujemo do glečera, gdje se navezujemo i uz malo odmora sporijim tempom nastavljamo dalje. Kako se penjemo, svaki korak je teži i svaki udisaj predstavlja veći napor. Neki su na ivici odustajanja, ali im bračna solidarnost daje snage da istraju do kraja. Ispod stijena koje označavaju zadnjih šezdesetak metara do vrha obasjava nas i sunce, pa je svaki napor bar prividno lakši. Ispod samog vrha, koji je kamenita ploča male površine se već stvorila gužva, jer mnogi planinari pristižu u isto vrijeme. Da bismo osigurali prelazak preko tzv. japanske police postavljamo uže koje pored nas koriste i drugi planinari, ali uz ljubaznu molbu. Na vrhu imamo tek toliko vremena da napravimo nekoliko fotografija. Srećom, tu se našao i jedan Bugarin koji je iskoristio naše uže za prelazak, pa nije mogao da nam odbije uslugu fotografisanja čitave grupe na vrhu.
Uspješno smo se popeli na najvišu tačku Italije, odnosno planinu višu od 4000 m, koja je čitavom površinom u ovoj zemlji. Sretni smo zbog uspjeha, ali znamo da nas čeka put nazad na kome moramo biti još više pažljivi i sigurnog koraka. Uz put pravimo pauzu na kojoj obavljamo ono što nismo stigli na vrhu. Planinarsko krštenje prusikom za one koji nisu bili na ovoj visini. Nakon toga nastavljamo i do doma stižemo u predviđeno vrijeme. Nakon ručka i kratkog odmora krećemo dolje i za taj dan pravimo 1300 m uspona i više od 2100 m silaska. Sada smo samo spremni za tuš i odmor. Dobro, priznajemo da smo popili i poneko pivo.
Slijedeći dan, nakon što smo se isprobali u vožnji boba po travi, destinacija nam je kolijevka evropskog planinarenja, francuski grad Chamonix. Kroz tunel koji prolazi ispod planine na koju ćemo sutra krenuti, stižemo u Francusku. U šetnji gradom koji ima balkone prepune cvijeća i ulice pune prodavnica planinarske, skijaške i druge opreme, stižemo do spomenika prvim ljudima koji su se ispeli na vrh ka kome pokazuju njihovi kipovi. Dr Michael Gabriel Paccard i Jacques Balmat su jako važni za istoriju ovog gradića, tako da centralne ulice u gradu nose njihova imena.
Dan koristimo za obilazak grada, fotografisanja u sponzorskim majicama na trgu i naravno, nezaobilaznu kupovinu opreme. Rano ujutro slijedećeg dana krećemo put žičare u mjestu Les Houches kojom se vozimo do stanice Bellevue, odakle presjedamo u zupčasti voz, jednu od najstarijih turističkih atrakcija ovog kraja, koji nas vozi sve do stanice Nid d’ Aigle (Orlovo gnijezdo) na visini od 2372 m.
Od tog mjesta krećemo na pravi uspon, i po oblačnom, ali vrlo ugodnom danu za hodanje napredujemo prema našoj destinaciji za taj dan, planinarskom domu Tete Rousse (3167 m). Usput nam se ipak otvaraju vidici pa vidimo i veliki glečer Bionnassay, ali i Aiguille du Midi, vidikovac izgrađen na impresivnoj visini od 3842 m do kojeg vozi i žičara iz grada.
U ranim popodnevnim satima stižemo do doma gdje se odmaramo i uz ne baš tako dobro vrijeme provodimo poslijepodne i veče, nadajući se da će sutra svanuti vedriji dan. Srećom, tako je i bilo i ujutro nas je dočekalo potpuno vedro nebo. Ranom zorom krećemo prema jednom od najzahtjevnijih dijelova našeg uspona, Velikom kuloaru, poznatom i kao „kuloar smrti“. Mjesto je to gdje je neophodno traverzirati stjenoviti usjek visok više od 700 metara sa čijeg vrha se vrlo često odronjava kamenje koje je mnoge planinire koštalo života. Ali kao i do sada, nas prati sreća i zbog nedavnih padavina i niskih jutarnjih temperatura snijeg je potpuno zaledio vršne dijelove kuloara koji je potpuno miran, tako da prolazimo bez opasnosti od kamenja. Nakon prelaska kuloara slijedi pažljiv uspon padinom Aiguille du Gouter-a (3863 m). Opet u ranim popodnevnim satima stižemo do jednog od najvećih graditeljskih poduhvata na planini, impresivnog planinarskog doma Refuge du Gouter (3835 m). Izgradnja potpuno drvene strukture oslonjene na čelične stubove duboko u stijeni koja jednom polovinom visi iznad grebena je koštala 7, 5 miliona evra i završena je 2013. godine, a zvanično puštena u rad u septembru 2014. Ovo je inače šesta po redu građevina koja na ovom mjestu služi za sklonište planinarima. Prvo sklonište je izgrađeno još 1859. godine, a ono pretposlednje, koje još uvijek služi kao zimsko sklonište 1990. godine.
Iako ima kapacitet od 120 mjesta, svaki dan tokom sezone je prepun i vrlo teško je pronaći slobodno mjesto, bez rezervacije mjesecima unaprijed. Taj dom će nam biti ugodna baza za uspon koji nas očekuje narednog dana. Odmaramo se, pijemo mnogo vode, jer je hidratacija organizma ključna da bismo umanjili djelovanje simptoma visinske bolesti na organizam. Svi imamo zdrav apetit i sigurni smo da ćemo imati snage za uspon.
Malo prije 02:00 h, 24. jula 2018. godine izlazimo iz doma i po savršeno mirnom i vedrom vremenu krećemo na naš uspon gdje nas očekuje gotovo 1000 m visinske razlike do vrha. Korak po korak po zaleđenom snijegu pored glečerskih pukotina. Jedini zvuk koji se čuje je škripanje dereza po zaleđenoj površini. Ne razgovaramo mnogo, jer na ovoj visini svaki dodatni napor značajno troši energiju. Uz prve zrake svjetlosti vidimo i greben vrha Dome du Gouter (4304 m), pored koga prolazimo i dalje nastavljamo prema skloništu Vallot (4362 m), koje nosi ime po botaničaru i meteorologu Josephu Vallotu, koji je prvobitnu građevinu sagradio krajem 19. vijeka. U skloništu pravimo kratku pauzu da se okrijepimo čajem i nekim zalogajem, uz zaključak da smo svi u dobroj formi i da možemo nastaviti dalje.
Ispred nas se nalaze grebeni Grande Bossons i Le pettite Bossons, odnosno vrh jednog od najvećih glečara u Alpima i pored kuloara drugi najzahtjevniji dio staze do vrha, tzv. “žilet”. I tu prolazimo bez problema, osim što nekada moramo da se mimoilazimo sa planinarima koji se već vraćaju sa vrha ili da propustimo manje i brže naveze pored nas. Nakon 5 sati i 30 minuta hoda stajemo na vrh Francuske i zapadne Evrope, Mont Blanc (4810 m). Sreća i zadovoljstvo postignutim, zagrljaji, ali i ponekad suza. Tako provodimo prve minute na vrhu.
Još od davne 1978. godine kada je prvi put član Klekovače stajao na ovom vrhu, ovo je najbrojnija grupa planinara našeg Društva koja je uspješno ispenjala vrh. Možda i zbog našeg jubileja od 65. godina, planina je blagonaklona prema nama i uz savršeno mirno i sunčano vrijeme dopušta nam da dugo uživamo u ovom uspjehu. Imamo vremena za fotografisanje, za smijeh, za obrok i zdravicu.
Ipak, nakon više od sat vremena na vrhu, moramo nazad. Kao i uvijek na silasku, potrebna je dodatna pažnja, ali svi sigurno stižemo do doma. A sutrašnjim spustom u Chamonix možemo akciju smatrati konačno završenom i stopostotno uspješnom. Zaslužili smo i kupanje na jezeru Garda (Lago di Garda) u sjevernoj Italiji gdje navraćamo u povratku. Tamo se kupamo sa miroljubivim patkama koje na kraju zadobijaju povjerenje i ljubav čitave grupe, iako je na početku bilo malo međusobnog nepovjerenja.
Na kraju nam ostaje još da navedemo imena učesnika ovog uspješnog uspona. Sa nama je bio Marko Kotaranin, član HPD “Sisak” iz Siska, a članovi “Klekovače” su: Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Tanja Timarac, Bojana Derkuća Bevandić, Radenko Derkuća, Darko Dragić i Draško Zgodić, kao vodič.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Radenko Derkuća, Marko Kotaranin i Draško Zgodić

 

Julijske Alpe – Mala Mojstrovka 2018

Aktivnosti Planinarskog društva „Klekovača“ su tekle po planu i proteklog vikenda, kada smo posjetili Julijske Alpe u Sloveniji, odnosno vrhove Male Mojstrovke. Već dugi niz godina obilazimo slovenačke dijelove Alpa, zbog njihove blizine i atraktivnosti. Iako smo na ovom vrhu već bili prije nekoliko godina, opet smo odlučili da ga posjetimo, ali ovaj put smo se malo bolje pripremili i planirali nekoliko različitih smjerova za uspon, da bismo uspon učinili zanimljivim različitim profilima planinara. Tako i ovaj put grupa od 36 planinara kreće put Slovenije.
Poslije standardnih obilazaka prodavnica planinarske opreme u Ljubljani, u popodnevnim subotnjim satima stižemo na najviši planinarski prevoj u Sloveniji, Vršič (1611 m). Cestom, koja od 2006. godine nosi ime Ruska cesta, iz Kranjske Gore stižemo putem koji preko 25 serpentina savladava uspon od gotovo 800 metara. Na visini od oko 1200 m se nalazi Ruska kapelica, posvećena nastradalim ruskim zarobljenicima iz Prvog svjetskog rata, koji su gradili ovu cestu za vojne potrebe tadašnje Austougarske.
10000 zarobljenika je ovu cestu gradilo od 1915. do samog završetka rata. Kapelica je posvećena zarobljenicima koji su na tom poduhvatu ostavili svoje živote. Ukupno je stradalo 380 zarobljenika, od čega je u samo jednoj noći 8. marta 1916. (neki izvori navode i 12. mart) od lavine stradalo 110 zarobljenika i 7 njihovih čuvara. Preživjeli zarobljenici su izgradili ovu kapelicu kao pomen na stradale saborce. Uz pomoć ruske ambasade u Sloveniji, obnovljena je 2005. godine i danas predstavlja spomenik stradalim Rusima, ali i svojevrsnu vezu između dvije slovenske zemlje, Rusije i Slovenije.
Prevoj Vršič predstavlja vezu izmedju doline Soče i doline Save odnosno gradića Kranjske Gore i Bovca, u podnožju mnogih vrhova Julijskih Alpa i kao takav je mjesto gdje se nalazi veliki broj planinarskih domova. U jednom od njih, Erjavčevoj koči (1525 m) odsjedamo i mi. Tu smo već stari gosti, jer nam je dom bio baza za prethodne uspone u ovoj regiji.
Popodne koristimo za obilazak početnih dijelova straza koje smo izabrali za sutra, što je uobičajena praksa, a ovaj put se pokazalo posebno korisno jer smo uočili snježni nanos na samom ulasku u osigurani dio staze, koji nam je bio ozbiljna prepreka, jer nismo planirali korištenje zimske tehničke opreme. Nakon večere i male obuke za korištenje tehničke opreme za Via ferrata staze, ipak odlučujemo da sutra pokušamo uspon uz nekoliko improvizacija, ali opet potpuno bezbjedno, jer je samo to dobar način za vođenje grupe planinara. Isto tako odlučujemo da formiramo tri grupe, od kojih je svaka različite fizičke i tehničke pripremljenosti da bismo svima omogućili da imaju atraktivan izlet prilagođenim njihovim željama i mogućnostima.
U nedjelju ujutro, još prije 06:00 časova, dvije grupe koje kreću put Male Mojstrovke su spremne za polazak ispred doma. Veću grupu vodi Tanja standardnom stazom sa južne strane, a manju Draško na sjevernu stranu putem Via ferrata. Treću grupu će naš vodič Duško malo kasnije povesti prema vrhu Šitna Glava.
Grupa koja ide južnom stranom relativno brzo prelazi stazu i dolazi do vrha za dva sata, a grupa koja se odlučila na sjevernu stranu ipak napreduje malo sporije, jer mora da savlada težak i komplikovan pristup osiguranom dijelu staze preko strme snježne padine. Ipak, sve prolazi dobro i nakon četiri sata uspona sjevernim zidom dolazimo do vrha Male Mojstrovke (2334 m). Vrh nosi naziv po italijanskom nazivu za sam prevoj Moistrocca. Sa vrha vidimo grupu koja se penje na vrh Šitna glava (2087 m) i znamo da smo svi uspješno ostvarili gotovo sve zacrtane planove. Mada smo imali plan da posjetimo i susjedni vrh Velike Mojstrovke (2364 m) zbog snijega i leda na pristupnoj stazi odustajemo od toga.
Planinarski uspon se smatra gotovim i bezbjednim tek kada i zadnji planinar stigne bezbjedno u dolinu. Tako i mi nakon malo dužeg odmora na vrhu, iskorištenog za užinu i uživanje u prizorima vrhova koji nas okružuju, polako krećemo nazad. A sa vrha se pružaju pogledi prema Austriji i Sloveniji i na vrhove Mangarta, Jaloveca, Prisojnika, Triglava. Neke od njih vidimo dobro, a neke povremeno sakrivaju oblaci.
Na silasku nas na Vršiču čeka zakuska i piće koje nam kao i svaki put kada posjetimo Sloveniju, priredi naš dragi prijatelj Brane Meh. Uz razgovor i osmijeh zaključujemo da su sve tri grupe uspješno i bez problema ili povreda završile današnji uspon. A nama planinarskim vodičima, to je najveća nagrada za uložen trud.
Nakon ručka, odmora i posjete Ruskoj kapelici, puni utisaka krećemo put Prijedora, a Julijske Alpe pozdravljamo do skorog viđenja.
Uz planinare Klekovače, ovaj put su sa nama bili i planinari PD „Mrakovica“ iz Kozarca i SPD „Mulež“ iz Sanskog Mosta. Iskreno se nadamo da će im izlet ostati u dobrom sjećanju i da će ponovo biti naši gosti na nekoj narednoj akciji.
Vodiči su ovaj put bili Duško Vujičić, Tanja Timarac i Draško Zgodić.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Tanja Timarac, Nataša Milošević, Darko Dragić, Luka Ivanković, Duško Vujičić i Draško Zgodić

 

Proljetno uređenje

“Proljetno uređenje grada” je akcija koja se u Prijedoru sprovodi godinama. Ono obuhvata čišćenje grada, uređenje zelenih površina oko škola, poslovnih objekata, stambenih zgrada, ulica, trotoara, obala, korita rijeka i drugih neuređenih površina na području grada.

U Planinarskom društvu “Klekovača” Prijedor je odlučeno da se priključimo ovoj akciji. Grad Prijedor nam je odobrio 200 komada sezonskog cvijeća koje je uzgojeno u Komunalnom preduzeću. Dobijeno cvijeće smo posadili u dvorištu kod planinarskog doma na Kotlovači tokom vikenda 19-20. maja 2018. godine čime su dom i njegova okolina učinjeni ljepšim. Cvijeće je posađeno u vidu leje pored stepenica, malog “trga” da se kamuflira šaht i u vidu visećih vrtova. Od crvenog i bijelog cvijeća napravljen je aranžman u vidu planinarske markacije. Za formiranje leja korišten je kamen iz potoka i šumska zemlja – dakle materijali iz okoline.

Ovom prilikom se zahvaljujemo Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove grada Prijedora na ukazanom povjerenju i vrijednoj donaciji!

Takođe, pored cvijetnog uređenja doma vršeni su opsežni radovi na rekonstrukciji drenažnih kanala pored doma, posebno sa odvodnjom vode sa Draginog i Nirinog izvora i sa sezonskog potoka ispred doma. Na ove radove smo se odlučili nakon što su velike kišne padavine i naglo topljenje velikih količina snijega odnijele dio puta i produžile višegodišnji problem izlijevanja vode na put.

Vršeno je mašinsko i ručno čišćenje drenažnih kanala te izlijevanje betonskog šahta sa polaganjem betonskih cijevi koje odvode vodu od izvora prema potoku. Izlijevanje šahta, polaganje cijevi i mašinsko kopanje izveli su radnici NP “Kozara” na čemu smo im veoma zahvalni. Saradnja našeg Društva i NP “Kozara” je veoma dobra i uspješna i ogleda se u realizaciji zajedničkih projekata, održavanju planinarskih staza i puteva, ekologiji.

Novoiskopane i očišćene kanale bilo je potrebno nasuti drenažnim kamenom kako bi sav prethodni posao imao svoju smisao. Za potrebnu kamenu frakciju 16-60 za ove svrhe obratili smo se kompaniji ArcelorMittal d.o.o. Prijedor koja nam je, kao društveno odgovorna komapnija, donirala 15m3 kamenog agregata koji smo ručno rasporedili po kanalima. ArcelorMittal nam je i 2013. godine donirao 15m3 kamenog agregata za nasipanje staza oko doma i sa razlogom možemo da kažemo da nam je vjerni partner u realizaciji naših aktivnosti. Zbog svega toga veliko im hvala!

Tekst i fotografije: Marko Sarić

  • Sačuvajmo prirodu i uživajmo u njoj zajedno!
© 2018: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress