Aktivnosti

now browsing by category

Izvještaji sa izvršenih aktivnosti.

 

Parada povodom Dana Republike Srpske

Povodom Dana Republike Srpske, 9. januara 2020. godine u Banja Luci će biti organizovan svečani defile pripadnika MUP-a Republike Srpske i civilnih struktura (vladinih i nevladinih organizacija i ustanova). Jedan od ešalona u defileu biće i ešalon Planinarskog saveza Republike Srpske.

Detalj iz svečanog defilea

Na osnovu toga primili smo dopis PSRS u kojem se traži da dostavimo spisak zainteresovanih planinara Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor koji žele učestvovati u svečanom defileu. S toga, pozivamo sve zainteresovane članove da se jave sekretaru Društva na telefon 065/440-150 ili e-mail: info@pdklekovaca.org do 17.12.2019. godine do 12 časova.

Kako je bilo na prošlogodišnjem svečanom defileu možete pogledati putem ovog linka: http://www.pdklekovaca.org/?m=201801

Srdačan pozdrav!

NP KRKA & DINARA – 2019

Protekli vikend planinari PD „Klekovača“ su proveli u Hrvatskoj i obišli gotovo sve značajnije destinacije u Šibensko-kninskoj županiji. U subotu nas je u Drnišu čekao naš domaćin i vodič za ova dva dana, Paško Galić. Paško je planinar ali i zaposlenik u Nacionalnom parku „Krka“ tako da smo imali priviliegiju da uz stručno vođenje i odgovore na naša brojna pitanja obiđemo najljepše dijelove Parka .

Nacionalni park “Krka” obuhvata površinu od 109 km² najljepšeg toka rijeke Krke i donjeg toka rijeke Čikole. Najprije smo obišli Skradinski buk. Dočekao nas je sunčan dan, a  ispostavilo se da je upravo novembar pravo vrijeme za posjetu,  jer je u to doba godine najviši vodostaj rijeke Krke pa smo imali priliku da uživamo u raskošnim slapovima moćnog toka nabujale vode. Osim toga, u ovo doba godine nema gužve a i cijene ulaznica su najpovoljnije. Prilikom obilaska Skradinskog buka, imali smo prilike da na edukativnim tablama ali i od našeg vodiča saznamo mnogo toga o istoriji ovoga kraja. Na Skradinskom buku je i nekoliko obnovljenih mlinova od kojih su neki uređeni kao suvenirnice i konobe dok su drugi pretvoreni u izložbene prostore za etnografsku zbirku. Nakon obilaska Skradinskog buka krećemo ka Ključici, najvećoj i najočuvanijoj srednjovjekovnoj tvrđavi na prostoru Parka. Do Ključice se vozimo 20-tak km a potom pješke, strmom i uskom siparskom stazom (iako postoji i drugi mnogo lakši pristup), za nekih pola sata stižemo u podnožje tvrđave. Ključicu je izgradila velikaška porodica Nelipići u XIII vijeku na strateškom mjestu nad kanjonom rijeke Čikole. Ovo je ambijent koji nas vraća u stara vremena te pokušavamo da zamislimo kako je izgledao život ljudi u ovoj tvrđavi nekada kada je ona bila arhitektonsko čudo i simbol moći jedne porodice.

Put nas dalje  vodi do Roškog slapa, najnižeg slapa rijeke Krke. Opet se potvrđuje da smo došli u pravo vrijeme jer preko ljeta hidroeletrana „Miljacka“ odvodi najveći dio vode. Ovaj slap je, zbog njegove mističnosti i jednostavnosti , u narodu poznat i kao „Oltar“.

Nakon obilaska NP „Krka“ krećemo ka Drnišu na zasluženi obrok, a poslije toga nam je Paško priredio iznenađenje – obilazak Drniške tvrđave i užeg centra ovog mjestašca. Pored tvrđave koju su u 14. vijeku sagradili oni isti Nelipići, jedan od najznačajnijih istorijskih spomenika je i ostatak minareta džamije koja je sagrađena u 16. vijeku. To je najzapadniji minaret Osmanskog carstva i  jedini očuvan u Hrvatskoj iz tog doba. Najznačajnija katolička crkva je crkva Svetoga Ante Padovanskog sagrađena sredinom XVI vijeka, a grad krasi i pravoslavna crkva izgrađena 1618. a obnovljena 1903. godine. Najzad, uživali smo i u ljepoti nekoliko skulptura čuvenog kipara Ivana Meštrovića koji potiče iz ovoga kraja.  

Nakon sadržajnog dana, krećemo prema Planinarskom domu „Promina“ (855 m.n.v.) koji je smješten u podnožju istoimene planine udaljene nekih pola sata vožnje od Drniša. Dom je funkcionalan, opskrbljen vodom, strujom, kuhinjom, sanitarnim čvorom, urednim sobama i što je najbitnije, ljubaznim domaćinima.

U nedelju, u 7h krećemo iz doma prema glavnom cilju našeg dolaska – Dinari i Sinjalu. Na uspon krećemo u 9h iz zaseoka Mirkovići (450 m.n.v.). Vrijeme je oblačno uz povremeni vjetar ali što je najbitnije nema kiše. U početku staza je polegnuta,   ali već nakon pola sata počinje uspon kroz bukovu šumu, ne pretjerano oštar ali konstantan. Uz put nailazimo na ostatke ljetnih stanova stočara koji su iz Dalmacije dovodili stoku na ispašu na obronke Dinare. Umjerenim tempom, za 2,5 sata stižemo do planinarskog skloništa „Zlatko Prgin“ (1543 m.n.v.). Ovo sklonište je izgrađeno 2019. godine i nosi ime šibenskog planinara koji stradao prilikom uspona na Akonkagvu. Nakon pauze krećemo ka vrhu Sinjal. Staza koja vodi od skloništa ka vrhu je kombinacija sipara i kamenih ploča koje su mokre i  klazave pa se krećemo sa dodatnim oprezom. Sa izlaskom na vršni greben vjetar sve jače duva. Na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, (1831 m.n.v.) stižemo tačno u 13h. Zbog jakog vjetra, na vrhu ostajemo kratko, da se uslikamo i udarimo zaslužene pečate. Krećemo nazad i pri silasku u nekoliko navrata oblaci se razilaze te imamo priliku da vidimo Peručko jezero, Kninsko polje, planine Svilaju i Prominu, a u daljini se nazire i more. Na polaznu tačku stižemo u 17h. Suton je i bacamo još još jedna pogled na moćnu jugozapadnu stijenu Dinare. Krećemo kući slažući uz put raznolike slike slapova, tvrđava, spomenika, livada , ponikava, špilja, jama, golog krša….puno je toga, dovoljno da nas drži do neke naredne akcije.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Foto: M. Bogdanović, T. Timarac, N. Milošević, B. Derkuća Bevandić, R. Derkuća, L. Ivanković, D. Zgodić

Rudarska transverzala

Decembar je po nekakvom pisanom ili možda nepisanom pravilu mjesec raznih proslava. Prvi dan decembra 2018. godine je dan kojim su rudari počeli niz svečanosti u povodu Dana rudara koji je 17. decembra. Započelo se u organizaciji PSD “Ljubijski rudar” Prijedor tradiocionalnom Rudarskom transverzalom koja se odvija po XII put do sada.

Očekivati je bilo pjesmu “Ajho, ajho…” ali ipak je bilo “Hajdemo u planine jer tamo nema zime oj da, da, oj, da…”. Taj subotnji dan je bio, kako planinari često kažu, savršen za hodanje – zimska idila sa malo snijega, temperatura koja ne da da se ugrijemo ali niti smrznemo i sunce koje nam je nedostajalo zahvaljući poznatoj prijedorskoj magli u posljednjih nekoliko dana.

Grupa od četrdeset i tri planinara je stigla u krug kamenoloma “Drenovača” na Kozari koji je bio startna pozicija za početak marša sa nadmorske visine od 510m. Prisutne je pozdravio predsjednik PSD “Ljubijski rudar” Božo Grbić koji je poželio dobrodošlicu svima i rekao nekoliko riječi o tradiciji rudarenja na našim prostorima i o samoj rudarskoj transverzali kojom se svake godine obilaze mjesta vezana za rudarenje. Potom nam se obratio domaćin sa Drenovače, glavni poslovođa Milan Đaković – Bobi koji tu radi od otvaranja kamenoloma 1985. godine. Mića je objasnio kako je lijepo raditi na ovom random mjestu jer je to mjesto sa najboljim pogledom – vidi se cijelo prijedorsko polje, planine Grmeč, Klekovača, Osječenica, Manjača, Čemernica… Takođe smo saznali da Drenovača 90% svojih proizvoda radi za potrebe rudnika Omarska a 10% za treća lica.

Uz pratnju vodiča Marka Sarića i Dragana Berića grupa planinara kojima nije bilo lijeno ustati tog jutra krenula je uz etaže kamenoloma. Vijugavim putevima se lagano penjalo uz stalno lijep pogled iznad oblaka na cijelu okolinu. Na najvišoj tački kamenoloma od 690m zašli smo u šumu i oprostili se od Drenovače. Tu je već bio pojas pod snijegom koji cijeloj priči daje vrlo ozbiljan ton jer planina je to.

Izašli smo na Duge njive gdje smo na trenutak odmorili a uz to gledali sa jedne strane Pakovac i Mrakovicu sa spomenikom, ispred Golu planinu a na desnoj strani dolinu prema Omarskoj. Nastavili smo dalje i po izlasku na Golu planinu kao pušteni sa lanca na tom prostranstvu snježnog pokrivača raštrkala se cijela grupa. Grudvanje je bilo obavezno ali bez nekakve stvarne želje da se nekog pogodi nego samo onako, “fola” radi. Pozdravljalo se i sunce dizanjem štapova u vis.

Kako smo hodali preko dva i po sata valjalo je odmoriti ali i da se nešto pojede i popije. Pravo mjesto za to je bio planinarski dom “Previja” gdje su nas sa čajem i kafom, ali što je najbitinije sa osmjehom, dočekali domaćini Duško Blažić i Snježana Lepir. Sunce je grijalo i obasjavalo veliku salu doma dok su planinari zasluženo odmarali otvorenih rančeva i punih stomaka. Energija je bila potrebna za dalji nastavak pješačenja i izlazak na najviši vrh Kozare, Lisinu (978m). Izbjegli smo puteve koji vode do vrha a ispeli se dobro markiranom planinarskom stazom. Bio je to uspon sa klizanjem i po kojim padom jer je snijeg, koji je bio mokar, malen bio pa se lako klizalo preko velikog sloja lišća. Vrh je uvijek mjesto za fotografisanje i stavljanje pečata. Slikali smo se sa zastavama društava a kako je vjetar duvao i nosio snijeg i vodu sa obližnjih antenskih stubova, što nas je malo zbunilo jer smo pomislili da počinje kiše, te smo brzo krenuli sa vrha. No, čim smo izašli iz pravca vjetra shvatili smo da to ipak nije bila kiša. Ah, uvijek se nešto novo nauči.

Činilo se da je sad lakše jer se ide niz brdo ali ipak nije bilo. Trebalo je kočiti i paziti na svoje korake. Lagano smo se spustili do sela Lamovita gdje nas je čekao autobus koji nas je odvezao do rudnika Omarska. Prošavši kroz krug rudnika došli smo do vidikovca iznad površinskog kopa “Buvač” koji je, kako kaže naš domaćin na tom mjestu dipl. inž. rudarstva Dario Duvnjak, trenutno jedan od najvećih površinskih kopova u BiH dimenzija 1800x1400m. Dario nam je pojasnio šta se dešavalo u tom trenutku u toj velikoj “rupi” koja je vrvila od dempera, bagera raznih sorti i ostalih mašina. Bilo je interesantno za vidjeti kako demper dovlači rudu do velike drobilice od koje ruda dalje ide beskonačnom trakom na dalji proces obrade.

Svako planinarenje, pa i ovo od skoro 20km, valja završiti za stolom. Ugošteni smo u rudničkom restoranu kod gravitaciono-magnetene separacije (GMS). Kako to opasno zvuči. Nije to “Jedite kod Džoa” već samo restoran pored vrlo značajnog rudničkog postrojenja koje izdvaja čestice rude željeza. No, da se vratimo stolu. Kao što na početku spomenuh pisana i nepisana pravila tako je i ovdje po nekom od tih pravila (nije važno kojem) na trpezi bio grah sa kobasicom ili šniclom. Tražila se porcija više vjerovatno zato što je bio odličan ili možda zato što su “mušterije” bile još bolje.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Nedeljka Pušac, Mira Dolić, Rada Rajlić, Stanka Vuković Miljuš, Dragana Radinović, Milena Ćurić, Milan Mrđa, Zoran Petrić, Dario Duvnjak i Marko Sarić

 

Prenj 2018

Da planine osvajaju nas, a ne mi njih istina je koju samo oni koji ih posjećuju otvorena srca i uma mogu spoznati. Od svih planina naše zemlje Prenj ima posebno mjesto u srcu svakog planinara. U narodu poznat kao „Hercegovački Himalaji“ i stanište boga Peruna, Prenj se smatra najljepšim masivom Dinarskih Alpi. Zauzima 470 kvadratnih kilometara, što ga ujedno čini i najvećom hercegovačkom planinom. Ovaj ponosni gorostas nas svaki put oduševi svojom divljom ljepotom predjela, veličanstvenošću vrhova i suncem okupanim stijenama, što je više nego dovoljan razlog da mu se iznova vratimo. 

Subota jutro nas dočekuje pospane, ali spremne za novu visinsku avanturu. Zajedno sa prijateljima iz drugih planinarskih društava članovi PD Klekovače kreću put Konjica. U toku vožnje pravimo kratku pauzu u Bugojnu koju jedni iskorištavaju da popiju kafu i doručkuju, a drugi da porazgovaraju sa ljubaznim organima reda i mira uz začuđujuće poglede ostalih koji pokušavaju da odgonetnu razlog, te se među njima navodi i anketa. Nastavljamo put i uskoro stižemo u Konjic gdje se nalazimo sa našim drugarom Igorom koji će nas voditi kroz prenjske predjele. Iz Konjica dalje nastavljamo do sela Konjička Bijela gdje nakon 7 km prestaje asfalt i kod stare pilane odlučujemo se da izađemo iz kombija. Nakon prepakivanja i podjele briketa koje smo kupili da bismo se grijali na Jezercu krećemo makadamskim putem do raskrsnice poznate kao Rakov Laz (663 m). Na raskrsnici skrećemo lijevo i nakon pola sata hoda po mnogo lošijem makadamskom putu dolazimo do visoke bukove šume. Staza je dobro markirana i djelimično vodi šumskim putem, a djelimično suhim riječnim koritom kroz dolinu Konjičke Bijele. Smatra se da su u ovu dolinu u ledeno doba lednici sa sjeveroistočnih padina najvećih vrhova silazili niz Skok i Rakov Laz. U početku blaga staza u jednom trenutku postaje veoma strma, prelazi preko Tvrđe i prolazi ispod Skoka, sedla koje se nalazi na 1463 m ispod sjeverozapadnog brida vrhova Osobac i Taraš. Na jednom dijelu staze, ispod Zupca koji svojim vršnim dijelom podsjeća na Materhorn, otvara se predivan pogled na gotovo cijeli amfiteatar padina Prenja koji se zove Ploča. Staza je u nekim dijelovima veoma uska i usječena u stijenu te se mora pažljivo preći. Zimi je podložna lavinama. Nakon niza serpentina i izlaska na greben, nagib se ublažava, prolazi ispod Osobca i dovodi nas do planinarske kućice Jezerce na 1650 m. Stari planinarski dom Jezerce koji je izgrađen u kamenu 1936. godine uništen je tokom rata, a planinari okupljeni u udruženju Zone 2000 napravili su novi objekat koji predstavlja planinarsku kućicu otvorenog tipa. Jezerce okružuju vrhovi Taraš (1742 m), Osobac (2024 m) i Kopilica (1920 m), a u blizi se nalazi i izvor sa pitkom vodom. Da je Prenj planina sa vrlo promjenjivim vremenom usljed sudaranja kontinentalnih i mediteranskih struja pokazalo se i ovaj put. Prohladno i djelimično oblačno prijepodne pretvorilo se u sitno popodnevno provejavanje snijega i najavu guste magle koja se spustila već sa prvim znacima noći. U kućici nismo sami, tu su i planinari iz Sarajeva i Zavidovića, tražimo svoje parče prostora, toplo je i uz zvuke Dariove gitare pjesmom lagano tonemo u noć.  

Jutro nas dočekuje jednako prohladno i maglovito, ali sa nadom da ćemo ipak ugledati stijenu Zelene glave krećemo vrlo rano na uspon. Blagim usponom staza nas dovodi do raskrsnice koja desno vodi do planinarske kućice Vrutak, a lijevo prema našem odredištu, najvišem vrhu Prenja. Na trenutke sunce pokušava da probije maglu i nagradi nas za upornost. Ubrzo izlazimo na greben ispod Otiša, magla se razilazi i ostajemo zapanjenim ljepotom obasjanog vrha Zelene glave. Preko stijene i malo uz pomoć sajle izlazimo na prijevoj između Zelene glave i Otiša (2000 m). Tu srećemo našeg kolegu Dinu koji nas uveseljava svojom šarenom kapicom i ohrabruje savjetima kako da nastavimo dalje. Od sedla uspon ide veoma eksponiranim terenom, na pojedinim dijelovima ima i sajla, ali je bolje osloniti se na svoju vještinu slobodnog penjanja i hvatanje stijene. Nakon dva sata hodanja i penjanja izlazimo na vrh Zelena glava (2155m). Okupani suncem divimo se krajoliku koji nam prikazuje vrhove Prenja (Ovča, Lupoglav, Herač), a u daljini Maglić, Bioč, Volujak i Durmitor koji samo svojim vrhovima izranjaju iz magle i oblaka. Sa vrha se ponovo spuštamo na sedlo i jedan dio planinara se odlučuje da se zbog hladnoće vrati na Jezerce, a drugi dio nastavlja uspon na Otiš (2096 m). Ovaj uspon je mnogo lakši i tehnički nezahtijevan, ali pruža jednako divan pogled sa vrha. Stajati na vrhu jedne planine, iznad magle i oblaka kroz koje proviruju vrhovi drugih planina osjećaj je koji se dugo pamti i slika koju svi nosimo u silasku sa sobom. Sa Otiša se ponovo spuštamo na sedlo i istim putem vraćamo na Jezerce. Kratko se zaustavljamo, uzimamo svoj stvari, sređujemo kućicu i lagano spuštamo preko Skoka nazad u Konjičku Bijelu.

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Darko, Rašo, Luka, Nikola, Antun i Draško

Martinje u Kutjevu

Sredina novembra je. Da nije žutog lišća i kalendara kome robujemo u savremenom dobu pomislili bismo da je proljeće i to kasno. Novembar zovu i studeni ali ovog puta bio je to vreli. Na granama su se pojavljivali pupoljci, negdje mlado lišće a našao se i po koji cvijet na livadi. Sve je bilo puno života kako onog pravog što ga priroda nosi tako i onog što ga ljudi donose. Na kutjevačkom glavnom trgu, Trgu graševine okupilo se mnoštvo planinara i ljubitelja vina kako bi prisustvovali najvećoj vinarsko-planinarskoj akciji u Hrvatskoj u organizaciji HPD “Vidim” iz Kutjeva. Vino je ovdje toliko popularno da i svoj trg ima. Prošle godine smo na ovom trgu i ovoj akciji bili prvi put a sad smo došli u dvostruko većem broju, 35.

Martinje je puno poznatiji pojam od njegovog značenja, tj. krštenja vina (zašto se baviti tehnikalijama kad je bolje uživati u konačnom produktu). 11. novembra 397. godine sahranjen je sv. Martin i na taj dan se, simbolike radi, mošt prevodi u mlado vino – vino se krsti.

Sreli smo mnoge srcu drage osobe iz svih krajeva bivše nam države. Nevjerovatno je kako planinarenje spaja a i vino, naravno. Doručak za sve učesnike je bio tu. Slavonija je to, nema da fali: čvarci, slanina, kobasica, švargla i za dezert kruh namazan sa masti a odozgo so i paprika. Al` se dobro jelo, baš. Našiao sam na bakicu koja je u korpi nosila domaće, neprskane jabuke i djelila prisutnima.

Ko može dobro jesti, može dobro i raditi, kaže poslovica a u našem slučaju je bilo može dobro hodati. Domaćini su se potrudili da nam osiguraju dvije staze za hodanje uz pratnju iskusnih vodiča. Bile su to crvena i plava staza. Crvenu je u trajanju od četiri časa vodio Džambo, predani i iskusni vodič koji voli svoj posao. Ovog dobrog čovjeka sam upoznao kod nas na Osječenici i Kozari gdje sam imao čast da mu budem vodič kao i njegovim a sada i mojim prijateljima. Crvena staza vodi od Trga graševine preko Križa, planinarske kuće “Mlaka”, Mitrovca, Mačevog brda i nazad opet na Trg graševine. Kod planinarske kuće “Mlaka” (552 m) srele su se obje grupe. Malo mjesto ali kao amfitetar primilo je sve planinare. Tu su se srele mnoge poznate oči glave a i sam sam sreo dosta poznatih, dragih ljudi a posebno drage prijatelje iz Požege koji me počastiše slavonskim kolačima i dobrom kapljicom. Ova glava voli slatko, čisto onako spominjem, bez razloga, ako ko nekad ne zna šta bi sa slatkim, onako…

Plava staza je nešto kraća i traje tri sata ali kako se neko našali, bude li se stajalo kraj svakog vinograda i podruma mogla bi potrajati i tri dana. Zaista, koju god stazu da ste izabrali ne biste pogriješili. Prolazilo se pored vinskih podruma gdje su srdačni vinari iznosili na degustaciju svoja vina, raznih sorti. Puno je stanica bilo i još više vina. Iskusni su probali po nekoliko gutljaja a između svakog čašicu razgovora koja nije dala da vino odnese noge jer noge su trebale da nas odnesu još malo po ovom slavonskom gorju. Zanimljivo je bilo prolaziti osunčanim proplancima koji su se nalazili između vinograda pa prolaziti i kroz vinograde na čijim se čokotima mogao naći po koji grozd izrazito slatkog grožđa. Sve je to imalo neku posebnu draž, nekakvo posebno planinarenje uz vino i mezu i nepregledne redove vinove loze koja je vodila planinare kroz ljepotu dana i ljepotu krajolika.

Kako su obe staze završile tamo gdje su i počele, na Trgu graševine, opet su se svi sreli zajedno kao i u jutro. Dakle opet ispočetka samo ovaj put bez hodanja ali uz jednako dobru zabavu koja je tu bila priređenja. Vinski biskupi i kumovi su krstili vino a sve je to pratila dobra pjesma i dobra igra.

Većina planinara nezaobilazno odlazi kod našeg druga i prijatelja planinara Vinka Krsnika u njegov dom i njegov vinski podrum. Vinko, dobar domaćin odmah iznosi mezu i vino. Tu se druženje opet nastavilo jer se čekala, od prošle godine, dobra zabava kod Vinka. Tu se popila još koja čaša vina za put, valja se. Vinku smo poklonili, u ime Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, vodički udžbenik sa kursa vodiča koji je održan u našem planinarskom domu. Vinko je iskusan planinar ali ovo mu je mali podsjetnik i uspomena na naša zajednička druženja.

Krenuli smo kući nazad sa bocama, kanisterima, cisternama vina ali što je još važnije lijepim utiscima iz Slavonije. Do sljedećeg Martinja, uzdravlje!

Tekst i fotografije: Marko Sarić

Radna akcija 27.10.2018. – Uređenje staze na lokalitetu Bijele stijene

Planinarima je u opisu aktivnosti hodanje planinama, šetnje livadama i proplancima i penjanje po stijenama. Ništa od toga nismo radili protekle subote, bar ne kao primarnu aktivnost.

Da bismo imali staze kojima možemo hodati, moramo uložiti trud da bi bile prohodne, markirane, dostupne svima. Tako smo i ove subote radili na jednoj od staza koja će, kada bude gotova, povezivati naš planinarski dom u Kotlovači i sportsko penjalište Zečiji kamen, preko grebena Bijele stijene. Sve aktivnosti su dio projekta koji podržava EOCA, a o kojem smo već pisali.

To je samo dio staze koja počinje od zaseoka Rajkovići, prolazi pored planinarskog doma i završava kod penjališta i vodopada Zofik i to njen najatraktivniji i najljepši dio. Kada bude gotova, na stazi ćemo moći vidjeti vidikovce sa mjestima za odmor, strme uspone osigurane sajlama i klinovima, ali i i atraktivne prelaze preko potoka i riječica.

U subotu smo čistili i prosijecali zapadni dio staze, od Planinarskog doma „Kotlovača“ do vrha Bijele Stijene. Već u ranim jutarnjim satima, mala ali vrijedna grupa planinara je krenula uz brdo, noseći grablje, krampove, lopate, sjekire i motornu pilu.

Fotografije će najbolje opisati koliko smo bili uspješni, a mi vam možemo potvrditi da smo bili umorni nakon čitavog dana u šumi.

Srećom, naš Luka nas je okrijepio odličnom čorbom, koju je napravio uz pomoć Gavre, Bojane i Maše. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Garija. Druženje je, kako i priliči, završeno jednim letom na metli.

Toliko za ovaj put, uskoro nastavljamo sa radovima.

Hvala svim članovima Društva koji su se odazvali akciji i darovali svoje vrijeme i trud, sa ciljem stvaranja boljih uslova za planinarenje na našoj Kozari.

 

Planinarski pozdrav!

PD Klekovača

 

Daleko je Pločno (Čvrsnica 2018)

Zašto sam izabrala Čvrsnicu za svoj prvi vodički izlet pitanje je koje nudi nekoliko odgovora a samo je jedan koji pogađa u samu srž. To je planina koja opčinjava svojom ljepotom, ali i surovošću, koja mami svojim prostranstvima i uljuljkava svojim pričama. Ova dinarska ljepotica našla je svoje mjesto u sjeverozapadnom dijelu Hercegovine između rijeka Neretve, Doljanke i Drežanke i centralni je dio nacionalnog parka Blidinje. 

U rano subotnje jutro ekipa planinara iz Prijedora, Banje Luke i jedan planinar iz Lipika krenula je put krasne nam Hecegovine. Nova mjesta donose posebno uzbuđenje i većina planinara je veselo čavrljala u minibusu i ne pokušavajući da nastavi prekinuti san. Uz kratku pauzu za kafu i laganu vožnju stižemo na Blidinje nešto iza 10h. Početna tačka nam je Vitlenica, a završna dom na Vilincu za taj dan. Nakon prepakivanja i slikanja ekipe od 18, kako će se vremenom pokazati, veoma spremnih planinara, u 10.30h krenuli smo makadamskim putem koji nas je uz blage nagibe nakon 40 minuta doveo do početka šumske staze. Usput smo prošli pored napuštenog objekta sa izvorom čiji kvalitet vode nismo željeli da ispitujemo. Pred sami ulazak u šumu nalazi se putokaz za Vilinac i drvene klupe koje predstavljaju odlicno mjesto za pauzu. Dan je bio ugodan za hodanje, a sunce se povremeno pojavljivalo iza oblaka dajući posebnu čar ovom, prema nekima, najljepšem dijelu Čvrsnice. Nakon niza uzbrdica i spuštanja, zbog čega se umor gotovo i ne osjeti, osim ako niste pretovareni najavljenim iznenađenjem za drugare planinare, prolaska pored katuna koji svojom pozicijom i svrhom pruža odlično utočište, nakon tri sata, dobro markirana staza vodi nas do raskršća na kojem skrećemo lijevo prema Hajdučkim vratima. Nakon pola sata hoda stižemo do jezera Crvenjak koje se sa 1963 m smatra jezerom na najvišoj visini u BiH. Iako informisani da u jezeru obitava endemična vrsta triton, a sve u svrhu dobre fotografije bacaju se kamenčići, veliki i mali, koji prave krugove na površini. Za fotografiju broj dva sačekali smo da sunce izađe iza oblaka i baci našu sjenu na ovo ovalno jezeru. U nadi da nismo otjerali i poslednjeg tritona nastavljamo prema Hajdučkim vratima, poznatim još kao i Mijatov prolaz do kojih stižemo za pet minuta. Pogled na ovaj neobični kameni prozor na 1958 m iza kojeg se nalazi kanjon Dive Grabovice, a u daljini Zelengora, Maglić, Volujak, Lebršnik, Velež i Čabulja, ostaje svakom planinaru u posebnom sjećanju. Legenda kaže da su se na tom mjestu proglašavali hajduci tako što su prolazili kroz okno i postajali otporni na metke. Legenda takođe kaže da nema planinara koji se nije uslikao na ovom mjestu iz svih uglova pa tako je ni mi nismo iznevjerili. Spremajući Hajdučka vrata u najfinija sjećanja vraćamo se na raskrsnicu i nastavljamo prema Velikom Vilincu. Usput skrećemo na vidikovac koji pruža predivan pogleda prema Velikom Kuku i po prvi put tog dana daje pravi utisak veličanstvenosti planine. Po povratku na stazu nakon 40 minuta izlazimo na vrh Veliki Vilinac, 2118 m, na kojem vesela ekipa planinara čestita svom vodiču i traži čepić više ljute vodice da nazdravi. Uz zalazak sunca i smiraj dana spuštamo se na dom na Vilincu. Ljubazni domaćin nas dočekuje toplom večerom uz koju slava vodiča može da počne. Uz mali nagovor svojih prijatelja naš drug Rašo hvata se gitare i pjesmom nas vodi kroz noć. Umor uzima svoj danak i svjesni puta koji nas sutradan očekuje odlazimo na spavanje najavom povečerja. Nakon slabo prospavane noći zbog nedostatka prostora i gostiju tinejdžera iz naše sobe koji nisu imali razumijevanja za naš umor, ustajemo u 6h, pakujemo se, doručkujemo, sipamo vodu na izvoru ispod doma i nešto iza 7h krećemo put najvišeg vrha Hercegovine, Pločno na 2228 m. Staza nas vodi pored skretanja za feratu prema Grabovici i za Pestibrdo, kao i pored napuštenih katuna poznatih kao Peharovi Stanovi. Vrijeme je u početku bilo tiho i mirno, da bi pri završnom usponu na Pločno počeo da provejava snijeg. Sa posebnom pažnjom zbog klizavog sipara koji se već zabijelio izlazimo na Pločno u  10.30h. Kratko se zadržavamo i spuštamo nazad do raskrsnice za Masnu Luku. Zbog nedostatka adekvatne opreme, odnosno toplih rukavica, pojedini članovi improvizuju stavljanjem čarapa na ruke i brzo se spuštaju niz sipar, što ima za efekat poboljšanu cirkulaciju. Cijelim putem nas prati snijeg koji sa opadanjem visine prelazi u blagu kišu. Nakon tri sata spuštanja silazimo u Masnu Luku i makadamskim putem dolazimo do mjesta na kojem nas čeka naš minibus i umorne, ali srećne zbog uspješne akcije vodi do obližnjeg restorana na zasluženi ručak. 

 

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Rašo, Darko, Antun, Luka, Pele, Saša i Draško

 

Klekovači treće mjesto na “Novi Grad Trail-u”

U nedjelju, 16. sptembra 2018. godine u Novom Gradu održana je trka pod nazivom “Novi Grad Trail”. Start trke je bio u 9 časova i odvijao se na relaciji Vidorija – Roga u dužini od 20 km a kumulativni nagib +800/-800 m.

Na trci su bila 34 takmičara iz BiH/RS, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Samir Mehmedović iz Petrovca je prvi pretrčao stazu za 01:49:15. Drugi je bio Marko Panić iz Novog Grada sa vremenom 01:54:50 a predstavnik Sekcije brdskih trkača Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, Stefan Tubin, zauzeo je treće mjesto sa vremenom 02:12:20 i tako se nakon godinu dana i 5 mjeseci aktivnog bavljenja ovim sportom prvi put popeo na postolje.

Ovu priliku koristimo da pozovemo sve koji vole ovakve aktivnosti u prirodi da nam se pridruže.

Tekst i fotografije: Stefan Tubin

III planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”

Odlasci na planinarske akcije vozom nekada su bili veoma popularni. Ljepota vožnje ovim prevoznim sredstvom je neupitna i nezamjenjiva. Predjeli kroz koje voz prolazi, ljudi koji se sreću i lagana vožnja daju priliku da se sve to polako, natenane, upije. Odmor koji voz pruža dok se vozimo je prava uvertira za nastavak hodanja od posljednje stanice do našeg daljeg ishodišta. Na žalost, u zadnje vrijeme se ne putuje vozovima kao nekad jer je brz život učinio svoje, lakše je i brže svačim drugim doći na polazište planinarske staze nego vozom a ni vozova više nema kao nekad.

Da ne bih dobio napad nostalgije ili, to nikako, patetike prećiću na događaj vezan za uvod. Naime, već treću godinu za redom Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor organizuje planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona” u povodu formiranja ove partizanske jedinice u II svjetskom ratu. Kažu da sve ono što se ponovi dva puta postaje tradicija, pa je onda i ovaj marš postao tradicionalan. U nedjelju, 02. septembra 2018. godine smo se okupili treći put sa istim razlogom a on je bio 77 godina od formiranja Karanskog partizanskog bataljona.

Zakazano mjeto sastanka planinara bila je željeznička stanica u Prijedoru. Neobično je bilo svima jer se obično susrećemo ispred sportske dvorane “Mladost” ili na nekoj od autobuskh stanica. Kupili smo karte i svako od nas dao doprinos željeznici u visini od 2,60 KM. Svima je ovo bilo zanimljivo i tu smo shvatili da je ovo prva poslijeratna planinarska akcija na koju se ide vozom mada ima pojedinačnih odlazaka u brda vozom i to na stanici već prepoznju, prije svega, po rančevima. Zanimljivo je bilo i isčekivanje voza jer bez obzira na red vožnje nikad niste sigurni kada će doći. Srećom direktor željeznice nije japanac pa to neće izazvati nikakve posljedice, po njega. Sa nekih desetak minuta zakašnjenja voz je ušao u stanicu i mi smo se ukrcali. Bili je tu dosta ljudi koji su iz voza izašli i u njega ušli što je bio lijep prizor. Rasporedili smo se po kupeima i započeli svoje uobičajene priče ali niko sa pogledom oči u oči nego svi pogledima kroz prozor apsorbujući nesvakidašnju priliku vožnje vozom.

Nekoliko stanica i dvadeset minuta od Prijedora je prošlo i došli smo u selo Svodna koja je za nas bila posljednja stanica i mjesto početka našeg Marša. Pored male stanice sagrađene još u austro-ugarskom periodu, koja danas ne radi, smo se fotografisali i krenuli na uspon. Prošli smo pored groblja na kojem je sahranjena Kristina Marčeta sa svoja tri poginula sina koji su poginuli u posljednjem ratu. Prolazili smo pored voćnjaka prezrelih i prerodnih jabuka. Bilo ih je toliko na zemlji da je gotovo nemoguće bilo hodati i još teže ne probati svaku od vrsta. Slatke, kisele, zelene, zlatne ili crvene bile su nam podjednako drage. Kako je ovo bio pohod u povodu partizanske jedinice morali smo podsjećati neke od nas koji su puno zastajkivali i još više jeli, kako se u onom ratu gubila glava zbog pojedene tuđe voćeke. Naravno, sad ne bi niko izgubio glavu a možda i bi jer nas je naša Nasta Vujasin nestrpljivo čekala kod svoje kuće da nam se pridruži a pripremila je kafu, čaj i još, šta drugo nego rakiju. Kako Balašević kaže “da se kuma ne uvredi” pohitali smo k njoj a ona nas je domaćinski dočekala na putu raširenih ruku. Kod Nastine kuće napravismo prvu pauzu za piće ali i doručak. Domaćica je hitala tamo-ovamo nestrpljivo želeći da nas što bolje ugosti. Hvala joj na tome!

Ljudi ovog potkozarskog kraja su susretljivi i domaćinski se odnose prema putnicima namjernicima. Morali smo često zastajkivati pored kuća da bi nas ugostili sa dobrom čašicom, odmorom i čašicom razgovora. Međutim, kako je naša kolona, šarena, sa rančevima i neobična za ove krajeve jer se njima rijetko planinari, iz daljine kad su nas ti isti ljudi posmatrali nismo im baš bili od povjernja. Ličili smo im na migrante. Kada bi nas iz daljine primjetili ostavljali bi svoje poslove i pomno bi nas posmatrali. Bilo je to obostrano posmatranje i odmjeravanje. Kada bi im prišli blizu, kao što nalažu norme, pozdravili bismo uljudno a onda bi nam svima pao kamen sa srca koji bi ubio lava i tad bismo bili na konju ali to je neka druga priča… Kada bi čuli naš jezik sljedeća rečenica bi bila: “Uh dobro je. Mislili smo da ste migranti.” Tada bi se smijeh prolomio i opet bi tu bilo čaša i čašica.

Sljedeću veću pauzu pravimo podno brda Nebešić (355 m) u zaseoku Kneževići, gdje su nas lovci iz LU “Srndać” iz Svodne ugostili u svom lovačkom domu. Lovci su nam pokazivali šta sve možemo vidjeti u okolini (Brezike, Prusce, Grabašnicu i sela preko Sane). Dogovorili smo za naredni put nekakvu rotaciju životinje na ražnju na istom mjestu. Opraštanje sa lovcima značilo je nastavak našeg Marša partizanskim putem koji ide od Kostajnice prema Dragotinji. Od Nebešića smo išli iznad Kantara, Deretića, Janjetovića, pored Dejanovića i Grabašnice. Sa desne strane puta se pružao pogled prema Prijedoru. Tako blizu a tako daleko. Ovaj dio puta ide “visom” sa laganim spuštanjem pa je kolona bila dosta brza što je davalo vremena za fotografisanje krajolika i novih-starih kuća, tj. novih kuća sagrađenih u starom stilu: sitna cigla u kombinaciji sa drvetom u narodu poznato kao “riglovana kuća”.

Na kraju “partizanskog puta” koji se uključuje na put koji ide od Dragotinje do Karana smo se prikupili i svi dostojanstveno došli do zbornog mjesta pored bisti Žarka Zgonjanina i Ivice Marušića – Ratka. Tu su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i profesor Šurlan – popularni JOKS-ovci. Skraćenicu ne smijem pojašnjavati da me ne bi izbacili iz članstva biblioteke. Tako je “hodački” dio Marša bio gotov nakon pet časova od izlaska iz voza.

Osjetio se miris vojničkog grasulja što je nagovještavalo dobru trpezu nakon završentka programa obilježavanja 77. godišnjice Karanskog partizanskog bataljona. Našim dolaskom kao najmasovnije grupe počeli su da se okupljaju i ostali gosti. Organizatori svečanosti su nas pozvali da se uputimo prema spomeniku koji stoji na mjestu gdje je bila komanda karanskog bataljona. Po polaganju vjenaca i kraćeg istorijskog časa vratili smo se nazad gdje je uslijedio nastavak programa. Prisutnima se obratio Veljko Rodić, predsjednik SUBNOR-a grada Prijedora, koji je poručio da potomci Karanskog bataljona nastavljaju da njeguju njegovu tradiciju. “SUBNOR i grad Prijedor njeguju tradiciju borbe kozarskih boraca. Njegovanje te tradicije je najbolja potvrda da je slobodarski duh i dalje prisutan. Iako nas je svake godine sve manje, ipak, ne smijemo zaboraviti te uspjehe”, istakao je Rodić. On je poručio sadašnjim generacijama da treba da žive u miru i zadovoljstvu ali i da čuvaju slobodu koju su njihovi preci plaćali svojim životima.

Kako to obično biva, nakon kulturno-umjetničkog programa, noge pod sto su stavljene a grasulj se pred nama zadimio. Bio je toliko ukusan da su i oni koji čuvaju (vazdušnu) liniju tražili “repete”. Planinarima je bio dobar doping nakon pređenih 12,3 kilometra. Malo se popilo, dosta pojelo, ispričalo i napričalo a i zapjevalo pa je došao i trenutak povratka kući, autobusom. Nije bila tako zanimljiva vožnja kao tog jutra ali kući se poći moralo.

Ovim smo završili još jedan dan planinareći. Išli smo tragom partizana Karanskog bataljona jer su oni upravo bili iz karajeva kojim smo prošli i išli mnogim putevima i stazama a nekim od tih puteva i staza smo i mi ponosno hodili danas. Bilo je lijepo, uzbudljivo. Upoznali smo predjele iz naše bliže okoline, upoznali nove ljude, neki do sada nama nepoznat dio istorije ali što je najvažnije proveli smo dan u prirodi planinareći i tako zadovoljavajući svaki segment boravka u prirodi koji, po nekad, neki zaboravljaju.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Igor Ostojić i Marko Sarić

Ultra trail du Mont Blanc

Ultra trail du Mont Blanc je najprestižnija ultra trail trka na svijetu, koja se održava od 2003. godine i predstavlja neslužbeno svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju.

Prošle godine naša se članica, Nataša Kaurin, sa trojicom ultra trail trkača iz BiH prijavila na ovu trku, za koju je pored bodova na kvalifikacijskim trkama potrebna i doza sreće, jer se organizuje lutrija zbog velike zainteresovanosti. Skoro 10.000 trkača učestvuje u nekoliko trka u okviru UTMB, koji je san svakog trail trkača.

Nataša je 30.08.2018. godine ostvarila svoj san, na OCC trci, dugoj 56 km sa 3500 m uspona, koju je završila za malo više od 11 sati. Start trke je u gradiću Orsieres u Švajcarskoj a cilj u rajskom naselju planinara, Chamonix u Francuskoj. Perfektna organizacija, od podizanja startnih brojeva, bogatih i uređenih okrepnih stanica, ljubaznih volontera, savršenih markacija, ažurnih obavještenja o vremenskoj prognozi, live prenosa i brojnih pratećih sadržaja pokazuju vrhunski nivo ovog događaja. Sajam sportske opreme, na kojem imate priliku vidjeti najveće proizvođače sportske opreme i organizatore trka širom svijeta, kao i brojne elitne trkače, upotpunjuje ovaj trkački spektakl. Ipak, brojni navijači u cilju i grad koji diše u ritmu trkača su slika koja se pamti cijeli život.

Sa ovom slikom, Nataša će nakon 8 mjeseci priprema i napornih treninga, zasluženo odmarati.

Do sljedećeg trkačkog izazova!

Tekst i fotografije: Nataša Kaurin

© 2019: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress