Vijesti

now browsing by category

Vijesti PD Klekovača

 

Vranica 2019

Vranica je planina u centralnoj BiH, na prostoru između Fojnice i Gornjeg Vakufa/Uskoplja i između dolina rijeke Vrbasa i Bosne. Dio je starog gorja i od dinarskog masiva se razlikuje po sastavu, jer je grade škriljci i magmatske stijene. Leži na vulkanskom pojasu davno ugaslog vulkana Tethys, koji je bio aktivan u trijasu. Takav sastav čini tlo nepropusnim i kao takvim bogatim površinskim vodotokovima. Na istočnom dijelu planine te površinske vode, spuštajući se sa planine, grade Prokoško jezero. Jedno od najljepših glečerskih jezera u BiH se nalazi na visini od 1636 metara. Poznato je po endemskoj vrsti vodozemca tritona, ali na žalost i po tome što je jedno od najugroženijih planinskih jezera zbog  nekontrolisane izgradnje vikend naselja na njegovim obalama, koje ugrožava i opstanak ove rijetke vrste. Vranica je najviša planina u centralnom dijelu BiH, sa većim brojem vrhova iznad 2000 metara, od kojih je najviši Nadkrstac (2112 m). Iako spada u više planine konfiguracija terena je blaga i na njoj su dostupne mnoge planinarske staze.

Već jedanaestu godinu uzastopno planinari Klekovače dolaze na Vranicu, u goste kod naših domaćina iz PD „Goran“, Gornji Vakuf/Uskoplje. Kako reče naš Dule, ima ljepših planina, ali je malo boljih ljudi. I ove godine, kao i svake do sada smo uživali u njihovom gostoprimstvu i ljepotama ove planine. Kako nam je bilo, pogledajte u albumu. Pridružite nam se naredni put.

 

Tekst: D. Zgodić

Foto: D. Petković, L. Ivanković, D. Dragić i D. Zgodić

 

 

Planinarska kestenijada

Pl. dom Matija Filjak, Hrastovička gora

Planinarsko društvo “Klekovača” u okviru planiranih aktivnosti organizuje posjetu HPD “Zrin” Petrinja (Hrvatska) i uspon na Hrastovičku goru u subotu, 12. oktobra 2019. godine. Prisustvovaćemo tradicionalnoj manifestaciji “Planinarska kestenijada” kojoj prisustvuje veliki broj planinara iz BiH, Hrvatske i Slovenije.

PROGRAM POHODA:

1. 6:30 – polazak autobusa ispred Sportske dvorane “Mladost”;

2. 8:30 – dolazak u Petrinju;

3. 9:15 – početak uspona;

4. 12h – dolazak do planinarskog doma “Matija Filjak”, druženje učesnika pohoda uz pečenje kestena i zabavni program;

5. 16h – polazak prema Prijedoru;

6. 18:30 – dolazak u Prijedor.

Domaćini organizuju zabavu uz muziku kod planinarskog doma, sportske igre uz animatore te bogatu gastro ponudu po prihvatljivim cijenama. Tokom uspona moguće je sakupljanje pitomog kestenja.

Opšti uslovi za učešće: odlično zdravlje, fizička kondicija, psihička stabilnost.

Potrebna oprema: planinarske cipele (patike ne dolaze u obzir!), ranac, odgovarajuća planinarska odjeća u odnosu na meteo prilike, kapa, naočale za zaštitu od sunca, ranac, štapovi za hodanje, hrana za jedan dan, voda (minimalno 2l), rukavice i vrećice za skupljanje kestenja, važeći biometrijski pasoš, planinarska knjižica sa plaćenom članarinom za tekuću godinu, komplet prve pomoći.

Cijena prevoza je 15KM.

Prijave izvršiti isključivo pozivom na telefon 065/611-052 (Duško Vujičić) do četvrtka 10.10.2019. godine a obavezne uplate izvršiti u kancelariji Društva u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 (KUD “Dr Mladen Stojanović”, II sprat) četvrtkom u periodu od 19-20h. Samo oni planinari koji na vrijeme izvrše uplatu ostvaruju pravo učešća na pohodu.

Vodič je Duško Vujičić.

Prijavljeni planinari stazu obilaze na vlastitu odgovornost!

Pridružite nam se!

Otvaranje nove planinarske staze – EOCA projekat

EOCA (European Outdoor Conservation Association) je neprofitno udruženje kojeg čine evropski  proizvođači, distributeri i prodavci opreme, odjeće, obuće i sl. za boravak i aktivnosti na otvorenom. Više od 130 kompanija želi da dio svog profita vrati zajednici kroz očuvanje prirodnih područja kao što su planine, rijeke, jezera, okeani, šume…

Svake godine veliki broj organizacija prijavljuje svoje projekte od kojih onda neki, potpuno transparentno putem on-line glasanja i putem nominacija članica asocijacije, budu izabrani za finansiranje od strane EOCA. Prošle godine smo se prijavili i zahvaljujući kvalitetno napisanom projektu uz pomoć NP Kozara (http://www.npkozara.com),  nominaciji kompanije Rohan (http://www.rohan.co.uk)  i vašim glasovima, bili izabrani za jedan od projekata koji će biti finansirani u 2018/2109.

Cilj projekta je zaštita osjetljivih vrsta i obnova habitata tise (Taxus baccata), kao i izgradnja i održavanje staze koja će povezati atraktivne lokacije, ali neće zalaziti u ove osjetljive habitate.

Nakon nešto manje od godinu dana od početka radova, možemo s ponosom reći da smo uspješno izvršili postavljene ciljeve i Kozara je danas bogatija za jednu atraktivnu stazu, ali i za 1500 sadnica ove ugrožene biljne vrste. Specifičnost ove staze je i tzv. Via ferrata, odnosno „čelična staza“ . To je planinska staza osigurana čeličnim užadima, klinovima, rukohvatima i nogostupima na zahtjevnim dionicama. Može to biti samo rukohvat za teže strmije dijelove, a može biti i potpuno vertikalna dionica na stijeni. Ovo je prva takva staza na Kozari, ali i u regiji.

Proteklog vikenda smo zvanično otvorili ovu stazu i sada je dostupna svim planinarima i ljubiteljima prirode. Kako nam je bilo, pogledajte u albumu. Pozivamo vas da probate ovu stazu i sigurni smo da ćete uživati. Ukoliko vam je potrebno vođenje ili asistencija kod penjanja vertikalne dionice, javite nam se.

Obavezno se pridržavajte pravila za uspon via ferratom!

Još jednom se zahvaljujemo svim članovima društva koji su dali svoj doprinos i bez čijeg volonterskog rada ne bi bilo moguće ostvariti ovaj zahtjevan cilj. Takođe, zahvaljujemo se i NP Kozara, koji su nam bili partneri u projektu.

I naravno, asocijaciji EOCA i kompaniji Rohan. Ako ste on-line kupci opreme, pogledajte i njihove stranice. To je najmanje što možemo uraditi da im se zahvalimo za nominaciju.

Važni linkovi:

https://www.outdoorconservation.eu/project-detail.cfm?projectid=1656

https://www.rohan.co.uk/

http://www.npkozara.com

 

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: N. Milošević, L. Ivanković, B. Vidović i D. Zgodić

 

Otvaranje nove planinarske staze

Došao je i taj trenutak, trenutak otvaranja planinarske staze Rajkovići – Kotlovača – Zečiji kamen sa prvom ferratom na ovim prostorima – ferrata “Bijeli kamen”.
Projekat smo uspješno realizovali sa European outdoor conservation association.

Program:
Petak, 27.09.2019.
13h – okupljanje u Rajkovićima i početak pješačenja;
13:30 – planinarski dom “Kotlovača” svečano otvaranje i izjave za medije;
14h – obilazak ferrate i zasada tise;
15:30 – povratak sa Kotlovače.

Nedjelja, 29.09.2019. – velika vođena pješačka tura
9h – okupljanje u Rajkovićima i početak pješačenja;
9:30 – dolazak kod planinarskog doma “Kotlovača” i kratak odmor;
10:15 – izlazak na vidikovac Bijelog kamena;
10:25 – 11:30 – uspinjanje ljestvama na ferrati (uz upotrebu tehničke opreme);
11:30 – povratak do doma kružnom stazom preko Rušidove strane;
12:15 – dolazak u dom i piće osvježenja za sve učesnike.

Budite i vi dio ovog jedinstvenog događaja! Očekujemo vas!

IV planinarski marš “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”

Njegovanje tradicije i običaja je naša dužnost i obaveza jer čovjek bez tradicije je samo jedna prazna ploča. U potkozarskim krajevima jedan od aspekata njegovanja je tradicija NOB-e. Svake prve nedjelje u septembru se na brdu Karan iznad Gornje Dragotinje i Jutrogošte održava zbor u povodu Dana karanskog partizanskog bataljona. Naše PD “Klekovača” Prijedor već četvrtu godinu za redom daje doprinos ovoj manifestaciji organizovanjem planinarskog marša “Tragom Karanskog partizanskog bataljona”.

Ovogodišnji Marš izveden je u nedjelju, 1. septembra na relaciji Crna dolina – Asina straža – Jutrogošta – Karan. U Crnoj dolini, tačnije kod područne škole u zaseoku Mrđe, bila je početna stanica. Ispred škole smo napravili zajedničku fotografiju, ukratko se upoznali o planiranoj aktivnosti i na stazu je krenulo 30 planinara Klekovače sa gostima iz PD “Pecija” Kozarska Dubica i PD “Manjača” Banja Luka. U početku odmah iz autobusa, što bi se reklo, pa uzbrdo. Kako izlazimo na greben kojim ćemo se penjati pred nama se ukazuju suncem obasjani proplanci i obronci Kozare koji prikazuju ljepotu ovih krajeva. Još uvijek je rano pa Sunce ne “prži” toliko ali zagrijavanje hoda uzbrdo čini svoje ali niko se ne žali. Završava se seoski put i uvodi nas u stazu koja je u stvari produbljena vododerina kroz koju se uspinjemo prema vijencu kojim ćemo se kretati dobar dio ovog Marša.

Izlaskom na vijenac pravimo kraću pauzu za konsolidaciju redova i konsolidaciju rada srca. Obzirom da je ovaj dio obrastao gustom ali ne tako visokom šumom baš i nemamo nekakav pogled na okolinu pa ga je zato trebalo pronaći. Prošli smo ispod vrha Asina straža (421 m) i došli na jedan proplanak iznad Brezičana. Na tom proplanku se nalazio artiljerijski položaj u II svjetskom ratu sa kojeg je vršena artiljerijska priprema za oslobađanje grada a na vrhu iznad je bilo osmatračko mjesto. To je bio razlog za kraći istorijski čas a obzirom na dobar vidik onda i kraći čas geografije kraja u kojem smo se nalazili. Dalje smo vijencem nastavili prema Petrovom grobu i prema Jutrogošti.

Silazak sa vjenca nas je doveo u dolinu rječice Vragolovače gdje opet pravimo pauzu i dopunjujemo se vodom na imanju porodice Slijepac. Odatle ide možda najteži dio Marša – put je asfaltni, uzbrdo, izložen bez imalo hlada. Ova dionica nas je sve izmorila ali smo zato bili nagrađeni dužim odmorom kod škole i crkve u Jutrogošti. Prezalogajilo se, popila se koja čašica razgovora i oko 11:15 smo krenuli dalje. Put nas je dalje vodio prema Marinima, Karlicama do pod Karan. Prije završnog uspona bila je jedna akcija “spašavanja”. Naime, jednoj našoj učesnici iz Dubice je bilo loše pa su Vedrana, Mrđo i Petko, koji su bili na začelju, brzo intervenisali i sve je na kraju dobro završeno a Igor je svojim autom prevezao našu planinarku do zbornog mjesta.

Pod vrhom su nas dočekali Nasta i Igor koji su tu došli autima i pješačeći obišli ostatke manastira Đurđevac koji se u blizini nalazi. Zajedno smo svi izašli na vrh i pridružili se ceremonijalnom dijelu. Organizatori su bili krajnje uviđavni prema našoj kilometraži, učesnicima i vrućini pa su nas čekali da zajedno svi krenemo na polaganje vjenaca na spomenik na mjestu na kojem je bila komanda Karanskog bataljona i partizanska bolnica. Kasnije su vijenci položeni i na centralnom mjestu kod bista Ivice Marušića – Ratka i Žarka Zgonjanina. Prisutnima se obratio predsjednik SUBNOR-s grada Prijedora Veljko Rodić ne krijući zadovoljstvo broj gostiju različitih uzrasta. Nakon toga je uslijedio kulturno-umjetnički program u kojem su učestvovale ženska i muška ojkačka grupa. Posebnu pažnju, suze u očima i ježenje kože izazvao je recital poeme Skendera Kulenovića “Stojanka majka Knežopoljka” koju je izvela glumica prijedorskog pozorišta Mirela Predojević. Nije bilo prisutnog čovjeka koji ovaj recital nije doživio veoma emotivno.

Za nas planinare a i sve učesnike organizator je obezbjedio ručak i piće kao mali znak pažnje za uloženi trud. Izvođenju Marša prethodilo je izviđanje staze u par navrata ali i obnova slova na bistama narodnih heroja sve sa ciljem boljeg upoznavanja kraja u kojem živimo. Pred polazak nazad u dolinu odigralo se Kozarasko kolo čiju su pjesmu predvodile bake iz ojkačke grupe što je bilo trešnjica na torti ovom danu.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Mira Dolić, Vedrana Zgonjanin i Marko Sarić

Šar planina 2019

U organizaciji Planinarskog saveza Republike Srpske u periodu od 03. do 11.08.2019. godine realizovana akcija “Šar-planina 2019”. Na ovoj akciji učešće su uzeli i članovi PD “Klekovača” Prijedor.

Nakon dugog putovanja smiještamo se u hotel Slavija na Šar planini. 05.08. rano ujutro krećemo na Titov vrh 2747 m, vrijeme odlično, raspoloženje takođe. U 12 časova izlazimo na vrh, odmaramo i fotografišemo  a zatim polako se spuštamo prema hotelu.Dolazimo u 17 časova do smještaja – večera i opuštanje uz koje skopsko pivo.

U utorak se premještamo u Ohrid, dolazimo kasno uveče i smještamo se kod dobrih domaćina u hostel Art.

Utorak 06.08. rezervisan za kupanje na prelijepom Ohridskom jezeru.

Srijeda 07.08. ujutro odlazimo u Nacionalni park “Galičica” i krećemo na uspon vrh Magaro 2255 m. Nakon 3 sata hoda izlazimo na vrh i na oduševljenje svih, kumujem maloj Tari Djukić kojoj je ovo najviša visina do sad. Čestitamo! Lagan silazak do autobusa i odlazak u hostel.

Četvrtak 08.08. odmor, kupanje i turistički obilazak Ohrida i Sv. Nauma.

Petak 09.08. Pakovanje opreme i odlazimo u Nacionalni park “Pelister” i uzimamo sobe u hotelu “Molika”. Prepakujemo stvari i dogovor za sutrašnji uspon.

10.08. rano ujutro krećemo na uspon na Pelister koji će trajati 12 časova. Prvi dio staze idemo kroz šumu. Potom, izlazimo i prelazimo kamene ploče uz dosta visinake razlike. Na sam vrh  Pelister 2601 m, izlazimo u 13:30 časova. Pošto smo zbog jakog sunca ostali bez vode, želim da se zahvalim posadi repetitora koji su nam dali neophodnu vodu. Nakon kraćeg odmora zbog vrućine, odlučujemo da se vratimo lakšom stazom sa puno sipara. Staza je takođe sa puno izvora vode i dobar dio prolazi kroz šumu. Do hotela dolazimo oko 19 časova.

Malo smo odmorili i večerali, nazdravili sa kojim pivom i polako krenuli za Prijedor. 11.08. stižemo u Banja Luku nakon 18 časova putovanja.

Na kraju šta reći, prelijepa tura sa tri vrha a posebna zahvalnost ide vodičkoj službi PSRS.

Tekst i fotografije: Aramanda Ljubiša i Jungić Blagoje

Prokletije 2019

Prokletije s razlogom zovu Alpima na jugu Evrope i najimpozantniji su planinski masiv Balkanskog poluostrva. A mi nismo imali razlog da ovako dugo čekamo i posjetimo ih. Ali kako kažu, ko prizna pola mu se prašta. Sada sigurno znamo da ćemo ponovo biti gosti ovih prekrasnih planina.

Mada, ako bi se dublje zapitali, jedan od razloga zašto se u te krajeve rijeđe ide su sigurno jako loše putne komunikacije. Vrijeme koje je potrebno da se pređe relativno kratak put do granice sa Albanijom je jednako vremenu da se stigne na drugi kraj Evrope, ako se odlučimo da putujemo prema zapadu. Naoružani strpljenjem ipak krećemo u ranim jutarnjim časovima i pred veče dolazimo u dolinu Grebaje. Mjesto koje kao da ne pripada ovom svijetu nego je istrgnuto sa stranica neke živopisne bajke. Dolina koja tako duboko ulazi u planinski masiv da se zidovi Karanfila gotovo vertikalno dižu pred našim očima. Kontrast zelenila, surovih sivih stijena i zaostalih krpa snijega tvore prizor koji je teško prestati posmatrati.

Za prvi dan biramo obilazak laganijih vrhova masiva Volušnice i zaključujemo da je to sjajna uvertira za naredne dane. Sa grebena kao na dlanu vidimo masiv Karanfila koji nas čeka naredni dan, ali i uživamo u stazi koja je pogodna za sve planinare. Hoda se blagim livadama i šumama, ali se dolazi na visine veće od 2000 m. Pošto ne žurimo, na svakih par koraka zastajkujemo da bismo ubrali jagode i borovnice, koje su svuda oko nas. Slučajno penjemo na vrhove istog dana kada se održava i memorijalni uspon posvećen gusinjskom planinaru Hamdiji Čekiću, tako da srećemo mnogobrojne planinare iz Crne Gore, Srbije i BiH. Sa vrhova Volušnica (1876 m), Talijanka (2056 m) i Popadija (2057 m) se pružaju sjajni pogledi na dubine Prokletije. Sa druge strane grebena je Albanija, a na jednom od vrhova nalazimo i relativno dobro očuvani granični kamen SFRJ. Ako pogledamo u drugom smjeru vidimo masiv Komova. Na silasku srećemo i pastira čiju frulu smo čuli još dok smo bili na vrhovima. Zvuk frule se savršeno uklapa u sliku koju vidimo pred sobom i vraća nas u neki drugi svijet i drugo vrijeme. Od pastira saznajemo da se u neposrednoj blizini nalazi i najstariji crtež na Balkanu, ali i da bi nam rado prodao svoje domaće proizvode. Za prvi dan je dosta, pa se vraćamo u naš smještaj i odmaramo za napor koji nas čeka narednog dana.

Pratimo naš plan uspona i drugi dan ranom zorom krećemo ka vrhovima Karanfila. Plan nam je da se popnemo na Sjeverni Vrh i Očnjak. Zbog vremenske prognoze koja za popodnevne sate ne obećava najbolje vrijeme, prinuđeni smo da malo pojačamo tempo da bismo prije kiše i grmljavine došli bezbjedno u dolinu. Juče smo lagano šetali livadama, a danas je vrijeme za malo brži korak po vrlo strmoj kamenitoj stazi. Prolazimo kroz Krošnjin prolaz (2165 m) i vrlo često uz upotrebu ruku penjemo završni dio uspona prema Sjevernom vrhu (2460 m). Sa vrha vidimo Prokletije u svoj veličini. Na koju god stranu pogled seže tamo su neki od vrhova ovog masiva. U daljini vidimo i najviši Jezerski vrh. U blizini su još dva vrha Karanfila, Veliki vrh (2490 m) i Južni vrh (2441 m), ali na žalost zbog nedostatka vremena nismo u prilici da ih obiđemo. Istim putem se vraćamo do Krošnjinog prolaza i onda nastavljamo prema Šupljim vratima (2090 m), prirodnom prolazu u stijeni koji još zovu i Vječni poljubac, a nalazi se na prevoju koji spaja Očnjak i glavni masiv Karanfila. Prolaskom na drugu stranu planine dolazimo do pristupne staze za drugi cilj našeg današnjeg uspona, na tehnički najzahtjevniji vrh. Očnjak (2185 m) je dugo vremena bio rezervisan samo za alpinističke uspone, dok nije istražena i dijelom uređena planinarska staza. Ali i na njoj su na nekim dionicama postavljene sajle da bi se premostile vertikalne prepreke visoke nekoliko metara koje bi se bez penjačke opreme vrlo teško savladale. Uz oblake na horizontu i posebnu pažnju penjemo završni dio i za nekoliko minuta smo na vrhu veličanstvene stijene. Nemamo vremena za uživanje i već nakon par fotografija krećemo nazad. Pažljivim silaskom dolazimo u podnožje stijene i krećemo kružnom stazom nazad prema dolini Grebaje. Dolazimo do katuna samo nekoliko minuta prije prvih kapi kiše. Planina je i ovaj put bila blagonaklona prema nama. Volimo misliti da smo to na neki način i zaslužili.

Nakon intenzivnih tura kojima slijede još naporniji usponi, neophodno je uzeti neko vrijeme za odmor. Tako smo i mi odlučili da jedan dan posvetimo odmoru i obilasku zanimljivosti u Plavskom kraju. Uz povremene kišne padavine ipak uspijevamo obići sve što smo planirali. Vidjeli smo Oko Skakavice ili Savino oko, izvor riječice Skakavice koja na dubini od 8-10 metara izbija iz zemlje, uz stalnu temperaturu od 5 stepeni. Nakon samo 2.5 km riječica nakon spajanja sa drugim potocima postaje rijeka Grlja i pada u dubinu od tridesetak metara na Vodopadu Grlje. Nakon spajanja sa vodom iz Alipašinih izvora postaje rijeka Vruja i napaja Plavsko jezero. Alipašini izvori su najveće stalno kraško vrelo u Crnoj Gori i kroz vijekove su bili važan dio života ljudi u ovim krajevima. Mjesto gdje su održavale prosidbe i svadbe, gdje su se posvađani mirili, gdje su se ugovarali poslovi. Da bismo došli do naše naredne destinacije moramo proći kroz Plav prema albanskoj granici i masivu Bogićevice. Nakon duge vožnje i dolaska na visinu od 2000 m pred nama se pruža pogled na najljepše planinsko jezero koje smo vidjeli. A vidjeli smo ih mnogo. Hridsko jezero na visini od 1970 m je najviše planinsko jezero u Crnoj gori. Da bismo dan završili kako dolikuje, zaslužan je bio naš Pop koji je iskoristio poznanstvo sa pastirom iz prvog dijela priče i počastio nas domaćom jagnjetinom, sirom, kajmakom i pogačama.

Pošto smo akumulirali dovoljno energije iz gore navedenog obroka bili smo spremni za rano ustajanje u dva časa nakon ponoći i završni uspon na najviši vrh Prokletija i Dinarskog masiva uopšte, Jezerski vrh ili Maja e Jezerces (2694 m).  Iz seoceta Vusanje i staze koju smo dijelom obišli prethodni dan da bi znali gdje je prikladno mjesto za parkiranje vozila, krećemo u noćnu šetnju prema Zastanu, ljetnoj karauli jugoslavenske vojske. Na visini od 1338 m, to je poslednje mjesto gdje se planinari mogu snabdjeti pitkom vodom, ukoliko ne žele piti onu iz glečerskih jezera. Nakon malog odmora nastavljamo dalje kroz šumu prema granici. Nekada je tu bila zona stroge zabrane kretanje i mrtve straže, a danas je podsjetnik na to samo jedan oboreni granični kamen i bunker na albanskoj strani. Pošto nevidljivu graničnu liniju prelazimo bez pasoške kontrole nastavljamo prema Dolini jezera, a zatim preko jednog od najjužnijih glečera Evrope dolazimo na prevoj sa koga vidimo naš cilj, najvišu tačku Prokletija i Dinarida. Do vrha stižemo stazom koja je dosta izložena i dobrim dijelom prolazi siparom vrlo nezgodnim za hodanje. Ali korak po korak i konačno smo na Jezerskom vrhu. Deset članova PD „Klekovača“ i dva člana HPD „Sisak“ su uspješno stigli na vrh.  Na žalost, vrhovi oko nas su povremeno pokriveni oblacima i ne možemo u potpunosti da vidimo sve što nas okružuje. Odmor, koji zalogaj i fotografija i vrijeme je da se krene nazad. Pažljivije nego prema vrhu, sigurno dolazimo do ravnijeg dijela i nastavljamo put nazad. U popodnevnim satima, nakon 14 i po sati, 29 kilometara i više od 1700 m visinske razlike stižemo do početne tačke. Umorni i sretni, možemo ovogodišnji uspon na Prokletije smatrati uspješnim. Sada nam ostaje da se malo relaksiramo na morskoj obali, obilaskom Skadra, Žabljaka i Tare. I do neke nove prilike pozdravimo ove divlje i veličanstvene planine.

Tekst: D. Zgodić

Fotografije: N. Milošević, T. Timarac, M. Bogdanović, N. Bjelogrlić, R. Derkuća, D. Dragić, M. Kotaranin i D. Zgodić

 

Julijske Alpe – Visoki Kanin i Prestreljnik

Odlazak na Alpe za sve planinare u našem dijelu Evrope poseban je doživljaj. Planinari PD “Klekovača” Prijedor su sa svojim planinarskim prijateljima iz PD “Pecija” Kozarska Dubica i PD “Manjača” Banja Luka tokom vikenda 20 – 21. jula 2019. godine pohodili Juliske Alpe i to jedan od najpoznatijih vrhova – Visoki Kanin.

Kako to najčešće biva planinari su se okupili u subotnje, još uvijek prijatno svježe, jutro na dobro poznatom mjestu ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru. Nekima je ovo bio prvi put da idu na Alpe a nekima opet ko zna koji put. Bez obzira na sve svi su jednako ushićeni i znatiželjni šta ih to čeka a pogotovo jer su organizatori pripremili nekoliko iznenađenja vezanih za obilazak planinarskih znamenitosti o kojima su mudro šutili. Autobus je krenuo da vijuga bosanskim putevima prema granici a onda ravno kroz “Evropu” ali da se to sve učini zanimljivim i edukativnim puštani su filmovi sa naših uspona na Triglav i čuveni planinarski dokumentarac “Touching the Void”.

Prva stanica je bila jezero Bled ili u našem narodu poznato kao Bledajo. Napravili smo polukrug pored jezera. Da, polukrug. Izašli smo blizu tunela i onda pješačili ispod ljetnikovca Karađorđevića i njihovog nasljednika Tita prema epicentru svih zbivanja na Bledu. Hodajući tako neki su fotografisali sve i svja, neki se okupali u osvježavajućoj vodi jezera (u našem narodu poznato kao jezirjao) a neki su samo hodali. Ovdje je nezaobilazno da se probaju “Blejske kremšnite” koje su neki od nas dobili gratis od konobara Srđana iz Loznice. Neka svog i u gori vuka. Srđanu hvala!

Pored hotela “Park” nas je dočekao naš zemljak, urijaš pa eto i prijedorčanin Atko koji nam je omogućio besplatan parking kod hotela.

Obzirom da su obećana i određena iznenađenja trebalo ih je ispuniti. Zaustavili smo se pored Ruske kapele na putu prema prevoju Vršič. Ruska kapela je napravljena u spomen na 110 poginulih ruskih vojnih zarobljenika koji su stradali 8. marta 1916. godine u lavini. Oko 10000 vojnika je tu dovedeno sa istočnog fronta kako bi pravili put kojim bi se snabdjevale Austro-Ugraske snage na Soškom frontu (u oblasti rijeke Soče). Gradnja puta je počela u maju 1915. godine i smatra se da je do kraja gradnje, koja je trajala dvije godine, stradalo između 170 i 300 ruskih zarobljenika. Nakon lavine preživjeli su sagradili kapelu u ljeto 1916. godine. U čast i spomen na poginule vojnike i sve one preživjele koji su napravili i danas u odličnom stanju put zapalili smo svijeće na grobu koji je u obliku piramide i na kojem piše “Sinovima Rusije”.

Sa razmišljanjem o vojnicima koji su pravili put stigli smo na prevoj Vršič (1611 m). To je mjesto odakle se polazni na uspon prema Mojstrovkama, Planji, Prisojniku, Razoru, Slemenovoj špici… Mi smo tragom drugog iznenađenja krenuli pored Tičarjevog doma prema vidikovcu odakle se u sjevernoj stijeni Prisojnika vidi lik djevojke – Ajdovska deklica (Ajdovska djevojka). Legenda kaže da je deklica bila dobrog srca i živjela na sjevernoj strani Prisojnika. Bezbjedno je prevodila putnike preko Vršiča koji su išli u Trentu. Takođe, legenda kaže da je dječaku kojem je majka umrla na porođaju prorekla da će postati lovac i odstrjeliti zaltoroga i tako doći do velikog bogatstva. Na to su je njene seste proklele i tako se Ajdovska deklica okamenila. Nije bilo učesnika ove naše akcije koji se nije fotografisao sa likom djevojke u pozadini a pogotvu su tu dominirali naši ženski učesnici.

Kako je penjanje prema Vršiču bilo zanimljivo, tako je i spuštanje bilo još zanimljivije. Oštre krivine, uzak put od kaldrme na nekim dijelovima i gust saobraćaj činili su spuštanje uzbudljivim. Pred gradićem Bovec gdje ćemo spavati skrenuli smo desno prema sljedećem iznenađenju – izvoru Soče. Staza koja vodi prema izvoru prolazi pored “Koče pri izviru Soče”. Staza jednim dijelom vodi pored rijeke a onda se razdvaja: jedn krak vodi prema vidikovcu odakle se vide vodopadi Soče a drugi dio ferratom vodi neposredno do izvora. Na vidiokovcu se mogu vidjeti kaskade vodopada i popiti bistra, glečerski hladna voda. Kada ferratom priđete izvoru nailzi se na iznenađenje. Naime, izvor vode se nalazi u grotlu pećine, tj. njenom sifonu i voda ne izlazi ravno nego ispod nogu prolzi kroz stijene i stotinjak metara niže se pojavljuje u velikoj količini (preko 140 m3/s) i odmah pravi vodopad. Izvor se nalazi na visini od 1100 m.

Ohlađeni hladnom Sočom došli smo u naše konačište u Bovcu u vatrogasni dom. U potkrovlju se nalazi spavaonica u kojoj je bilo 1000°C, kao da smo u vatropirnom domu. Mnogi su dušeke spustili u salu ispod a najhrabriji su otvorili prozore i čekali da propuh odradi svoje. U sali smo imali postavljen švedski sto (švedski pa u Sloveniji) sa hranom i pićem koje je za nas priredio naš prijatelj Brane Meh koji tako uvijek radi kad god dođemo u Sloveniju. Hvala mu a i zahvaljivali smo mu svi dok smo kušali suhomesnate delicije!

Prognoza nije obećavala baš povoljne vremenske uslove na dan D, na dan zbog kojeg smo i došli. Već prije sedam časova u jutro bili smo na polaznoj stanici žičare koja vodi prema skijalištu Kanin. Sa kartama u rukama stali smo u red i po četvero sjedali u gondole. Prvo su krenuli planinari koji idu na Kanin a za njima i oni koji idu na Prestreljnik. Na stanici D na 2200 m smo se opet svi okupili, napravili zajedničku fotografiju i krenuli, jednim dijelom zajedno a onda svako na svoju stranu. Uspon na Prestreljnik vodi odmah od stanice žičare desno i traje oko jedan čas. Međutim, krenulo se sjeverno pa pored čuvenog okna ferratom. Dolazak do okna je preko sipara, uvijek posebnog doživljaja. Sa okna se pruža prelijep pogled na sjeveroistočnu stranu gdje se mogu vidjeti mnogi vrhovi u Austriji među kojima je i Grosglokner. Horizontalne dijelove ferrate sa sajlama i vertikalne sa nogostupima planinari su sa ili bez imalo straha savladali i bili nagrađeni prelijepim pogledom sa Prestreljnika (2499 m). Spuštanje je bilo “via normale” do stanice D žičare gdje su se učesnici okrjepili i čekali drugare da se vrate sa Kanina.

Uspon na Kanin je tehnički srednje zahtjevan. Obavezno je bilo korištenje kacige i poznavanje kretanja po siparu i stijenama. U početku se moralo stati na kratko jer je jednom od učesnika uspona na Presteljnik ispao ranac i otkotrljao se u Italiju (zaista) te je vodič odlučio da je najbezbjednije da on ode po njega i uz to održi moralno-političku pridiku vlasniku ranca.

Vrlo brzo nas je dočekao snijeg na stazi. Usudio bih se reći da je to vječiti snijeg jer neće imati priliku da se do kraja odledi. Ispod njega, kao ispod pravog lednika, čula se voda kako teče. Na stijenama koje su bile iznad nas pozirale su divokoze. Kao da su znale da ih želimo slikati tako su se i namještale. E sad, kako smo mi u njihov habitus došli one su nam pokazivale put. Cijelo vrijeme su nas pratile i pritom odranjale kamenje na nas. Morali smo zbog toga praviti rastojanje u koloni kako bi bilo prostora za manevrisanje kada se kamenje počen približavati. To povremeno lupkanje kamenja, meket odraslih ali i mladih divokoza bio je je milozvuk svima koji su pošli.

Uz savlađivanje još jednog sipara i nekoliko stijena, usjeka i ferrata izašli smo na Kanin (2587 m) nakon dva i po časa hoda. Na vrhu je postojao drveni krst koji je, na žalost, polomljen. Kada se na vrh dođe onda se izvode rituali, fotografiše se, jede i krste oni koji su prvi put dosegli toliku visinu. Dok smo bili na vrhu pola nas je bilo u Sloveniji a druga polovina u Italiji jer granična linija ide baš grebenom. Vremenska prognoza je pogriješila ali ovaj put u našu korist jer je vrijeme ispalo bolje od očekivanog. Oblaci u daljini su zaklanjali pogled prema moru gdje bismo vidjeli piranski i tršćanski zaliv ali su nas nagradili pogledima prema vrhovima u okruženju a vodiču i mnogima omiljenom Triglavu. Vidljivi vrhovi bez oblaka u to doba dana (oko podneva) znak su lijepog vremena.

Kako se popnemo tako trebamo sići. Krenuli smo nazad istim putem ali sad već neki od nas umorniji i sa po kojim grčem u nogama. Izbijali smo iz glave uzimanje kojekakvih praškova, tj. suplemenata jer se oni uzimaju puno ranije a ne sad a i njih ne treba kao takve uzimati neg uzimati hranu bogatu tim elementima (šećeri, magnezijum…). U silasku smo opet učili o tehnikama kretanja i mjerama bezbjednosti tako da naše akcije nisu samo puko hodanje “od do” već su i edukativne. Kod stanice D smo se našli sa našim drugarima koji su došli sa Prestreljnika. Tu smo se malo okrjepili i prije polaska žičarom prema dolini uradili smo grupne vježbe istezanja koju je vodila naša Jelena Banović. Ove kolektivne vježbe su po prvi put organizovane kod nas u Društvu a mnogi oko nas su gledali sa radošću našu volju za još jednom aktivnošću nakon napornih tura. Svima su dobro došle nakon napornog dana jer bola u zglobovima i mišićima nije bilo nakon njih.

Silazak u dolinu i pogled prema onome što smo danas obišli po lijepom vremenu, naučili dosta novih stvari o kretanju i penjanju nam je dao osmjeh s kojim krećemo na put kući sa isčekivanjem novih avantura.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Stanka Vuković Miljuš, Jelena Banović, Vedrana Zgonjanin, Dragan Kos, Dragan Pavičić i Marko Sarić.

Via ferrata – od početka do kraja

Via Ferrata

Trebalo je dva mjeseca da se postavi par stotina ankera i nogostupa i 250 m čelične sajle. Reklo bi se da to nije mnogo posla, ali u praksi i nije bilo tako. Jedna baterija u vibracionoj bušilici može da izbuši tek nekoliko rupa velikog promjera i dubine, kakve smo pravili. A za svako punjenje baterija bilo je neophodno otići do planinarskog doma. Svaki anker, nogostup, sajlu, obujmice i žabice je trebalo prenijeti na leđima do mjesta postavljanja. I bušilicu je trebalo donijeti na leđima. O vremenskim prilikama ili neprilikama, ne trebamo ni govoriti. Uglavnom, dva mjeseca su bila potrebna da se od početka radova dođe do ovog što imamo danas. A to je kraj tehnički najzahtjevnijih radova na stazi Rajkovići – Kotlovača – Bijeli kamen – Zečiji kamen. Projektom koji finasira EOCA (European Outdoor Conservation Association),  o čijem napretku vas redovno izvještavamo, predviđeno je obnavljanje habitata tise, izgradnja staze, vidikovaca, klupa i nadstrešnica. Jedan od segmenata na toj stazi je bila i izrada rukohvata, stepenica, kao i potpuno vertikalni uspon na jednu od stijena na stazi. To je ovo što ćete moći vidjeti u ovom albumu. Naravno, ne smijemo zaboraviti još jedan jako važan dio radova, a to su markacije na stazi, što je takođe dio albuma. Do kraja ljeta je planiran završetak i drugih radova na stazi, kada će ona biti otvorena za planinare i izletnike. Za sada će biti dovoljno da je vidite kroz fotografije. Ovo što vidite na fotografijama, nemojte pokušavati kod svoje kuće. Da, još nešto. Nijedna životinja nije povrijeđena kod snimanja ovog materijala. Hvala svim vrijednim ljudima koji su dali svoj doprinos!

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Tanja Timarac, Luka Ivanković i Draško Zgodić

 

PK Borkovac – Ruma

PK Borkovac

Proteklog vikenda planinarsko društvo ,,Klekovača“ bilo je domaćin članovima Planinarskog kluba ,,Borkovac“ Ruma, Srbija. Ova zanimljiva ekipa javila nam se prije izvjesnog vremena sa željom da posjete krajiške ljepotice Klekovaču i Kozaru i uvjeri se u sve prirodne ljepote koje ovi krajevi nude.

 U večernjim časovima, u petak 21. juna, stigla je grupa od četrdeset četiri planinara pomenutog kluba u Nacionalni park ,,Kozara“ , gdje su se smjestili u naš dobro znani Dom ,,Kotlovača“.

Nakon prespavane noći, u ranim jutarnjim časovima naši gosti dobro opremljeni za planinarenje, sa neizbježnim ruksacima, flašama vode, hranom,uputili su se u posjetu krajiške ljepotice Klekovače. Obzirom da su vremenske prilike pogodovale, vesela družina je uspješno izvela uspon na vrh Velike a potom i Male Klekovače.

Nakon predaha, uputili su se u Martin brod i obilazak kompleksa slapova u nacionalnom parku ,,Una“.

Pred veče, pomalo umorni i iscrpljeni, ali puni utisaka i napunjeni energijom,  stižu u Dom ,,Kotlovača“.  Nedeljno jutro, pomalo tmurno i oblačno, a protekla noć u znaku kiše,  primorava vodiče akcije za malu korekciju plana aktivnosti rezervisanog za posjetu našoj Kozari. Nakon obilnog doručka, koji su pripremili naši dežurni planinari, siti i veseli uputili su se autobusom do platoa na Mrakovici.  Domaćini i vodiči, Radivoje, Milan i Darko, su gostima i pokazali i par riječi kazali o memorijalnoj zoni, koja se nalazi u sastavu Nacionalnog parka “Kozara” na Mrakovici, a koja je  izgrađena je u znak sjećanja na borce koji su izgubili život u Drugom svjetskom ratu.  Obilaskom memorijalnog spomenika, muzeja i memorijalnog zida na kome su ugravirana imena poginulih boraca,  gosti su se upoznali sa jezgrom kulturnih i istorijskih sadržaja Nacionalnog parka.

Po povratku, u planinarski dom, uslijedio je bogat ručak, te pakovanje gostiju, a u planu im je ostala posjeta gradu na Vrbasu.

Gosti su se zahvalili na svemu što smo pripremili i dali su nam čvrsto obećanje da će i iduće godine ponovo doći na isto mjesto, da uživaju u netaknutoj prirodi i našoj Kozari.

 

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Radivoje Petković, Darko Dragić

 

© 2019: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress