Vijesti

now browsing by category

Vijesti PD Klekovača

 

Uspon na Motajicu

Planinarski dom u Nikolića potoku - Motajica

Planinarski dom u Nikolića potoku – Motajica

PD “Klekovača” Prijedor je dobilo poziv od PD “Motajica” Srbac da uzme učešće na tradicionalnom usponu na Motajicu u nedjelju, 24.12.2017. godine. S toga, organizujemo odlazak planinara na ovaj pohod.

PROGRAM POHODA:

  1. 7h – polazak autobusa ispred Sportske dvorane “Mladost”;
  2. 7:50 – polazak ispred tržnog centra “Fis” u Banja Luci;
  3. 8:40 – dolazak u selo Lepenica kod planinarskog doma u Nikolića potoku;
  4. 9h – početak uspona;
  5. 11h – izlazak na vrh Gradina (652m);
  6. 12h – polazak sa vrha prema pl. domu;
  7. 14h – dolazak u pl. dom, ručak za sve učesnike uspona, druženje, odmor;
  8. 16h – polazak prema Prijedoru;
  9. 17:30 – dolazak u Prijedor.

Opšti uslovi za učešće: odlično zdravlje, fizička kondicija, psihička stabilnost, planinarske cipele (patike ne dolaze u obzir!), odgovarajuća planinarska odjeća u odnosu na meteo prilike, kapa, rukavice, naočale za zaštitu od sunca, ranac, štapovi za hodanje, gamašne, pribor za jelo (obavezno!), hrana, voda, planinarska knjižica sa plaćenom članarinom za tekuću godinu, komplet prve pomoći.

Domaćin organizuje besplatan ručak za sve učesnike uspona.

Cijena prevoza je 15KM.

Prijave izvršiti kod Duška Vujičića isključivo pozivom na tel: 065/611-052 do četvrtka 21. decembra a obavezne uplate izvršiti u kancelariji Društva u ulici Kralja Petra I Oslobodioca 16 (KUD “Dr Mladen Stojanović”, II sprat) četvrtkom u periodu od 19-20h. Samo oni planinari koji na vrijeme izvrše uplatu ostvaruju pravo učešća na pohodu.

Ukoliko neko otkaže učestvovanje 48h prije početka akcije uplaćeni novac se ne vraća osim ukoliko za sebe pronađe zamjenu.

Prijavljeni planinari stazu obilaze na vlastitu odgovornost!

Vodiči su: Duško Vujičić i Marko Sarić.

Pridružite nam se!

Rudarska transverzala

Planinarsko skijaško društvo „Ljubijski rudar“ Prijedor u povodu Dana rudara organizovalo je u nedjelju, 03.12.2017. godine, marš planinara – Rudarsku transverzalu na relaciji manastir Moštanica – Pašini konaci – Mrakovica.

Ovogodišnja Rudarska transverzala je XI po redu. Transverzalom se nastoji obilježiti dio života rudara i rudarskih postrojenja tako što svake godine obilazimo značajnije rudarske lokalitete. Ovogodišnje hodanje nije bilo vezano za obilazak rudarskih lokaliteta nego se željelo planinarima i ostalim učesnicim približiti sjeverni dio Kozare i svi njegovi lijepi, zanimljivi krajolici koji se nemaju priliku često obilaziti. Na trenutak se u tim kilometrima sjetimo koliko je rudarski život bio i jeste težak i koliko je njihov hljeb zaista sa sedam kora.

Neubičajeno lijep ali hladan decembarski dan okupio je oko 55 planinara i ljubitelja prirode. Pored radnika RŽR “Ljubija” i “ArcelorMittala Prijedor” bilo je dosta planinara iz prijedorskih društava PSD “Ljubijski rudar”, PD “Klekovača” i PD “Pecija” Kozarska Dubica.

Kod manastira Moštanica smo napravili kraću pauzu za obilazak manastirskog kompleksa, prisluživanje svijeća i prisustvovanje liturgiji. Manstirsko zdanje je renovirano i u novom ruhu je svima na usluzi u vijekove koji dolaze. Tradcionalno prije početka pješačenja pravimo zajedničku fotografiju sa manastirom u pozadini i nakon pozdravne riječi domaćina, vodiča Marka Sarića i Darija Duvnjaka, krećemo.

Dolina riječice Moštanice je mjesto gdje dobro uspjeva blato. Ako kome treba slobodno neka tamo ode, uvijek će ga naći. Sami smo to sebi potvrdili kako smo sa livade izašli na put. Glib do gležnjeva. Doduše, onima koji su niži je i do koljena bio. Kako jednom reče Niko Drinčić: “Močilo, gapa, de lux”. Kažu da je blato dobro za reumu. Ne znam da li preko cipela i gamašni djeluje? Međutim, malo snijega i koji komad leda pa se i to nekako preguralo.

Marševska kolana se nije razvlačila previše jer se tempo dozirao po sporijim planinarima. Pravile su se i pauze za obroke u vidu čvaraka, kobasica i tome sličnog ali i da bi se čulo nešto o lokacijama kroz koje prolazimo. Posebno je bilo interesantno na Pašinim konacima, raskršću puteva koji vode od Moštanice prema Mrakovici, Mlječanici ili prema Paležu. Ovo mjeto je dobilo naziv, kao što se i da zaključiti, po konačištu paša za vrijeme Otomanskog carstva. Pretpostavlja se da je tu konačio i čuveni Omer Paša Latas. Takođe, čuli smo priču o brdu Vitlovska kosa koja na jugu omeđuje ovo područje jer je tu za vrijeme II svjetskog rata bila smještena partizanska bolnica NOVJ i da je tu štampan prvi broj Kozarskog vjesnika u proljeće 1942. godine od strane Drugog krajiškog NOP odreda “Mladen Stojanović”. Tu istorijskoj priči nije kraj. Na brdu Palež koji se nalazi sa zapadne strane Pašinih konaka nalazi se spomenik u čast formiranja Pete kozarske brigade 22.09.1942. godine i mjesta gdje je borac pjesnik Skender Kulenović 19.08.1942. godine recitovao svoju poemu “Stojanka majka knežopoljka”. Dakle, kod nas planinara nije samo hodanje bitno, bitno je i saznati nešto o tradiciji i kulturi krajeva koje obilazimo.

Od Pašinih konaka je slijedio uspon prema Mrakovici, prvi i jednini u toku našeg pješačenja. Tu smo se malo zagrijali iako je temperatura vazduha bila ispod nule. Nije bilo pregrijavanja, samo radna temperatura. Prije skretanja prema Vitlovskoj kosi pozdravile su nas dvije srne koje su protrčale ispred nas. Nisu džabe brze i plašljive pa su ih samo rijetki vidjeli. Toliko je bilo brzo i iznenada da ih nismo uspjeli ni fotografisati.

Dolaskom pod Mrakovicu i upravu NP “Kozara” uslijedio je najteži dio današnje trase. Hodanje asfaltom, doduše, prekrivenim snijegom ali opet nije prijatno za hodanje. Tih petstotinjak metara torture je brzo prošlo jer smo znali da nas kod našeg Đure u restoranu čeka uvijek dobar “grasulj”. Tako je i bilo. Nakon kraće rokade po stolovima, svi smo se smjestili i serviran je posni grah sa dodatkom kranjske kobasice za one koji smatraju da grijeh ne ulazi na usta nego iz njih izlazi. Počašćeni smo pićima raznim i odličnom rakijom Bože Grbića, predsjednika PSD “Ljubijski rudar”. Tokom jela uz zvuke harmonike Marinka Todarana – Kajinog smo pjevali a poslije jela i koje kolce odigrali.

Poslije jednog od odigranih kola uslijedio je “fajront”, kao što to obično biva. Sjeli smo u bus sretni i zadovoljni još jednim prelijepim danom na još ljepšoj Kozari i krenuli prema Prijedoru. Neki su brzo zaspali jer je pod nogama ipak ostavljeno 16 km kozaračih puteva.

Ovo je bila još jedna u nizu rudarskih transverzala. Našim dragim rudarima želimo sretan predstojeći Dan rudara!

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Duško Vujičić, Zoran Petrić i Marko Sarić

Nova rampa na Kotlovači

 

Na putu prema planinarskom domu “Kotlovača” u subotu, 18. novembra 2017. godine, postavljena je nova rampa. Prethodna rampa je vandalskim činom razvaljena 28. oktobra. Krivac je pronađen a šteta je naplaćena.

Zahvaljujemo se firmi “Instalokomerc” Prijedor, te Drašku Karlici i Milenku Radiću na pomoći pri izradi i prevozu nove rampe i materijala za betoniranje!

Martinje u Kutjevu

Stari latini rekoše: “In vino veritas, in aqua sanitas” – U vinu je istina a u vodi zdravlje. Vječita dilema “Piti il’ ne piti, pitanje je sad” uspješno je riješena i u Kutjevu. Odgovor je, naravno, piti jer, kako kaže pjesma: “Onaj koji pije umrijeće, koji ne pije, još će i prije!”

Vikend za planinare je period intenzivnog rada, tj, planinarenja. Tako je bilo i ovu nedjelju, 12. novembra 2017. godine kada se grupa od dvadesetak planinara “Klekovače” na poziv HPD “Vidim” uputila u Kutjevo u Slavoniji na jednu interesantnu manifestaciju, spoj planinarstva i dobre kapljice (i dobre trpeze) – Martinje. Martinje ili praznik svetoga Martina je dan koji se širom Evrope slavi u skladu s tradicijom i mnogim običajima: 11. novembra je datum na koji je 397. godine pokopan Sveti Martin iz Toursa. U sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji na dan sv. Martina se njeguje tradicionalni narodni običaj simboličkog prevođenja mošta u mlado vino (“krštenje vina”). U mjestima u kojim je sveti Martin zaštitnik priređuju se najveće tradicionalne muzičke i folklorne zabave na gradskim trgovima.

Kao i ranijih godina, proslavi Martinja u Kutjevu prisustvovali su planinari a ovog puta ih je bilo iz čak 95 društava iz raznih krajeva Hrvatske, Srbije, Slovenije i BiH. Trosatna vožnja od Prijedora do Kutjeva je u našim stomacima napravila dosta slobodnog prostora a taj slobodan prostor, u narodu poznat kao glad, nije baš od neke koristi tokom hodanja. Čak naprotiv, uopšte se i ne preporučuje. Znali su to naši domaćini, na daleko poznati gastronomski sladokusci, slavonci. Na glavnom kutjevačkom trgu, zanimljivog naziva Trg Graševine, priređen je doručak za sve učesnike. Novokomponovani borci za zdravu isharnu bi se zgrozili trpezom ali poznato je i nama i njima da pojma nemaju. Na trpezi je bilo kulena, kobasice, slanine, švargle, sira i neizostavnih čvaraka. Kao poslastica, poslužene su šnjite hljeba namazane domaćom svinjskom masti posutom solju i mljevenom paprikom. Jednostavno, holesterol party. To je onaj dobri, zdravi holesterol koji nam svima prija i dobar je za fizičke aktivnosti. Bez dobre energije nema ni dobrog hodanja. Na ovakvom mjestu i uz ovakvu hranu sa mirisima iz djetinjstva bilo bi bogohuljenje uzimati razno-razno zrnevlje, integralne hljebove, kekse…

Nakon dobrog doručka, uskladištene energije i pozdravne riječi domaćina planinari su krenuli u hodanje. Na raspolaganju su nam bili vodiči iz HPD “Vidim” Kutjevo i njihove tri dobro uređene staze: crvena, zelena i plava. Mi smo krenuli zelenom stazom jer je srednje teška a prolazi kroz vinograde i kleti i ima predivne poglede na krajolik. Polako hodajući šumama koje je jesen obojila raznim bojama i srećući se sa planinarima iz svih krajeva došli smo do planinarske kuće “Mlaka” (552m). Planinarska kuća je smještena u skrovitom dijelu šume, pomalo bajkovitom, zaštićena brežuljcima po kojima se rasporedio veliki broj planinara, kao amfiteatar. Lijep ambijent smo iskoristili i napravili kratak predah uz kafu ali i smanjivanje zaliha iz rančeva. Valjalo je opet napuniti stomake, ne toliko zbog hodanja, koliko zbog degustacije dobrih vina koja će uslijediti po povratku u Kutjevo. Opet u šumu i zlatno rujni kolorit, pa vinogradi i kleti i tako do Kutjeva. Tu uzešmo malo predaha za mnogobrojnim štandovima sa vinom i domaćim specijalitetima.

Put nas navede i kod našeg domaćina i planinarskog prijatelja Vinka Krsnika u njegov vinski podrum. Vinko nas je odavno pozvao da mu budemo gosti. Uživali smo u vinu kao plodovima njegovog vinograda i mezom kao plodovima njegovog tora. Vinku smo poklonili knjigu sa posvetom “Planinsko bilje” Čedomila Šilića a on nama vino “za prijatelje” da ga kušamo na nekoj od zabava na Kotlovači.

Kako bi planinari ali i drugi posjetioci što ugodnije proveli vrijeme u Kutjevu ponuđen im je veliki izbor ića i pića, pa se i vo zavrtio na ražnju. Bila je tu i ponuda raznih proizvoda domaćih gazdinstava i firmi. Kad se svemu dodaju i veseli tamburaši… pa, ko se ne bi i dogodine vratio na Martinje u Kutjevo?

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Biljana Praštalo, Vedrana Zgonjanin, Silvana Jojić, Jelena Roljić, Igor Ostojić i Marko Sarić

Volujak 2017

Svaki vikend za planinare PD „Klekovače“ je „radan“. Ili se penju ili kreče ili domaćinski dočekuju goste na svom domu ili… Bitno je samo da aktivnost ima veze sa našim osnovnim opredjeljenjem, a to je ljubav prema planini. Ovoga puta, u dogovoru sa Igorom Miloševim kao odličnim poznavaocem ovog planinskog masiva, vikend provodimo na  Volujku, drugoj po visini planini u Bosni i Hercegovini, smještenoj u graničnom području sa Crnom Gorom.

Kako nas je čekao dug put, iz Prijedora krećemo u subotu u 4h. U Banja Luci nam se pridružuje grupa naših drugara te nastavljamo dalje ka Foči gdje nam se pridružuje grupa planinara iz PD „Trebević“ iz Istočnog Sarajeva i PSD „Patrija“ iz Gradiške. Nastavljamo vožnju  putem Foča -Gacko. Nakratko se zaustavljamo na Tjentištu u „Dolini heroja“. Raduje nas činjenica da je impozantni spomenik koji je izgrađen 1971. godine u čast borcima palim u čuvenoj bici na Sutjesci obnovljen i da je dobio izvornu bjelinu po kojoj je bio prepoznatljiv, te da će još dugo godina podsjećati na nezapamćenu hrabrost, požrtvovanje i moralnu čvrstinu  jedne generacije.

 Nakon  tunela Čemerno skrećemo desno na stari put a zatim kod napuštenog  hotela ponovo desno na dobar makadamski put koji vodi u Papin do gdje se, na 1443 m.n.v, nalazi planinarski dom koji će biti naša baza za ovaj uspon. Mi koji smo ovde prvi put, prijatno smo iznenađeni skladnom arhitekturom i uklopljenošću  doma u prirodni ambijent u kome se nalazi. Smeštamo se po sobama, prepakujemo stvari i krećemo na uspon na obližnji vrh Kuk (1817mnv). I ovoga puta imamo vodičku „premijeru“. Sada je to Milica koja kao vrsna planinarka nije imala problema pri obavljanju ovoga zadatka. U podnožju planine prolazimo pored uskih, krivudavih potočića i teško nam je da povjerujemo da upravo oni, u svojoj ukupnosti, stvaraju istorijsku rijeku Sutjesku. Na Kuk, laganim korakom i bez većeg napora  stižemo za 1h30min. Vrijeme je odlično pa sa vrha vidimo toliko planina da ih je teško pobrojati. Na dom se vraćamo u suton i, kao i uvijek, ostatak večeri provodimo u odličnoj zabavi za koju smo ovoga puta imali i dodatni razlog – proslavu Đžejninog rođendana. Naše dovitljive planinarke su obradovale slavljenicu sa improvizovanom tortom i omiljenom pjesmom što je bilo sasvim dovoljno za odličnu rođendanski zabavu. Oni najvrijedniji su uz zabavu i radili i tako, kao  rezultat kulinarske umješnosti našeg vodiča Tanje a uz „tehničku podršku“ Nate i Darka, nastaje odlična povrtna supica koja nas okrepljuje nakon dugog i napornog dana. 

U nedelju, bez pjetlova, ustajemo prije zore. Na uspon krećemo u 6h. Naš cilj je najviši vrh Volujka, Velika Vlasulja (2336 m.n.v.) i Studenac (2296 m.n.v.) te spuštanje na dom kružnom turom. Jutro je prohladno, vedro i bez vjetra, jednom riječju – idealno za planinarenje. Kao što je Milica juče uspješno vodila grupu, danas je red na Tanju.  U početku se krećemo istom stazom koja vodi na Kuk a nakon otprilike 20 minuta hoda, put za Veliku Vlasulju se odvaja lijevo. Staza vodi pored izvora Goveđak, koji je i posljednji izvor na ovom dijelu planine i od te tačke počinje oštriji uspon. Markacije su vidljive a i teren je pregledan jer se cijelo vrijeme vidi greben Volujka što omogućava snalaženje i onima koji nisu vični orjentiringu i njegovim brojnim i komplikovanim  pravilima. Bez obzira na to, na ovakvu  planinu je ipak najbolje ići sa iskusnim vodičima i ne prepuštati ništa slučaju.  Kako se penjemo, nailazimo sporadično i na snjeg koji nas malo usporava na užim i izloženijim dijelovima staze. Umjerenim tempom, na Veliku Vlasulju stižemo u 9h30min. Sa vrha su pruža fantastičan pogled prije svega na susjedni Maglić i Trnovački Durmitor ali i na Bioč, Durmitor, Lebršnik, Velež, Prenj, Zelengoru, Čvrsnicu i brojne druge planinske vrhove. Vrijeme je i dalje odlično pa na vrhu provodimo gotovo 1h. Potom, grebenom nastavljamo dalje u pravcu Studenca gdje stižemo oko 12h. Sa ovoga vrha, pruža se prekrasan pogled na Trnovačko jezero. Međutim, za razliku od Velike Vlasulje, na Studencu nas dočekuje prilično jak i hladan vjetar koji nam ne dopušta duži boravak i uživanje u pogledu. Fotografišemo se i krećemo nazad, a sa svakim metrom niže vjetar je sve slabiji i ubrzo opet imamo idealne vremenske uslove. Uz nekoliko pauza koje smo iskoristili za ležanje na travi i upijanje energije ove prekrasne planine, nastavljamo u pravcu Poljana. Već pri kraju uspona, svi se odjednom sjećaju da je ostalo povrtne supe što nam je bio motiv da ubrzamo kretanje kako bi opet uživali u ovom specijalitetu. Na dom stižemo u 15h30min.  Nakon ručka, pakujemo stvari i krećemo. Zaustavljamo se opet u Foči kako bi svi zajedno popili piće i  još jednom rezimirali utiske. Opraštamo se uz želje da se svi opet uskoro vidimo, a gdje bi drugdje nego na nekoj planini.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Fotografije: Nataša Milošević, Dijana Arsenić, Nataša Kaurin, Tanja Timarac, Bojana Derkuća Bevandić, Radenko Derkuća, Darko Dragić, Igor Milošev i Draško Zgodić

 

Vranica 2017

I ovaj vikend članovi PD ,,Klekovača“ proveli su na planini. Ovaj put, to je bila Vranica i njen najviši vrh Nadkrstac (2112 m.n.v) i nadaleko poznato Prokoško jezero (1636 m.n.v).
Iz Prijedora je usledio polazak 20 članova društva u rano subotnje jutro. Nakon višečasovne vožnje sa kraćim pauzama, uz obilazak grada Jajca i nezaobilaznim problemima sa mini-busom, planinari stižu do planinarskog doma ,,Rosinj“ (1680 m.n.v). Ovaj put izostao je uspon na obližnji istoimeni vrh, usled loše vremenske prognoze, ali nije izostala šetnja u neposrednoj blizini doma i da se osjeti prvi put ove jeseni škripanje snijega pod cipelama.
Veče je donijelo, a šta bi drugo, nego druženje uz pjesmu i zvuke gitare. Dobro znani domaćini potrudili su se da svojim gostoprimstvom i toplinom doma, priušte planinarima ,,Klekovače“ nezaboravan provod i štimung do kasnih večernjih časova.
Zimsko računanje vremena nije omelo planinare da se već u nedelju ujutro u 7h iskupe i krenu prema cilju, a to je vrh Nadkrstac. Na uspon kreću i domaćini, članovi PD „Goran“ Gornji Vakuf-Uskoplje, njih četvorica, pa uz koji vic i šalu, laganim tempom i siguran korak savladala se staza kroz borove šume, kleke i polja, uz neopisive prizore zaleđene vegetacije, ukrašene kristalima leda. Nakon dva i po časa hoda, stiže se do vrha Nadkrstac (2112 m.n.v). Pred sam izlazak na vrh, uslijedili su jaki udari hladnog vjetra, što je donijelo oblak koji je pri tom spriječio inače prelijep pogled. Nakon kratkog zadržavanja i zajedničkog fotografisanja, planinari su se uputili prema Prokoškom jezeru preko grebena, uz jak vjetar. Poslije sat i po vremena hoda, stiže se do cilja. Prokoško jezero, glacijalnog porijekla na 1636 m.n.v je proglašeno 2005. godine spomenikom prirode. Okićeno stočarskim kolibama-katunima, predstavlja dio netaknute prirode i izletničku destinaciju. Upravo u jednom od tih katuna, planinari prave kratah predah i okrepljuju se uz topao domaći čaj od brusnice. Usledio je polazak prema Domu, ali u smjeru prema prevoju Sarajevska vrata. Planinari prolaze prekrasnim planinskim pašnjacima prekrivenim snijegom, te nastavljaju makadamskom cestom, ostavljajući iza sebe vrhove Ločika (2107 m.n.v), Krstac, Treskavica, Rosinj. Domaćini nam uzgred pričaju o raznim bogatstvima Vranice i da ima ,,svega pomalo“, a posebno je interesantna činjenica da se mogu naći endemske biljke: vraničko zvonce, vranička vrkuta i bosanska zvončika.
Poslije tri i po časa hoda, stiže se na polaznu tačku. Uslijedio je odmor i ručak kao i čašica razgovora. Vrijeme je brzo iscurilo, pa je tako došao i trenutak da se oprostimo od domaćina i krenemo kući. Zahvalni na svemu što su pripremili za članove Društva, isti su dali čvrsto obećanje da će se i dogodine ponovo družiti na istom mjestu i to jubilarno po 10. put.
U Prijedor se stiglo u kasnim večernjim časovima, prepuni utisaka i želje za novim poduhvatima.

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Nataša Milošević, Dara Ljuboja, Luka Ivanković, Menso Hozić, Darko Dragić i Draško Zgodić

 

Zimsko računanje vremena

U noći između subote i nedjelje, 28/29. novembra, dolazi do promjene u računanju vremena i prelaska na tako zvano “zimsko računanje vremena”. Svoje časovnike pomjerite za jedan čas unazad, čisto da imate u vidu da možete spavati čas duže prije svog redovnog nedjeljnog planinarenja.

Planinarska kestenijada na Hrastovičkoj gori

Svanulo još nije, niti je zora zarudila a ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru se okupilo dvadesetak planinara. Vjerovatno negdje putuju. Te subote, 14. oktobra 2017. godine ranoranioci su se okupili da krenu prema Petrinji u Hrvatskoj na “Planinarsku kestenijadu” koju organizuje HPD “Zrin”. Planinari “Klekovače” već tradicionalno, po peti put, učestvuju na ovoj manifestaciji.

U centralnom gradskom parku u Petrinji okupili su se planinari iz 35 planinarskih društava. Ljubazni domaćini su poželjeli dobrodošlicu i nakon par riječi počeli smo sa onim zbog čega smo došli. Krenuli smo sa hodanjem. Prošavaši na drugu stranu parka i kraćom šetnjom niz jednu gradsku ulicu prešli smo most i dalje nastavili lijepo uređenom stazom uz rječicu Petrinjčicu. Šetnjom uz Petrinjčicu u koloni dvoje po dvoje se, zapravo, moglo vidjeti da je ove godine ovo najmasovnija kestenijada ikad jer je kolona bila nepregledno dugačka. Bilo je tu dosta poznatih lica iz Zagreba, Varaždina, Siska, Splita… Kao mala godišnjica mature.

Kako smo napuštali gradsku zonu i odvojili se od Petrinjčice počeo je uspon. Naravno, odmah se skidao višak odjeće i počeli su se piti tekući derivati da, slučajno, ne bi došlo do pregrijavanja. Kolona, u pravom smislu te riječi, nekako je funkcionisala do ulaska u šumu a onda je postala misaona imenica. Šuma je bila prepuna kestenja, šipka i trnjina. Svi su se raštrkali da sakupe ili uberu nešto od toga. Tražio se ranac više ili vrećica više. Pomislićete da je nastupio haos i da više nije bilo reda u marševskoj koloni, međutim, varate se. Vodiči i organizatori iz HPD “Zrin” Petrinja koji su imali vidno okačene akreditacije su sve to držali pod kontrolom. Svako je mogao da uživa u sakupljanju plodova šume ali se i polako kretao prema cilju. Kolona je ipak postojala i niko nije ostavljen sam i iza svih. Svaka čast na dobroj organizaciji!

Nije bilo potrebe za većim odmorima jer je vrijeme bilo idealno: niti previše toplo niti previše hladno a i tempo je bio umjeren. Pored jednog poljoprivrednog gazdinstva, kraj kojeg uvijek prolazimo, gordo nam je poziralo krdo ponija. Svake godine nas dočekuju ispod jedne jabuke gdje nam indirektno poručuju da još neki prostali plod uberemo i njima damo. Vrlo mudro. Za uzvrat poziranju bili su nagrađeni jabukama. Svi smo se obradovali ponijima a posebno najmlađi učesnici.

Peli smo se prema vrhu Hrastovičke gore a u šumi je bilo sve više kestenja i sve više sakupljača. Takođe, iz pravca doma se čula muzika što je bila dobra najava savršena zabave. Stigavši na plato ispred planinarskog doma “Matija Filjak” (415m) ugledali smo veliki broj planinara koji se rasporedio po postavljenim klupama i stolovima, zatim štandove sa domaćim proizvodima, roštiljem, pićem i što je najvažnije nekoliko peći za pečenje kestenja. Miris pečenog kestena je mamio sve prisutne i širio se Hrastovičkom gorom. Smjestili smo se za par stolova jer smo bili jedna od brojnijih grupa i počela je trpeza “iz ranca” ali i sa obližnjih štandova – kestenje, domaće kobasice, grah, gulaš te kraft piva. Al` se dobro jelo, baš.

Dok smo jeli, muzika i zabava su počeli. Brzo smo se pridružili svi jer je bilo muzike za staro i mlado i išlo je sve u veselom ritmu. Voditeljica programa je najavila početak zabavnog dijela u smislu ispijanja piva, potezanja konopca i bacanja kamena s ramena. Imali smo takmičare za sve discipline i sve kategorije osim za prvu. Da, sramota. Ali šta da se radi. Naše djevojke su u disciplini povlačenje konopca došle do polufinala i tu su izgubile od ekipe koja je godinama prva u toj disciplini ali ove godine su i one posustale pred jačom ekipom iz Siska. Muška ekipa nije stigla nigdje jer je odmah na početku izgubila i time nije odbranjena titula od zadnjeg takmičenja. No, nije važna pobjeda niti je važno učestvovanje, važno je dobra zabava i dobro društvo. Dogovorili smo se da obje ekipe idu na Kotlovaču da vježbaju povlačenje konopca. Svaka ekipa će vježbati tako što će povlačiti konopce koji će biti svezani za dva potporna stuba koji drže krov doma i povlačiće dok stubove ne isčupaju iz betona i dok se, naravno, krov ne sruši. Žrtva jeste ali sportisti moraju imati adekvatnu pripremu.

U pauzama između plesova i igara domaćin je podijelio zahvalnice društvima za učešće u manifestaciji. Na spomen imena našeg Društva mnogi planinari su prilazili da se upoznaju i da dogovre izlet na Kozaru ali i da nas pozovu kod sebe. Takođe, dodjeljene su zahvalnice za najstarijeg i najmlađen učesnika. Obe ove zahvalnice su otišle u Prijedor u PD “Klekovača” gdje je zahvalnicu za najstarijeg učesnika dobio a ko drugi nego čika Vlado Grublješić a titulu najmlađeg učesnika, sa svega dvije i po godine, ponijela je Marija Sarić koja je dobar dio staze prehodala u igri a ostatak ju je tata nosio na leđima.

Kako svakom lijepom danu dolazi smiraj tako smo se i mi odlučili pozdraviti sa domaćinima, dogovoriti za neka buduća djelovanja i poći lagano kući. U busu smo pravili dogovore za naredne akcije sve do momenta kada je relativno novo prevozno sredstvo stalo. Puklo je crijevo od hladnjaka. Iskusni vozač je zasukao rukave i prihvatio se posla. Nakon duže vremena uspio je koliko toliko da sanira problem a mi smo se trudili da mu pomognemo dodavanjem alata i dosipanjem vode. Ne smijemo zaboraviti pomoć mještana sela Donja Budičina pokraj Petrinje koji su nam puno pomogli oko popravke ali i okrepe (donosili su nam vruće kestenje, vodu, prošek, rakiju…). Ovom prilikom im se srdačno zahvaljujemo!

Nekako smo krenuli i uz bezbroj stajanja i pojenja vodom motora stigli smo u Prijedor. Bila je to jedna velika avantura koja je trajala dugo ali nikome nije smetala i svima je, na nekakav čudan način, bila zanimljiva. Tako je to uvijek sa planinarima, neka je samo nešto čudno i jedinstveno. Zato su planinari posebna sorta.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Nataša Zenić, Darko Dragić, Ljubiša Aramanda, Danijela i Marko Sarić

 

Radna akcija – jesen 2017

 

Narodna poslovica kaže: ,,Samo dogovor kuću gradi“ i zaista vrijedi u svim poslovima i sferama života.  Dogovor je još pao na prethodnom izletu na Dinaru i Cincar, da je vikend koji slijedi, odličan za jesenje uređenje našeg planinarskog doma u Kotlovači.

Subota, 7. Dan mjeseca Oktobra, osvanula u suncu i vedrini,  okupila je članove društva ,,Klekovača“ na pomentom domu. Uz doručak i časicu domaće rakije, pravimo plan i raspored aktivnosti  i odrđejujemo ko, šta i kako, jer za uspješno izvedenu akciju je ključna dobra organizacija.

Bez pogovora, Rašo se imenuje za šefa ,,radilišta“, a zamjenik mu je Luka.  Krenulo se od dnevnog boravka Doma, iznošenjem mobilijara i priprema zidova za krečenje. Detaljna priprema zidova, skidanje ostatka plijesni i vlage, zaštita i premazivanje, doprinijela je da pojedini učesnici akcije izgledaju kao da rade na remontu nuklearnog postrojanja, ali o svemu se  vodilo računa.  I profesionalni moleri, pozavidjeli bi vještinama učesnika akcije, na dobrom šmirglanju pukotina i neravnina i gletovanju istih, a bome i akrobacijama na ljestvama.

Uz smijeh i po koji ples, a sve u dobrom  raspoloženju, subota protekla u pripremi i zaštiti zidova i ostalih dijelova na kojima ne smije da se nađe boja. Vrijedne ručice do večere uspijevaju da valjcima, četkama i raspoloživim sredstvima okreče dnevni boravak.  Šef  obustavlja radove  jer je vrijeme  za večeru.

Iako je već poznato, Nata i ovaj put polaže ispit vrsne kuharice – teletina i pekarski krompir, što bi rekli ,,kec iz rukava“  su njena dobitna kombinacija, izmamili su sreću i radost učesnicima, koji su  uz časicu razgovora, ostali do kasno u noć.

Pomalo ,,isprovocirana“ Natinim vještinama, Tanja se prva budi i mjesi  i sprema uštipke,  koji su zamirisali cijelu Kotlovaču i izmamili akcijaše na buđenje i ustajanje iz toplog kreveta.  Nedjelja je dan za završnicu poslova.  Radovi protiču po planu i uspijeva se okrečiti  još i hodnik, kuhinja i sanitarni čvor. Krpice u ruke, zadnji ,,glanc“ i dom je kao nov.

Obzirom da je akcenat akcije bio na unutrašnjem uređenju doma, za spoljašnji dio bio je zadužen Vlado, koji je motornim trimerom pokosio travu. Za pripremu ogrevnog drveta, pobrinuli su se Bilja, Branko i Marko. Možda nisu izgledali kao iz Cecinog  spota ,,Idi dok si mlad“, ali svoje uloge su ovaj vikend odigrali na zavidnom nivou.

Radovi su uspješno privedeni kraju, po planu i programu s početka priče. Dom na Kotlovači je dobio novo ruho, iako učesnici nisu dobili udarničke značke, nagrađeni su dobrim jelom. U duhu one narodne ,, ko može dobro da jede može dobro i raditi“, Bojana  učesnike nagrađuje  vrsnim specijalitetom ,,Spaghetti Bolognese“, a  da kraj bude sladak, pobrinula se Milica sa svojom ,,handmade“ domaćom torotom od kestena.

Kako običaji nalažu, uz čašicu-dve, vesela družina  je sumirala rezultate akcije na kraju dana  i otvorila teme za neke nove poduhvate, a za ovaj put hvala učesnicima: Tanja, Nataša, Milica, Dara, Bojana, Bilja, Vera,  Mira, Draško, Rašo, Luka, Branko, Vlado, Marko 1, Marko 2, Senad, Pop i Darko.

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Nataša Milošević, Draško Zgodić i Darko Dragić

 

Dinara-Cincar 2017

Za razliku od niza prethodnih vikenda kada je zastava našeg Društva krasila vrhove planina u Austriji, Sloveniji i Italiji, ovog vikenda smo „igrali“ na domaćem terenu a izbor je pao na Dinaru i njen najviši vrh Troglav (1913 m.n.v.) i Cincar (2006 m.n.v.), istoimeni najviši vrh cincarske grupe.
Na put krećemo u 6h iz Prijedora a prvu pauzu pravimo u Drvaru kako bi se okrijepili toplim čajem. Tu srećemo i neke naše sugrađane koji vode porijeklo sa tog kraja i koji su došli u zavičaj da beru šipke. Pozdravljamo se uz obostrane dobre želje i nastavljamo dalje u pravcu sela Sajković. Odvajanje za Sajković se nalazi sa desne strane magistralnog puta B.Grahovo-Livno i dalje nastavljamo vožnju dobro uređenim makadamskim putem. Zbog radova koji se izvode upravo na dijelu puta gdje smo trebali oštro skrenuti u desno, putokaz je pomjeren tako da smo otišli u krivom smjeru. Na sreću, naišli smo na simpatičnog lugara koji je išao ispred nas svojim vozilom i doveo nas do mjesta odakle počinje uspon na Troglav.
Srdačno mu se zahvaljujemo i na uspon krećemo u 11h sa nadmorske visine od 1200 m. Već nakon 20-tak minuta hoda polegnutom šumskom stazom, dolazimo do raskršća. Lijevo se odvaja staza koja vodi na lakši ali duži usponu dok je staza ravno ili polu desno kraća ali je zahtjevnija. Ta, zahtjevnija staza nosi dva naziva: „Mary“ i „Alpinistička staza“. Mi smo se odlučili za kružnu turu, za uspon smo odabrali „Mary“ a za silazak lakšu stazu.
U nastavku staza vodi nešto oštrijim usponom do izlaska iz šume i dolaska na sedlo sa kojeg se vidi masiv Troglava u svoj njegovoj veličini. Vrijeme je idealno tako da nam se otvara prekrasan pogled na Livanjsko polje. Ubrzo izlazimo iz šumskog pojasa i ulazimo u područje klekovine i kamenjara. Penjemo se po prilično strmoj i na pojedinim dijelovima izloženoj stazi sa rasutim kamenjem. Na pojedinim dijelovima staze, prolazimo ispod visokih stijena i jednoglasno konstatujemo da bi bilo vrlo poželjno nositi kacigu zbog mogućih odrona sitnog kamenja. Sve u svemu, naziv „alpinistička staza“ možda je pretjeran ali ipak moramo priznati da smo se dobro zagrijali na ovom dijelu staze. Sa izlaskom na travnati i valoviti greben dolazi i kraj našim „mukama“ i dalje, laganim korakom, nastavljamo prema vrhu. Sam vrh je blago zaobljena zaravan i na njemu se nalazi geodetski stub. Ime Troglav je dobio zbog svog oblika tj. tri vrha, Mali 1661 m, Srednji 1790 m i Veliki 1913 m koji se nalaze u neposrednoj blizini i zajedno čine koherentnu cjelinu. Kako je vrijeme odlično, ostajemo na vrhu više od sat vremena i uživamo u prekrasnom pogledu na Peručko jezero, Livanjsko polje, Dinaru i okolne velike površine sipara.
Silazimo lakšom ali jednako lijepom stazom i na polaznu tačku stižemo u 17h. Inače, na ovom usponu naša Tanja je dobila priliku da pokaže svoje vodičke sposobnosti i planinarski plenum konstatuje da se dobro pokazala.
Prepakujemo se i nastavljamo vožnju ka Planinarskom domu „Podhum“ koji se nalazi u podnožju planine Kamešnice i u neposrednoj blizini Buškog jezera. U Domu se srećemo sa većom grupom planinara iz Siska. Naš vodič Draško poznaje njihovog vodiča te sretni zbog tog slučajnog susreta zaključujemo kako je svijet mali, naročito za nas planinare. Veče provodimo u druženju sa našim domaćinom Željkom Puđom koji nam, kao dugogodišnji planinar i vrsni poznavalac „staza i bogaza“ ovoga kraje, daje niz korisnih informacija i preporuka za neke naredne uspone. U tim, stručno – planinarskim ali i drugim temama smo se malo zanjeli i ostali do kasno u noć.
Ipak, ujutro ustajemo čili i veseli jer znamo da nas čeka još jedan lijep dan i još ljepša planina.
Do Planinarskog doma „Kruzi“(1265 m.n.v.), odakle planiramo izvesti uspon na Cincar, vozimo se oko 1h . Na uspon krećemo u 9:30 zajedno sa planinarima iz Siska.
Planinska grupa Cincara se pruža otprilike od prevoja Mlinište do područja Buškog jezera, sjeverno od grada Livna. Na području cincarske grupe nalazi se nekoliko većih i visoko smještenih kraških polja a najznačnija su: Livanjsko, Grahovsko, Glamočko, Duvanjsko i najviše među njima, Kupreško polje (1100 m.n.v.).
Visinska područja oko planine Cincar karakterišu travnate površine ili goli kraški teren. Travnata staza je u početku polegnuta ali već nako 40tak minuta počinje uspon, ne pretjerano oštar ali konstantan. Krećemo se prema kamenitom grebenu i nailazimo na više oznaka za minska polja kao i na ostatke bunkera iz zadnjih oružanih sukoba na ovom području. Na vrh Cincara, umjerenim tempom stižemo u 12:30h. Kako je vrijeme lijepo, ostajemo na vrhu gotovo sat vremena. Fotografišemo se u svim mogući kombinacijama, odmaramo se i uživamo u prekrasnom pogledu na Troglav, Stožer, Šator, Vitorog, Buško jezero i gore pobrojana kraška polja.
Sa vrha se spuštamo drugom stazom preko Švabinih štala. Silazak tom stranom je dosta strm bez vidno utabane staze tako da smo se raštrkali na sve strane, svako tražeći sebi najbolji put do silaska na ravniji teren. Inače, ovaj kraj je poznat po Livanjskom siru koji se počeo proizvoditi krajem 19. vijeka kada je ovo područje bilo pod upravom Austro – Ugarske a proizvodnja je započeta upravo ovdje u objektima koje je narod prozvao „Švabine štale“ .Pragmatična Monarhija je odmah prepoznala prirodne potencijale ovog kraja i 1886. je osnovana „Zemaljska poljoprivredna stanica“ a u okviru nje i sirana. Od tada pa do danas, promjenile su se brojne uprave ali je Livanjski sir ostao jednako ukasan i cijenjen.
Pri silasku nailazimo na još jednu znamenitost ovog kraja, krdo prelijepih divljih konja koji i nisu toliko divlji jer su dopustili da im priđemo i da se fotografišemo sa njima.
U polaznu tačku stižemo u 16:30h. Na ovom usponu, vodičku „premijeru“ je imao Rašo sa kojim je takođe, strogi planinarski plenum bio zadovoljan. Na Domu pravimo pauzu za popodnevnu kaficu a potom se opraštamo od ekipe iz Siska uz obećanje da ćemo se uskoro vidjeti na petrinjskoj kestenijadi. Slijedi grupno fotografisanja i polazak. Domar nas domaćinski ispraća sa po čašicom lincure za koju kaže da: “čili i liči“. Da li zbog čudotvorne rakije ili zbog svega lijepog što smo vidjeli i doživjeli u ova dva prekrasna dana, na put krećemo čili, zadovoljni i veseli, gotovo toliko da bi mogli popeti još jednu planinu…Odustajemo od te zamisli jer ipak, nešto moramo ostaviti i za naredni vikend.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Bojana, Darko, Tanja, Rašo, Nataša i Draško.

 

© 2017: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress