Archives

now browsing by author

 

Planinarska kestenijada na Hrastovičkoj gori

Svanulo još nije, niti je zora zarudila a ispred sportske dvorane “Mladost” u Prijedoru se okupilo dvadesetak planinara. Vjerovatno negdje putuju. Te subote, 14. oktobra 2017. godine ranoranioci su se okupili da krenu prema Petrinji u Hrvatskoj na “Planinarsku kestenijadu” koju organizuje HPD “Zrin”. Planinari “Klekovače” već tradicionalno, po peti put, učestvuju na ovoj manifestaciji.

U centralnom gradskom parku u Petrinji okupili su se planinari iz 35 planinarskih društava. Ljubazni domaćini su poželjeli dobrodošlicu i nakon par riječi počeli smo sa onim zbog čega smo došli. Krenuli smo sa hodanjem. Prošavaši na drugu stranu parka i kraćom šetnjom niz jednu gradsku ulicu prešli smo most i dalje nastavili lijepo uređenom stazom uz rječicu Petrinjčicu. Šetnjom uz Petrinjčicu u koloni dvoje po dvoje se, zapravo, moglo vidjeti da je ove godine ovo najmasovnija kestenijada ikad jer je kolona bila nepregledno dugačka. Bilo je tu dosta poznatih lica iz Zagreba, Varaždina, Siska, Splita… Kao mala godišnjica mature.

Kako smo napuštali gradsku zonu i odvojili se od Petrinjčice počeo je uspon. Naravno, odmah se skidao višak odjeće i počeli su se piti tekući derivati da, slučajno, ne bi došlo do pregrijavanja. Kolona, u pravom smislu te riječi, nekako je funkcionisala do ulaska u šumu a onda je postala misaona imenica. Šuma je bila prepuna kestenja, šipka i trnjina. Svi su se raštrkali da sakupe ili uberu nešto od toga. Tražio se ranac više ili vrećica više. Pomislićete da je nastupio haos i da više nije bilo reda u marševskoj koloni, međutim, varate se. Vodiči i organizatori iz HPD “Zrin” Petrinja koji su imali vidno okačene akreditacije su sve to držali pod kontrolom. Svako je mogao da uživa u sakupljanju plodova šume ali se i polako kretao prema cilju. Kolona je ipak postojala i niko nije ostavljen sam i iza svih. Svaka čast na dobroj organizaciji!

Nije bilo potrebe za većim odmorima jer je vrijeme bilo idealno: niti previše toplo niti previše hladno a i tempo je bio umjeren. Pored jednog poljoprivrednog gazdinstva, kraj kojeg uvijek prolazimo, gordo nam je poziralo krdo ponija. Svake godine nas dočekuju ispod jedne jabuke gdje nam indirektno poručuju da još neki prostali plod uberemo i njima damo. Vrlo mudro. Za uzvrat poziranju bili su nagrađeni jabukama. Svi smo se obradovali ponijima a posebno najmlađi učesnici.

Peli smo se prema vrhu Hrastovičke gore a u šumi je bilo sve više kestenja i sve više sakupljača. Takođe, iz pravca doma se čula muzika što je bila dobra najava savršena zabave. Stigavši na plato ispred planinarskog doma “Matija Filjak” (415m) ugledali smo veliki broj planinara koji se rasporedio po postavljenim klupama i stolovima, zatim štandove sa domaćim proizvodima, roštiljem, pićem i što je najvažnije nekoliko peći za pečenje kestenja. Miris pečenog kestena je mamio sve prisutne i širio se Hrastovičkom gorom. Smjestili smo se za par stolova jer smo bili jedna od brojnijih grupa i počela je trpeza “iz ranca” ali i sa obližnjih štandova – kestenje, domaće kobasice, grah, gulaš te kraft piva. Al` se dobro jelo, baš.

Dok smo jeli, muzika i zabava su počeli. Brzo smo se pridružili svi jer je bilo muzike za staro i mlado i išlo je sve u veselom ritmu. Voditeljica programa je najavila početak zabavnog dijela u smislu ispijanja piva, potezanja konopca i bacanja kamena s ramena. Imali smo takmičare za sve discipline i sve kategorije osim za prvu. Da, sramota. Ali šta da se radi. Naše djevojke su u disciplini povlačenje konopca došle do polufinala i tu su izgubile od ekipe koja je godinama prva u toj disciplini ali ove godine su i one posustale pred jačom ekipom iz Siska. Muška ekipa nije stigla nigdje jer je odmah na početku izgubila i time nije odbranjena titula od zadnjeg takmičenja. No, nije važna pobjeda niti je važno učestvovanje, važno je dobra zabava i dobro društvo. Dogovorili smo se da obje ekipe idu na Kotlovaču da vježbaju povlačenje konopca. Svaka ekipa će vježbati tako što će povlačiti konopce koji će biti svezani za dva potporna stuba koji drže krov doma i povlačiće dok stubove ne isčupaju iz betona i dok se, naravno, krov ne sruši. Žrtva jeste ali sportisti moraju imati adekvatnu pripremu.

U pauzama između plesova i igara domaćin je podijelio zahvalnice društvima za učešće u manifestaciji. Na spomen imena našeg Društva mnogi planinari su prilazili da se upoznaju i da dogovre izlet na Kozaru ali i da nas pozovu kod sebe. Takođe, dodjeljene su zahvalnice za najstarijeg i najmlađen učesnika. Obe ove zahvalnice su otišle u Prijedor u PD “Klekovača” gdje je zahvalnicu za najstarijeg učesnika dobio a ko drugi nego čika Vlado Grublješić a titulu najmlađeg učesnika, sa svega dvije i po godine, ponijela je Marija Sarić koja je dobar dio staze prehodala u igri a ostatak ju je tata nosio na leđima.

Kako svakom lijepom danu dolazi smiraj tako smo se i mi odlučili pozdraviti sa domaćinima, dogovoriti za neka buduća djelovanja i poći lagano kući. U busu smo pravili dogovore za naredne akcije sve do momenta kada je relativno novo prevozno sredstvo stalo. Puklo je crijevo od hladnjaka. Iskusni vozač je zasukao rukave i prihvatio se posla. Nakon duže vremena uspio je koliko toliko da sanira problem a mi smo se trudili da mu pomognemo dodavanjem alata i dosipanjem vode. Ne smijemo zaboraviti pomoć mještana sela Donja Budičina pokraj Petrinje koji su nam puno pomogli oko popravke ali i okrepe (donosili su nam vruće kestenje, vodu, prošek, rakiju…). Ovom prilikom im se srdačno zahvaljujemo!

Nekako smo krenuli i uz bezbroj stajanja i pojenja vodom motora stigli smo u Prijedor. Bila je to jedna velika avantura koja je trajala dugo ali nikome nije smetala i svima je, na nekakav čudan način, bila zanimljiva. Tako je to uvijek sa planinarima, neka je samo nešto čudno i jedinstveno. Zato su planinari posebna sorta.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Nataša Zenić, Darko Dragić, Ljubiša Aramanda, Danijela i Marko Sarić

 

Održano 3. kolo lige u planinarskoj orijentaciji

Dodjela medalja

Dodjela medalja

U predivnom ambijentu Previje na planini Kozari održano je 3. kolo 1. lige Republike Srpske u planinarskoj orijentaciji. Start trke se održao 10.09.2017. godine, dan nakon starta Kozaračkog maratona u organizaciji PSD “Previja” Lamovita i PAOK “Banja Luka”, te su mnogi učesnici maratona bili prisutni. Planinarski domovi na Previji su omogućavali organizovanje kvalitetnog takmičenja. Sunčano vrijeme je pogodovalo ekipama i ostvareni su očekivani rezultati i vremena.

  1. mjesto ekipa PD “Klekovača” iz Prijedora, pobijednik kola, osvaja 5 bodova, sa prolazom staze za 72 minute;
  2. mjesto PSD “Stolac” iz Višegrada, osvojena 4 boda sa prolaznim vremenom 77 minute;
  3. mjesto PD “Sjemeć” iz Rogatice, osvojena 3 boda i prolazno vrijeme staze 92 minute;
  4. mjesto PD “Glasinac” iz Sokolca, osvojena 2 boda i prolazno vrijeme staze 93 minute;
  5. mjesto PSD “Previja” Lamovita, osvojen 1 bod i prolazno vrijeme staze 103 minute i
  6. mjesto PAOK “Banjaluka” Banjaluka, bez bodova i vrijeme 111 minuta.

Pobijednička ekipa Klekovače je bila u sastavu: Marko Delić, Igor Radulj i Zoran Bakić. Postavljač staze je Duško Blažić, naš domaćin na Previji a takmičenjem je upravljao Načelnik Saveza Žarko Krsmanović.

Sljedeće i posljednje ovogodišnje kolo će se održati u oktobru u području opštine Sokolac na Romaniji.

        Igor Đukić

II planinarski marš “Tragom karanskog partizanskog bataljona”

U nedjelju 3. septembra 2017. godine održan je II planinarski marš “Tragom karanskog partizanskog bataljona” povodom 76. godišnjice od formiranja ove partizanske jedinice Narodnoslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Marš je organizovalo i izvelo Planinarsko društvo “Klekovača” Prijedor na stazi od Brezičana preko Gornje Jutrogošte do Karana koja je prethodno pripremljena i markirana.

U duhu partizanske borbe nejač je ostala kod kuće a odvažni su krenuli. To nedjeljno jutro je bilo kišovito i hladno ali sedamnaest odvažnih planinara se nije dalo pokolebati te su krenuli na stazu dugu 12,5 km. Pored iskusnih vodiča marševsku kolonu je vodila nova “vodičica” Tanja Timarac kojoj je ovo bilo prvo vođenje, tj. vatreno krštenje. Kolona se nije razvlačila nego su svi u jednoj velikoj grupi složno išli. Da li zbog kiše ili misli o partizanima koji su bili izrazito složni i uporni u ovim krajevima?!

Od Savanovića brda pa dolinom rječice Vragolovače prošli smo lijepim seoskim krajolicima a onda smo se pored Vilskog groblja uspeli prema selu Gornja Jutrogošta (330 m). Tu smo, pored škole i crkve svetih apostola Petra i Pavla koje se nalaze tačno na polovini naše marševske staze, napravili veću pauzu za odmor i okrjepljenje. Dočekao nas je naš planinar Dragan Majstorović sa svojim bratom Milom koji su rođeni i žive nedaleko odatle. Bio je to domaćinski doček kakav je i uobičajen kod ljudi potkozarskog kraja kad dočekuju putnike namjernike. Bilo je tu soka, vatrene vode i hrane. Mile nam je spremio tekst o istoriji i kulturi sela Jutrogošta kojeg je dopunjavao komentarima dok je sekretar čitao. Tako smo saznali da je u prvom popisu bosanskog pašaluka iz 1604. godine selo Jutrogošta imalo 31 kuću i 200 stanovnika (koliko ima i danas da paradoks bude veći) a da je najviše imalo 1961. godine – 784. Inače naziv Jutrogošta dolazi od riječi jutro i gost jer sunce prvo obasja ovo mjesto dok su ostala sela u okolini još desetak minuta u sjenci Kozare.

Kolona je nastavila preko Blatnjaka, Kaurina, Laića, Karlica, Krive rijeke do Karana. Pred Karanom su nas dočekali drugovi Vlado, Ismet i Mihajlo. Vlado nas je, kao stari partizan, izveo na vrh Karana (404 m), tj. na mjesto zborišta. Na zborištu nas je dočekao Veljko Rodić, predsjednik Opštinskog odbora SUBNOR-a. Poželio nam je dobrodošlicu i zahvalio nam se na učešću. Bili smo prvi koji smo stigli na zborište. Vrijeme bez gužve smo iskoristili da napravimo kolektivnu fotografiju pored bista Ivice Marušića – Ratka i Žarka Zgonjanina.

Predstavnici grada Prijedora, SUBNOR-a Prijedora i Kozarske Dubice, poštovaoci NOR-a, delegacije Boračke organizacije i organizacija proisteklih iz otadžbinskog rata i članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor odali su poštu poginulim borcima ovog bataljona, njihovom djelu i junaštvu. Iz redova ove proslavljene jedinice je 15 narodnih heroja, prvi  heroj u BiH Mikan Marjanović.

Druženje, uz neizostavan vojnički grah, je nastavljeno u društvenom domu Gornjoj Dragotinji. Već tada smo dogovarali aktivnosti za naredni Marš.

Tako smo obilježili još jedan dio naše slavne istorije, otrgnuli od zaborava neke momente ali i kvalitetno proveli kišni nedjeljni dan.

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Marko Sarić i Luka Ivanković

Musala i Olimp 2017

U periodu od 11-20.8.2017. godine u organizaciji PSRS na akciji “Musala i Olimp 2017” učešće su uzeli, pored ostalih i članovi PD “Klekovača”: Andrea i Ljubiša Aramanda, Saša, Jovan i Igor Ostojić, Ranka Čuturilo, Branka Glušac i Mladen Rosić.

Okupljanje je bilo u Banja Luci odakle smo krenuli prema Sofiji (Bugarska). Stigavši u Sofiju napravljena je kratka pauza sa obilaskom grada a potom smo nastavili dalje da bi se smjestili u pl.dom “Šumnatica” u Borovecu. Rano ujutro gondolom idemo do 2000 m n/v i dalje nastavljamo pješke. Poslije tri sata izlazimo na najviši vrh Balkana – Musala 2925 m n/v. Spuštamo se po kiši do gondole ali zadovoljni osvojenim vrhom.

Ujutro ide uobičajeno pakovanje opreme i nastavak putovanja – obilazak Zejtinlika i Soluna a predveče se smještamo u kamp “Evridiki”. Zora sviće, pakujemo opremu i krećemo na Olimp. Izlazimo iz autobusa i sa 1100 m n/v polako se penjemo. Nakon četiri sata hoda dolazimo do planinarskog doma na 2100 m n/v. Domarka Marija nas dočekuje, smještamo se u dom gdje i noćimo. U 6:30 kolona od 50 planinara lagano kreće prema vrhu. Maglovito vrijeme i vjetar nas prate cijelim usponom i tako izlazimo na Skalu gdje dio planinara ostaje. Nastavljamo dalje i nakon 40 min izlazimo na Mitikas 2917 m n/v. Kratko se zadržavamo i vraćamo se do podnožja. Bilo je naporno cijeli dan hodati ali ekipa je bil spremna i isplatilo se uživati i biti na ovoj planini gdje stoluju bogovi iz grčke mitlogije. Dolazimo u kamp na zasluženi odmor.

Naredne dane koristimo po planu i obilazimo otoke Krf, Vido, Sarandu Albanija i na kraju manastir Ostrog. Polazimo za Trebinje na zajednički ručak i polako se naše putovanje završava na polaznoj tački.

Tekst i fotografije: Aramanda Ljubiša

Majice

Majica crvena

Majica crvena

Odštampali smo nove majice Planinarskog društva “Klekovača” u crvenoj boji. Majice su pamučne i urađene u veličinama S, M, L, XL i XXL. Možete ih kupiti po cijeni od 10 KM u kancelariji Društva svakog četvrtka od 19 do 20 časova.

Sve dodatne informacije možete dobiti kod sekretara na telefon: 065/440-150.

Dolomiti 2017

Ljepota je u oku posmatrača, kaže izreka. Svaki planinar ima neku planinu koja mu je posebno draga i lijepa. Ali gotovo svi koji su vidjeli Dolomite, složiće se da nema ljepših planinskih predjela. To mišljenje dijeli i naša grupa, koja je protekle sedmice posjetila dio masiva Dolomita. Planinari “Klekovače”, uz prijatelje iz PSD “Patrija”, Gradiška i PD “Trebević”, Istočno Sarajevo pohodili su najviši vrh Dolomita i Marmolada grupe, Punta Peniu (3343 m) i Piz Boe (3152 m), najviši vrh Sella grupe.

U srijedu, malo prije ponoći krećemo na naše putovanje iz Prijedora. Odlično raspoloženu ekipu u kombiju, dodatno razveseli vijest da je kuma jedne učesnice pohoda upravo rodila djevojčicu. Odlučujemo da to proslavimo uz gutljaj Natašine prepečenice. Osim vozača, naravno. Nakon prelaska u Sloveniju, srećemo i naše drugare iz Sarajeva i Gradiške, ali i planinare iz Banja Luke, koji putuju na istu destinaciju, ali uz malo drugačiji plan uspona. Naša grupa sada broji 13 članova i zaključujemo da će to biti sretan broj. Prva destinacija na koju idemo je mondensko mjestašce Cortina d’ Ampezzo. Uz jutarnju kaficu i obilazak prodavnica sportske opreme uživamo u pogledima na savršeno uređene terase kuća i hotela, kao i na okolne planinske vrhove. Neki ne mogu da odole konzumerističkim porivima i bacaju se u trošak, ali svi uz smijeh zaključujemo da je to bio neophodan komad opreme, jer samo takve kupujemo. Slijedeća tačka na našem putovanju je planinski prevoj Passo di Giau (2236 m). Sigurno jedan od najljepših planinskih prevoja na Dolomitima pruža prekrasne poglede na Marmoladu, Sella grupu, Tre Cime de Lavaredo, Croda Rossa. Posebno je omiljen među biciklistima i motociklistima, a jedan je od sedam prevoja koji se nalaze na putu Dolimiti Maratona, jednodnevne biciklističke trke koja se održava svake godine još od 1987. U popodnevnim satima stižemo u Canazei, koji će biti naša baza naredna tri dana. U kampu sa odličnim uslovima postavljamo šatore, kupujemo potrebne namirnice i u večernjim satima naš roštilj majstor Pele počinje sa svima omiljenom aktivnošću pripreme mesnih preađevina na žaru uglja. Uz kvalitetnu večeru i poneko pivo, odlazimo na počinak da bi sutra bili spremni za glavni uspon.

Jutro obećava lijepo vrijeme i tačno po planu krećemo prema prevoju Fedaia (2054 m), gdje se uz istoimeno jezero nalazi i Muzej Prvog svjetskog rata. Iako smo mi stigli na vrijeme, Italijani su odlučili da je to jutro baš odlično vrijeme da popravljaju žičaru, pa već u polasku kasnimo gotovo sat vremena. Nakon dolaska do doma Pian dei Fiacconi (2626 m), brzo krećemo na stazu 606 koja nas vodi prema Via ferrata smjeru ka vrhu Marmolade. Nakon prvog stijenovitog dijela, dolazimo do glečera, prije kojeg montiramo opremu za kretanje po zaleđenim površinama. Mnogi prvi put u realnim uslovima stavljaju dereze i uzimaju cepin u ruke, ali bez problema prelazimo do stijene gdje počinje naš uspon uz čelično uže. Pakujemo dereze i cepine i nekoliko narednih sati koristimo naše via ferrata setove. Uspon je na mnogim mjestima gotovo vertikalan, ali vrlo dobro osiguran pa napredujemo bez problema. Prolazimo pored sedla Forcella Marmolada (2896 m), gdje vidimo ostatke bunkera iz Prvog svjetskog rata. Rat od kojeg je prošlo stotinu godina je ostavio mnoge ožiljke na planini, ali je zaslužan i za popularnost Via ferrata smjerova, koji su upravo u ratu prvi put korišteni da bi se premostile okomite litice Dolomita. Prije izlaska na vrh opet mijenjamo opremu, jer izlazimo na glečer. Na vrhu Punta Penia (3343 m) se zadržavamo samo koliko je neophodno da napravimo nekoliko fotografija, jer se vremenske prilike naglo kvare i nebo iznad nas prekrivaju oblaci, a u daljini čujemo i grmljavinu. Neki su ipak uspjeli da se domognu i pečata sa vrha, koristeći se lukavstvom. Prema žičari silazimo Via normale stazom, koja uz mali dio pokriven užetom, uglavnom prelazi preko glečera Marmolada, najvećeg u Dolomitima. Formiramo tri naveze i bez većih problema se spuštamo do kraja glečera. Na glečeru vidimo pukotine i svima je sada jasno zašto se krećemo u navezu. Na žalost, zbog jutarnjeg kašnjenja, ne stižemo na žičaru. Ne ostaje nam ništa drugo nego da krenemo pješice prema podnožju, nadajući se da će nas zaobići nevrijeme. Srećom, tako je i bilo. Palo je samo nekoliko kapi kiše, a grmljavina se zadržala u daljini, iako pogled na susjedne vrhove nije obećavao ništa dobro. Čini se da je 13 ipak sretan broj. Nakon silaska radimo ono što smo trebali na vrhu da je bilo vremena, čestitamo jedni drugima na uspješnom usponu i krećemo prema kampu na zaslužen odmor.

Slijedeći dan je rezervisan za laganiji i tehnički nezahtjevan uspon na vrh Piz Boe (3152 m), najvišu tačku Sella grupe, poznat po svom specifičnom izgledu piramide, koja se uzdiže iznad gotovo ravnog platoa. Dvoje umornijih članova odlučuju da krenu žičarom, a mi ostali sa prevoja Pordoi krećemo stazom koja vodi preko sipara. Uz mali odmor kod doma Forcella Pordoi (2848 m), nastavljamo ka vrhu gdje nas čeka iznenađenje. Naši prijatelji Mira, Pop i Mišo nas čekaju na vrhu uz dobrodošlicu u vidu pršuta, slanine i sira. Iako smo mislili da ćemo ih vidjeti tek slijedeći dan na moru, odlučili su da nas iznenade na samom vrhu. I uspjeli su u tome. Na vrhu Piz Boe (3152 m) radimo ono što nismo stigli juče. Po staroj planinarskoj tradiciji prusikom „bičujemo“ one koji su prvi put na ovoj visini. Koristeći raspored Braco-Seka, koji nam predlaže Brane, Milica je zadužena za muški dio ekipe, a Igor i Draško za ženski. Sada su zvanično kršteni za visinu od 3343 m. Prilikom silaska veću pauzu pravimo na vidikovcu Sass Pordoi, u restoranu La Terrazza delle Dolomiti, gdje neki od nas jedu but neke nepoznate životinje koji je veoma ukusan. Uz panoramski pogled prema većini vrhova Dolomita, za koji je zaslužan izdvojeni položaj Sella grupe, neminovno je bilo odavanje čarima selfie-ja i drugih foto varijacija. Darko i Brane prednjače u tim poduhvatima, zaslužujući titulu zvaničnih fotografa.

Pred veče stižemo u kamp i spremamo sve za još jedno veče uz roštilj, vino i pivo. Ni kiša nas nije omela da taj plan provedemo u djelo. Ranom zorom u nedjelju ustajemo i vozimo se prevojima i zavojitim cestama Dolomita. Prolazimo samo nekoliko kilometara od mjesta u kome je u Prvom svjetskom ratu ranjen i poznati pisac, Ernest Hemingvej. Ove planine nisu samo mjesto velike prirodne ljepote nego imaju značajnu i burnu istoriju. Vozimo se prema Istri, da ovaj pohod zaključimo na najbolji mogući način, na plaži. Tamo su otkriveni novi načini kreiranja podvodnih fotografija, uz potpuno inventivne zarone gdje iznad vode ostane cijelo tijelo, a samo se nos i oči nađu pod vodom.

Dok putujemo nazad, uz pjesmu i smijeh, rađaju se ideje za neke nove uspone i nove planine. Ipak, svi smo sigurni da ćemo opet posjetiti Dolomite. Ako ne zbog ljepote, onda zbog pečata u knjižicama.

Tekst: Draško Zgodić

Fotografije: Bojana Derkuća-Bevandić, Nataša Milošević, Darko Dragić i Draško Zgodić.

Obuka vodiča na Kotlovači

Planinarski savez Republike Srpske organizovao je obuku za vodiče III kategorije. Obuka je organizovana uz pomoć instruktora iz Planinarskog saveza Srbije i logističku pomoć Planinarskog društva „Klekovača“ Prijedor.

Ova zanimljiva aktivnost se odvijala u periodu od 17. do 25. juna 2017. godine u planinarskom domu „Kotlovača“ na Kozari. Instruktorski tim su činili: Slobodan Gočmanac – Cole kao čef kursa i instruktori Duško Blažić, Milorad Kličković, Goran Burić i Marko Sarić. Obuci je pristupilo devet planinara iz šest planinarskih društava našeg Saveza među kojima i naših troje članova: Tanja Timarac, Milica Bogdanović i Radenko Derkuća. Kandidati na obuci su imali priliku da sistematišu svoja prethodna znanja i vještine i da steknu nove. Izučavali su оprеmu, pоznаvаnjе plаninа, vоdičku djеlаtnоst, pоdučаvаnjе – mеtоdičkо prеnоšеnjе znаnjа, аnаtоmiјu i fiziоlоgiјu, оriјеntаciјu i nаvigаciјu, mеtеоrоlоgiјu, bеzbjеdnоst i spаsаvаnjе u plаnini, prvu pоmоć i prаvnа pitаnjа. Nastava se izvodila kroz teoretska predavanja u planinarskom domu i praktičnu nastavu u okolini pl. doma (Zečiji kamen, Bešića poljana) koji ima idealne uslove za ovakav vid obuke.

Kandidati su izveli i jedan marš u dvije grupe: od pl. doma „Kotlovača“ do Kozaračkog kamena i od pl. doma do Bešića poljane i Jankovića kamena. Prilikom tog marševanja neposredno je izvođena obuka iz vođenja planinarskih tura a u noćnim satima planinari su morali da zanoće u improvizovanom smještaju – bivaku kojeg su morali sami da sagrade.

U subotu, 24. juna izvršeno je praktično, pismeno i usmeno testiranje. Svi kandidati su uspješno položili testove i stekli zvanje „Vodič izleta i pohoda III kategorije“. Na svečanosti koja je bila upriličena naveče u pl. domu „Kotlovača“ novi vodiči su u rasterećenijoj atmosferi mogli da popiju i koju čašicu više i da razgovaraju uz logorsku vatru.

U nedjelju u jutro podjeljene su diplome i značke novim vodičima i nagrade prvorangiranima. Za najboljeg polaznika obuke proglašena je Milica Bogdanović (PD “Klekovača”) koja je za poklon dobila kacigu sa posvetom. Drugorangirani je bio Aleksandar Balaban (PK “Abonos”) a trećerangirani Radenko Derkuća (PD “Klekovača”) koji su na poklon dobili knjigu sa posvetom.

Novi vodiči su već tada dogovorili zajedničke planinarske ture i druženja.

Mi im želimo da imaju dosta uspješnih tura sa sigurnim korakom i novim drugarstvima!

 

Tekst: Marko Sarić

Fotografije: Radenko Derkuća, Draško Zgodić i Marko Sarić

Gebirgsvereinsklettersteig/Schneeberg

Početkom juna, davne 1953. godine, u Prijedoru je osnovano Planinarsko društvo „Klekovača“. Početkom juna, ove 2017. godine, članovi Društva su na najbolji mogući način obilježili 64. godine planinarenja u Prijedoru. Organizovali smo dva izleta van granica naše zemlje prethodni vikend. Veća grupa je otišla put Slovenija, a manja put Austrije. U ovom tekstu ćemo opisati putešestvije te manje grupe.

Put Austrije smo krenuli u ranim jutarnjim časovima. Prvu pauzu pravimo u Mariboru, da bi smo se sreli sa našim drugarima iz PSD „Patrija“, Gradiška i PD „Trebević“, Istočno Sarajevo, koji će nam se pridružiti na ovom izletu. Nakon što smo u prodavnicama planinarske opreme kupili neke stvari koje nam trebaju, ali i neke koje nam ne trebaju, nastavljamo putovanje. Odmah nakon dolaska na parking u podnožju Hohe Wand-a, stavljamo opremu na sebe i krećemo prema jednom od težih Via Ferrata smjerova na južnom zidu stijene. Izabrali smo Gebrirgsvereins stazu, koja ima detalje maksimalne težine D. Ispod same stijene još jednom provjeravamo da li je svima oprema ispravno postavljena i po dogovorenom rasporedu krećemo uz stijenu. Većini planinara iz grupe je ovo prvi put da se susreću sa ovako teškim tehničkim detaljima na ferrati, ali uz uputstva onih malo iskusnijih, svi samostalno i bez većih problema napreduju uz stijenu. Gurtne koje su kupljene nekoliko sati ranije se pokazuju kao vrlo dobra investicija, jer su omogućile siguran odmor prije najtežih dijelova. Nakon tri sada svi uspješno dolazimo na vrh stijene, uz minimalne gubitke od nekoliko slomljenih noktiju, malo modrica po rukama i nogama, jedan izgubljen telefon i člansku knjižicu koja se kod vlasnika zadržala tek sat vremena prije nego što je nestala u provaliji.

Na vrhu, u domu Wilchelm Eichert, zasluženo odmaramo uz hladno pivo i „Wiener Schnitzel“. Sutra nas čeka još jedan zahtjevan uspon, pa ubrzo krećemo put kombija i prema našem smještaju udaljenom četrdesetak kilometara, u planinskom gradiću Semmeringu. Nema pomoći za polomljene nokte i izgubljene stvari, ali tuš i udobni kreveti su dovoljni da budemo spremni za slijedeći dan. Ranom zorom krećemo put Schneeberga, najvišoj planini Donje Austrije, kao i najistočnijem dijelu Alpi čija visina prelazi 2000 m. Planina je poznata i po tome što sa svog, vodom bogatog platoa, snabdijeva Beč pitkom vodom. Cijevovod je izgrađen 1873, u dužini od 120 km i zahvaljući tome, Beč važi kao glavni grad sa najkvalitetnijom pitkom vodom na svijetu. Na uspon krećemo iz varošice Puchberg am Schneeberg, prolazeći pored divnog vodopada, koji nas je podsjetio na vodopad Zofika ispod Zečijeg kamena, samo u malo većem formatu. Prvi dio staze koji nas vodi do doma Edelweiss, prolazimo pored potočića i kroz šumu, pa je to pravi kontrast u odnosu na ono što smo gledali juče. Ali drugi dio staze nas već malo više podsjeća da se nalazimo na padinama krečnjačke planine. Staza koja od doma vodi do vrha je strma, na mnogim mjestima izložena i prekrivena siparom. Na nekim mjestima se nalaze i sajle zbog osiguranja najkritičnijih dijelova. Dijelovi planine su još pod snijegom, pa shvatamo otkuda planini njeno ime. Do vrha Klosterwappen stižemo za pet sati intenzivnog tempa. Kao i na mnogim drugim alpskim vrhovima i na ovom se nalazi krst, odnosno „Gipfelkreutz“, koje religiozni stanovnici ovih krajeva postavljaju na planinske vrhove još od 13. vijeka, ali taj običaj je doživio ekspanziju početkom 20. vijeka.

Pored krsta, slijedi planinarsko krštenje za našeg jedinog člana koji ranije nije bio na toj visini. Naivno nam je povjerovao da svi treba da se prihvatimo prusika i da ga „bičujemo“. Mi koristimo njegovo povjerenje i svi ga svesrdno mlatimo po stražnjici. Tek kada smo završili saopštavamo mu da je običaj da to uradi samo vodič. Zadovoljan postignutim, nije nam zamjerio.

Na putu nazad, u domu Edelweiss pravimo dužu pauzu za ručak i hladno pivo, a put Prijedora krećemo u večernjim satima. Znamo da nas čeka samo par sati sna prije radnih obaveza u ponedjeljak, ali nakon ovako lijepog vikenda to nikome teško ne pada.

Tekst: Draško Zgodić. Foto: Rašo, Bojana, Tanja, Milica, Nataša, Darko, Pele, Draško.

Julijske Alpe – Viševnik

“Kažu da su čuda svijeta piramide afričke…”- govore stihovi jedne pjesme. Vjerovatno jesu, ne znam. Međutim, za planinare čuda svijeta su nešto drugo: Alpe, Andi, Himalaji… Alpe za sve planinare svijeta predstavljaju san iz bajke. Gorostasni, melodični, neponovljivi. Članovi Planinarskog društva “Klekovača” Prijedor često obilaze Alpe. Prvi put u 2017. godini tokom vikenda 10-11. juna vršen je uspon na Julijske Alpe i njihov vrh Viševnik (2050 m) koji se uzdiže iznad Pokljuke i Rudnog polja. Na ovaj način je obilježen Dan Planinarskog društva “Klekovača” koje je osnovano 6. juna 1953. godine. Jedan dio planinara je bio na ovom pohodu na Alpama a drugi dio na ferrati u Austriji.

Pun autobus naših planinara je krenuo u rano subotnje jutro na put koji svi vole. Bilo je tu i novih članova koji će po prvi put osjetiti šta je spavanje u planinarskom domu, planinarenje Alpama ali i kupovanje planinarske opreme. Nakon par sati vožnje i relativno kratkog zadržavanja na granicama stigli smo u Ljubljanu na već dobro poznatu adresu tržnog centra “BTC” (autobus već sam zna put). Kao mravi rasplinuli smo se po prodavnicam planinarske opreme. Neki da po prvi put kupe neki dio planinarske opreme a drugi opet da zanove postojeću. Pazarili su se rančevi, cipele, jakne, pojasevi…

Kako se subota bližila kraju valjalo je razmišljati o počinku pa smo se uputili prema planinarskom domu “Moravče”. Nakon smještanja po sobama i kraćeg odmora svi smo krenuli na kraću šetnju prema Pivkelju. Uz put smo vidjeli konje lipicanere kako se igraju po poljima. Hranili smo ih svježom travom a oni su nam, za uzvrat, pozirali ispred foto-aparata. Na vrhu Pivkelja (880 m) smo svi zamislili želju i pozvonili zvonom koje je postavio naš Sead Ćurak. Lijepo je bilo čuti zvuk zvona kako odjekuje šumom dok se polako spuštamo prema domu. Veseli i razdragani nakon relaksirajuće šetnje od dva sata druženje smo nastavili u domu do kasno u noć.

Jutro je svanulo (za neke prerano) i valjalo je ustati, doručkovati i na put krenuti. Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinom i njegovom porodicom i zahvalili se na gostoprimstvu i lijepom dočeku. Vožnja od sat i po je dobro došla da se još malo drijema i san dosanja. Prošli smo iznad Bleda i stigli na visoravan Pokljuka i lokalitet Rudno polje. Nakon prepakivanja rančeva i zajedničke fotografije krenuli smo na uspon. Vodiči su pričali da staza nije teška i da ćemo se uspeti dobar dio žičarom. Zaista, od jednom smo stigli do žičare. Ovaj put ne lažu, pomislili smo. No međutim, pješke smo se uspinjali uz žičaru preko ski staze. Ipak su i ovaj put vodiči digli moral spominjanjem žičare. Dobro markiranom stazom smo došli do prevoja sa kojeg se lijepo vidi vrh na koji smo se uputili ali i sva okolina. Vidjeli smo cijelu Pokljuku, planinu Konjščicu i Sirarsku pot na usponu prema Triglavu. Još par koraka i stigli smo na vrh – Viševnik (2050 m). Svi koji su krenuli na uspon su i stigli. Uslijedilo je čestitanje, neizostavno krštenje mladih planinara i fotografisanje ali ponajviše fotografisanje sa ponosom i dikom planinara sa ovih krajeva – Triglavom. Krio se povremeno iza oblaka ali imali smo dovoljno prilike da ga uhvatimo. Jasno su se vidjeli i negovi predstvanici, planinarki domovi Planika i Kredarica. Svi su priželjkivali da se uspnu do Triglava. Ko dovoljno želi i ostvariće mu se.

Silazak sa Viševnika je bio malo drugačiji. Podijelili smo se u dvije grupe gdje se jedna vratila istom stazom kojom se i popela a druga grupa je otišla malo zahtjevnijom stazom. Svima je bilo podjednako teško jer su morali kočiti na siparu ali bilo je lijepo jer su imali odličan “razgled”. Na Rudnom polju pored kasarne slovenačke vojske dočekala nas je grupa planinara PD “Slovenj Gradec” na čelu sa našim drugarom Branom Mehom. Dočekali su nas kao pravi domaćini: meza, salata, kolači, sokovi, pivo… Treba li dodati još nešto? Bilo je to lijepo iznenađenje naših dugogodišnjih prijatelja. Svi smo bili jednoglasni da ih mi moramo još bolje dočekati kada opet dođu kod nas u goste. Nisu nam dali da krenemo dok se sve ne pojede a višak piva (da, desilo se da je bilo viška piva!) su nam stavili u autobus, za puta.

Poslije dobrog jela i pića trebalo je putovati ali da bi se to provarilo otišli smo do Bleda (Bledaja, jezirjau, ribou, plivaja…). Kratko smo šetali i opet sjeli za sto. Otići na Bled na probati bledsku krempitu bilo bi bogohuljenje.

Bez obzira na sva odugovlačenja, jer nam je lijepo, došlo je vrijeme da se kući pođe. Malo se pjevalo, malo pričalo pa onda malo spavalo. Došli smo u Prijedor sa željom da se što prije okupimo na nekom novom izletu jer su svi bili sa puno utisaka i želje za novim druženjima.

Tekst i fotografije: Marko Sarić

Radna akcija i upotreba tehničke opreme

Vrijedni planinari „Klekovače“ su i protekli vikend imali pune ruke posla. Subota, koja je uglavnom bila sunčana, je iskorištena za sređivanje ograda na terasama Planinarskog doma „Kotlovača“. Prvo je na red došla priprema ograde za bojenje, zatim su vrijedne ruke dohvatile valjke i četke i prihvatile se lakiranja. Najviše boje je završilo gdje joj je i bilo mjesto, ali bilo je umazanih ruku, odjeće i patika. Možda nismo bili najvještiji u tome, ali smo to nadoknadili entuzijazmom i upornošću. Nakon čitavog dana druženja sa četkama i bojom, došlo je vrijeme da se nešto pojede i odmori. Ali odmah nakon toga kreće drugi, zanimljiviji dio aktivnosti. Učili smo ponešto o tehničkoj opremi za uspone i o tehnikama koje se koriste u različitim situacijama.

U nedjelju smo, nakon buđenja i jutarnje joge za neke, ostavili za praktičnu primjenu naučenog. Prošetali smo do stijena Zečijeg kamena i sa visine od 50 m vježbali tehniku samospuštanja niz uže, tzv. „abseil“. Iako je mnogima ovo bio prvi susret sa tako visokom stijenom i tehnikama, svi su bili „na visini zadatka“ i bez greške primjenili naučeno. Umorni, ali zadovoljni postignutim, ponovo se vraćamo do doma na večeru. Ne smijemo zaboraviti pomenuti da je krajem prošle sedmice završeno i markiranje staze Rajkovići – Kotlovača, uz pomoć NP Kozara.

Svim ovim radnim aktivnostima, ali i izletima u Austriju i Sloveniju, koje PD „Klekovača“ planira za naredni vikend, obilježavamo 64. godine postojanja Društva, koje je osnovano upravo na današnji dan, 06.06.1953. u Prijedoru. I želimo mu još mnogo rođendana!

Tekst i fotografije: Draško Zgodić

© 2017: PD Klekovača | GREEN EYE Theme by: D5 Creation | Powered by: WordPress