Archives

now browsing by author

 

Volujak 2017

Svaki vikend za planinare PD „Klekovače“ je „radan“. Ili se penju ili kreče ili domaćinski dočekuju goste na svom domu ili… Bitno je samo da aktivnost ima veze sa našim osnovnim opredjeljenjem, a to je ljubav prema planini. Ovoga puta, u dogovoru sa Igorom Miloševim kao odličnim poznavaocem ovog planinskog masiva, vikend provodimo na  Volujku, drugoj po visini planini u Bosni i Hercegovini, smještenoj u graničnom području sa Crnom Gorom.

Kako nas je čekao dug put, iz Prijedora krećemo u subotu u 4h. U Banja Luci nam se pridružuje grupa naših drugara te nastavljamo dalje ka Foči gdje nam se pridružuje grupa planinara iz PD „Trebević“ iz Istočnog Sarajeva i PSD „Patrija“ iz Gradiške. Nastavljamo vožnju  putem Foča -Gacko. Nakratko se zaustavljamo na Tjentištu u „Dolini heroja“. Raduje nas činjenica da je impozantni spomenik koji je izgrađen 1971. godine u čast borcima palim u čuvenoj bici na Sutjesci obnovljen i da je dobio izvornu bjelinu po kojoj je bio prepoznatljiv, te da će još dugo godina podsjećati na nezapamćenu hrabrost, požrtvovanje i moralnu čvrstinu  jedne generacije.

 Nakon  tunela Čemerno skrećemo desno na stari put a zatim kod napuštenog  hotela ponovo desno na dobar makadamski put koji vodi u Papin do gdje se, na 1443 m.n.v, nalazi planinarski dom koji će biti naša baza za ovaj uspon. Mi koji smo ovde prvi put, prijatno smo iznenađeni skladnom arhitekturom i uklopljenošću  doma u prirodni ambijent u kome se nalazi. Smeštamo se po sobama, prepakujemo stvari i krećemo na uspon na obližnji vrh Kuk (1817mnv). I ovoga puta imamo vodičku „premijeru“. Sada je to Milica koja kao vrsna planinarka nije imala problema pri obavljanju ovoga zadatka. U podnožju planine prolazimo pored uskih, krivudavih potočića i teško nam je da povjerujemo da upravo oni, u svojoj ukupnosti, stvaraju istorijsku rijeku Sutjesku. Na Kuk, laganim korakom i bez većeg napora  stižemo za 1h30min. Vrijeme je odlično pa sa vrha vidimo toliko planina da ih je teško pobrojati. Na dom se vraćamo u suton i, kao i uvijek, ostatak večeri provodimo u odličnoj zabavi za koju smo ovoga puta imali i dodatni razlog – proslavu Đžejninog rođendana. Naše dovitljive planinarke su obradovale slavljenicu sa improvizovanom tortom i omiljenom pjesmom što je bilo sasvim dovoljno za odličnu rođendanski zabavu. Oni najvrijedniji su uz zabavu i radili i tako, kao  rezultat kulinarske umješnosti našeg vodiča Tanje a uz „tehničku podršku“ Nate i Darka, nastaje odlična povrtna supica koja nas okrepljuje nakon dugog i napornog dana. 

U nedelju, bez pjetlova, ustajemo prije zore. Na uspon krećemo u 6h. Naš cilj je najviši vrh Volujka, Velika Vlasulja (2336 m.n.v.) i Studenac (2296 m.n.v.) te spuštanje na dom kružnom turom. Jutro je prohladno, vedro i bez vjetra, jednom riječju – idealno za planinarenje. Kao što je Milica juče uspješno vodila grupu, danas je red na Tanju.  U početku se krećemo istom stazom koja vodi na Kuk a nakon otprilike 20 minuta hoda, put za Veliku Vlasulju se odvaja lijevo. Staza vodi pored izvora Goveđak, koji je i posljednji izvor na ovom dijelu planine i od te tačke počinje oštriji uspon. Markacije su vidljive a i teren je pregledan jer se cijelo vrijeme vidi greben Volujka što omogućava snalaženje i onima koji nisu vični orjentiringu i njegovim brojnim i komplikovanim  pravilima. Bez obzira na to, na ovakvu  planinu je ipak najbolje ići sa iskusnim vodičima i ne prepuštati ništa slučaju.  Kako se penjemo, nailazimo sporadično i na snjeg koji nas malo usporava na užim i izloženijim dijelovima staze. Umjerenim tempom, na Veliku Vlasulju stižemo u 9h30min. Sa vrha su pruža fantastičan pogled prije svega na susjedni Maglić i Trnovački Durmitor ali i na Bioč, Durmitor, Lebršnik, Velež, Prenj, Zelengoru, Čvrsnicu i brojne druge planinske vrhove. Vrijeme je i dalje odlično pa na vrhu provodimo gotovo 1h. Potom, grebenom nastavljamo dalje u pravcu Studenca gdje stižemo oko 12h. Sa ovoga vrha, pruža se prekrasan pogled na Trnovačko jezero. Međutim, za razliku od Velike Vlasulje, na Studencu nas dočekuje prilično jak i hladan vjetar koji nam ne dopušta duži boravak i uživanje u pogledu. Fotografišemo se i krećemo nazad, a sa svakim metrom niže vjetar je sve slabiji i ubrzo opet imamo idealne vremenske uslove. Uz nekoliko pauza koje smo iskoristili za ležanje na travi i upijanje energije ove prekrasne planine, nastavljamo u pravcu Poljana. Već pri kraju uspona, svi se odjednom sjećaju da je ostalo povrtne supe što nam je bio motiv da ubrzamo kretanje kako bi opet uživali u ovom specijalitetu. Na dom stižemo u 15h30min.  Nakon ručka, pakujemo stvari i krećemo. Zaustavljamo se opet u Foči kako bi svi zajedno popili piće i  još jednom rezimirali utiske. Opraštamo se uz želje da se svi opet uskoro vidimo, a gdje bi drugdje nego na nekoj planini.

Tekst: Bojana Derkuća Bevandić

Fotografije: Nataša Milošević, Dijana Arsenić, Nataša Kaurin, Tanja Timarac, Bojana Derkuća Bevandić, Radenko Derkuća, Darko Dragić, Igor Milošev i Draško Zgodić

 

Vranica 2017

I ovaj vikend članovi PD ,,Klekovača“ proveli su na planini. Ovaj put, to je bila Vranica i njen najviši vrh Nadkrstac (2112 m.n.v) i nadaleko poznato Prokoško jezero (1636 m.n.v).
Iz Prijedora je usledio polazak 20 članova društva u rano subotnje jutro. Nakon višečasovne vožnje sa kraćim pauzama, uz obilazak grada Jajca i nezaobilaznim problemima sa mini-busom, planinari stižu do planinarskog doma ,,Rosinj“ (1680 m.n.v). Ovaj put izostao je uspon na obližnji istoimeni vrh, usled loše vremenske prognoze, ali nije izostala šetnja u neposrednoj blizini doma i da se osjeti prvi put ove jeseni škripanje snijega pod cipelama.
Veče je donijelo, a šta bi drugo, nego druženje uz pjesmu i zvuke gitare. Dobro znani domaćini potrudili su se da svojim gostoprimstvom i toplinom doma, priušte planinarima ,,Klekovače“ nezaboravan provod i štimung do kasnih večernjih časova.
Zimsko računanje vremena nije omelo planinare da se već u nedelju ujutro u 7h iskupe i krenu prema cilju, a to je vrh Nadkrstac. Na uspon kreću i domaćini, članovi PD „Goran“ Gornji Vakuf-Uskoplje, njih četvorica, pa uz koji vic i šalu, laganim tempom i siguran korak savladala se staza kroz borove šume, kleke i polja, uz neopisive prizore zaleđene vegetacije, ukrašene kristalima leda. Nakon dva i po časa hoda, stiže se do vrha Nadkrstac (2112 m.n.v). Pred sam izlazak na vrh, uslijedili su jaki udari hladnog vjetra, što je donijelo oblak koji je pri tom spriječio inače prelijep pogled. Nakon kratkog zadržavanja i zajedničkog fotografisanja, planinari su se uputili prema Prokoškom jezeru preko grebena, uz jak vjetar. Poslije sat i po vremena hoda, stiže se do cilja. Prokoško jezero, glacijalnog porijekla na 1636 m.n.v je proglašeno 2005. godine spomenikom prirode. Okićeno stočarskim kolibama-katunima, predstavlja dio netaknute prirode i izletničku destinaciju. Upravo u jednom od tih katuna, planinari prave kratah predah i okrepljuju se uz topao domaći čaj od brusnice. Usledio je polazak prema Domu, ali u smjeru prema prevoju Sarajevska vrata. Planinari prolaze prekrasnim planinskim pašnjacima prekrivenim snijegom, te nastavljaju makadamskom cestom, ostavljajući iza sebe vrhove Ločika (2107 m.n.v), Krstac, Treskavica, Rosinj. Domaćini nam uzgred pričaju o raznim bogatstvima Vranice i da ima ,,svega pomalo“, a posebno je interesantna činjenica da se mogu naći endemske biljke: vraničko zvonce, vranička vrkuta i bosanska zvončika.
Poslije tri i po časa hoda, stiže se na polaznu tačku. Uslijedio je odmor i ručak kao i čašica razgovora. Vrijeme je brzo iscurilo, pa je tako došao i trenutak da se oprostimo od domaćina i krenemo kući. Zahvalni na svemu što su pripremili za članove Društva, isti su dali čvrsto obećanje da će se i dogodine ponovo družiti na istom mjestu i to jubilarno po 10. put.
U Prijedor se stiglo u kasnim večernjim časovima, prepuni utisaka i želje za novim poduhvatima.

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Nataša Milošević, Dara Ljuboja, Luka Ivanković, Menso Hozić, Darko Dragić i Draško Zgodić

 

Radna akcija – jesen 2017

 

Narodna poslovica kaže: ,,Samo dogovor kuću gradi“ i zaista vrijedi u svim poslovima i sferama života.  Dogovor je još pao na prethodnom izletu na Dinaru i Cincar, da je vikend koji slijedi, odličan za jesenje uređenje našeg planinarskog doma u Kotlovači.

Subota, 7. Dan mjeseca Oktobra, osvanula u suncu i vedrini,  okupila je članove društva ,,Klekovača“ na pomentom domu. Uz doručak i časicu domaće rakije, pravimo plan i raspored aktivnosti  i odrđejujemo ko, šta i kako, jer za uspješno izvedenu akciju je ključna dobra organizacija.

Bez pogovora, Rašo se imenuje za šefa ,,radilišta“, a zamjenik mu je Luka.  Krenulo se od dnevnog boravka Doma, iznošenjem mobilijara i priprema zidova za krečenje. Detaljna priprema zidova, skidanje ostatka plijesni i vlage, zaštita i premazivanje, doprinijela je da pojedini učesnici akcije izgledaju kao da rade na remontu nuklearnog postrojanja, ali o svemu se  vodilo računa.  I profesionalni moleri, pozavidjeli bi vještinama učesnika akcije, na dobrom šmirglanju pukotina i neravnina i gletovanju istih, a bome i akrobacijama na ljestvama.

Uz smijeh i po koji ples, a sve u dobrom  raspoloženju, subota protekla u pripremi i zaštiti zidova i ostalih dijelova na kojima ne smije da se nađe boja. Vrijedne ručice do večere uspijevaju da valjcima, četkama i raspoloživim sredstvima okreče dnevni boravak.  Šef  obustavlja radove  jer je vrijeme  za večeru.

Iako je već poznato, Nata i ovaj put polaže ispit vrsne kuharice – teletina i pekarski krompir, što bi rekli ,,kec iz rukava“  su njena dobitna kombinacija, izmamili su sreću i radost učesnicima, koji su  uz časicu razgovora, ostali do kasno u noć.

Pomalo ,,isprovocirana“ Natinim vještinama, Tanja se prva budi i mjesi  i sprema uštipke,  koji su zamirisali cijelu Kotlovaču i izmamili akcijaše na buđenje i ustajanje iz toplog kreveta.  Nedjelja je dan za završnicu poslova.  Radovi protiču po planu i uspijeva se okrečiti  još i hodnik, kuhinja i sanitarni čvor. Krpice u ruke, zadnji ,,glanc“ i dom je kao nov.

Obzirom da je akcenat akcije bio na unutrašnjem uređenju doma, za spoljašnji dio bio je zadužen Vlado, koji je motornim trimerom pokosio travu. Za pripremu ogrevnog drveta, pobrinuli su se Bilja, Branko i Marko. Možda nisu izgledali kao iz Cecinog  spota ,,Idi dok si mlad“, ali svoje uloge su ovaj vikend odigrali na zavidnom nivou.

Radovi su uspješno privedeni kraju, po planu i programu s početka priče. Dom na Kotlovači je dobio novo ruho, iako učesnici nisu dobili udarničke značke, nagrađeni su dobrim jelom. U duhu one narodne ,, ko može dobro da jede može dobro i raditi“, Bojana  učesnike nagrađuje  vrsnim specijalitetom ,,Spaghetti Bolognese“, a  da kraj bude sladak, pobrinula se Milica sa svojom ,,handmade“ domaćom torotom od kestena.

Kako običaji nalažu, uz čašicu-dve, vesela družina  je sumirala rezultate akcije na kraju dana  i otvorila teme za neke nove poduhvate, a za ovaj put hvala učesnicima: Tanja, Nataša, Milica, Dara, Bojana, Bilja, Vera,  Mira, Draško, Rašo, Luka, Branko, Vlado, Marko 1, Marko 2, Senad, Pop i Darko.

Tekst: Darko Dragić

Fotografije: Nataša Milošević, Draško Zgodić i Darko Dragić

 

Dinara-Cincar 2017

Za razliku od niza prethodnih vikenda kada je zastava našeg Društva krasila vrhove planina u Austriji, Sloveniji i Italiji, ovog vikenda smo „igrali“ na domaćem terenu a izbor je pao na Dinaru i njen najviši vrh Troglav (1913 m.n.v.) i Cincar (2006 m.n.v.), istoimeni najviši vrh cincarske grupe.
Na put krećemo u 6h iz Prijedora a prvu pauzu pravimo u Drvaru kako bi se okrijepili toplim čajem. Tu srećemo i neke naše sugrađane koji vode porijeklo sa tog kraja i koji su došli u zavičaj da beru šipke. Pozdravljamo se uz obostrane dobre želje i nastavljamo dalje u pravcu sela Sajković. Odvajanje za Sajković se nalazi sa desne strane magistralnog puta B.Grahovo-Livno i dalje nastavljamo vožnju dobro uređenim makadamskim putem. Zbog radova koji se izvode upravo na dijelu puta gdje smo trebali oštro skrenuti u desno, putokaz je pomjeren tako da smo otišli u krivom smjeru. Na sreću, naišli smo na simpatičnog lugara koji je išao ispred nas svojim vozilom i doveo nas do mjesta odakle počinje uspon na Troglav.
Srdačno mu se zahvaljujemo i na uspon krećemo u 11h sa nadmorske visine od 1200 m. Već nakon 20-tak minuta hoda polegnutom šumskom stazom, dolazimo do raskršća. Lijevo se odvaja staza koja vodi na lakši ali duži usponu dok je staza ravno ili polu desno kraća ali je zahtjevnija. Ta, zahtjevnija staza nosi dva naziva: „Mary“ i „Alpinistička staza“. Mi smo se odlučili za kružnu turu, za uspon smo odabrali „Mary“ a za silazak lakšu stazu.
U nastavku staza vodi nešto oštrijim usponom do izlaska iz šume i dolaska na sedlo sa kojeg se vidi masiv Troglava u svoj njegovoj veličini. Vrijeme je idealno tako da nam se otvara prekrasan pogled na Livanjsko polje. Ubrzo izlazimo iz šumskog pojasa i ulazimo u područje klekovine i kamenjara. Penjemo se po prilično strmoj i na pojedinim dijelovima izloženoj stazi sa rasutim kamenjem. Na pojedinim dijelovima staze, prolazimo ispod visokih stijena i jednoglasno konstatujemo da bi bilo vrlo poželjno nositi kacigu zbog mogućih odrona sitnog kamenja. Sve u svemu, naziv „alpinistička staza“ možda je pretjeran ali ipak moramo priznati da smo se dobro zagrijali na ovom dijelu staze. Sa izlaskom na travnati i valoviti greben dolazi i kraj našim „mukama“ i dalje, laganim korakom, nastavljamo prema vrhu. Sam vrh je blago zaobljena zaravan i na njemu se nalazi geodetski stub. Ime Troglav je dobio zbog svog oblika tj. tri vrha, Mali 1661 m, Srednji 1790 m i Veliki 1913 m koji se nalaze u neposrednoj blizini i zajedno čine koherentnu cjelinu. Kako je vrijeme odlično, ostajemo na vrhu više od sat vremena i uživamo u prekrasnom pogledu na Peručko jezero, Livanjsko polje, Dinaru i okolne velike površine sipara.
Silazimo lakšom ali jednako lijepom stazom i na polaznu tačku stižemo u 17h. Inače, na ovom usponu naša Tanja je dobila priliku da pokaže svoje vodičke sposobnosti i planinarski plenum konstatuje da se dobro pokazala.
Prepakujemo se i nastavljamo vožnju ka Planinarskom domu „Podhum“ koji se nalazi u podnožju planine Kamešnice i u neposrednoj blizini Buškog jezera. U Domu se srećemo sa većom grupom planinara iz Siska. Naš vodič Draško poznaje njihovog vodiča te sretni zbog tog slučajnog susreta zaključujemo kako je svijet mali, naročito za nas planinare. Veče provodimo u druženju sa našim domaćinom Željkom Puđom koji nam, kao dugogodišnji planinar i vrsni poznavalac „staza i bogaza“ ovoga kraje, daje niz korisnih informacija i preporuka za neke naredne uspone. U tim, stručno – planinarskim ali i drugim temama smo se malo zanjeli i ostali do kasno u noć.
Ipak, ujutro ustajemo čili i veseli jer znamo da nas čeka još jedan lijep dan i još ljepša planina.
Do Planinarskog doma „Kruzi“(1265 m.n.v.), odakle planiramo izvesti uspon na Cincar, vozimo se oko 1h . Na uspon krećemo u 9:30 zajedno sa planinarima iz Siska.
Planinska grupa Cincara se pruža otprilike od prevoja Mlinište do područja Buškog jezera, sjeverno od grada Livna. Na području cincarske grupe nalazi se nekoliko većih i visoko smještenih kraških polja a najznačnija su: Livanjsko, Grahovsko, Glamočko, Duvanjsko i najviše među njima, Kupreško polje (1100 m.n.v.).
Visinska područja oko planine Cincar karakterišu travnate površine ili goli kraški teren. Travnata staza je u početku polegnuta ali već nako 40tak minuta počinje uspon, ne pretjerano oštar ali konstantan. Krećemo se prema kamenitom grebenu i nailazimo na više oznaka za minska polja kao i na ostatke bunkera iz zadnjih oružanih sukoba na ovom području. Na vrh Cincara, umjerenim tempom stižemo u 12:30h. Kako je vrijeme lijepo, ostajemo na vrhu gotovo sat vremena. Fotografišemo se u svim mogući kombinacijama, odmaramo se i uživamo u prekrasnom pogledu na Troglav, Stožer, Šator, Vitorog, Buško jezero i gore pobrojana kraška polja.
Sa vrha se spuštamo drugom stazom preko Švabinih štala. Silazak tom stranom je dosta strm bez vidno utabane staze tako da smo se raštrkali na sve strane, svako tražeći sebi najbolji put do silaska na ravniji teren. Inače, ovaj kraj je poznat po Livanjskom siru koji se počeo proizvoditi krajem 19. vijeka kada je ovo područje bilo pod upravom Austro – Ugarske a proizvodnja je započeta upravo ovdje u objektima koje je narod prozvao „Švabine štale“ .Pragmatična Monarhija je odmah prepoznala prirodne potencijale ovog kraja i 1886. je osnovana „Zemaljska poljoprivredna stanica“ a u okviru nje i sirana. Od tada pa do danas, promjenile su se brojne uprave ali je Livanjski sir ostao jednako ukasan i cijenjen.
Pri silasku nailazimo na još jednu znamenitost ovog kraja, krdo prelijepih divljih konja koji i nisu toliko divlji jer su dopustili da im priđemo i da se fotografišemo sa njima.
U polaznu tačku stižemo u 16:30h. Na ovom usponu, vodičku „premijeru“ je imao Rašo sa kojim je takođe, strogi planinarski plenum bio zadovoljan. Na Domu pravimo pauzu za popodnevnu kaficu a potom se opraštamo od ekipe iz Siska uz obećanje da ćemo se uskoro vidjeti na petrinjskoj kestenijadi. Slijedi grupno fotografisanja i polazak. Domar nas domaćinski ispraća sa po čašicom lincure za koju kaže da: “čili i liči“. Da li zbog čudotvorne rakije ili zbog svega lijepog što smo vidjeli i doživjeli u ova dva prekrasna dana, na put krećemo čili, zadovoljni i veseli, gotovo toliko da bi mogli popeti još jednu planinu…Odustajemo od te zamisli jer ipak, nešto moramo ostaviti i za naredni vikend.
Tekst: Bojana Derkuća Bevandić
Fotografije: Bojana, Darko, Tanja, Rašo, Nataša i Draško.

 

Grossglockner 2017

Ime Grossglockner, kako je zaključio Belsazar Hacquete, dolazi od njegovog karakterističnog oblika koji podsjeća na zvono. Opet, neki drugi kažu da je to germanizovana verzija slavenske riječi Klek, a naziv Veliki Klek je i dalje u upotrebi u Sloveniji. Ako se uzme u obzir da su ova područja današnje Austrije u periodu od 6-8 vijeka nove ere naseljavali Slaveni, ta verzija zvuči moguće.
No, kako god bilo porijeklo imena, ova veličanstvena planina privlači mnogobrojne planinare i alpiniste već dugi niz godina, još od prvog zabilježenog uspona u ljeto 1800. godine. Tako smo i mi odlučili da će druga polovina septembra biti odlično vrijeme za uspon.

Prva polovina sedmice nije obećavala dobre uslove zbog velike količine padavina i novog snijega koji se zadržavao na planini, ali smo ipak okušali sreću i krenuli put masiva koji razdvaja austrijske pokrajine Tirol i Karintiju. Sitnice kao što je zaboravljen važan komad opreme nisu nas spriječile da nastavimo dalje. Srećom, čak i u malim austrijskim gradovima ima dovoljno prodavnica planinarske opreme, gdje je taj propust mogao biti nadoknađen. A naučena je i važna lekcija. Koliko god iskustva u pakovanju opreme imali, nemojte se oslanjati samo na to. Ipak koristite listu opreme koja vam treba, da vam se ne bi desilo da opremu kupujete usput.
Zaboravljena oprema nas nije spriječila, ali višak snijega jeste uticao na izbor puta ka vrhu planine. Iako je plan bio da se penjemo smjerom Stüdlgrat, odnosno jugozapadnim grebenom, poslušali smo savjet domara u Stüdlhütte domu i krenuli normalnom stazom. Zaključili smo da nije neophodno da završimo kao Till Lindemann u sjajnom spotu, još bolje pjesme, snimljene upravo na Grossglockneru.

Iako smo na večeru u Stüdlhütte (2802 m) zakasnili, na spavanje smo ipak otišli nakon obilnog obroka od supe, sira i tiramisua. Čudno zvuči, ali je ustvari bilo vrlo dobro.
Na vrh krećemo ranom zorom, uz brojne naveze koje takođe kao bazu koriste ovaj dom. Snijega ima dosta za ovo doba godine, pa su dereze potrebne već od samog doma. Nakon pola sata hoda stižemo do glečera Kodnitz, a ubrzo i do grebena koji vodi do najvišeg doma u Austriji, čuvenog Erzherzog Johann Hütte ili Adlersruhe (3454 m).
Uz odlično vrijeme i još bolji snijeg put od doma do grebena Grossglocknera ne traje dugo. Na grebenu je potrebna posebna pažnja zbog velike eksponiranosti staze, ali posebno zbog drugih naveza sa kojima se nekada treba mimoići, a nekada ih prestići. Ipak, vrlo dobrim tempom, tokom kojeg smo uspjeli uživati u pogledu na okolne vrhove ali i na najveći austrijski glečer Pasterze (maksimalne debljine 275 m), dolazimo do Kleineglocknera (3770 m) i prelazimo sedlo, kao dva najzahtjevnija dijela staze prema vrhu. Za manje od četiri i po sata stižemo do vrha (3798 m) i stavljamo ruke na čuveni Grossglockner Gipfelkreuz. Originalni je postavljen još davne 1802. godine i prvi je krst postavljen na vrh neka planine. Prvi krst je bio drveni i nije dugo potrajao. Postojeći je posvećen 25-oj godišnjici braka cara Franje Josipa I i carice Elizabete, a uz popravke i restauracije, stoji na vrhu od 1880. godine.

Nakon gotovo 45 minuta na vrhu, spuštamo se istom stazom nazad, sve do doma gdje nas čeka zaslužen odmor. Slijedećeg dana, iz doline bacamo još jedan pogled prema crnoj planini uz želju da je uskoro ponovo vidimo.

Tekst: Draško Zgodić
Fotografije: Igor Milošev i Draško Zgodić

 

Peca 2017

Kažu da ako dovoljno puta nešto pokušavate, prije ili kasnije uspijete u tome. Tako je bilo i sa našim izletom na Pecu, planinu u Karavankama. Izlet smo nekoliko puta odgodili zbog loše vremenske prognoze. Prošle godine smo čak krenuli put Slovenije sa namjerom da se penjemo na Pecu ali smo na terenu, zbog dosta novog snijega, odustali od toga i penjali jedan manje zahtjevan vrh. Tako da smo na ovaj put krenuli sa nadom da ćemo konačno da izađemo na vrh te planine.

Kao i obično, put do Slovenije je protekao u obilasku prodavnica sportske opreme, ovoga puta u Zagrebu i Celju. Neko je kupio neki odjevni predmet, neko šljem, neko pojas ili set za samoosiguranje. A neko je samo kupio pšenično pivo i breskve.

Do mjestašca, Črna na Koroškem, stižemo u popodnevnim časovima. Gradić je poznat kao rodno mjesto Tine Maze, najpoznatije i najuspješnije alpske skijašice iz Slovenije. Tu nas čeka naš dragi prijatelj i domaćin, Jovo Đurić. Nakon srdačnih pozdrava, nastavljamo do parkinga, koji se nalazi na 400 m ispod Doma na Peci (1665 m). Na parkingu nas čeka još jedan naš prijatelj, Brane Meh, koji je po običaju spremio piće dobrodošlice. Ubrzo krećemo stazom do doma, koja nas vodi pored pećine u kojoj se nalazi statua Kralja Matjaža, tzv. Votlina Kralja Matjaža. Kralj Matjaž je legendarni vladar, pravedan i zaštitnik naroda. Vjeruje se da je njegov lik, pored prethrišćanskih predanja, zasnovan na stvarnom liku ugarskog kralja Matjaša Korvinusa, poznatog po borbama protiv Turaka, krajem 15. vijeka. Legenda kaže da se sa svojom vojskom sklonio u pećinu pod Pecom i za kamenim stolom utonuo u san. Kada njegova brada devet puta okruži sto, on će se probuditi i ponovo krenuti u borbu da progna neprijatelje i zaštiti narod. Uz debatu da li je slobodarski slaviti mađarskog kralja kao velikog heroja u Sloveniji, nastavljamo dalje.

Ubrzo stižemo i u Dom na Peci, gdje se smještamo po sobama i ostatak večeri provodimo uz fino druženje i poneko pivo. Prognoza je za sada prihvatljiva, ali se dogovaramo da rano ujutro razmotrimo mogućnost uspona.

Nakon ranog ustajanja, doručka i zaključka da će možda biti malo kiše, krećemo put vrha. Od doma do vrha Pece, Kordaževe glave (2125 m) ima oko sat i po hoda. Već nakon dvadesetak minuta, dolazimo do raskršća, gdje se dijelimo u dvije grupe. Manja kreće težom, Via ferrata stazom, a veća onom lakšom Via normale. Dobro napredujemo uz sajlu, a sigurni smo da ni druga grupa nema problema pri usponu. Vrijeme je vjetrovito i oblačno, tako da nemamo neki poseban pogled. Inače, vrlo dobro bi vidjeli veći dio grebena Kamniško Savinjskih Alpi. Ovako, samo povremeno vidimo Raduhu (2062 m).

U predviđenom vremenu stižemo do vrha, a tamo nas već čeka druga grupa, koja je zbog najmlađeg člana, našeg Luke, imala vrlo brz tempo. Luka je nametnuo taj brzi tempo, jer je znao da ga na vrhu čeka torta, na koju čitavim putem  paze njegovi roditelji, Bojana i Rašo. I ove, kao i prošle godine, Luka je svoj rođendan proslavio na planini. Prošle godine je to bio pohod na Prisojnik, a ove godine to je Peca. Želimo mu, uz želje za sretan život i dobro zdravlje za njegov deseti rođendan, da tako nastavi i da svaki slijedeći provede na jednako lijepom mjestu. A svi znamo da su planine najljepša mjesta na ovoj našoj planeti. Uz pjesmu, zastavu i tortu slavimo Lukin, ali i rođendan male Anike, kćerke naše drage planinarke Ivane. Njoj je tek prvi rođendan, a pošto je Luki deseti, sa tortke skidamo nulu i dobijamo odgovarajući broj, bar za fotografisanje. Luka nam nije zamjerio, a nadamo se da su se Ivana i Anika obradovale.

Na vrhu opet odlučujemo da se podijelimo i da jedna grupa krene istim putem nazad, a druga, malo dužim, kroz Austriju kreće put Rudnika v Topli. Put ubrzo postaje prilično strm, a počinje da pada i kiša, pa vrlo pažljivo moramo da se krećemo. Iako pazimo, poneko završi i na zemlji, zbog jako klizave podloge. Ipak sretno stižemo do podnožja, gdje se odmaramo čekajući autobus sa drugom polovinom grupe da dođe po nas. Zbog oblaka i kiše nismo vidjeli mnoge vrhove i planine koje se inače vide sa Pece, između ostalih Triglav (2863 m), Grossglockner (3798 m), Grossvenediger (3657 m), ali smo svejedno vrlo zadovoljni izletom. Planine se nekada sakriju oblacima, ali zbog toga nam nisu manje lijepe ili privlačne.

 

Tekst: Draško Zgodić

 

Fotografije: Ena Končar, Branislav Galić, Bojana Derkuća-Bevandić, Radenko Derkuća i Draško Zgodić

 

Jalovec 2017

Planinari “Klekovače“ prethodni, kao i mnoge vikende prije, nisu osvojili nijednu planinu. Ali smo se uspješno popeli na Jalovec, „Kralja slovenskih gora“, kako ga zovu planinari u Sloveniji. Kako je rekao Sir Edmund Hilari, planine ne osvajamo, pokoravamo samo sebe i svoje slabosti.

Jalovec (2645 m), čiji je sjeverni reljef na grbu Planinske Zveze Slovenije (www.pzs.si) i šesta po visini planina u Sloveniji, je vrh do koga vode samo veoma zahtjevne staze i nije za svakoga. Stoga smo i mi na ovu testnu turu krenuli samo sa osam iskusnih planinara. Da vidimo kakve su mogućnosti za organizovanje uspona za veću grupu.

Plan nam je bio da prvi dan iskoristimo za tehnički zahtjevan Via ferrata uspon na Malu Mojstrovku kroz Hanzovu pot, ali kiša nas je spriječila u tome. Ali nas nije spriječila da u Kranjskoj Gori posjetimo pub i bazen u lokalnom hotelu. Neko bi pomislio da je kupanje u banjskoj vodi korisnije za kondiciju od engleskog portera, ali ispostaviće sa da to i nije potpuno tačno. Nakon takve ralaksacije dolazimo na planinski prevoj Vršič (1611 m) i većini dobro poznatu Erjavčevu koču. Prognoza za sutra je obećavajuća, mada tokom noći kiša intenzivno pada i čuje se jaka grmljavina.

Zbog duge i naporne staze koja je pred nama, krećemo iz doma već u 05:00 h i prvih sat vremena hodamo u mraku. Prvi i duži dio staze traverzom prolazi ispod grebena Mojstrovke i Velike Dnine. Sa prvim zracima sunca na istoku vidimo vrhove Prisojnika (2547 m), Razora (2601 m) i Triglava (2864 m). Nakon izlaska iz šumovitog dijela staze i nakon više od dva sata hoda, pred nama se po prvi put ukazuje Jalovec kome prilazimo sa jugoistočne strane. A nakon četiri sata hoda svraćamo na čaj u Zavetišče pod Špičkom (2064 m), gdje nam domar i pripadnik GSS-a, daje savjete u slučaju lošeg vremena na vhu. Za sada je samo vjetrovito i malo oblačno.

Nakon odmora i čaja, stavljamo opremu za tehničke uspone i krećemo prema vrhu. Završni dio uspona na Jalovec je otprilike jednak onom na Triglav, sa tom razlikom da ima značajno manje sajli za osiguranje.
Kvalitet stijene je dobar, ali na mnogim mjestima preko stijene se nalazi sitno kamenje koje otežava kretanje. Zadnji dio uspona prolazi grebenom Jalovca, gdje je potrebna posebna pažnja posebno u slučaju vjetra. Na sreću, vjetar se smirio i o tome nismo morali da brinemo. Stižemo do vrha za dva sata, odnosno od polaska do vrha nam je trebalo sedam sati, uključujući i odmore. Vrh Jalovca nam nije pružio neki pogled jer smo se našli u oblaku. Tek povremeno se ukazuju vrhovi planina u okolini i dolina ispod nas. Vidimo Log pod Mangartom, dolinu Loške Koritnice. Na žalost, vrh i upečatljivu stijena Mangarta (2679 m) nismo vidjeli sa Jalovca. Nakon kraće pauze za fotografisanje i poneki zalogaj, ali i za planinsku jogu, krećemo nazad. Silazak je zbog nedostatka sajli zahtjevniji nego uspon, ali polako i sigurno napredujemo ka ravnijem dijelu staze. Uz malo kraćih pauza, vrlo dobrim tempom do Vršiča stižemo za trinaest sati hoda i pređenih 21 km od jutrošnjeg polaska. Zaključak ove testne ture je da je ovom stazom ne mogu baš svi da krenu. Potrebna je vrlo dobra fizička kondicija i iskustvo u penjanju na neosiguranim izloženim stazama. Tako da, spremajte se za ovaj uspon. Nakon toplog tuša, ričeta i obare, spremni smo za put. Do slijedećeg puta pozdravljamo najljepše slovenačke planine, Julijske Alpe.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Sanja Maglov, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić

 

Pirineji 2017

Trebao je to biti još jedan sasvim običan godišnji odmor kao i svake godine, ali smo mnogo ranije sestra Maja i ja odlučile da to ne bude baš tako. Odlučile  smo se za Pirineje, prirodnu granicu između Španije i Francuske. To je planinski vijenac koji se proteže dužinom od  490 km i ima preko 200 vrhova viših od 3000 m. Obišle smo nekoliko vrhova među kojima su Acherito (2374 m, Španija),  Midi  d’Ossau (2884 m, Francuska) i na kraju Picos del Infierno (3082 m-3076 m-3073 m, Španija) što u slobodnom prevodu znači Vrhovi Pakla.  Ni jedan uspon nije bio ni malo lagan, a ni kratak. Hodalo se od 10 do 12 sati po veoma zahtjevnim stazama koje nisu osigurane i markirane. Postizala se visinska razlika pri usponu od 1000 m, pa čak i do 1500 m. Posebno zahtjevan je bio uspon na  Picos del Infierno sa visinskom razlikom od oko 3000 m za šta nam je trebalo nešto manje od 13 h hoda.  Ništa manje zahtjevan uspon nije bio ni Midi d’ Ossau. Zahvaljujući našima domaćinima Sonji i Albertu uspjeli smo uspješno odraditi sve uspone koji su bili jednako lijepi i teški. Pokušaću uz fotografije i kratak opis da vam približim naše  iskustvo sa Pirineja.

Tekst: Tanja Timarac

Fotografije: Maja Timarac i Tanja Timarac.

 

Mangart 2017

Mangart, planina u Julijskim Alpima čijim vrhom prolazi granica između Italije i Slovenije, a čije padine se spuštaju do same granice sa Austrijom je prethodnog vikenda dočekala planinare “Klekovače”. Prvi dan putovanja je, kao što imamo običaj, iskorišten za obilazak prodavnica planinarske opreme u Ljubljani i uživanje u krempitama sa Bleda. Treba dodati da je bilo i onih koji su se, po akcijskoj cijeni, okupali u Bledskom jezeru.

Zbog malog kapaciteta domova u blizini samog Mangarta, a velike grupe koju vodimo, za prenoćište smo izabrali jedan od najvećih i najpoznatijih domova podno Triglava, Aljažev dom u dolini Vrata. Dolazimo do doma u kasno popodne, taman da stignemo vidjeti zalazak sunca iza Triglava. Jedan od najljepših i sigurno najimpresivniji pogled na Triglav je upravo iz doline Vrata, jer se na relativno maloj udaljenosti nalazi grandiozna sjeverna stijena Triglava, druga po visini u Sloveniji sa svojom visinom od 1400 m. Dok vodiči dogovoraju detalje oko smještaja, ostali koriste priliku za fotografisanje i uživanje u pogledima na Triglav, Škrlaticu, Dolkovu Špicu. Prije večere i sumraka nam ostaje još malo vremena da provjerimo opremu i održimo kratko predavanje o kretanju po via ferrata smjerovima i načinu korištenja tehničke opreme, za one koji je prije nisu imali priliku koristiti. Neko nakon toga stiže da naruči i večeru, a nekome ostaje da jede suhe kifle, jer kuhinja radi samo do 20 časova.

Ranoranioci stižu da vide vrh Triglava obasjan suncem, dok oni sporiji moraju da se zadovolje pogledom na oblake koji su prekrili stijene. Pošto je naša polazna tačka za uspon udaljena nekoliko sati vožnje, krećemo rano prema Mangartu. Uz put nam se otvaraju sjajni vidici prema vrhovima Julijskih Alpi, ali vidimo i tamne oblake koji dolaze iz pravca jugozapada i ne obećavaju dobro vrijeme na planini. Prelazimo granicu bez graničara, da bismo se nakon pola sata vožnje kroz Italiju, opet vratili u Sloveniju. Može se učiniti kao čudan itinerer, ali to je ipak najbolji put prema našoj destinaciji. Prolazimo pored Rabeljskog jezera ili Lago del Predil, kako ga zovu Italijani i kujemo plan da se tu okupamo nakon silaska sa planine. Ubrzo stižemo do početka Mangartske ceste, koja je cesta sa najvišom nadmorskom visinom u Sloveniji. Dolazi do Mangartskog sedla, na visini  od 2072 m, duga je 12 km, ima 17 vrlo oštrih zavoja i 5 tunela. Naš vozač nas ipak sigurno dovozi do vrha.

Iako vrijeme ne obećava, brzo se spremamo za polazak. Nakon pola sata hoda, dijelimo se u dvije grupe i jedni drugima želimo sretan uspon. Manja grupa kreće težim Slovenskim smjerom, a veća ide Italijanskim smjerom, koji je nešto lakši. Na oba smjera se nalaze sajle za osiguranje i oba su kvalifkovana kao Via ferrata smjerovi. Ubrzo nakon polaska ulazimo u oblak i kiša polako počinje da pada, tako da nam je pogled doseže tek nekoliko metara ispred, što možda i nije loše, bar za one koji se plaše pogleda u provaliju. Kretanje nam značajno otežavaju mokre i klizave stijene i potrebna je potpuna koncentracija za svaki korak i pokret. Ipak, svi iz manje grupe sretno stižemo do vrha treće po visini planine u Sloveniji, koja je sa visinom od 2679 m odmah iza Triglava i Škrlatice. U isto vrijeme gore pristižu i planinari iz veće grupe, koji nam kažu da je većina njihove grupe stigla do vrha, ali je nekoliko planinara odustalo zbog lošeg vremena ili zahtjevne staze. Napravili su dobru odluku, jer svi moramo poznavati svoje granice i praviti dobre procjene. Jedan od najvećih svjetskih alpinista, Ed Viesturs je pametno rekao da je dolazak na vrh opcija, ali silazak je imperativ.  Čestitamo jedni drugima na usponu i nakon kratkog fotografisanja, svi zajedno krećemo nazad Italijanskim smjerom. Opet se potvrđuje da je silazak sa planine ako ne teži od uspona, onda bar jednako težak, posebno u ovim vremenskim uslovima. Potrebno je mnogo pažnje da bi se sigurno sišlo niz klizave i strme stijene. I pored toga je bilo nekoliko padova, ali su svi na sreću završili bezazleno i bez ozbiljnih povreda. Iako tokom uspona i na samom vrhu nismo mogli uživati u pogledima, planina nas dok silazimo nagrađuje povremenim sunčanim intervalima i pogledima kroz razbijenu oblačnost. Vidimo Belopeška jezera sjeverno od planine, kao i vrhove Jaloveca, Male Mojstrovke, Prisojnika.

Svi sretno stižemo do parkinga gdje nas očekuje prava gozba, koju nam je i ovaj put spremio naš prijatelj i domaćin Brane Meh. Svima nam je trebalo takvo okrepljenje, pa smo mu veoma zahvalni na trudu. Nakon bogatog obroka smo obavili i ono što nismo stigli na vrhu, krštenje onih kojima je ovo prva najveća visina. Ostaje nam još da se spustimo Mangartskom cestom, što je nekima veći izazov nego uspon na planinu, pa put provode sjedeći na podu autobusa, bez opasnosti da im pogled ode prema provaliji. Ali naš vozač i ovaj put pokazuje da je dorastao zadatku i na kraju biva nagrađen aplauzom, a na Božinu incijativu i skromnim prilozima. Pozdravljamo Julijske Alpe i Sloveniju, do skore ponovne posjete.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Darko Dragić, Nataša Milošević, Sanja Maglov, Duška Milanović i Draško Zgodić.

© 2017: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress