Statični sadržaj

Protekli vikend planinari PD „Klekovača“ su proveli u Hrvatskoj i obišli gotovo sve značajnije destinacije u Šibensko-kninskoj županiji. U subotu nas je u Drnišu čekao naš domaćin i vodič za ova dva dana, Paško Galić. Paško je planinar ali i zaposlenik u Nacionalnom parku „Krka“ tako da smo imali priviliegiju da uz stručno vođenje i odgovore na naša brojna pitanja obiđemo najljepše dijelove Parka .

Nacionalni park “Krka” obuhvata površinu od 109 km² najljepšeg toka rijeke Krke i donjeg toka rijeke Čikole. Najprije smo obišli Skradinski buk. Dočekao nas je sunčan dan, a  ispostavilo se da je upravo novembar pravo vrijeme za posjetu,  jer je u to doba godine najviši vodostaj rijeke Krke pa smo imali priliku da uživamo u raskošnim slapovima moćnog toka nabujale vode. Osim toga, u ovo doba godine nema gužve a i cijene ulaznica su najpovoljnije. Prilikom obilaska Skradinskog buka, imali smo prilike da na edukativnim tablama ali i od našeg vodiča saznamo mnogo toga o istoriji ovoga kraja. Na Skradinskom buku je i nekoliko obnovljenih mlinova od kojih su neki uređeni kao suvenirnice i konobe dok su drugi pretvoreni u izložbene prostore za etnografsku zbirku. Nakon obilaska Skradinskog buka krećemo ka Ključici, najvećoj i najočuvanijoj srednjovjekovnoj tvrđavi na prostoru Parka. Do Ključice se vozimo 20-tak km a potom pješke, strmom i uskom siparskom stazom (iako postoji i drugi mnogo lakši pristup), za nekih pola sata stižemo u podnožje tvrđave. Ključicu je izgradila velikaška porodica Nelipići u XIII vijeku na strateškom mjestu nad kanjonom rijeke Čikole. Ovo je ambijent koji nas vraća u stara vremena te pokušavamo da zamislimo kako je izgledao život ljudi u ovoj tvrđavi nekada kada je ona bila arhitektonsko čudo i simbol moći jedne porodice.

Put nas dalje  vodi do Roškog slapa, najnižeg slapa rijeke Krke. Opet se potvrđuje da smo došli u pravo vrijeme jer preko ljeta hidroeletrana „Miljacka“ odvodi najveći dio vode. Ovaj slap je, zbog njegove mističnosti i jednostavnosti , u narodu poznat i kao „Oltar“.

Nakon obilaska NP „Krka“ krećemo ka Drnišu na zasluženi obrok, a poslije toga nam je Paško priredio iznenađenje – obilazak Drniške tvrđave i užeg centra ovog mjestašca. Pored tvrđave koju su u 14. vijeku sagradili oni isti Nelipići, jedan od najznačajnijih istorijskih spomenika je i ostatak minareta džamije koja je sagrađena u 16. vijeku. To je najzapadniji minaret Osmanskog carstva i  jedini očuvan u Hrvatskoj iz tog doba. Najznačajnija katolička crkva je crkva Svetoga Ante Padovanskog sagrađena sredinom XVI vijeka, a grad krasi i pravoslavna crkva izgrađena 1618. a obnovljena 1903. godine. Najzad, uživali smo i u ljepoti nekoliko skulptura čuvenog kipara Ivana Meštrovića koji potiče iz ovoga kraja.  

Nakon sadržajnog dana, krećemo prema Planinarskom domu „Promina“ (855 m.n.v.) koji je smješten u podnožju istoimene planine udaljene nekih pola sata vožnje od Drniša. Dom je funkcionalan, opskrbljen vodom, strujom, kuhinjom, sanitarnim čvorom, urednim sobama i što je najbitnije, ljubaznim domaćinima.

U nedelju, u 7h krećemo iz doma prema glavnom cilju našeg dolaska – Dinari i Sinjalu. Na uspon krećemo u 9h iz zaseoka Mirkovići (450 m.n.v.). Vrijeme je oblačno uz povremeni vjetar ali što je najbitnije nema kiše. U početku staza je polegnuta,   ali već nakon pola sata počinje uspon kroz bukovu šumu, ne pretjerano oštar ali konstantan. Uz put nailazimo na ostatke ljetnih stanova stočara koji su iz Dalmacije dovodili stoku na ispašu na obronke Dinare. Umjerenim tempom, za 2,5 sata stižemo do planinarskog skloništa „Zlatko Prgin“ (1543 m.n.v.). Ovo sklonište je izgrađeno 2019. godine i nosi ime šibenskog planinara koji stradao prilikom uspona na Akonkagvu. Nakon pauze krećemo ka vrhu Sinjal. Staza koja vodi od skloništa ka vrhu je kombinacija sipara i kamenih ploča koje su mokre i  klazave pa se krećemo sa dodatnim oprezom. Sa izlaskom na vršni greben vjetar sve jače duva. Na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, (1831 m.n.v.) stižemo tačno u 13h. Zbog jakog vjetra, na vrhu ostajemo kratko, da se uslikamo i udarimo zaslužene pečate. Krećemo nazad i pri silasku u nekoliko navrata oblaci se razilaze te imamo priliku da vidimo Peručko jezero, Kninsko polje, planine Svilaju i Prominu, a u daljini se nazire i more. Na polaznu tačku stižemo u 17h. Suton je i bacamo još još jedna pogled na moćnu jugozapadnu stijenu Dinare. Krećemo kući slažući uz put raznolike slike slapova, tvrđava, spomenika, livada , ponikava, špilja, jama, golog krša….puno je toga, dovoljno da nas drži do neke naredne akcije.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Foto: M. Bogdanović, T. Timarac, N. Milošević, B. Derkuća Bevandić, R. Derkuća, L. Ivanković, D. Zgodić

Da planine osvajaju nas, a ne mi njih istina je koju samo oni koji ih posjećuju otvorena srca i uma mogu spoznati. Od svih planina naše zemlje Prenj ima posebno mjesto u srcu svakog planinara. U narodu poznat kao „Hercegovački Himalaji“ i stanište boga Peruna, Prenj se smatra najljepšim masivom Dinarskih Alpi. Zauzima 470 kvadratnih kilometara, što ga ujedno čini i najvećom hercegovačkom planinom. Ovaj ponosni gorostas nas svaki put oduševi svojom divljom ljepotom predjela, veličanstvenošću vrhova i suncem okupanim stijenama, što je više nego dovoljan razlog da mu se iznova vratimo. 

Subota jutro nas dočekuje pospane, ali spremne za novu visinsku avanturu. Zajedno sa prijateljima iz drugih planinarskih društava članovi PD Klekovače kreću put Konjica. U toku vožnje pravimo kratku pauzu u Bugojnu koju jedni iskorištavaju da popiju kafu i doručkuju, a drugi da porazgovaraju sa ljubaznim organima reda i mira uz začuđujuće poglede ostalih koji pokušavaju da odgonetnu razlog, te se među njima navodi i anketa. Nastavljamo put i uskoro stižemo u Konjic gdje se nalazimo sa našim drugarom Igorom koji će nas voditi kroz prenjske predjele. Iz Konjica dalje nastavljamo do sela Konjička Bijela gdje nakon 7 km prestaje asfalt i kod stare pilane odlučujemo se da izađemo iz kombija. Nakon prepakivanja i podjele briketa koje smo kupili da bismo se grijali na Jezercu krećemo makadamskim putem do raskrsnice poznate kao Rakov Laz (663 m). Na raskrsnici skrećemo lijevo i nakon pola sata hoda po mnogo lošijem makadamskom putu dolazimo do visoke bukove šume. Staza je dobro markirana i djelimično vodi šumskim putem, a djelimično suhim riječnim koritom kroz dolinu Konjičke Bijele. Smatra se da su u ovu dolinu u ledeno doba lednici sa sjeveroistočnih padina najvećih vrhova silazili niz Skok i Rakov Laz. U početku blaga staza u jednom trenutku postaje veoma strma, prelazi preko Tvrđe i prolazi ispod Skoka, sedla koje se nalazi na 1463 m ispod sjeverozapadnog brida vrhova Osobac i Taraš. Na jednom dijelu staze, ispod Zupca koji svojim vršnim dijelom podsjeća na Materhorn, otvara se predivan pogled na gotovo cijeli amfiteatar padina Prenja koji se zove Ploča. Staza je u nekim dijelovima veoma uska i usječena u stijenu te se mora pažljivo preći. Zimi je podložna lavinama. Nakon niza serpentina i izlaska na greben, nagib se ublažava, prolazi ispod Osobca i dovodi nas do planinarske kućice Jezerce na 1650 m. Stari planinarski dom Jezerce koji je izgrađen u kamenu 1936. godine uništen je tokom rata, a planinari okupljeni u udruženju Zone 2000 napravili su novi objekat koji predstavlja planinarsku kućicu otvorenog tipa. Jezerce okružuju vrhovi Taraš (1742 m), Osobac (2024 m) i Kopilica (1920 m), a u blizi se nalazi i izvor sa pitkom vodom. Da je Prenj planina sa vrlo promjenjivim vremenom usljed sudaranja kontinentalnih i mediteranskih struja pokazalo se i ovaj put. Prohladno i djelimično oblačno prijepodne pretvorilo se u sitno popodnevno provejavanje snijega i najavu guste magle koja se spustila već sa prvim znacima noći. U kućici nismo sami, tu su i planinari iz Sarajeva i Zavidovića, tražimo svoje parče prostora, toplo je i uz zvuke Dariove gitare pjesmom lagano tonemo u noć.  

Jutro nas dočekuje jednako prohladno i maglovito, ali sa nadom da ćemo ipak ugledati stijenu Zelene glave krećemo vrlo rano na uspon. Blagim usponom staza nas dovodi do raskrsnice koja desno vodi do planinarske kućice Vrutak, a lijevo prema našem odredištu, najvišem vrhu Prenja. Na trenutke sunce pokušava da probije maglu i nagradi nas za upornost. Ubrzo izlazimo na greben ispod Otiša, magla se razilazi i ostajemo zapanjenim ljepotom obasjanog vrha Zelene glave. Preko stijene i malo uz pomoć sajle izlazimo na prijevoj između Zelene glave i Otiša (2000 m). Tu srećemo našeg kolegu Dinu koji nas uveseljava svojom šarenom kapicom i ohrabruje savjetima kako da nastavimo dalje. Od sedla uspon ide veoma eksponiranim terenom, na pojedinim dijelovima ima i sajla, ali je bolje osloniti se na svoju vještinu slobodnog penjanja i hvatanje stijene. Nakon dva sata hodanja i penjanja izlazimo na vrh Zelena glava (2155m). Okupani suncem divimo se krajoliku koji nam prikazuje vrhove Prenja (Ovča, Lupoglav, Herač), a u daljini Maglić, Bioč, Volujak i Durmitor koji samo svojim vrhovima izranjaju iz magle i oblaka. Sa vrha se ponovo spuštamo na sedlo i jedan dio planinara se odlučuje da se zbog hladnoće vrati na Jezerce, a drugi dio nastavlja uspon na Otiš (2096 m). Ovaj uspon je mnogo lakši i tehnički nezahtijevan, ali pruža jednako divan pogled sa vrha. Stajati na vrhu jedne planine, iznad magle i oblaka kroz koje proviruju vrhovi drugih planina osjećaj je koji se dugo pamti i slika koju svi nosimo u silasku sa sobom. Sa Otiša se ponovo spuštamo na sedlo i istim putem vraćamo na Jezerce. Kratko se zaustavljamo, uzimamo svoj stvari, sređujemo kućicu i lagano spuštamo preko Skoka nazad u Konjičku Bijelu.

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Darko, Rašo, Luka, Nikola, Antun i Draško

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Planinarima je u opisu aktivnosti hodanje planinama, šetnje livadama i proplancima i penjanje po stijenama. Ništa od toga nismo radili protekle subote, bar ne kao primarnu aktivnost.

Da bismo imali staze kojima možemo hodati, moramo uložiti trud da bi bile prohodne, markirane, dostupne svima. Tako smo i ove subote radili na jednoj od staza koja će, kada bude gotova, povezivati naš planinarski dom u Kotlovači i sportsko penjalište Zečiji kamen, preko grebena Bijele stijene. Sve aktivnosti su dio projekta koji podržava EOCA, a o kojem smo već pisali.

To je samo dio staze koja počinje od zaseoka Rajkovići, prolazi pored planinarskog doma i završava kod penjališta i vodopada Zofik i to njen najatraktivniji i najljepši dio. Kada bude gotova, na stazi ćemo moći vidjeti vidikovce sa mjestima za odmor, strme uspone osigurane sajlama i klinovima, ali i i atraktivne prelaze preko potoka i riječica.

U subotu smo čistili i prosijecali zapadni dio staze, od Planinarskog doma „Kotlovača“ do vrha Bijele Stijene. Već u ranim jutarnjim satima, mala ali vrijedna grupa planinara je krenula uz brdo, noseći grablje, krampove, lopate, sjekire i motornu pilu.

Fotografije će najbolje opisati koliko smo bili uspješni, a mi vam možemo potvrditi da smo bili umorni nakon čitavog dana u šumi.

Srećom, naš Luka nas je okrijepio odličnom čorbom, koju je napravio uz pomoć Gavre, Bojane i Maše. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Garija. Druženje je, kako i priliči, završeno jednim letom na metli.

Toliko za ovaj put, uskoro nastavljamo sa radovima.

Hvala svim članovima Društva koji su se odazvali akciji i darovali svoje vrijeme i trud, sa ciljem stvaranja boljih uslova za planinarenje na našoj Kozari.

Planinarski pozdrav!

PD Klekovača

[srizonfbalbum id=84]

Zašto sam izabrala Čvrsnicu za svoj prvi vodički izlet pitanje je koje nudi nekoliko odgovora a samo je jedan koji pogađa u samu srž. To je planina koja opčinjava svojom ljepotom, ali i surovošću, koja mami svojim prostranstvima i uljuljkava svojim pričama. Ova dinarska ljepotica našla je svoje mjesto u sjeverozapadnom dijelu Hercegovine između rijeka Neretve, Doljanke i Drežanke i centralni je dio nacionalnog parka Blidinje. 

U rano subotnje jutro ekipa planinara iz Prijedora, Banje Luke i jedan planinar iz Lipika krenula je put krasne nam Hecegovine. Nova mjesta donose posebno uzbuđenje i većina planinara je veselo čavrljala u minibusu i ne pokušavajući da nastavi prekinuti san. Uz kratku pauzu za kafu i laganu vožnju stižemo na Blidinje nešto iza 10h. Početna tačka nam je Vitlenica, a završna dom na Vilincu za taj dan. Nakon prepakivanja i slikanja ekipe od 18, kako će se vremenom pokazati, veoma spremnih planinara, u 10.30h krenuli smo makadamskim putem koji nas je uz blage nagibe nakon 40 minuta doveo do početka šumske staze. Usput smo prošli pored napuštenog objekta sa izvorom čiji kvalitet vode nismo željeli da ispitujemo. Pred sami ulazak u šumu nalazi se putokaz za Vilinac i drvene klupe koje predstavljaju odlicno mjesto za pauzu. Dan je bio ugodan za hodanje, a sunce se povremeno pojavljivalo iza oblaka dajući posebnu čar ovom, prema nekima, najljepšem dijelu Čvrsnice. Nakon niza uzbrdica i spuštanja, zbog čega se umor gotovo i ne osjeti, osim ako niste pretovareni najavljenim iznenađenjem za drugare planinare, prolaska pored katuna koji svojom pozicijom i svrhom pruža odlično utočište, nakon tri sata, dobro markirana staza vodi nas do raskršća na kojem skrećemo lijevo prema Hajdučkim vratima. Nakon pola sata hoda stižemo do jezera Crvenjak koje se sa 1963 m smatra jezerom na najvišoj visini u BiH. Iako informisani da u jezeru obitava endemična vrsta triton, a sve u svrhu dobre fotografije bacaju se kamenčići, veliki i mali, koji prave krugove na površini. Za fotografiju broj dva sačekali smo da sunce izađe iza oblaka i baci našu sjenu na ovo ovalno jezeru. U nadi da nismo otjerali i poslednjeg tritona nastavljamo prema Hajdučkim vratima, poznatim još kao i Mijatov prolaz do kojih stižemo za pet minuta. Pogled na ovaj neobični kameni prozor na 1958 m iza kojeg se nalazi kanjon Dive Grabovice, a u daljini Zelengora, Maglić, Volujak, Lebršnik, Velež i Čabulja, ostaje svakom planinaru u posebnom sjećanju. Legenda kaže da su se na tom mjestu proglašavali hajduci tako što su prolazili kroz okno i postajali otporni na metke. Legenda takođe kaže da nema planinara koji se nije uslikao na ovom mjestu iz svih uglova pa tako je ni mi nismo iznevjerili. Spremajući Hajdučka vrata u najfinija sjećanja vraćamo se na raskrsnicu i nastavljamo prema Velikom Vilincu. Usput skrećemo na vidikovac koji pruža predivan pogleda prema Velikom Kuku i po prvi put tog dana daje pravi utisak veličanstvenosti planine. Po povratku na stazu nakon 40 minuta izlazimo na vrh Veliki Vilinac, 2118 m, na kojem vesela ekipa planinara čestita svom vodiču i traži čepić više ljute vodice da nazdravi. Uz zalazak sunca i smiraj dana spuštamo se na dom na Vilincu. Ljubazni domaćin nas dočekuje toplom večerom uz koju slava vodiča može da počne. Uz mali nagovor svojih prijatelja naš drug Rašo hvata se gitare i pjesmom nas vodi kroz noć. Umor uzima svoj danak i svjesni puta koji nas sutradan očekuje odlazimo na spavanje najavom povečerja. Nakon slabo prospavane noći zbog nedostatka prostora i gostiju tinejdžera iz naše sobe koji nisu imali razumijevanja za naš umor, ustajemo u 6h, pakujemo se, doručkujemo, sipamo vodu na izvoru ispod doma i nešto iza 7h krećemo put najvišeg vrha Hercegovine, Pločno na 2228 m. Staza nas vodi pored skretanja za feratu prema Grabovici i za Pestibrdo, kao i pored napuštenih katuna poznatih kao Peharovi Stanovi. Vrijeme je u početku bilo tiho i mirno, da bi pri završnom usponu na Pločno počeo da provejava snijeg. Sa posebnom pažnjom zbog klizavog sipara koji se već zabijelio izlazimo na Pločno u  10.30h. Kratko se zadržavamo i spuštamo nazad do raskrsnice za Masnu Luku. Zbog nedostatka adekvatne opreme, odnosno toplih rukavica, pojedini članovi improvizuju stavljanjem čarapa na ruke i brzo se spuštaju niz sipar, što ima za efekat poboljšanu cirkulaciju. Cijelim putem nas prati snijeg koji sa opadanjem visine prelazi u blagu kišu. Nakon tri sata spuštanja silazimo u Masnu Luku i makadamskim putem dolazimo do mjesta na kojem nas čeka naš minibus i umorne, ali srećne zbog uspješne akcije vodi do obližnjeg restorana na zasluženi ručak. 

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Rašo, Darko, Antun, Luka, Pele, Saša i Draško

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Prije 65 godina, tačnije 6. juna 1953. godine, u Prijedoru je grupa entuzijasta i zaljubljenika u prirodu osnovala Planinarsko društvo „Klekovača“. Odlučili smo da ovaj jubilej neprekidnog rada Društva i njegovanja planinarskog sporta u Prijedoru obilježimo dostojno, a kako bolje nego usponom na neke od najviših evropskih vrhova.
Izbor je pao na Mont Blanc (4810 m) i Gran Paradiso (4061 m), zbog relativne blizini, ali i atraktivnosti ovih planina i naselja u njihovom podnožju, koja važe za evropske planinarske meke.
Pripreme za ovakve uspone počinju mnogo ranije i uključuju intenzivnije ture po svim planinama u okruženju, ali i prethodno iskustvo na sličnim usponima i korištenju tehničke opreme neophodne za ovaj poduhvat. Tako je bilo i sa sedmočlanom ekipom „Klekovače“ , kojoj se vrlo brzo po objavi akcije pridružio i naš dragi prijatelj Marko iz HPD „Sisak“ iz Siska.
Svi prijavljeni su, nekada zajedno, a nekada samostalno vrijedno trenirali za ovaj uspon i kada se približio datum polaska, smatrali smo da smo u dobroj kondiciji, psihofizički spremni za napore koji nas očekuju.
Iz Prijedora nas je ispratila velika grupa naših dragih prijatelja, planinara sa željama za sretno i bezbjedno putovanje i uspone. Posebno moramo da se zahvalimo našem dragom Vladimiru Grublješiću, koji je upravo na dan našeg polaska proslavljao 90-ti rođendan sa svojim najmilijima, ali je ipak našao vremena da dođe da nas isprati. Rekao nam je da su planine pravi način da doživimo tu duboku starost, a da ostanemo mladi duhom i puni energije kao on, a mi mu vjerujemo i trudimo se da slijedimo njegov primjer.
Put nas je vodio kroz Hrvatsku, Sloveniju i Italiju do njenog samog zapada i regije Aosta, najmanje italijanske regije, ali okružene vrhovima Mont Blanc, Monte Rosa, Gran Paradiso i Matterhorn.
Uspon počinje iz pitoresknog mjestašca Valsavarenche, odnosno iz zaseoka Pont u kome se pored hotela, kampa i prodavnice nalazi još samo nekoliko kućica. Krećemo već sa visine od 1960 m i napredujemo relativno brzo kamenitim stazama dok se pred nama pružaju pogledi na zasnježene padine mnogobrojnih alpskih vrhova. Nakon tri sata hoda dolazimo do planinarskog doma Vittorio Emanuele II (2735 m), koji nosi ime po italijanskom kralju koji je po prvi put nakon 6. vijeka ujedinio Italiju i poznat je pod imenom Oca otadžbine (Padre dela Patria), ali i po tome što je osnovao preteču današnjeg Nacionalnog Parka Gran Paradiso još 1856. godine. Ideja o izgradnji doma u podnožju Gran Paradisa je nastala tridesetih godina prošlog vijeka, ali je zbog Drugog svjetskog rata gradnja počela tek pedesetih godina, a završen je 1961. Od tada je pretrpio mnoge izmjene i nadogradnje, ali danas važi za jedan od najljepših domova na Alpima. To će nam biti baza za sutrašnji uspon na krov Italije.
Aklimatizacioni uspon do glečera nakon obroka je nekima godio, a neki su opet imali problema sa mučninom, glavoboljom ili žuljevima. No, na počinak idemo sa nadom da ćemo jutro svi dočekati potpuno spremni.
Ipak, kako to često biva na planinama, visina ili možda velika izloženost suncu uvijek uzima svoj danak pa jedna od najiskusnijih članica grupe mora odustati. Uvijek nam je žao kada smo nadomak cilja i moramo odustati, ali to je jedina ispravna odluka na planini.
Nas sedmoro krećemo put planine u mrkloj noći i uz vrlo dobro vrijeme odlično napredujemo do glečera, gdje se navezujemo i uz malo odmora sporijim tempom nastavljamo dalje. Kako se penjemo, svaki korak je teži i svaki udisaj predstavlja veći napor. Neki su na ivici odustajanja, ali im bračna solidarnost daje snage da istraju do kraja. Ispod stijena koje označavaju zadnjih šezdesetak metara do vrha obasjava nas i sunce, pa je svaki napor bar prividno lakši. Ispod samog vrha, koji je kamenita ploča male površine se već stvorila gužva, jer mnogi planinari pristižu u isto vrijeme. Da bismo osigurali prelazak preko tzv. japanske police postavljamo uže koje pored nas koriste i drugi planinari, ali uz ljubaznu molbu. Na vrhu imamo tek toliko vremena da napravimo nekoliko fotografija. Srećom, tu se našao i jedan Bugarin koji je iskoristio naše uže za prelazak, pa nije mogao da nam odbije uslugu fotografisanja čitave grupe na vrhu.
Uspješno smo se popeli na najvišu tačku Italije, odnosno planinu višu od 4000 m, koja je čitavom površinom u ovoj zemlji. Sretni smo zbog uspjeha, ali znamo da nas čeka put nazad na kome moramo biti još više pažljivi i sigurnog koraka. Uz put pravimo pauzu na kojoj obavljamo ono što nismo stigli na vrhu. Planinarsko krštenje prusikom za one koji nisu bili na ovoj visini. Nakon toga nastavljamo i do doma stižemo u predviđeno vrijeme. Nakon ručka i kratkog odmora krećemo dolje i za taj dan pravimo 1300 m uspona i više od 2100 m silaska. Sada smo samo spremni za tuš i odmor. Dobro, priznajemo da smo popili i poneko pivo.
Slijedeći dan, nakon što smo se isprobali u vožnji boba po travi, destinacija nam je kolijevka evropskog planinarenja, francuski grad Chamonix. Kroz tunel koji prolazi ispod planine na koju ćemo sutra krenuti, stižemo u Francusku. U šetnji gradom koji ima balkone prepune cvijeća i ulice pune prodavnica planinarske, skijaške i druge opreme, stižemo do spomenika prvim ljudima koji su se ispeli na vrh ka kome pokazuju njihovi kipovi. Dr Michael Gabriel Paccard i Jacques Balmat su jako važni za istoriju ovog gradića, tako da centralne ulice u gradu nose njihova imena.
Dan koristimo za obilazak grada, fotografisanja u sponzorskim majicama na trgu i naravno, nezaobilaznu kupovinu opreme. Rano ujutro slijedećeg dana krećemo put žičare u mjestu Les Houches kojom se vozimo do stanice Bellevue, odakle presjedamo u zupčasti voz, jednu od najstarijih turističkih atrakcija ovog kraja, koji nas vozi sve do stanice Nid d’ Aigle (Orlovo gnijezdo) na visini od 2372 m.
Od tog mjesta krećemo na pravi uspon, i po oblačnom, ali vrlo ugodnom danu za hodanje napredujemo prema našoj destinaciji za taj dan, planinarskom domu Tete Rousse (3167 m). Usput nam se ipak otvaraju vidici pa vidimo i veliki glečer Bionnassay, ali i Aiguille du Midi, vidikovac izgrađen na impresivnoj visini od 3842 m do kojeg vozi i žičara iz grada.
U ranim popodnevnim satima stižemo do doma gdje se odmaramo i uz ne baš tako dobro vrijeme provodimo poslijepodne i veče, nadajući se da će sutra svanuti vedriji dan. Srećom, tako je i bilo i ujutro nas je dočekalo potpuno vedro nebo. Ranom zorom krećemo prema jednom od najzahtjevnijih dijelova našeg uspona, Velikom kuloaru, poznatom i kao „kuloar smrti“. Mjesto je to gdje je neophodno traverzirati stjenoviti usjek visok više od 700 metara sa čijeg vrha se vrlo često odronjava kamenje koje je mnoge planinire koštalo života. Ali kao i do sada, nas prati sreća i zbog nedavnih padavina i niskih jutarnjih temperatura snijeg je potpuno zaledio vršne dijelove kuloara koji je potpuno miran, tako da prolazimo bez opasnosti od kamenja. Nakon prelaska kuloara slijedi pažljiv uspon padinom Aiguille du Gouter-a (3863 m). Opet u ranim popodnevnim satima stižemo do jednog od najvećih graditeljskih poduhvata na planini, impresivnog planinarskog doma Refuge du Gouter (3835 m). Izgradnja potpuno drvene strukture oslonjene na čelične stubove duboko u stijeni koja jednom polovinom visi iznad grebena je koštala 7, 5 miliona evra i završena je 2013. godine, a zvanično puštena u rad u septembru 2014. Ovo je inače šesta po redu građevina koja na ovom mjestu služi za sklonište planinarima. Prvo sklonište je izgrađeno još 1859. godine, a ono pretposlednje, koje još uvijek služi kao zimsko sklonište 1990. godine.
Iako ima kapacitet od 120 mjesta, svaki dan tokom sezone je prepun i vrlo teško je pronaći slobodno mjesto, bez rezervacije mjesecima unaprijed. Taj dom će nam biti ugodna baza za uspon koji nas očekuje narednog dana. Odmaramo se, pijemo mnogo vode, jer je hidratacija organizma ključna da bismo umanjili djelovanje simptoma visinske bolesti na organizam. Svi imamo zdrav apetit i sigurni smo da ćemo imati snage za uspon.
Malo prije 02:00 h, 24. jula 2018. godine izlazimo iz doma i po savršeno mirnom i vedrom vremenu krećemo na naš uspon gdje nas očekuje gotovo 1000 m visinske razlike do vrha. Korak po korak po zaleđenom snijegu pored glečerskih pukotina. Jedini zvuk koji se čuje je škripanje dereza po zaleđenoj površini. Ne razgovaramo mnogo, jer na ovoj visini svaki dodatni napor značajno troši energiju. Uz prve zrake svjetlosti vidimo i greben vrha Dome du Gouter (4304 m), pored koga prolazimo i dalje nastavljamo prema skloništu Vallot (4362 m), koje nosi ime po botaničaru i meteorologu Josephu Vallotu, koji je prvobitnu građevinu sagradio krajem 19. vijeka. U skloništu pravimo kratku pauzu da se okrijepimo čajem i nekim zalogajem, uz zaključak da smo svi u dobroj formi i da možemo nastaviti dalje.
Ispred nas se nalaze grebeni Grande Bossons i Le pettite Bossons, odnosno vrh jednog od najvećih glečara u Alpima i pored kuloara drugi najzahtjevniji dio staze do vrha, tzv. “žilet”. I tu prolazimo bez problema, osim što nekada moramo da se mimoilazimo sa planinarima koji se već vraćaju sa vrha ili da propustimo manje i brže naveze pored nas. Nakon 5 sati i 30 minuta hoda stajemo na vrh Francuske i zapadne Evrope, Mont Blanc (4810 m). Sreća i zadovoljstvo postignutim, zagrljaji, ali i ponekad suza. Tako provodimo prve minute na vrhu.
Još od davne 1978. godine kada je prvi put član Klekovače stajao na ovom vrhu, ovo je najbrojnija grupa planinara našeg Društva koja je uspješno ispenjala vrh. Možda i zbog našeg jubileja od 65. godina, planina je blagonaklona prema nama i uz savršeno mirno i sunčano vrijeme dopušta nam da dugo uživamo u ovom uspjehu. Imamo vremena za fotografisanje, za smijeh, za obrok i zdravicu.
Ipak, nakon više od sat vremena na vrhu, moramo nazad. Kao i uvijek na silasku, potrebna je dodatna pažnja, ali svi sigurno stižemo do doma. A sutrašnjim spustom u Chamonix možemo akciju smatrati konačno završenom i stopostotno uspješnom. Zaslužili smo i kupanje na jezeru Garda (Lago di Garda) u sjevernoj Italiji gdje navraćamo u povratku. Tamo se kupamo sa miroljubivim patkama koje na kraju zadobijaju povjerenje i ljubav čitave grupe, iako je na početku bilo malo međusobnog nepovjerenja.
Na kraju nam ostaje još da navedemo imena učesnika ovog uspješnog uspona. Sa nama je bio Marko Kotaranin, član HPD “Sisak” iz Siska, a članovi “Klekovače” su: Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Tanja Timarac, Bojana Derkuća Bevandić, Radenko Derkuća, Darko Dragić i Draško Zgodić, kao vodič.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Bojana Derkuća Bevandić, Milica Bogdanović, Nataša Milošević, Radenko Derkuća, Marko Kotaranin i Draško Zgodić

Generated by Facebook Photo Fetcher 2

Nakon uzbudljivog zimskog uspona na planinu Visočicu u januaru ove godine, planinari PD „Klekovače“ su opet krenuli put Sarajeva. Kada idemo u ovaj kraj, domaćin nam je uvijek isti, naš Igor Milošev, a planine koje smo obišli ovoga puta su Trebević (1629mnv) i Treskavica (2088mnv).

Kako nas je čekao dug put i dvije planine morali smo poraniti. Ovoga puta prevarili smo zoru i iz Prijedora krenuli u subotu u 3h. U Banja Luci nam se pridružuju naši drugari i nastavljamo dalje. U Lukavicu, po planu, stižemo u 8:30h. Tu se nalazimo sa Igorom i planinarima iz Gradiške, Dervente i Istočnog Sarajeva te sada kao velika planinarska grupa od oko 50-tak planinara, tačno u 9h, sa polazne tačke na 550 mnv krećemo put najviše tačke Trebevića. Ovaj uspon je ujedno i premijera novo trasirane planinarske staze koju su, uz finansijsku podršku USAID-a i IOM-a, uredili i markirali planinari PD „Trebević“ iz Istočnog Sarajeva. Kako se Trebević uzdiže neposredno iznad grada, ova planina je od davnina bila omiljeno izletište Sarajlija. Organizovano planinarenje i izgradnja planinarskih domova i staza počela je nakon dolaska Austro-Ugarske na ove prostore krajem 19. vijeka. Osim planinarskim stazama, Trebević je sa Sarajlijama a i drugim putnicima namjernicima povezan i asfaltnim putem a odnedavno je, prvi put nakon rata, proradila i trebevićka žičara koja omogućava dolazak iz centra grada na planinu za samo nekoliko minuta. Zbog idealne konfiguracije terena ovdje je, u svrhu održavanja 14. Zimskih olimpiјskih igara 1984. godine izgrađena staza za bob i sankanje i tu su održana takmičenja u ovim disciplinama. Nažalost, ovaj objekat, za koji kažu da je bio najskuplja investicija ZOI 84, potpuno je devastiran. Vjerovatnoća da će se staza, od koje je ostalo samo betonsko korito, ponovo privesti svojoj namjeni je mala ali tračak optimizma budi činjenica da domišljate Sarajlije koriste stazu za vožnju biciklom i trčanje. Na vrh Trebevića (1629mnv), nešto sporijim tempom zbog veličine grupe, ali i velike visinske razlike od 1079 metara koju je valjalo savladati, stižemo u 15h. Vrijeme je djelimično oblačno ali ipak uspjevamo da uživamo u pogledu na okolne planine. Sa vrha se spuštamo sjevernom stranom ka Brusu. Silazimo širokom šumskom stazom i nailazimo na dva povezana napuštena objekta. Jedan je izgrađen krajem 19. vijeka kao prvi planinarski dom, a drugi prostrani dom koji se na njega nadovezuje izgradili su planinari željezničari u spomen njihovom kolegi i narodnom heroju Vasi Miskinu. Sada ovi objekti stoje kao sumorni spomenik ljudskog nemara i destrukcije. U silazku nailazimo i na tablu koja kaže da je, u nekim boljim vremenima , na ovom prostoru bila i planinska botanička bašta „Alpinetum“. Sve u svemu, Trebević je lijepa planina sa idealnom konfiguracijom za brojne aktivnosti i dugom tradicijom planinarenja ali i sa vidljivim ožiljcima koje su ratna dešavanja i poslijeratna zanemarivanja učinila ovoj planini. Ostaje nada da će novi naraštaji planinara i ljubitelja prirode ispraviti ovu nepravdu i učiniti da ova planina ponovo zablista starim sjajem.

Iz Brusa nastavljamo vožnju prema Treskavici koja je od Sarajeva udaljena 30 km. Najpogodniji pristup Treskavici je iz sela Turovi (875 m). Makadamski put, koji od ovog sela vodi ka planinarskom domu je pogodan za terenska ali ne i za druga vozila tako da od ove tačke, uz radoznale poglede mještana i natovareni teškim ruksacima, nastavljamo dalje pješke i u Planinarski dom „Radovan Bjelica“ stižemo za oko sat vremena. Nakon smještanja po sobama, ostatak večeri provodimo u zabavi i to sa povodom. Ovoga puta to je bila proslava godišnjice braka naših Mirjane i Saše Gajić koji su za nas pripremili pravu gozbu. Ni mi nismo zatajili pa smo naše „mladence“ iznenadili sa torticom i dobrim željama za budući zajednički život. Uz zvuke gitare, pjesmu i dobru trpezu žrtvovali smo koji sat sna za druženje sa dragim prijateljima.

Vrijeme predviđeno za spavanje je začas proletjelo. Neki su ustali u 5h da se na miru pripreme za predstojeći uspon a neki su bili u „last minute“ aranžamanu. U svakom slučaju, svi smo, kao disciplinovani planinari, na stazi bili u dogovoreno vrijeme i tačno u 7:00h krenuli na uspon. Odmah na početku staze Treskavica pokazuje prvi u nizu svojih aduta a to je vodopad Skok koji moćno izvire iz stijene sa nekoliko stotina metara visine. Nastavljamo markiranom šumskom stazom i nakon 2h izlazimo na proplanak iznad Velikog jezera (1548mnv) i opet smo zatečeni ljepotom prizora ispred nas. Već od ove nadmorske visine na sjevernim padinama i uvalama ima još dosta zaostalog snjega koji se topi i prilično je klizav pa se oprezno krećemo. Nakon izlaska na greben zaključujemo da imamo dovoljno vremana da obiđemo i obližnji vrh Pašina (2070 mnv) odakle, uz povremene nalete vjetra krećemo ka Đokinom tornju. Na najviši vrh Treskavice (2.088) stižemo u 11h. Vidljivost je odlična pa uživamo u pogledu na okolne planine, prije svih Visočicu koju od Treskavice dijeli rijeka Ljuta i Bjelašnicu koja je sa Treskavicom povezana preko uzvišenja Hojta. Ova planina je ime dobila po čestim podrhtavanjima tla a specifičnost njenog najvišeg vrha je u tome što ima tri različita imena: Đokin toranj, Mala ćaba i Pakliješ. Bilo kako bilo, ovaj vrh a i cijela planina su jedinstveni u svojoj raskošnoj ljepoti tako da ime po kojoj ćemo nazvati tu ljepotu i nije toliko značajno. Treskavica je i planina sa brojnim izvorima kojih prema legendi ima čak 365. Krasi je i pet glacijalnih jezera na nadmorskoj visini iznad 1500 m. To je i prostor jedinstvene flore i faune. Nažalost, za vrijeme posljednjeg rata, ova planina je bila poprište žastokih ratnih dejstava te su na njenim prostranstvima zaostale mnogobrojne mine i nije preporučljivo odvajanje od markiranih staza i kretanje bez vodiča koji poznaju ovaj teren.

Ljepota ponekada zavara čovjeka pa zaboravi i gdje je i kuda treba dalje da ide ali zato naši vodiči, otporni na sve izazove, naređuju pokret nazad i to kružnom stazom, koja , preko „Hercegovačkih vrata“ prolazi sa druge strane Velikog jezera gdje pravimo pauzu kako bi sada, iz neposredne blizine, uživali u pogledu na najveće i najljepše treskavičko jezero. U dom stižemo u 15:00h . Nakon ukusnog ručka opet smo sa ruksacima na leđima i krećemo onom istom stazom ka Turovima. Okrepljeni i zadovoljni, u smiraj dana, brzo odmičemo šumskim putem ostavljajući iza sebe ovo prelijepu planinu….do nekog narednog viđenja.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Nataša Milošević, Bojana Derkuća Bevandić, Aleksandar Gajić, Luka Ivanković, Radenko Derkuća i Draško Zgodić

[srizonfbalbum id=74]

Kao društveno odgovorna kompanija Tropic maloprodaja d.o.o. je Gradu Prijedoru donirala 100 sadnica tuje za Dan zaljubljenih. Danas su posađene na lokalitetu Stari Grad, uz pomoć takođe društveno odgovornih članova Planinarskog društva „Klekovača” Prijedor​ i Nacionalnog parka “Kozara​”.

[srizonfbalbum id=69]