Aktivnosti

now browsing by category

Izvještaji sa izvršenih aktivnosti.

 

Nagradna igra

Pojava Corona virusa donijela je velike posljedice na sektor turizma i ugostiteljstva, organizovanje manifestacija i događaja. Svi jedva čekamo da kriza prođe kako bismo mogli da negdje otputujemo a mi Vam preporučujemo da slobodno vrijeme provedete u prirodi i posjetite domaće destinacije.

Dragi ljubitelji prirode, avanturisti, planinari, rekreativci i slučajni prolaznici za sve Vas imamo jedno iznenađenje! Turistička organizacija grada Prijedora u saradnji sa Planinarskim društvom “Klekovača” i Nacionalnim parkom “Kozara” prirpemila je nagradnu igru kao zanimljivu osmosmjerku za posjetioce NP Kozara.

Pravila su jednostavna a nagrade su zanimljive i privlačne:

  • u mreži osmosmjerke pronađite i zaokružite pojmove koji su vezani za Kozaru i područja NP Kozara;
  • ako sve uradite tačno ostaće Vam 20 neiskorištenih slova koja daju konačno rješenje:

­­­­            _ _ _ _ _ _ _   _   _ _ _ _ _ _   _ _ _ _ _ _

  • rješenje osmosmjerke napišite kao komentar ispod objave na Facebook stranici PD “Klekovača” https://www.facebook.com/klekovaca/;
  • prvih 8 najbržih sa tačnim rješenjem će dobiti smještaj za troje u Planinarskom domu “Kotlovača”, te hranu koja će ih čekati u planinarskom domu;
  • nagradna igra je kreirana za 24 osobe;
  • nagradna igra podrazumijeva besplatan boravak u dva termina po 12 osoba i to za vikende: 06. – 14.06.2020. godine, te 25.07. – 26.07.2020. godine;
  • prvog vikenda zajedno ćemo promovisati 6. juni – Dan Planinarskog društva „Klekovača“ i 8. juni – Svjetski dan zaštite planinske prirode i dan Nacionalnog parka “Kozara”;
  • drugog vikenda zajedno ćemo najaviti Svjetski dan zaštite prirode koji se obilježava 28. jula sa ciljem širenja svijesti o prirodnim resursima i njihovoj zaštiti;
  • za nagrađene će se kreirati planinarske rute u organizaciji PD “Klekovača” a biće i dodatnih iznenađenja;
  • pravo učešća imaju svi ljubitelji Kozare, pješačenja i planinarenja, osim članova PD “Klekovača” i članova njihovih porodica, zaposlenih u NP “Kozara” i članova njihovih porodica i Turističkoj organizaciji grada Prijedora i članova njihovih porodica
  • nagradna igra traje u periodu od 30.05.2020. godine od 12:00 časova do 31.05.2020. godine do 24:00 časa. U ponedjeljak 01.06.2020. godine objavićemo rezultate nagradne igre.

Želimo vam puno sreće!

Posadi drvo ne budi panj – OTKAZANO!!!

Poštovani planinari, zbog novonastale situacije i zabrane okupljanja, u dogovoru sa Šumskim gazdinstvom Prijedor, otkazujemo akciju Posadi drvo, ne budi panj! Zahvaljujemo se svima koji su se prijavili i nadamo se da ćemo u skorijoj budućnosti imati priliku da izvedemo akciju.

S poštovanjem,
Planinarsko društvo Klekovača

10. novogodišnji uspon na Osječenicu

Početak godine planinari obilježavaju jednom pravom poslasticom a to je “Novogodišnji uspon na Osječenicu”. Uspon je to kojeg je ove godine u četvrtak, 2 januara 2020. godine po deseti put organizovao Klub ekstremnih sportova “Crni vrh” iz Bosanksog Petrovca. Članovi Klekovače iz Prijedora redovno učestvuju na ovom zimskom usponu koji je svake godine jedinstven na svoj način. U okruženju je dosta sličnih akcija koje nose raličite nazive: “detoks”, “rasol” itd. ali sve su sa ciljem da se na samo nama svojstven način oslobodimo unijetih materija u ove praznične dane.

Znate, teško je nekad orgnizovati akciju u praznične dane. Slavi se, jede i pije i do kasno se budno bude pa se teško nakon svega toga odlučiti ustati rano pa krenuti u brda i dolove. No, “najjači samo ostaju nikad se ne predaju svome Bogu veruju i svima prkose”. Kako se bližio dan polaska sve više nas se prijavljivalo za ovu akciju jer bi bilo šteta propustiti lijep i sunčan dan na planini. Jutro, još nije svanulo a nas petnaest je krenulo put Petrovca gdje će nam se još pridružiti Slaven, Dara i Marko.

Dolazimo u Bosanski Petrovac gdje se sastajemo sa svima koji su došli na uspon. Kako se ono kaže, prigodinim riječima nam se obratiše Sanja Stojanović, predsjednica KES “Crni vrh” (inače naša članica) i Ermin Lipović – Lipa, predsjednik Planinarskog saveza FBiH. Saslušašmo govornike i onda svi složno se upotišmo prema Koluniću i početku našeg uspona sa Dragujevačke ceste.

Hladno biješe pa da ne časimo ni časa u koloni jedan po jedan “sa prvog skretanja” krenusmo na uspon. Prva etapa je onako za zagrijavanje ali smo mi odlučili da se pregrijemo jer smo, ne znam zašto, počeli “forsirati” sve do onog momenta čudnog pitanja: Zašto žurimo? Lijep je dan. Uživajmo u njemu. I tako onda nogu za nogom u vesolom ćakulanju do nadstrešnice. E tu nas je domaćin dočekao sa rijetko ukusnim čajem od raznih trava i voća i keksima raznih vrsta. Prija topao čaj u ruci da ih malo zgrije. Ko to nije okusio ne zna šta je. Okrepa je trebala jer svi znamo šta je naredno. Ona. Tako moćna koja ne dozvoljava odustajanje.

Uzbrdo je trebalo ići uzbrdo. Moglo se pravo a moglo malo ljevje “via serpentine”. Odlučili smo se pravo jer je uz pomoć snijega lakše jer u njemu stopama pravimo stepenice. Uz koji kraći predah došli smo do kraja šume i početka prelijepog pogleda na stijenu koja čini vrh i pogled na okolinu. Tu su Klekovača, Oštrelj, Dimitor, Lisina, Vitorog, Šator, Dinara… Kada uđete u stijene uvijek nađete neke oblike koji vas mame da se sa njima slikate i da izvodite kojekakve karafeke. Sajlu smo mudro izbjegli jer je bila gužva a i baš nije nešto bezbjedna (žabice nedostaju na klinovima pa je pomična i u nekoliko segmenata) sa izgovorom ovog slikanja.

Na vrhu, koji baš i nije vrh jer je zatupast, tj. odsječen pa odatle jedan od razloga imena Osječenica, dočeka nas malo jači vjetar i, za ne povjerovati u januaru, hladan vjetar. E odatle su se vidici otvorili na sve strane jer je bio nevjerovatno lijep dan bez imalo izmaglice na horizontu. Tu smo sad mogli vidjeti Velebiti i njegov Crnopac kao na dlanu, Biokovo sa Sv. Jurom i na sjeveru nešto što do sada nismo vidjeli. Bili su to nekakvi vrhovi prekriveni snijegom. Po svim pretpostavkama, geografskim znanjem i orijenatacijom to su mogle biti samo Julijske Alpe ali nisam bio siguran. Uzeh azimut te kod kuće provjerih. Da, bile su to Julijske Alpe a azimut je išao tačno između Triglava istočno i Kanina zapadno. Ovo mi je bio n-ti uspon na ovaj vrh a do sada to nisam primjećivao. Možda i jesam ali vrhove bez snijega koji nisu onda tako zanimljivi. Čak naši stariji i iskusniji planinari nisu znali da se sa Osječenicinih 1795 m visine mogu vidjeti Alpe kao na dlanu.

Punjenje stomaka pod izgovorom punjenja baterija se privodilo kraju, obavismo slikanje kraj trigonometra, pogledasmo još malo oko sebe i to bi bilo to – morali smo krenuti prema dolini. Istim putem nazad uz ovaj put gaženje cjelca pored staze radi lakšeg i nadasve bezbjednijeg spuštanja došli smo do nadstrešnice na još malo onog lijepog čaja sa početka priče a i da konsolidujemo redove. Malo hinjski pohitasmo što prije do našeg minibusa da bi i na ručak stigli prije gužve.

U idiličnoj osnovnoj školi u Koluniću domaćin je pripremio ručak za sve nas koji tu bijasmo. Sa osmjehom na licu i domaćinskom ljubaznošću su nas primili i počastili ukusnim grasuljem gdje se tražila kutlača više a onda sokovima i kafom koji su trebali nakon napornog dana. Prozborili smo koju sa ostalim učesnicima jer sad je lakše pričati sjedeći za stolom a zdravo je disati dok se jede. Predsjednica petrovačkih planinara je Sanja je došla do nas i trudila se da nam ugodi i da nam ništa ne zafali.

Eto, tako mi započesmo ovu 2020. godinu a ako i upola bude dobra kao njen početak onda će biti savršena. Osječenice, mi se opet vidimo uskoro.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Jelena Banović, Saša Rajlić, Darko Dragić i Marko Sarić

NP KRKA & DINARA – 2019

Protekli vikend planinari PD „Klekovača“ su proveli u Hrvatskoj i obišli gotovo sve značajnije destinacije u Šibensko-kninskoj županiji. U subotu nas je u Drnišu čekao naš domaćin i vodič za ova dva dana, Paško Galić. Paško je planinar ali i zaposlenik u Nacionalnom parku „Krka“ tako da smo imali priviliegiju da uz stručno vođenje i odgovore na naša brojna pitanja obiđemo najljepše dijelove Parka .

Nacionalni park “Krka” obuhvata površinu od 109 km² najljepšeg toka rijeke Krke i donjeg toka rijeke Čikole. Najprije smo obišli Skradinski buk. Dočekao nas je sunčan dan, a  ispostavilo se da je upravo novembar pravo vrijeme za posjetu,  jer je u to doba godine najviši vodostaj rijeke Krke pa smo imali priliku da uživamo u raskošnim slapovima moćnog toka nabujale vode. Osim toga, u ovo doba godine nema gužve a i cijene ulaznica su najpovoljnije. Prilikom obilaska Skradinskog buka, imali smo prilike da na edukativnim tablama ali i od našeg vodiča saznamo mnogo toga o istoriji ovoga kraja. Na Skradinskom buku je i nekoliko obnovljenih mlinova od kojih su neki uređeni kao suvenirnice i konobe dok su drugi pretvoreni u izložbene prostore za etnografsku zbirku. Nakon obilaska Skradinskog buka krećemo ka Ključici, najvećoj i najočuvanijoj srednjovjekovnoj tvrđavi na prostoru Parka. Do Ključice se vozimo 20-tak km a potom pješke, strmom i uskom siparskom stazom (iako postoji i drugi mnogo lakši pristup), za nekih pola sata stižemo u podnožje tvrđave. Ključicu je izgradila velikaška porodica Nelipići u XIII vijeku na strateškom mjestu nad kanjonom rijeke Čikole. Ovo je ambijent koji nas vraća u stara vremena te pokušavamo da zamislimo kako je izgledao život ljudi u ovoj tvrđavi nekada kada je ona bila arhitektonsko čudo i simbol moći jedne porodice.

Put nas dalje  vodi do Roškog slapa, najnižeg slapa rijeke Krke. Opet se potvrđuje da smo došli u pravo vrijeme jer preko ljeta hidroeletrana „Miljacka“ odvodi najveći dio vode. Ovaj slap je, zbog njegove mističnosti i jednostavnosti , u narodu poznat i kao „Oltar“.

Nakon obilaska NP „Krka“ krećemo ka Drnišu na zasluženi obrok, a poslije toga nam je Paško priredio iznenađenje – obilazak Drniške tvrđave i užeg centra ovog mjestašca. Pored tvrđave koju su u 14. vijeku sagradili oni isti Nelipići, jedan od najznačajnijih istorijskih spomenika je i ostatak minareta džamije koja je sagrađena u 16. vijeku. To je najzapadniji minaret Osmanskog carstva i  jedini očuvan u Hrvatskoj iz tog doba. Najznačajnija katolička crkva je crkva Svetoga Ante Padovanskog sagrađena sredinom XVI vijeka, a grad krasi i pravoslavna crkva izgrađena 1618. a obnovljena 1903. godine. Najzad, uživali smo i u ljepoti nekoliko skulptura čuvenog kipara Ivana Meštrovića koji potiče iz ovoga kraja.  

Nakon sadržajnog dana, krećemo prema Planinarskom domu „Promina“ (855 m.n.v.) koji je smješten u podnožju istoimene planine udaljene nekih pola sata vožnje od Drniša. Dom je funkcionalan, opskrbljen vodom, strujom, kuhinjom, sanitarnim čvorom, urednim sobama i što je najbitnije, ljubaznim domaćinima.

U nedelju, u 7h krećemo iz doma prema glavnom cilju našeg dolaska – Dinari i Sinjalu. Na uspon krećemo u 9h iz zaseoka Mirkovići (450 m.n.v.). Vrijeme je oblačno uz povremeni vjetar ali što je najbitnije nema kiše. U početku staza je polegnuta,   ali već nakon pola sata počinje uspon kroz bukovu šumu, ne pretjerano oštar ali konstantan. Uz put nailazimo na ostatke ljetnih stanova stočara koji su iz Dalmacije dovodili stoku na ispašu na obronke Dinare. Umjerenim tempom, za 2,5 sata stižemo do planinarskog skloništa „Zlatko Prgin“ (1543 m.n.v.). Ovo sklonište je izgrađeno 2019. godine i nosi ime šibenskog planinara koji stradao prilikom uspona na Akonkagvu. Nakon pauze krećemo ka vrhu Sinjal. Staza koja vodi od skloništa ka vrhu je kombinacija sipara i kamenih ploča koje su mokre i  klazave pa se krećemo sa dodatnim oprezom. Sa izlaskom na vršni greben vjetar sve jače duva. Na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, (1831 m.n.v.) stižemo tačno u 13h. Zbog jakog vjetra, na vrhu ostajemo kratko, da se uslikamo i udarimo zaslužene pečate. Krećemo nazad i pri silasku u nekoliko navrata oblaci se razilaze te imamo priliku da vidimo Peručko jezero, Kninsko polje, planine Svilaju i Prominu, a u daljini se nazire i more. Na polaznu tačku stižemo u 17h. Suton je i bacamo još još jedna pogled na moćnu jugozapadnu stijenu Dinare. Krećemo kući slažući uz put raznolike slike slapova, tvrđava, spomenika, livada , ponikava, špilja, jama, golog krša….puno je toga, dovoljno da nas drži do neke naredne akcije.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Foto: M. Bogdanović, T. Timarac, N. Milošević, B. Derkuća Bevandić, R. Derkuća, L. Ivanković, D. Zgodić

Rudarska transverzala

Decembar je po nekakvom pisanom ili možda nepisanom pravilu mjesec raznih proslava. Prvi dan decembra 2018. godine je dan kojim su rudari počeli niz svečanosti u povodu Dana rudara koji je 17. decembra. Započelo se u organizaciji PSD “Ljubijski rudar” Prijedor tradiocionalnom Rudarskom transverzalom koja se odvija po XII put do sada.

Očekivati je bilo pjesmu “Ajho, ajho…” ali ipak je bilo “Hajdemo u planine jer tamo nema zime oj da, da, oj, da…”. Taj subotnji dan je bio, kako planinari često kažu, savršen za hodanje – zimska idila sa malo snijega, temperatura koja ne da da se ugrijemo ali niti smrznemo i sunce koje nam je nedostajalo zahvaljući poznatoj prijedorskoj magli u posljednjih nekoliko dana.

Grupa od četrdeset i tri planinara je stigla u krug kamenoloma “Drenovača” na Kozari koji je bio startna pozicija za početak marša sa nadmorske visine od 510m. Prisutne je pozdravio predsjednik PSD “Ljubijski rudar” Božo Grbić koji je poželio dobrodošlicu svima i rekao nekoliko riječi o tradiciji rudarenja na našim prostorima i o samoj rudarskoj transverzali kojom se svake godine obilaze mjesta vezana za rudarenje. Potom nam se obratio domaćin sa Drenovače, glavni poslovođa Milan Đaković – Bobi koji tu radi od otvaranja kamenoloma 1985. godine. Mića je objasnio kako je lijepo raditi na ovom random mjestu jer je to mjesto sa najboljim pogledom – vidi se cijelo prijedorsko polje, planine Grmeč, Klekovača, Osječenica, Manjača, Čemernica… Takođe smo saznali da Drenovača 90% svojih proizvoda radi za potrebe rudnika Omarska a 10% za treća lica.

Uz pratnju vodiča Marka Sarića i Dragana Berića grupa planinara kojima nije bilo lijeno ustati tog jutra krenula je uz etaže kamenoloma. Vijugavim putevima se lagano penjalo uz stalno lijep pogled iznad oblaka na cijelu okolinu. Na najvišoj tački kamenoloma od 690m zašli smo u šumu i oprostili se od Drenovače. Tu je već bio pojas pod snijegom koji cijeloj priči daje vrlo ozbiljan ton jer planina je to.

Izašli smo na Duge njive gdje smo na trenutak odmorili a uz to gledali sa jedne strane Pakovac i Mrakovicu sa spomenikom, ispred Golu planinu a na desnoj strani dolinu prema Omarskoj. Nastavili smo dalje i po izlasku na Golu planinu kao pušteni sa lanca na tom prostranstvu snježnog pokrivača raštrkala se cijela grupa. Grudvanje je bilo obavezno ali bez nekakve stvarne želje da se nekog pogodi nego samo onako, “fola” radi. Pozdravljalo se i sunce dizanjem štapova u vis.

Kako smo hodali preko dva i po sata valjalo je odmoriti ali i da se nešto pojede i popije. Pravo mjesto za to je bio planinarski dom “Previja” gdje su nas sa čajem i kafom, ali što je najbitinije sa osmjehom, dočekali domaćini Duško Blažić i Snježana Lepir. Sunce je grijalo i obasjavalo veliku salu doma dok su planinari zasluženo odmarali otvorenih rančeva i punih stomaka. Energija je bila potrebna za dalji nastavak pješačenja i izlazak na najviši vrh Kozare, Lisinu (978m). Izbjegli smo puteve koji vode do vrha a ispeli se dobro markiranom planinarskom stazom. Bio je to uspon sa klizanjem i po kojim padom jer je snijeg, koji je bio mokar, malen bio pa se lako klizalo preko velikog sloja lišća. Vrh je uvijek mjesto za fotografisanje i stavljanje pečata. Slikali smo se sa zastavama društava a kako je vjetar duvao i nosio snijeg i vodu sa obližnjih antenskih stubova, što nas je malo zbunilo jer smo pomislili da počinje kiše, te smo brzo krenuli sa vrha. No, čim smo izašli iz pravca vjetra shvatili smo da to ipak nije bila kiša. Ah, uvijek se nešto novo nauči.

Činilo se da je sad lakše jer se ide niz brdo ali ipak nije bilo. Trebalo je kočiti i paziti na svoje korake. Lagano smo se spustili do sela Lamovita gdje nas je čekao autobus koji nas je odvezao do rudnika Omarska. Prošavši kroz krug rudnika došli smo do vidikovca iznad površinskog kopa “Buvač” koji je, kako kaže naš domaćin na tom mjestu dipl. inž. rudarstva Dario Duvnjak, trenutno jedan od najvećih površinskih kopova u BiH dimenzija 1800x1400m. Dario nam je pojasnio šta se dešavalo u tom trenutku u toj velikoj “rupi” koja je vrvila od dempera, bagera raznih sorti i ostalih mašina. Bilo je interesantno za vidjeti kako demper dovlači rudu do velike drobilice od koje ruda dalje ide beskonačnom trakom na dalji proces obrade.

Svako planinarenje, pa i ovo od skoro 20km, valja završiti za stolom. Ugošteni smo u rudničkom restoranu kod gravitaciono-magnetene separacije (GMS). Kako to opasno zvuči. Nije to “Jedite kod Džoa” već samo restoran pored vrlo značajnog rudničkog postrojenja koje izdvaja čestice rude željeza. No, da se vratimo stolu. Kao što na početku spomenuh pisana i nepisana pravila tako je i ovdje po nekom od tih pravila (nije važno kojem) na trpezi bio grah sa kobasicom ili šniclom. Tražila se porcija više vjerovatno zato što je bio odličan ili možda zato što su “mušterije” bile još bolje.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Nedeljka Pušac, Mira Dolić, Rada Rajlić, Stanka Vuković Miljuš, Dragana Radinović, Milena Ćurić, Milan Mrđa, Zoran Petrić, Dario Duvnjak i Marko Sarić

 

Prenj 2018

Da planine osvajaju nas, a ne mi njih istina je koju samo oni koji ih posjećuju otvorena srca i uma mogu spoznati. Od svih planina naše zemlje Prenj ima posebno mjesto u srcu svakog planinara. U narodu poznat kao „Hercegovački Himalaji“ i stanište boga Peruna, Prenj se smatra najljepšim masivom Dinarskih Alpi. Zauzima 470 kvadratnih kilometara, što ga ujedno čini i najvećom hercegovačkom planinom. Ovaj ponosni gorostas nas svaki put oduševi svojom divljom ljepotom predjela, veličanstvenošću vrhova i suncem okupanim stijenama, što je više nego dovoljan razlog da mu se iznova vratimo. 

Subota jutro nas dočekuje pospane, ali spremne za novu visinsku avanturu. Zajedno sa prijateljima iz drugih planinarskih društava članovi PD Klekovače kreću put Konjica. U toku vožnje pravimo kratku pauzu u Bugojnu koju jedni iskorištavaju da popiju kafu i doručkuju, a drugi da porazgovaraju sa ljubaznim organima reda i mira uz začuđujuće poglede ostalih koji pokušavaju da odgonetnu razlog, te se među njima navodi i anketa. Nastavljamo put i uskoro stižemo u Konjic gdje se nalazimo sa našim drugarom Igorom koji će nas voditi kroz prenjske predjele. Iz Konjica dalje nastavljamo do sela Konjička Bijela gdje nakon 7 km prestaje asfalt i kod stare pilane odlučujemo se da izađemo iz kombija. Nakon prepakivanja i podjele briketa koje smo kupili da bismo se grijali na Jezercu krećemo makadamskim putem do raskrsnice poznate kao Rakov Laz (663 m). Na raskrsnici skrećemo lijevo i nakon pola sata hoda po mnogo lošijem makadamskom putu dolazimo do visoke bukove šume. Staza je dobro markirana i djelimično vodi šumskim putem, a djelimično suhim riječnim koritom kroz dolinu Konjičke Bijele. Smatra se da su u ovu dolinu u ledeno doba lednici sa sjeveroistočnih padina najvećih vrhova silazili niz Skok i Rakov Laz. U početku blaga staza u jednom trenutku postaje veoma strma, prelazi preko Tvrđe i prolazi ispod Skoka, sedla koje se nalazi na 1463 m ispod sjeverozapadnog brida vrhova Osobac i Taraš. Na jednom dijelu staze, ispod Zupca koji svojim vršnim dijelom podsjeća na Materhorn, otvara se predivan pogled na gotovo cijeli amfiteatar padina Prenja koji se zove Ploča. Staza je u nekim dijelovima veoma uska i usječena u stijenu te se mora pažljivo preći. Zimi je podložna lavinama. Nakon niza serpentina i izlaska na greben, nagib se ublažava, prolazi ispod Osobca i dovodi nas do planinarske kućice Jezerce na 1650 m. Stari planinarski dom Jezerce koji je izgrađen u kamenu 1936. godine uništen je tokom rata, a planinari okupljeni u udruženju Zone 2000 napravili su novi objekat koji predstavlja planinarsku kućicu otvorenog tipa. Jezerce okružuju vrhovi Taraš (1742 m), Osobac (2024 m) i Kopilica (1920 m), a u blizi se nalazi i izvor sa pitkom vodom. Da je Prenj planina sa vrlo promjenjivim vremenom usljed sudaranja kontinentalnih i mediteranskih struja pokazalo se i ovaj put. Prohladno i djelimično oblačno prijepodne pretvorilo se u sitno popodnevno provejavanje snijega i najavu guste magle koja se spustila već sa prvim znacima noći. U kućici nismo sami, tu su i planinari iz Sarajeva i Zavidovića, tražimo svoje parče prostora, toplo je i uz zvuke Dariove gitare pjesmom lagano tonemo u noć.  

Jutro nas dočekuje jednako prohladno i maglovito, ali sa nadom da ćemo ipak ugledati stijenu Zelene glave krećemo vrlo rano na uspon. Blagim usponom staza nas dovodi do raskrsnice koja desno vodi do planinarske kućice Vrutak, a lijevo prema našem odredištu, najvišem vrhu Prenja. Na trenutke sunce pokušava da probije maglu i nagradi nas za upornost. Ubrzo izlazimo na greben ispod Otiša, magla se razilazi i ostajemo zapanjenim ljepotom obasjanog vrha Zelene glave. Preko stijene i malo uz pomoć sajle izlazimo na prijevoj između Zelene glave i Otiša (2000 m). Tu srećemo našeg kolegu Dinu koji nas uveseljava svojom šarenom kapicom i ohrabruje savjetima kako da nastavimo dalje. Od sedla uspon ide veoma eksponiranim terenom, na pojedinim dijelovima ima i sajla, ali je bolje osloniti se na svoju vještinu slobodnog penjanja i hvatanje stijene. Nakon dva sata hodanja i penjanja izlazimo na vrh Zelena glava (2155m). Okupani suncem divimo se krajoliku koji nam prikazuje vrhove Prenja (Ovča, Lupoglav, Herač), a u daljini Maglić, Bioč, Volujak i Durmitor koji samo svojim vrhovima izranjaju iz magle i oblaka. Sa vrha se ponovo spuštamo na sedlo i jedan dio planinara se odlučuje da se zbog hladnoće vrati na Jezerce, a drugi dio nastavlja uspon na Otiš (2096 m). Ovaj uspon je mnogo lakši i tehnički nezahtijevan, ali pruža jednako divan pogled sa vrha. Stajati na vrhu jedne planine, iznad magle i oblaka kroz koje proviruju vrhovi drugih planina osjećaj je koji se dugo pamti i slika koju svi nosimo u silasku sa sobom. Sa Otiša se ponovo spuštamo na sedlo i istim putem vraćamo na Jezerce. Kratko se zaustavljamo, uzimamo svoj stvari, sređujemo kućicu i lagano spuštamo preko Skoka nazad u Konjičku Bijelu.

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Darko, Rašo, Luka, Nikola, Antun i Draško

Martinje u Kutjevu

Sredina novembra je. Da nije žutog lišća i kalendara kome robujemo u savremenom dobu pomislili bismo da je proljeće i to kasno. Novembar zovu i studeni ali ovog puta bio je to vreli. Na granama su se pojavljivali pupoljci, negdje mlado lišće a našao se i po koji cvijet na livadi. Sve je bilo puno života kako onog pravog što ga priroda nosi tako i onog što ga ljudi donose. Na kutjevačkom glavnom trgu, Trgu graševine okupilo se mnoštvo planinara i ljubitelja vina kako bi prisustvovali najvećoj vinarsko-planinarskoj akciji u Hrvatskoj u organizaciji HPD “Vidim” iz Kutjeva. Vino je ovdje toliko popularno da i svoj trg ima. Prošle godine smo na ovom trgu i ovoj akciji bili prvi put a sad smo došli u dvostruko većem broju, 35.

Martinje je puno poznatiji pojam od njegovog značenja, tj. krštenja vina (zašto se baviti tehnikalijama kad je bolje uživati u konačnom produktu). 11. novembra 397. godine sahranjen je sv. Martin i na taj dan se, simbolike radi, mošt prevodi u mlado vino – vino se krsti.

Sreli smo mnoge srcu drage osobe iz svih krajeva bivše nam države. Nevjerovatno je kako planinarenje spaja a i vino, naravno. Doručak za sve učesnike je bio tu. Slavonija je to, nema da fali: čvarci, slanina, kobasica, švargla i za dezert kruh namazan sa masti a odozgo so i paprika. Al` se dobro jelo, baš. Našiao sam na bakicu koja je u korpi nosila domaće, neprskane jabuke i djelila prisutnima.

Ko može dobro jesti, može dobro i raditi, kaže poslovica a u našem slučaju je bilo može dobro hodati. Domaćini su se potrudili da nam osiguraju dvije staze za hodanje uz pratnju iskusnih vodiča. Bile su to crvena i plava staza. Crvenu je u trajanju od četiri časa vodio Džambo, predani i iskusni vodič koji voli svoj posao. Ovog dobrog čovjeka sam upoznao kod nas na Osječenici i Kozari gdje sam imao čast da mu budem vodič kao i njegovim a sada i mojim prijateljima. Crvena staza vodi od Trga graševine preko Križa, planinarske kuće “Mlaka”, Mitrovca, Mačevog brda i nazad opet na Trg graševine. Kod planinarske kuće “Mlaka” (552 m) srele su se obje grupe. Malo mjesto ali kao amfitetar primilo je sve planinare. Tu su se srele mnoge poznate oči glave a i sam sam sreo dosta poznatih, dragih ljudi a posebno drage prijatelje iz Požege koji me počastiše slavonskim kolačima i dobrom kapljicom. Ova glava voli slatko, čisto onako spominjem, bez razloga, ako ko nekad ne zna šta bi sa slatkim, onako…

Plava staza je nešto kraća i traje tri sata ali kako se neko našali, bude li se stajalo kraj svakog vinograda i podruma mogla bi potrajati i tri dana. Zaista, koju god stazu da ste izabrali ne biste pogriješili. Prolazilo se pored vinskih podruma gdje su srdačni vinari iznosili na degustaciju svoja vina, raznih sorti. Puno je stanica bilo i još više vina. Iskusni su probali po nekoliko gutljaja a između svakog čašicu razgovora koja nije dala da vino odnese noge jer noge su trebale da nas odnesu još malo po ovom slavonskom gorju. Zanimljivo je bilo prolaziti osunčanim proplancima koji su se nalazili između vinograda pa prolaziti i kroz vinograde na čijim se čokotima mogao naći po koji grozd izrazito slatkog grožđa. Sve je to imalo neku posebnu draž, nekakvo posebno planinarenje uz vino i mezu i nepregledne redove vinove loze koja je vodila planinare kroz ljepotu dana i ljepotu krajolika.

Kako su obe staze završile tamo gdje su i počele, na Trgu graševine, opet su se svi sreli zajedno kao i u jutro. Dakle opet ispočetka samo ovaj put bez hodanja ali uz jednako dobru zabavu koja je tu bila priređenja. Vinski biskupi i kumovi su krstili vino a sve je to pratila dobra pjesma i dobra igra.

Većina planinara nezaobilazno odlazi kod našeg druga i prijatelja planinara Vinka Krsnika u njegov dom i njegov vinski podrum. Vinko, dobar domaćin odmah iznosi mezu i vino. Tu se druženje opet nastavilo jer se čekala, od prošle godine, dobra zabava kod Vinka. Tu se popila još koja čaša vina za put, valja se. Vinku smo poklonili, u ime Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, vodički udžbenik sa kursa vodiča koji je održan u našem planinarskom domu. Vinko je iskusan planinar ali ovo mu je mali podsjetnik i uspomena na naša zajednička druženja.

Krenuli smo kući nazad sa bocama, kanisterima, cisternama vina ali što je još važnije lijepim utiscima iz Slavonije. Do sljedećeg Martinja, uzdravlje!

Tekst i fotografije: Marko Sarić

Radna akcija 27.10.2018. – Uređenje staze na lokalitetu Bijele stijene

Planinarima je u opisu aktivnosti hodanje planinama, šetnje livadama i proplancima i penjanje po stijenama. Ništa od toga nismo radili protekle subote, bar ne kao primarnu aktivnost.

Da bismo imali staze kojima možemo hodati, moramo uložiti trud da bi bile prohodne, markirane, dostupne svima. Tako smo i ove subote radili na jednoj od staza koja će, kada bude gotova, povezivati naš planinarski dom u Kotlovači i sportsko penjalište Zečiji kamen, preko grebena Bijele stijene. Sve aktivnosti su dio projekta koji podržava EOCA, a o kojem smo već pisali.

To je samo dio staze koja počinje od zaseoka Rajkovići, prolazi pored planinarskog doma i završava kod penjališta i vodopada Zofik i to njen najatraktivniji i najljepši dio. Kada bude gotova, na stazi ćemo moći vidjeti vidikovce sa mjestima za odmor, strme uspone osigurane sajlama i klinovima, ali i i atraktivne prelaze preko potoka i riječica.

U subotu smo čistili i prosijecali zapadni dio staze, od Planinarskog doma „Kotlovača“ do vrha Bijele Stijene. Već u ranim jutarnjim satima, mala ali vrijedna grupa planinara je krenula uz brdo, noseći grablje, krampove, lopate, sjekire i motornu pilu.

Fotografije će najbolje opisati koliko smo bili uspješni, a mi vam možemo potvrditi da smo bili umorni nakon čitavog dana u šumi.

Srećom, naš Luka nas je okrijepio odličnom čorbom, koju je napravio uz pomoć Gavre, Bojane i Maše. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Garija. Druženje je, kako i priliči, završeno jednim letom na metli.

Toliko za ovaj put, uskoro nastavljamo sa radovima.

Hvala svim članovima Društva koji su se odazvali akciji i darovali svoje vrijeme i trud, sa ciljem stvaranja boljih uslova za planinarenje na našoj Kozari.

 

Planinarski pozdrav!

PD Klekovača

 

Daleko je Pločno (Čvrsnica 2018)

Zašto sam izabrala Čvrsnicu za svoj prvi vodički izlet pitanje je koje nudi nekoliko odgovora a samo je jedan koji pogađa u samu srž. To je planina koja opčinjava svojom ljepotom, ali i surovošću, koja mami svojim prostranstvima i uljuljkava svojim pričama. Ova dinarska ljepotica našla je svoje mjesto u sjeverozapadnom dijelu Hercegovine između rijeka Neretve, Doljanke i Drežanke i centralni je dio nacionalnog parka Blidinje. 

U rano subotnje jutro ekipa planinara iz Prijedora, Banje Luke i jedan planinar iz Lipika krenula je put krasne nam Hecegovine. Nova mjesta donose posebno uzbuđenje i većina planinara je veselo čavrljala u minibusu i ne pokušavajući da nastavi prekinuti san. Uz kratku pauzu za kafu i laganu vožnju stižemo na Blidinje nešto iza 10h. Početna tačka nam je Vitlenica, a završna dom na Vilincu za taj dan. Nakon prepakivanja i slikanja ekipe od 18, kako će se vremenom pokazati, veoma spremnih planinara, u 10.30h krenuli smo makadamskim putem koji nas je uz blage nagibe nakon 40 minuta doveo do početka šumske staze. Usput smo prošli pored napuštenog objekta sa izvorom čiji kvalitet vode nismo željeli da ispitujemo. Pred sami ulazak u šumu nalazi se putokaz za Vilinac i drvene klupe koje predstavljaju odlicno mjesto za pauzu. Dan je bio ugodan za hodanje, a sunce se povremeno pojavljivalo iza oblaka dajući posebnu čar ovom, prema nekima, najljepšem dijelu Čvrsnice. Nakon niza uzbrdica i spuštanja, zbog čega se umor gotovo i ne osjeti, osim ako niste pretovareni najavljenim iznenađenjem za drugare planinare, prolaska pored katuna koji svojom pozicijom i svrhom pruža odlično utočište, nakon tri sata, dobro markirana staza vodi nas do raskršća na kojem skrećemo lijevo prema Hajdučkim vratima. Nakon pola sata hoda stižemo do jezera Crvenjak koje se sa 1963 m smatra jezerom na najvišoj visini u BiH. Iako informisani da u jezeru obitava endemična vrsta triton, a sve u svrhu dobre fotografije bacaju se kamenčići, veliki i mali, koji prave krugove na površini. Za fotografiju broj dva sačekali smo da sunce izađe iza oblaka i baci našu sjenu na ovo ovalno jezeru. U nadi da nismo otjerali i poslednjeg tritona nastavljamo prema Hajdučkim vratima, poznatim još kao i Mijatov prolaz do kojih stižemo za pet minuta. Pogled na ovaj neobični kameni prozor na 1958 m iza kojeg se nalazi kanjon Dive Grabovice, a u daljini Zelengora, Maglić, Volujak, Lebršnik, Velež i Čabulja, ostaje svakom planinaru u posebnom sjećanju. Legenda kaže da su se na tom mjestu proglašavali hajduci tako što su prolazili kroz okno i postajali otporni na metke. Legenda takođe kaže da nema planinara koji se nije uslikao na ovom mjestu iz svih uglova pa tako je ni mi nismo iznevjerili. Spremajući Hajdučka vrata u najfinija sjećanja vraćamo se na raskrsnicu i nastavljamo prema Velikom Vilincu. Usput skrećemo na vidikovac koji pruža predivan pogleda prema Velikom Kuku i po prvi put tog dana daje pravi utisak veličanstvenosti planine. Po povratku na stazu nakon 40 minuta izlazimo na vrh Veliki Vilinac, 2118 m, na kojem vesela ekipa planinara čestita svom vodiču i traži čepić više ljute vodice da nazdravi. Uz zalazak sunca i smiraj dana spuštamo se na dom na Vilincu. Ljubazni domaćin nas dočekuje toplom večerom uz koju slava vodiča može da počne. Uz mali nagovor svojih prijatelja naš drug Rašo hvata se gitare i pjesmom nas vodi kroz noć. Umor uzima svoj danak i svjesni puta koji nas sutradan očekuje odlazimo na spavanje najavom povečerja. Nakon slabo prospavane noći zbog nedostatka prostora i gostiju tinejdžera iz naše sobe koji nisu imali razumijevanja za naš umor, ustajemo u 6h, pakujemo se, doručkujemo, sipamo vodu na izvoru ispod doma i nešto iza 7h krećemo put najvišeg vrha Hercegovine, Pločno na 2228 m. Staza nas vodi pored skretanja za feratu prema Grabovici i za Pestibrdo, kao i pored napuštenih katuna poznatih kao Peharovi Stanovi. Vrijeme je u početku bilo tiho i mirno, da bi pri završnom usponu na Pločno počeo da provejava snijeg. Sa posebnom pažnjom zbog klizavog sipara koji se već zabijelio izlazimo na Pločno u  10.30h. Kratko se zadržavamo i spuštamo nazad do raskrsnice za Masnu Luku. Zbog nedostatka adekvatne opreme, odnosno toplih rukavica, pojedini članovi improvizuju stavljanjem čarapa na ruke i brzo se spuštaju niz sipar, što ima za efekat poboljšanu cirkulaciju. Cijelim putem nas prati snijeg koji sa opadanjem visine prelazi u blagu kišu. Nakon tri sata spuštanja silazimo u Masnu Luku i makadamskim putem dolazimo do mjesta na kojem nas čeka naš minibus i umorne, ali srećne zbog uspješne akcije vodi do obližnjeg restorana na zasluženi ručak. 

 

Tekst: Milica Bogdanović

Fotografije: Nataša, Rašo, Darko, Antun, Luka, Pele, Saša i Draško

 

Klekovači treće mjesto na “Novi Grad Trail-u”

U nedjelju, 16. sptembra 2018. godine u Novom Gradu održana je trka pod nazivom “Novi Grad Trail”. Start trke je bio u 9 časova i odvijao se na relaciji Vidorija – Roga u dužini od 20 km a kumulativni nagib +800/-800 m.

Na trci su bila 34 takmičara iz BiH/RS, Srbije, Hrvatske i Slovenije. Samir Mehmedović iz Petrovca je prvi pretrčao stazu za 01:49:15. Drugi je bio Marko Panić iz Novog Grada sa vremenom 01:54:50 a predstavnik Sekcije brdskih trkača Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor, Stefan Tubin, zauzeo je treće mjesto sa vremenom 02:12:20 i tako se nakon godinu dana i 5 mjeseci aktivnog bavljenja ovim sportom prvi put popeo na postolje.

Ovu priliku koristimo da pozovemo sve koji vole ovakve aktivnosti u prirodi da nam se pridruže.

Tekst i fotografije: Stefan Tubin

© 2020: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress